Words are all I have to take your heart away
Hearts On Fire
 
Blog
utorak, travanj 29, 2008
Noć i snovi donose slatke, ali privremene zaborave, kojih se nekad u trenucima jutarnjeg bunila teško otresti, sve dok ne nastupi hladno, okrutno otrežnjenje. Da je sve gorka zbilja i da nisam imala bizarnu noćnu moru kakvima sam inače sklona, shvatila sam u sivilu zore kad sam se izvukla iz kreveta i kad su mi bose noge dotaknule grubo drvo umjesto da utonu u mekan sag. Ovo nije bila moja soba. Ovo nije bila moja kuća. Svoju sam kuću, grandiozni mansion izgrađen u stilu američkog Juga, mogla vidjeti kroz prozor, nekih dvjestotinjak metara udaljenu. Isto tako je mogla biti udaljena i dvjesto svjetlosnih godina. Više ne pripadam tamo. Sada sam propala, razbaštinjena nasljednica imanja Kerr-Bell i stanujem u radničkoj baraci. Noć koja upravo nestaje moja je prva bračna noć. Jučer sam se udala za muškarca daleko ispod mog položaja s kojim me spojila samo luda, bezumna požuda, nepromišljen grijeh. Leži u krevetu kojeg sam upravo napustila, ravnomjerno diše, spava opijen alkoholom kojeg je sinoć ulijevao u sebe kao da sutra ne postoji. Nije me ni dotaknuo tijekom protekle noći. Nije ni progovorio otkako je jučer popodne rekao: "Uzimam". Kad je mirovni sudac zaključio sklapanje braka i rekao mu da može poljubiti mladu, spustio je poljubac na moje usne, onako ovlaš, no na njemu se vidjelo da bi bio sretniji da mi poljupcem može dati neki smrtonosni otrov brzog djelovanja. Što sad da radi sa mnom, ženom-djevojčicom čije su ruke bijele, meke i nježne naspram njegovih tamnih, grubih i žuljevitih šaka?

Dan mog vjenčanja osvanuo je da gori ne može biti. Nebo su zastrli gusti tamni oblaci, kiša je žestoko udarala o prozore moje sobe, oluje su bjesnjele, što vani, što u meni. Do posljednjeg trenutka nadala sam se da je to šala, igrokaz, natjecanje u tome koliko dugo moja majka i ja možemo izdržati maltretirajući jedna drugu i namećući svoju volju. Ali ja sam bila ta koja je povukla posljednji potez i pogurala samu sebe preko ruba. Čak i kad su mi dojavili da je mirovni sudac stigao i da je sve spremno, mogla sam se ispričati i moliti za oprost, otkazati sve i živjeti dalje onako kako sam navikla. Ali bunt me tjerao dalje. Pustila sam ih da me čekaju, poslala jednu sluškinju po crvene ruže iz vrta, okupala se, namirisala i odjenula bijelo, ponašajući se kao da je sve u najboljem redu, kao da je ovo vjenčanje iz snova. Kao prava mladenka, sva u bijelom i s raskošnim buketom, polako sam sišla niz stepenice do predvorja, slijedeći taktove zamišljene glazbe. Čekali su me, nijemi i nepomični kao kipovi, ozbiljnih lica, poput porote koja je upravo donijela tešku odluku, i to ne u korist optuženog. Majka, otac, sestra, baka, ujak, uvijek vjerna Julianna, sudac, svi osim djeda, za njega je to bilo previše. I on. Temuera. Njegove tamne oči prostrijeliše me tako ubojitim pogledom da sam se na trenutak sledila, i kad bi pogledi doista mogli ubijati, srušila bih mu se pred noge, na mjestu mrtva. Nosio je odijelo, najvjerojatnije posuđeno, i nimalo mu nije pristajalo. Bio je previše divalj. U radnoj odjeći bi i mogao proći, ali u odijelu nikako. Ali barem smo kvit, jer sam i ja nosila ono što nije pristajalo mojoj duši crnoj od grijeha, bijelu haljinu nevine golubice. 

Stali smo jedno uz drugo, posve sami u našem svijetu, a iz onog drugog, tuđinskog svijeta dopiralo je jednolično sučevo mrmljanje. Nisam ga ni slušala, ali točno sam znala kad moram reći "uzimam", na to me nagnalo pitanje prepoznato po lagano uzlaznoj intonaciji i prekid u mrmljanju. Uslijedilo je i Temuerino "uzimam", jedva čujno, prošaptano, ne izgovoreno. Tada mi je vjenčani prsten s lakoćom skliznuo na prstenjak lijeve ruke, unatoč osjetnom otporu muškarca koji mi ga je stavljao. Gotovo je. Proglašeni smo mužem i ženom sve dok nas smrt ne rastavi, odsada do vječnosti. Nitko nam nije čestitao, osim suca dok smo potpisivali sve potrebne dokumente, a kad je on otišao i kad se za njim zatvorio težak kišni zastor, ostali smo sami, Temuera i ja, janjad među vukovima, u očekivanju napada. Međutim, vukovi se bez riječi raziđoše, ostavljajući nas da nemirno opsjedamo predvorje dok čekamo da kiša prestane i odemo do njegove barake u kojoj smo trebali provesti prvu bračnu noć. Ništa novo. Bračne noći su nas i dovele do ove apsurdne situacije.
 
Morat ću ponovo napustiti Kerr-Bell, svega par mjeseci nakon što sam se kao razmetna kći vratila doma poslije pet godina samovoljnog izgnanstva. Ni tad se nisam slagala s majkom i taj mi je bijeg bio prijeko potreban da budem netko i nešto, da izgradim svoj karakter i naučim preživljavati. Od djeda sam dobila nešto novca za početak i odjurila u veliki grad. Auckland je bio moj dom, moja džungla na asfaltu, ali kako je vrijeme prolazilo, a čežnja za domom rasla, sve što sam stekla u tih pet godina: mali, ali udoban stan, zgodan dečko, dobar posao i unosni hobiji nisu bili dovoljni da me zadrže kad je stigao sudbonosan poziv da se vratim na Kerr-Bell. Dom je dom, obožavala sam Kerr-Bell, travnate obronke po kojima sam jahala na pomamnim ždrijepcima, noćno nebo posuto zvijezdama čiji je sjaj nemjerljivo ljepši od neonskih svjetala velikog grada.

                 Djed se već neko vrijeme nije osjećao dobro, godine teškog rada i stresa uzele su svoj danak i bio je prisiljen veći dio posla na Kerr-Bellu prepustiti mojoj majci i ujaku. No nijedno od njih nije pokazivalo jednaku strast za Kerr-Bell kao što ju je imao on, slutio je da je ta karakterna crta odanosti prema zemlji preskočila jednu generaciju i nastanila se u mojoj sestri i meni. Muških nasljednika nije bilo, a kako su tad stvari stajale, neće ih lako ni biti u skoroj budućnosti. Sestra mi je bila još premlada, no zato je moja dob bila prava za početak učenja kako gospodariti velikim imanjem i ne uništiti ga nepromišljenošću. Zemlja je život i ako je ikako moguće, ne smije je se rasipati. Dijelovi imanja mogu se dati u zakup, ali ne i prodati: Kerr-Bell pod svaku cijenu mora ostati netaknut. Vratila sam se kući puna entuzijazma i želje za učenjem. I bacila sve u vjetar spetljavši se s Temuerom.

surefire @ 22:15 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Tracker
eXTReMe Tracker
Brojač posjeta
197726
Index.hr
Nema zapisa.