Words are all I have to take your heart away
Hearts On Fire
 
Blog
petak, listopad 21, 2011

Obožavam fotografirati i na taj način sačuvati uspomene. I moj muž je lud za tim, samo on ipak ima profesionalniji fotić kojeg često posudim, ali još ga nisam posve proniknula iz tog razloga što se još nisam udostojala proučiti upute, pa ga uglavnom držim na automatici. Ali za razliku od prije, kada se fotografiralo sve i svašta, sada su u điru obiteljske fotke: vjenčanje, bebač… No, netko ipak bolno nedostaje na tim slikama. Zapravo, na nekoliko fotki s vjenčanja vidi se u pozadini i to su njegove posljednje.

Prošlo je nešto više od sedam mjeseci otkako ga nema, i ne prođe dan, a da ga se ne sjetim i pustim suzu. 14. ožujka, točno na svoj osmi rođendan, umro je Rexonja, naše predivno pseto. Ako se pitate je li „umro“ pravi izbor riječi, da, jest. I ne samo za mene, već i za mnoge ljude koji su ga poznavali (susjedi, rođaci) i koji su znali koliko mi znači i koliko ja njemu značim. Pratio me i štitio od početka do kraja, bio mi velika pomoć upozoravajući me na zvukove koje nisam čula (nagluha sam), a da ga nitko tome nije učio. Sve je on to sam usvojio s vremenom, postavši pratilac bez kojeg skoro pa nisam mogla. Niti sam htjela biti bez njega, bili smo jako dobro uigran par vlasnik – pas. Naravno da mi je tu i tamo do mozga dopiralo da to neće trajati vječno, da te predivne i vjerne životinje žive prekratko, ali nikad nisam ni pomislila da će ga teška i neizlječiva bolest otrgnuti od mene tako rano. Koliko li sam samo pazila na prehranu, odricala se svoje hrane da bih najbolje mogla dati njemu, pazila na zdravlje (cijepljenje, sve vrste parazita), na krzno… Sve, sve, ama baš sve… Odakle je taj prokleti rak jetre mogao doći?

Mjesec dana prije mog vjenčanja, taman negdje oko zaruka, počelo je povraćanje i odbijanje hrane. Prvi veterinar postavio dijagnozu gastritisa. Iskušali smo sve moguće tablete protiv gastritisa i nijedne nisu pomagale. Hranu nije htio ni pogledati, kupovala sam mljeveno meso i bebi kašice, svaki dan mu po nekoliko puta gurala u usta. Malo me tješilo to što kad bi povratio, ne bi povratio hranu, već samo želučanu kiselinu, probava mu je bila koliko-toliko normalna. Ali s vremenom, nedostatak hrane se ipak odrazio na njega, smršavio je otprilike 7-8 kilograma i bio strašno potišten. Otišla sam do drugog veterinara po mišljenje. Tu već nisu olako postavili dijagnozu, već su obavili mnoštvo testova, izvađena krv je putovala i do Zagreba. Sjećam se da sam napeto čekala rezultate krvnih testova, i kad me veterinarka nazvala i rekla da vijesti nisu dobre, rasplakala sam se u muževom naručju. Jedino mu nisam htjela priznati koliko sam novca potrošila, iako vjerujem da mi ne bi zamjerio, jer je znao koliko volim tog psa. Samo za krvne testove otišlo je cca 100 eura od novca kojeg smo dobili za svadbu, a da ne govorim koliko još za terapije, ali nije mi žao, bez obzira na ishod.

Iako su nalazi bili loši, u razgovoru s veterinarkom odlučila sam da pokušamo kratkotrajnu terapiju, da vidimo što će se dogoditi. Dobio je nekoliko infuzija i vitaminskih koktela. Nije bilo nimalo lako držati ga, jer on nikad nije bio pas koji bi trpio tuđe ruke na sebi, tako da nisam nikoga drugoga mogla uposliti da ga diže i drži. Bilo me malo strah što podižem na stol toliku težinu u trudnoći, no čim sam rekla veterinarki da sam trudna, priskočila je, ja sam držala Rexov prednji kraj, a ona stražnji, pa smo ga nekako podignule. Baš zbog te njegove, ajmo tako reći, agresije na druge, nepoznate ljude, dobila sam lijekove i injekcije da mu dajem kod kuće. Rex je bio prvo na što bih ujutro pomislila kad bih se probudila, i posljednja misao prije spavanja. Čak sam znala i usred noći ustati i provjeriti ga.

Moja se mama užasno ljutila i govorila da bih ga trebala uspavati čim prije, jer ću samo naškoditi sebi i nerođenoj bebi. Vrlo brzo sam postala svjesna toga da ću mu ipak morati skratiti muke, ne zbog sebe i svoje komocije, već samo zbog njega. Terapija nije davala osobite rezultate, iako sam ja ponekad zavaravala samu sebe i napredak tražila u svakoj sitnici. Srce bi mi se punilo nadom u nekim trenucima kada bi Rex živnuo i pokazao tračke svog nekadašnjeg uobičajenog ponašanja (lajanje, želja za hranom – iako ne bi pojeo nego doslovno mrvicu hrane). A onda se više nije moglo dalje. Odlučila sam. Bila je subota večer i rekla sam da to mora biti u utorak. U ponedjeljak mu je, naime, bio rođendan, i htjela sam da makar još taj dan proživi s nama.

