Words are all I have to take your heart away
Hearts On Fire
 
Blog
nedjelja, lipanj 5, 2011

Kako vrijeme leti! Danas su točno tri mjeseca od dana kada smo se jedno drugom zavjetovali na vječnu ljubav i poštovanje, dok nas smrt ne rastavi. Da su stvari tekle po planu, vjenčanje se trebalo održati ovih dana, u jednoj maloj kapelici ovjenčanoj bijelim cvijećem, ali dogodila se bebica i trebalo je požuriti. Iako se i sada dobro osjećam i nisam dobila na kilaži, a taman ulazim u deveti mjesec trudnoće, svejedno mi ne bi bilo baš lako po vrućini odraditi cijeli taj obred. 

Nekoć, udaja mi je bila prilično apstraktan pojam, značila je gubitak osobne slobode i ništa drugo, pa ne čudi što nikome prije nisam dozvolila da me dotjera do oltara. Napuštala sam veze kad bi postale preozbiljne ili birala muškarce koji nisu htjeli brak. No, ljudska, ili bolje rečeno ženska priroda, u neka doba je počela odrađivati svoje, počela sam čeznuti za svojom gorom polovicom. Nije to bio strah da ću na kraju ostati sama, s tim sam se nekako bila spremna pomiriti ukoliko ne bi bilo druge. Jer, nisam htjela završiti s nekim tko mi ne bi odgovarao, a sve samo da bih bila s nekim. Morao je to biti onaj pravi, koji će mi u svemu odgovarati, i s kojim ću se nadopunjavati u svakom trenutku. To nije lako naći, pogotovo ne u mojim godinama (sutra navršavam 36), kada je već velika većina muškaraca zauzeta, a oni koji nisu su obično oni s nekim nepoželjnim teretom prošlosti. Pa, očito sam imala više sreće nego pameti, kao i inače. Kad sam upoznala svog sadašnjeg muža, nisam odmah bila sigurna da je on taj, ali oboma nam je odgovaralo zajedničko druženje i ustrajali smo u zajedničkom druženju. Iskrica tu i tamo, sve dok se plamen ljubavi nije zapalio i rasplamsao.

Kad se po gradu doznalo da smo par (a imamo mnoštvo zajedničkih poznanika, iako se mi sve donedavno nismo poznavali), naišli smo na burno odobravanje svih, koje i dan danas traje, nekad imam dojam da su neki ljudi sretni zbog nas kao da im se vlastito dijete uspješno skućilo i usrećilo, ne prođe dan, a da ne čujem kako netko zahvaljuje Bogu na našoj sreći. Nije da mi je za vlastitu sreću bitno da to i drugi odobravaju, ali je to definitivno jedan veliki plus u životu, znak da smo najvjerojatnije dobro izabrali i da se isplatilo čekati sve ove godine i ispraćati bivše ljubavi. 

Nekoć sam se bojala obreda vjenčanja, bilo mi je to prenapuhano i prekomplicirano, pogotovo velike svadbe. i nitko sretniji od mene kad sam shvatila da i on mrzi velike derneke. Nisam htjela ni vjenčanicu, ali ispalo je da je njegova tetka kostimografkinja u kazalištu i da je već šila neke haljine za vjenčanje, te se ponudila da će i meni šiti. Prepustila sam se u njezine ruke i nisam zažalila ni sekunde, bež haljina i bijela krznena stola koje je sašila savršeno su mi pristajali. Vjenčanje je obavljeno u mojoj crkvi, koja je za tu priliku bila ukrašena kao nikad prije, zahvaljujući dobroj, iako pomalo skupoj cvjećarki koju smo angažirali. Buket isto super, sve prema mojim željama. Šminku odradila poznanica, frizuru moja sestrična, i reakcija nije izostala: mladoženja me jedva prepoznao, dogodio se onaj wow efekt koji je obavezan u takvim prilikama ako sve ide po planu. Nije više bilo mog oca da me odvede pred oltar, pa je to obavio moj ujak. Svećenik kojeg je dragi odabrao da nas vjenča bio je vrlo ugodan. Glazbu i pjesmu su odradili članovi našeg seoskog zbora, bez greške, a crkva je bila puna rodbine i prijatelja. Kasnije na večeru nas je išlo samo dvadesetak najbližih, ali ostali su došli na vjenčanje da ne propuste cirkus koji je samo taj dan bio u našem gradu Tongue out: surefirerica se udaje. 

Tri protekla mjeseca su nam na neki način bila i duga i kratka. Kratka jer se zapravo i nismo stigli opustiti i uživati od silnih obveza koje su nam se nametnule, a duga, jer mi se čini da je on sa mnom već čitavu vječnost. Ima dana kad se probudim i u nevjerici se zagledam u zlatni prsten na lijevoj ruci, zar je moguće da smo to tako glatko, kao u lijepom snu, odradili, u potpunom skladu i savršenstvu? Dakako da sam se bojala da će nešto krenuti krivo, ali prevarila sam se, taj mi je dan doista bio jedan od najljepših u životu, ostvaren u potpunosti prema našim željama, čak nije bilo potrebno raditi nikakve kompromise. A ne mogu ne spomenuti ljubazne susjede, prijatelje i rođake, koji su se pobrinuli za torte, kolače i dekoraciju stola kakve se ne bi posramio ni hotel s 5 zvjezdica. Večeru smo imali u jednom odličnom restoranu, fantastična hrana u velikim količinama, a po vrlo povoljnoj cijeni, tako da je ispalo da smo manje platili večeru za dvadeset osoba, negoli kod cvjećarke uređenje crkve, buket i konfete. Vjenčanu tortu na tri kata nam je napravila jedna susjeda, inače slastičarka u mirovini. Sve u svemu - savršeno... I blaženstvo još uvijek traje. Još mjesec dana, pa ćemo i našu bebu moći zagrliti i ljubiti. 

Pouka ove priče nije samo hvalisanje, iako tako možda ispada. Pouka je da svatko od nas ima svoju savršenu polovicu i naći će je, prije ili kasnije. Samo treba biti dovoljno pametan i ne propustiti priliku kad je uočite. 

surefire @ 14:45 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Tracker
eXTReMe Tracker
Brojač posjeta
197726
Index.hr
Nema zapisa.