Words are all I have to take your heart away
Hearts On Fire
 
Blog
srijeda, rujan 21, 2011

Boravak u bolnici, pa i za rodilje koje su ipak kategorija koju bi trebalo maksimalno maziti i paziti, nalik je na boravak u boot campu, barem preko tjedna, dok su vikendi malo opušteniji. Malo poslije sedam ujutro, redovito je dolazila svita sestara, predvođena jednom koja je u prošlom životu vjerojatno bila rukovoditelj Auschwitza ili Dachaua, presvlačili su se kreveti i naređivalo se da se sve stvari sklone s kreveta, oko kreveta i s ormarića, što ne bi bilo problem izvesti kada bi postojali pristojni smještajni kapaciteti: većinu sam stvari morala zgurati u neki uski ormar podalje od sebe. Slijedila bi vizita, a kojoj bi prethodilo skidanje gaćica, da se vidi kako izgledaju šavovi, a doktori su nam i pritiskali trbuhe da vide je li se maternica počela smanjivati i povlačiti. U tih par dana preko mog trbuha prešli su gotovo svi ginekolozi u našoj bolnici, i drago mi je što mogu konstatirati da baš moj ima najnježniju ruku. Tijekom dana bile smo na miru, osim što bi jednom tijekom jutra i jednom tijekom popodneva dolazila sestra i pitala kome treba presvući bebu. Sve u svemu, meni osobno je smetalo što sestre navraćaju jako rijetko i informacije daju na kapaljku. Možda su procijenile da ja, kao žena u godinama znam ponešto, ali vraga, prvorotkinja sam i dosad sam bebe gledala uglavnom izdaleka, tako da bi mi pokoji praktični savjet iz bilo kojeg područja (dojenje, njega bebe i slično) itekako koristio. Na konkretno pitanje bih uvijek dobila odgovor, što jest, jest, ali mnogo je tih tips & tricks za koje ne znam, a koje su sestre mogle podijeliti s nama (ili barem sa mnom).

Bolnička hrana… hm… Mislim da većina vas zna da su to uglavnom splačine. Srećom, pa su mi i mama i svekrva slale juhice i ostala jela. Doručak bih još nekako i uspjela pojesti, jer tu nisu mogli ništa zeznuti, ali ostalo, ajme meni, bezukusno, nedovoljno kuhano... Samo bih malo probrljala i vratila poklopac na tanjur. Nismo mogle ni sjesti na stolice da bismo pojele, previše su nas smetali i boljeli šavovi, a penjanje i silazak s visokog bolničkog kreveta bili su prava noćna mora.

Spavanja nije bilo, pa ne znam uopće kako smo sve tri funkcionirale. Zombi rodilje, eto ideje za naslov nekom filmašu koji odluči snimiti horror o neispavanim i izbezumljenim rodiljama. Svako jutro bih na balkonu sobe dočekala zoru, slušala ptice kako pjevaju i gledala vjeverice kako se natjeravaju po borovima. Nisam vidjela more, ali sam osjećala njegov miris. I živjela sam za onaj sat od 15-16 popodne, kad bih izašla s odjela da vidim muža, mamu, sestru, ovisno o tome tko je mogao doći. A u međuvremenu, kune s mobitela su nestajale neviđenom brzinom, trebalo je odgovoriti na desetke, pa i stotine poruka, nazvati tu i tamo, nekad iz puke potrebe, a nekad iz čiste dosade.

Tih pet dana u bolnici mi se činilo kao čitava vječnost, i nitko sretniji od mene kad su mi na neonatologiji, prilikom posjeta, rekli da je razina bilirubina pala i da možemo ići doma. Odmah sam zvala muža da dođe po nas s robicom i košarom za malog, kao i odjećom za mene. Izašavši vani, prvo sam ostala zaslijepljena suncem i ošamućena užasnom vrućinom koja je baš tada vladala, ali svejedno, bila sam preporođena, idem kući sa svojom bebom.

surefire @ 22:14 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Arhiva
« » sij 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Tracker
eXTReMe Tracker
Brojač posjeta
196237
Index.hr
Nema zapisa.