Words are all I have to take your heart away
Hearts On Fire
 
Blog
utorak, prosinac 13, 2011
Jedan moj davno objavljen članak na nekadašnjem Javno portalu:

Prilike često zahtijevaju dobro poznavanje književnog hrvatskog jezika, no to ne znači da moramo zanemariti svakodnevni govorni jezik, pa čak i u službenim okolnostima. Jednom sam sa šefom radila na nekim dopisima na čak tri jezika (hrvatski, talijanski i engleski), pa su se naknadno, nakon ispisa, pojavile neke izmjene i nadopune koje sam unijela u računalo i ponovo ispisala, a stare ispise uzela da ih, kako sam rekla, destrigam.Šef je zastao i pogledao me tako da sam prvo pomislila da sam nešto zabrljala, a onda rekao: „Ah, lijepe li riječi... Baš rijetko čujem da mlado čeljade tako govori“.  

Priznajem da mi je lijepo vidjeti da neke dubrovačke trgovine, posebice lanac „Pemo“ za mnoge artikle, pogotovo na odjelu voća i povrća ima uz cijenu istaknut i naziv po dubrovački, pa su tako bademi mjenduli, rajčice pomadore, krastavci kukumari i slično. S obzirom da sam radila s umirovljenicima, primijetila sam da oni ipak češće koriste dubrovački izričaj, dok se kod mlađih generacija on pomalo gubi, pa čak i namjerno zaobilazi. Jedna mi je mlada cura rekla, u kurtoaznom razgovoru, kako ona nikad ne bi bila s mladićem koji govori po dubrovački. I to iz razloga jer joj se to čini seljački. Naravno da sam poželjela izvršiti lobotomiju nad njom i uliti malo mozga u tu glavicu, ali prešutjela sam.Otkad za ljubav ima veze kojim narječjem netko govori, hoće li to biti književni govor ili lokalni dijalekt? Kad nekoga voliš, voliš i nastojiš razumjeti njegov jezik, zapravo, treba poštovati i cijeniti sve jezike i narječja. Iako, moram priznati, najviše antagonizma postoji u odnosu sjever-jug, a ljude posebno živcira forsiranje jednog nauštrb drugog, čak toliko da su osnovane grupe na Facebooku koje skupljaju potporu protiv „kaj“ u sinkroniziranim crtićima.

Kao i pismenost književnog jezika, treba njegovati i zavičajni govor, koji također spada u tradiciju vrijednu očuvanja, znamen koji osobi daje identitet. Možda kad bi se dogodila reforma školstva i smanjila količina gradiva koju djeca moraju usvojiti tijekom jedne školske godine, moglo bi se, kao i ne tako davno u mojoj osnovnoj školi, kao slobodna aktivnost ili možda čak još i bolje kao jedan sat tjedno u sklopu hrvatskog jezika, uvesti zavičajni govor i time utvrditi ono što su djeca naučila od svojih starijih kod kuće, te proširiti njihov rječnik. Sramota je da nam djeca bolje poznaju engleski i španjolski, a odnedavno i turski, koje nauče iz raznoraznih serija i sapunica, nego narječje svog kraja.

 

Za kraj ću vam staviti nekoliko tekstova napisanih po dubrovački, a prikupljenih iz raznih izvora, pa ako netko želi, može se okušati u prevođenju u komentarima ili pitati za značenje pojedinih riječi. Dalmatinci, susjedi Crnogorci, a donekle i Hercegovci bi se u ovom mogli koliko-toliko snaći. 

 

Kalala se u Grad jedna Konavočica i svrnula u butigu od ženske robe na Stradunu. Obraća s gosparu butigjeru: 
--Hoćete li mi pokazat sortimenat i rijet prec od gaćica i kombineža? 
Gleda postariji gospar od butige u njene ljijepe modre oči, kaživa joj robu i govori koliko što košta. Konavovčica (mlada, freška, od sedamnaest godišta): 
--Veliki su vam preci, rekil ste mi da su gaćice 100 dinara, a kombinež peset dinara, ma što je vele, vele je. 
Butigjer: 
--Lijepa moja, pa neka za tebe kombinež bude 100 dinara, a gaćice peset dinara! 
--Ama moj gosparu, zašto mi isavate kombinež, a kalavate gaćice? 


 

Jesi li čuo ono što pripovijeda Lukša, sikuro nijesi, pa ću ti ja rijet: Dunkve, kad ti je onomadne ona gospođa Žaklina de Kenedi pasala Stradunom, u nas se čeljad nijesu zablenula, nije bilo nekijeh velikijeh ovacioni. Pasavala su bogareti, kroz ovaj vječni Grad, priko našeg Straduna mnoga velika čeljad, muška i ženska, pa i ona srednjega roda, ma se niko nije zato skomponjavao. Ma intanto, gospođa Žaklina upita ti poslije nekoga iz dubrovačke oficijalne pratnje: 
--Kako su vaši ljudi i žene mirni, baš me puno ne gledaju, možda i ne znaju ko sam?

Na to joj gospar što ju je pratio odvrati onako po našoj užanci, a na inglezom jeziku:
--Madam, kroz ovi GRAD su pasavali ljudi i žene od svake sorte, riki i merkanti, gospari po soldima i pameti, salamankezi i sorbonezi, monarsi i prezidenti, ministri i kojekakvi rukovodioci, a ko nije sve pasavo, pa je naš puk zno rijet:
--Dobro došli, a još bolje pošli, arivajte nam opet kad vam se trefi.


 

Gusta me ić u none. Svaki put idem na šufit. Ovaj put sam se sronco preko škatule i rovino sam se. Poslije sam bio kuriozan pa sam otvorio škatulu, ali none mi je rekla da idem na dvor brat praske. Pošo sam na dvor i oservo lupeža. None mi je spjegala da nije lijepo bit lupež. Kasnije sam se popeo na šufit i pogledo što ima u onoj škatuli, a kad tamo ništa. Jako sam se iznenadio. E baš sam se nagustiro u moje none. 


surefire @ 14:16 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Arhiva
« » stu 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Tracker
eXTReMe Tracker
Brojač posjeta
195380
Index.hr
Nema zapisa.