Words are all I have to take your heart away
Hearts On Fire
 
Blog
petak, rujan 2, 2011

Nakon što smo odradili prvi bauk – porod, trebalo je odraditi i drugi: boravak u bolnici. Toga sam se pribojavala: znala sam da ću biti prepuštena sama sebi i ranjiva. Naše rodilište ima rooming in, što znači da su bebe 24 sata s mamama. Ne samo da sam prvi put mama i nemam pojma o pojmu, već sam i osoba oštećenog sluha koja se teže snalazi u prilikama na koje nisam navikla. No, krenimo od početka. Da bi se od rađaone došlo do ginekološkog odjela i babinjača, trebaju vas provesti kroz hodnike otvorene običnom pučanstvu. Imala sam tu sreću da su mene vozili u ranim jutarnjim satima dok je ostatak grada spavao, inače se ne bih baš ugodno osjećala da mene i moju tek rođenu bebu vozikaju kroz gomilu ljudi. Dovezli su me u sobu u kojoj je već bila jedna rodilja, i to ona koja je bila moja supatnica u rađaoni, prebacili me na krevet, pitali kako sam i ostavili me. Vani se već nazirala zora, a i da nije, nisam mogla spavati, zgrabila sam mobitel i dopisivala se s prijateljicom, koja je do tih doba čekala vijesti od mene, a među svojim stvarima sam potražila sok i čokoladicu, jer sam bila gladna i žedna, u protekla 24 sata jedva da sam išta stavila u usta. Nedugo zatim, u sobu je stigla i treća rodilja, ona koja je ispalila dijete van u roku „keks“.

Sestra nas je obišla oko 6 ujutro, izmjerila temperaturu, svakoj od nas bila je blago povišena (moja 37,2), što je nakon poroda normalno, a izvađena nam je i krv da se provjeri krvna slika. Moji rezultati nisu bili nimalo bajni. Pri kraju trudnoće me mučila blaga anemija, a kako sam na porodu izgubila dosta krvi, željezo je bilo dosta nisko, tako da su mi odmah počeli davati Heferol i Folacin (ovaj potonji inače služi za stvaranje novih krvnih stanica). Druga sestra navratila je nešto kasnije da mi pomogne pri tuširanju, međutim, kad sam ustala iz kreveta i došla do kupaonice, od slabosti mi se sve zamračilo pred očima i umalo sam pala u nesvijest, pa sam tuširanje morala odgoditi još nekoliko sati, dok nisam skupila snagu. Imala sam i neku upalu u začetku, pa sam počela dobivati i antibiotike. Braunilu kroz koju sam dobivala drip na porodu sam nekako skinula, pa su mi u drugu ruku smjestili novu, i slijedeća tri dana sam dobivala injekcije antibiotika u 8, 16 i 00 sati. Taj prvi dan bila je nedjelja, pa je sve nekako bilo opuštenije, u viziti je bio samo jedan doktor, i to onaj koji me je porodio, i samo je protrčao kroz sobe. Bolnička hrana je svih tih dana bila bljak, jedino je doručak bio normalan: kruh, razni namazi i bijela kava ili čaj. Odmah smo se sve tri taj prvi dan bacile na doručak da povratimo snagu, iako nije bilo lako ustati s kreveta i vratiti se na njega: bolnički kreveti su dosta visoki, a sve tri smo bile rezane i imale šavove. Ja ih prvi dan nisam ni osjetila, dok je to sve još bilo vruće (a i dobila sam anestetik prilikom šivanja), ali idućih dana… jooooj. A još sam dobila najškripaviji krevet u cijeloj bolnici, pa mislim da su moje cimerice izludjele svaki put kad bih silazila s njega ili se penjala. Negdje oko podne stigle su nam bebice, moja i od ove druge rodilje, onoj prvoj dijete je ostalo na neonatologiji.

