Words are all I have to take your heart away
Hearts On Fire
 
Blog
srijeda, veljača 15, 2012

Protekli tjedan živjela sam u miru. Bila sam žena, majka i kraljica, sve dok se kući nije vratila moja mama, s kojom se već godinu nadmećem za ovu posljednju titulu, a bogme, i ovu drugu mi osporava. Tješi me pomisao da nisam jedina, pun je i internet i real life takvih žalbi, ali da mi ide na živce, ide, tim više što sam se ja nadala većoj podršci, umjesto podmetanju klipova pod noge. 

Otkako sam se udala, a pogotovo otkako sam postala mama, od sebičnog, samoživog djeteta kakvo sam dotad bila, postala sam zrela osoba. Kod moje se mame proces nekako izvrtio naopako, pa nekad imam dojam da imamo tinejdžera u kući. Ako, npr. svog muža u nečemu pretpostavim njoj, počne se duriti. Ako kažem da smo neku hranu kupili da svi jedu, a ne samo da je ona nemilice jede dok ne nestane, duri se. Pogotovo se to događalo neposredno nakon poroda, kada mi je muž kupovao, recimo tako, bolju hranu, jer mi je krvna slika bila katastrofa, na porodu sam izgubila dosta krvi i morala sam primiti dozu krvi. Sve su to jako neugodne situacije, jer je ona moja majka i volim je, i ne trpim da smo zbog bilo čega zavađene, ali nekad je toliko nerazumna da me to izvodi iz zdrave pameti. 

Vječito prigovara da nisam dovoljno dobra majka ni domaćica, tim više što tjeram muža da mi pomogne. A vjerojatno najveći trn u oku joj je činjenica da nemam pojma što moj muž ima od odjeće i obuće i u kojem mu to ormaru stoji. Kao, ona se brinula o odjeći svog muža/mog tate, pa moram i ja o muževoj. How yes no, on se sasvim dobro snalazi i sam, sam kupuje odjeću, sam kombinira, a kad je prljava, ostavi je na mjestu predviđenom za skupljanje robe za pranje. I smatram da je to sasvim OK. A da mu ja pripremam kombinaciju odjeće koju će nositi, e, moj bi se jadni muž smrznuo. On je, naime, zimogrozan, i odjene cca 4 sloja odjeće, a meni i zimi dovoljna dva rukava za vani: deblja majica ili džemper i kaput. 

Najgore mi je kad mi dirne u dijete, tj. u moju "nepodobnost". E, ne nosim ga dovoljno po rukama, tjeram ga da određeno vrijeme provodi na trbuhu iako to ne voli i slično. Hranjenje je posebna priča. Ubila me u pojam onda kad sam bila najosjetljivija i najranjivija, optužujući me da izgladnjujem dijete na sisi, da mi mlijeko nije kvalitetno i da ga nema dovoljno. Onda kad je uspjela u tome da dio obroka maleni dobije na bocu, adaptirano mlijeko nije bilo dovoljno dobro. U suradnji s mužem, uzela sam Aptamil koji slovi za jedno od najboljih i najkvalitetnijih u svijetu, te relativno lako probavljivo. Bojala sam se da će mi, ako uzmem neko drugo adaptirano, bebač prebrzo dobivati na kilaži, a kombinirano s dojenjem i Aptamilom, išlo je nekim umjerenijim tijekom, što opet nije bilo dobro, jer mu je, citiram, to mlijeko preslabo i mora piti nešto jače. Nitko sretniji od mene kad je otišla od kuće na neko vrijeme i tad sam forsirala dojenje do te mjere da je većinu mlijeka ipak dobio od mene, a ne iz boce. Još uvijek tako kombiniramo i još uvijek traje prigovaranje da mu je mlijeko preslabo.

