Words are all I have to take your heart away
Hearts On Fire
 
Blog
utorak, kolovoz 21, 2007
Little things
 
Život nam je sazdan od malih stvari. Osmijeha, pogleda, zagrljaja, poljupca, okusa, mirisa, sjećanja… I za sve to vrijedi živjeti i biti ponekad pregažen i uništen, pa se opet vinuti iz pepela kao feniks. Moja su današnja sjećanja na ljeta u Rijeci dubrovačkoj, ljeta kakva su nekoć bila, duga i nevina. Još uvijek ta vremena ponekad zažive u meni, dok nam još nisu dolazile jedrilice, jahte i megajahte, dok je priroda bila još netaknuta, voda bistra, a brda zelena i plodna, hraneći naša pluća kisikom. Čovjek je poštovao prirodu i živio u skladu s njom, uzimajući samo koliko mu treba. Tako je u našoj baštini sav živi svijet dobivao svoje, ptice, ježevi, kornjače, svi su se gostili slatkim plodovima, ostavljajući nam i više nego dovoljno smokava, prasaka, šljiva, pomadora, svega… Dugi su ljetni dani započinjali još snenim uspinjanjem u barku, dok se sunce tek dizalo s istoka i dok su tišinu jutra razbijali razgovori ribara s druge strane rijeke: kanjon rijeke oduvijek je katedrala zvuka, pjesma, razgovor, grmljavina, sve se to razliježe od obale do obale, nekad se razgovor s druge obale bolje čuje nego sugovornik pokraj nas. Odlazili smo provjeravati balune, nono, dundo i ja. Prvo je trebalo otići do samog izvora rijeke i nabrati voge, bogate alge koju su ribe obožavale i njome smo punili balune. Nikad ne bih propustila priliku rukama zagrabiti ledeno hladnu vodu na izvoru i kušati je, bješe to osebujan okus slatke vode pomiješane s tek mrvicu slane morske vode. Kad bi saketi koje smo ponijeli bili puni voge, vraćali smo se, obilazeći svoje pošte i podižući balune iz rijeke, teške i prepune srebrnastih cipola i sopa. Doma smo se vraćali bremeniti od dragocjenog ulova. Nešto je ostajalo nama za ručak, nešto se prodalo čim bi se po selu pročulo da smo se vratili puni ribe.
Rana ljetna popodneva, poslije objeda, bijahu namijenjena odmoru i spavanju. Nikad nisam imala potrebu za tim, iako su me tjerali da spavam, pa bih, kad bi ostali pozaspali, sišla s kreveta i s prozora saloče udisala vreli ljetni zrak, slušala pjesmu cvrčaka i vječito bila na oprezu da me ne uhvati podne rogato, biće kojim su mi se prijetili da će me dohvatiti uhvati li me vani za vrijeme obaveznog popodnevnog odmora. Nitko mi nije znao reći kako to podne rogato izgleda, ali u mojoj je mašti to biće živjelo kao ogromna ptica s glavom ovna, na čijim je leđima bio, čvrsto ukotvljen, mračan i tih jahač. Uzmicala sam s prozora kad god bih čula lepet krila, sakrila bih se, ali tako da ipak mogu vidjeti prolijeće li baš podne rogato ili možda galeb ili vrabac.
Nakon odmora, odlazilo se na kupanje na rijeku. Plivali smo kao mali dupini, uživajući u bistroj vodi i tek se ponekad boreći protiv kurenata, koji su, kao i u svakoj rijeci, neizbježni. Nekad se barkama odlazilo na "egzotičnija" mjesta, na uređene plaže i otoke, nekad i nadomak Brsečina na malenu plažicu pod oborenim stablom, gdje smo u pijesku i šljunku tražili Petrova uha i druge školjke.
Doma smo se vraćali u sumrak, umorni od plivanja i brčkanja, a rane noćne sate sam također voljela provoditi na prozoru saloče, gledati treperenje zvijezda i ples krijesnica, brojeći noćne leptirice i šišmiše. I usnula bih prekrasne snove, snove u kojima sam letjela iznad svoje rijeke, iznad zelenih šuma i bistre zelene vode.
Već godinama nisam usnula takav san. Došli su požari i opustošili šume. Došao je rat i opustošio ljude, ostavljajući mržnju i strah. Odrasli smo i podne rogato i ples krijesnica više nisu bili ono najvažnije i najčarobnije u životu. Došao je stres i pripremio se za poduži boravak u nama. I zaboravili smo živjeti i veseliti se malim stvarima. Kad smo s vremenom počeli malo-pomalo dolaziti pameti, načinjena šteta je bila prevelika. Rijeka se zamutila. Ribe više nema. Krijesnice izumriješe. Htjeli smo da nam noć izgleda kao dan i to nam oduze zvijezde, vidimo još samo one najjačeg sjaja, koje se odupiru zaboravu. I mjesec sve češće od nas krije ranjeno lice, tek ponekad prospe srebrnu mjesečinu po mirnoj rijeci. Ljetnikovci stare dubrovačke vlastele su odavno propali, jedva da stoji i kamen na kamenu. Cestama se juri i žuri. Pale nas, gaze i ubijaju i postajemo svjesni da više nismo mladi i besmrtni kao što smo nekad mislili da jesmo. Svatko od nas u svom će životu, prije ili kasnije, doživjeti neku vrstu prosvjetljenja i shvatiti koliko su važne te izgubljene male stvari. Ja sam, nadam se, shvatila. Kako je divno iz dana u dan odlaziti s psom u šetnje prirodom, drhturiti na prvim zimskim hladnoćama i oštrim i prodornim burama, kušati kupine i maginje kako koja tog dana dozri, pomirisati prvo proljetno cvijeće i ubrati zadnju jesensku miholjicu. Kako je lijepo duga ljetna popodneva, sve dok sunce ne zađe, provoditi u ugodnom društvu na muliću, kupati se u rijeci do besvijesti, uživati u svom prirodnom elementu, jer sve u nama je voda i u vodi sam rasla, od puke nakupine stanica do novorođenčeta.
I kako je ispunjavajuće voljeti i biti voljen… Dok u svakoj kapljici vode na mom tijelu bliješti sunce i na usnama mi sol, on s osmijehom kaže: - Pretvorit ćeš se u morsku nimfu.
surefire @ 13:12 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Tracker
eXTReMe Tracker
Brojač posjeta
197726
Index.hr
Nema zapisa.