U noći s nedjelje na ponedjeljak, Rex je skočio k nama u krevet, kao što je povremeno običavao. Pomazila sam ga i spustila, pa smo opet zaspali. Nakon nekog vremena (ne sjećam se više koliko je sati bilo, 2 ili 3 ujutro), probudila sam se, vidjela da su svjetla u hodniku upaljena i da muž nije u krevetu do mene. Čula sam i svoju mamu da govori i ustala da vidim što se dogodilo, iako u prvi mah nisam pomislila da je Rex u pitanju. Shvatila sam tek kad mi je mama u suzama rekla da ga više nema, a muž ga je odnio van kuće da ga ne vidim, i kasnije me čitavu noć držao u naručju dok sam plakala. Molio me da se smirim, radi bebe, ali kako se smiriti kad izgubiš najvjernijeg druga? Ujutro je organizirao i da po Rexa dođe muž moje sestre i zakopa ga na svom imanju, na mjestu gdje i njegove životinje počivaju u miru. Neizmjerno sam zahvalna zbog toga što je zakopan na lijepom i mirnom mjestu, na jednoj od livada na kojoj je tijekom svog života veselo jurcao. Mi ga zbilja nismo imali gdje zakopati, a srce bi mi još i više puklo od tuge da sam ga morala nekamo baciti ili predati higijenskoj službi.

Užasan je taj osjećaj gubitka. Boli i danas gotovo istim žarom kao i prije sedam mjeseci. Mnogi su govorili da ću se imati čime zabaviti, misleći na moje dijete, ali u srcu i u kući ima mjesta za oboje. I za dijete i za obiteljskog psa. Ma koliko da sam voljela Rexa i ma koliko da je bio poseban u svemu, pa mi je samim tim ovo bio i najteži gubitak, tugovala sam za ostalim uginulim ljubimcima puno, puno puta, ali se i uvijek iznova obradovala novom ljubimcu i uživala u radosti koju mi je donio. Silom prilika, morat ću pričekati neko vrijeme dok u kuću dovedem novog psa. U prvim danima i tjednima nakon Rexove smrti, bila sam toliko luda od boli, tuge i osjećaja praznine da bih bila uzela bilo kojeg psa koji mi se nudio, ali muž se trudio spustiti me na zemlju i vratiti u stvarnost. Neko vrijeme tijekom trudnoće morala sam mirovati, i pas bi možda bio malo i zanemaren, što smo svakako htjeli izbjeći, zanemariti psa u vrijeme dok se prilagođava na novi dom i vlasnike neoprostiv je grijeh. Želim da mi dijete odraste uz psa. Voljeli bismo da to bude velika pudla, ali uđe li nekim slučajem u naše živote drugi pas, nećemo se buniti. Sve što sudbina donese treba prihvatiti i naučiti živjeti s tim.

Za kraj, prije nego podijelim s vama nekoliko posljednjih Rexovih fotografija, želim staviti i pjesmu koju je napisao Željko Krznarić, a koja je sažela i sve moje osjećaje.

Zbogom prijatelju

Zbogom

Rastanak je kod nas ljudi

Uvijek tako prepun suza i tuge

I htio bih znati kako je to kod vas

U psećem svijetu

Pa ako se jednom još negdje

Sretnemo a morali bi

Moraš mi to reći

Jer nas smo dvoje ipak

Te tvoje godine proživjeli u sreći

Radovali se jedno drugom

A ti si me prijatelju

Umotao tugom

I otišao da odmoriš svoje

Pseće tijelo

Zbogom prijatelju

Svake ću noći pogledom

Sve zvijezde prijeći

Moj prijatelju pseći

A tebe molim da mi bar nakratko

Kao da mi šapu daješ

Od nekud sa neke zvijezde

Bar kratko zalaješ

Da znam da si dobro

Jer ako postoji pseći raj

Ja znam da si u njemu

I da svoj pogled blagi

Nekome nudiš

A meni stari moj strašno fali

Da me u noći probudiš

Jer ti se šeta

Zbogom prijatelju

Zbogom

Možda se jednom opet nađemo

Pa ćemo opet jedan drugom

Radosti dati

A do tada sjećaj se mene

I u snove mi slobodno svrati

Ti pseto jedno bez škole

Zar si morao otići sada

I tako me zaboljeti

Kad sam otkrio kako se

čovjek i pas mogu tako jako voljeti...

 

Rex

 

Rex

 

Rex

surefire @ 00:36 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
Arhiva
« » sij 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Tracker
eXTReMe Tracker
Brojač posjeta
196237
Index.hr
Nema zapisa.