A tek dohrana? Pilanje o dohrani počelo je kad je malac imao svega tri mjeseca, i nijedan argument nije bio dovoljno dobar. Pozivala se na moju sestru koja je svoja dva sina rano počela dohranjivati, ali isključivo zato jer su obojica od početka bili samo na adaptiranom mlijeku. Mi smo dohranu počeli s navršenih pet mjeseci i dobro nam ide, uvodim namirnice malo pomalo, ali uvijek pitanja, kad ćeš ovo, kad ćeš ono, zašto mu ne daš kekse, zašto mu ne kupiš Čokolino i bla bla. A tek kad uzme malca u naručje, pa ono potiho optužujući kaže: A ti si mi, mali, nešto olakšao, a i faca ti se stanjila?. O, joj, muko moja, pa ne bih li je na Mars poslala prvim spaceshuttleom... Jedva čekam petak, tad idemo kod pedijatrice na kontrolu, pa ćemo ga konačno i izvagati nakon puna dva mjeseca. 

Ne znam, nekako sam očekivala više podrške i razumijevanja od nje. Pa i po pitanju mog "lošeg" domaćinstva. Nije da sam neuredna, ali ona hoće da kuća bude kao crkva, bez ikakvih suvišnih predmeta na vidiku. Nije takva bila oduvijek, dobro se sjećam kako ju je moja pokojna baka špotala da joj je kuća k'o štala i da su joj te optužbe teško padale, ali eto, izgleda da je zaboravila kako je njoj bilo kao mladoj majci. Osim toga, kad je ona kući, nerado se upuštam u bilo kakve pothvate jer ne želim smetati njezinim zamislima i uradim samo ono što ona traži od mene, plus kuhanje i odlazak u svakodnevni shopping. Kad je nema, onda je to drugi par rukava, s mužem se dogovorim što kuham koji dan, stignem skuhati i praviti kolače (samo prošli tjedan smo imali tri kolača, odnosno dvaput kruh sa cimetom i jednom čoko-koko), poigrati se s djetetom i srediti mu rutinu. Prošli mjesec, baš nakon što sam se na blogu pohvalila kako mi dijete spava cijelu noć, sve se poremetilo, i mjesec dana je noću bila kriza, znao je čvrsto zaspati tek pred jutro, u 6 ujutro i onda spavati do podne. Nikako nisam uspijevala to riješiti. Priznajem, bila je donekle od pomoći, noću bi preuzela svoj dio pokušaja uspavljivanja i nosanja djeteta tamo-amo dok mi je muž blaženo spavao, nesvjestan plača i nespavanja. Kad je opet otišla od kuće, uspjela sam uvesti neki novi dnevni ritam, pojačati mu dnevno spavanje i bolje rasporediti obroke, a uvečer ga dulje držati budnim. I, gle čuda, to profunkcioniralo. Ali sad sam mučiteljica jer ne dajem djetetu jesti svako sat vremena i držim ga predugo budnog.

Moj muž se ne miješa, tj. potajice mi drži stranu, ali me isto tako potajice i prijekorno gleda ili gađa nekim odjevnim predmetom tipa kape, kad god se moj glas povisi u raspravi s mamom o djetetovim pitanjima. I on mrzi konflikte, ali nikako da shvati da su to prolazne čarke, i da se nijedna od nas ne ljuti toliko da bismo se ozbiljno zakrvile. Ali ne mogu dopustiti da se držimo njenog pogleda na odgoj djeteta, a koji je negdje između pokušaja odgoja i pokušaja da se malac razmazi. Evo, i sad me optužuje za maltretiranje, jer još nije vrijeme za spavanje, pokušavam ga održati budnog u komadu cca 4-5 sati, nakon čega blaženo zaspi i odspava cijelu noć. I kad tako pokušam argumentirati, kao da govorim zidu.

Nekim drugim mamama trn u oku su svekar i svekrva. Moji su, nasreću relativno razumni i ne miješaju se previše, a i ne viđamo se baš toliko da bi pokušavali utjecati na odgoj. 

Teško je reći što najbolje pali u borbi protiv ovih vjetrenjača. Nekad se treba glasno usprotiviti i izboriti se za sebe i svoje dijete, nekad treba prešutjeti, odnosno pustiti da na jedno uho uđe, a na drugo izađe, te raditi po svom. Uz poneke iznimke, ipak smo mi majke našoj djeci i znamo najbolje. 

Sad kad sam fino olakšala dušu, idem dalje... Laku noć svima!

surefire @ 21:10 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Tracker
eXTReMe Tracker
Brojač posjeta
194744
Index.hr
Nema zapisa.