Beba je tu, i što sad? Pri kraju trudnoće pročitala sam jednu knjigu o dojenju, ali kao da i nisam, u tim mi je trenucima sve ishlapilo iz glave. Mali plače, a mlijeko, gdje mi je mlijeko? Mislim, znala sam da je još rano za pravo mlijeko, ali nisam bila sigurna imam li onog kolostruma, jedna mi je sestra, koja je slučajno naletjela i bila voljna pogledati, stisnula dojku i bradavicu, na kojoj se pojavila zlatna kap kolostruma. E, super. Podignula sam malca k sebi i smjestila ga tako da može sisati, i vidi vraga, mali zna znanje, super mu ide. Samo, nešto ipak ne štima. Rijetko se budio i iako su mi rekli da ga češće budim za podoj, to baš i nije išlo tako lako, a pogotovo noću, kad bi i mene jadnu san prevario i posebno me bilo strah da ne bih zaspala tijekom dojenja. Za razliku od mog sinčića, drugi bebač u sobi se budio svako malo i plakao, njegova mama nije imala mlijeka ni kapi, ali ga je uporno stavljala da sisa. A moj je spavao i spavao, što nam se na kraju i osvetilo. Navečer smo mi rodilje vodile bebe na kupanje i vaganje. Normalno je da beba izgubi i do 10 posto svoje težine (moj je taman toliko i izgubio), ali je poželjno da dan prije otpusta počne lagano dobivati. Meni se obistinila noćna mora koju sam imala nešto prije poroda, da mi beba kopni i ne dobiva na težini, svaki dan je gubio u prosjeku 100 grama, tako da je s 3200 spao na 2900, a mene bi svaku večer sestre popljuvale da ga moram dojiti kad god on zatraži i bla bla… Njihove su mi riječi uvijek bile težak udarac, predbacivanje da se o svom djetetu ne brinem kako treba, iako sam stvarno pokušavala i dojila ga kad god bi on zaplakao. A nijedna od njih nije došla u sobu i provjerila kako nam ide dojenje ili barem došla pokazati ili ponuditi pokoji savjet. Ili su barem našu sobu zaobišli, jer jedna od nas nije imala dijete uz sebe, druga je bila već iskusna mama, a jedino sam ja tu pala s Marsa i bila užasno nesigurna i jadna. Možda bih i postavila koje pitanje da sam znala što trebam pitati i kako se postaviti. Ovako je ispalo da je činjenica da je naše rodilište prijatelj djece puka fraza na koju nitko puno ne polaže. U svakom slučaju, nekako smo se snalazili, radila sam kako sam znala i nadala se najboljem, da će mom bebaču biti dobro. Pravo mlijeko mi je nadošlo nekih 48 sati od poroda i činilo se da ga imam na bacanje, da će mi bebač imati što piti. No, njegova duga spavanja i relativno rijetka buđenja bila su znak povišenog bilirubina, tj. novorođenačke žutice. Na dan kad smo trebali izaći iz bolnice (treći dan po porodu, kad su izašle i moje cimerice), prekontrolirali su mu bilirubin, koji je bio na gornjoj granici i odlučili nas zadržati još jedan dan, tj. njega poslati na neonatologiji, a mene ostaviti na antibiotik i željezo terapiji. To mi je bio najtužniji trenutak, odnijela sam svoje dijete na neonatologiju i u suzama se rastala od njega, iako su me sestre smirivale i govorile da to nije ništa, da će sve biti u redu, da je to uobičajena pojava. Naravno da sam znala da se novorođenačka žutica jako često javlja, ali problem je bio u tome što sam se morala odvojiti od svog djeteta. Bio je tu i problem mlijeka. U rodilištu ili nisu imali ili nisu htjeli ponuditi izdajalicu, pa sam morala moliti muža da mi je pođe kupiti, i to Aventovu ručnu. Mogu reći da je odlična, lagana za upotrebu, koristim je i dan danas da izdojim višak mlijeka. Mali savjet: prikladnija je za cure s bogatim poprsjem, one s malim grudima neka radije pokušaju s izdajalicom Tommee Tippee. Prvu rundu izdojenog mlijeka sam bacila, jer sam ga navlačila u dužim vremenskim razmacima, pa sam se bojala da neće biti OK, ali već iduću turu sam odnijela na neonatologiju jer su mi rekli da mu smijem donositi svoje mlijeko, i zbog toga sam morala odbiti svoju novu cimericu, koja me molila da mlijeko radije dam za njenu curicu ako ga mislim baciti. 

Moj je dragi bebač proveo na neonatologiji manje od jednog dana, tako da smo idući dan bili spremni za odlazak u svoj dom, i nitko sretniji od mene kad se ispostavilo da su mu svi nalazi dobri, da je normalna beba, te da je čak malo i dobio na težini, tako da smo iz bolnice bili otpušteni s točno 3000 grama. 

surefire @ 11:36 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Tracker
eXTReMe Tracker
Brojač posjeta
197726
Index.hr
Nema zapisa.