Words are all I have to take your heart away
Hearts On Fire
 
Blog
nedjelja, travanj 13, 2008
Malo koji dan prolazi tako sporo kao onaj dan kad znam da uvečer nekamo putujem i ne mogu dočekati. Tako je bilo i u petak, sati su se vukli kao stoljeća. Sve sam spremila još rano popodne, te nafilala mp3 player dobrom glazbom, a našlo se stvarno koječega, kao i jedna "putna" pjesma iz koje sam posudila naslov: 

Now you feel like going, and you know I'm knowing,
The keys to the highway hang right on the wall
If you gotta go, girl, you ought to know
Your blue eyes said goodbye a long time ago
Your fever will burn till your hard ways are learned
So don't let your feet slow you down.
I know you're hearing sounds of those bright lights downtown
I know how you sparkle when I ain't around
Your heart is young, and my time has come
So don't let your feet slow you down.

I konačno… Ukrcaj u bus i pokret. Prvih sat i nešto vožnje proteklo je u gunguli prozivke prisutnih i podjele šilterica, najlonskih pregača i zviždaljki, te sendviča i Ivana Gundulića, jer je Savez Samostalnih Sindikata Hrvatske svakom prosvjedniku koji je u njihovoj organizaciji putovao u Zagreb dodijeli 50 kn za ručak, u nemogućnosti da organizira ručkove u restoranima za toliki broj ljudi. 

Prva i jedina crna točka na putu bila je obilaznica kod Metkovića, zbog radova na cesti. Preko rogotinskog mosta velikim, teškim vozilima nije moguće proći, i na obilasku smo izgubili više od sat vremena, što je bilo posebno teško izdržati na povratku, kad se u svima nama javila jaka želja da doniramo znanstvenicima nešto love da što prije usavrše teleportaciju. Cesta je loša, a na njoj se često sukobljavate s ostalim divovima koje je zadesila ista teška sudba kao i vas: autobusi, šleperi, cisterne… Malo izvan Ploča, prvi polusatni odmor, zatim vožnja do Šestanovca i ulet na autocestu. Uuuu, I'm impressed, već je sam ulaz bio kao da se ukrcavamo na Enterprise ili Voyager, a isti dojam se održao sve do kraja. Iz ovog se vidi koliko dugo nisam putovala do Zg-a, u ono vrijeme vozilo se samo na dionici Karlovac-Zagreb, ne samo zato zbog nepostojanja većeg dijela današnje autoceste, već i zato da redovna autobusna linija omogući ukrcaj i iskrcaj putnika u svim usputnim gradovima i gradićima. Autocesta je zakon, od Šestanovca do Zagreba stigli smo za 5 sati, računajući i kratke odmore i stanku za kavu. Ali, isto tako je i vrlo monotona, osim povremenog razbijanja monotonije tunelima. Mala Kapela me se osobito dojmila, duga čak 5 kilometara, a u oba prolaska, i pri polasku i pri dolasku izašli smo u posve drugi svijet. Ujutro smo u Malu Kapelu ušli u sivilu zore, a s druge strane nas je dočekalo svjetlo: razdanilo se. Popodne smo u tunel ušli kroz težak zastor kiše, a na izlasku nas je zaslijepilo sunce. 



Nije baš lako spavati u busu. Prvi dio noći nekako je i prošao u razgovoru, uz tihu glazbu i povremeno isprobavanje zviždaljki, ali kasnije, san nas je gotovo sve shrvao, ali vrlo se teško bilo udobno namjestiti. Često se znalo dogoditi da se u snu ili polusnu naslonimo na suputnika. Za razliku od ostalih, ja sam imala sreće, moj je sudrug bio zgodan mladi dečko. Ne, moj dragi nije dobio konkurenciju, jer je u pitanju moj dragi prijatelj kojeg znam već godinama, te me je to naslanjanje na mene podsjetilo da davna ljeta kad se ekipa kupala u Marini i sunčala na hrpi, tražeći najudobnije mjesto za osloniti glavu. Nekako bih to uvijek bila ja… Ujutro nam je njegova mlada žena poručila ako i iduće noći budemo spavali zajedno, onda je bolje da ja budem gore.

San me posebno shrvao rano ujutro, kad se već razdanilo, uspjela sam prespavati Karlovac i pola Zagreba, a ista se situacija ponovila i popodne pri povratku: kao da me netko opalio po glavi i onesvijestio. U Zagreb smo stigli oko 7 ujutro, dok su još svi bili pomalo uspavani, a najaktivniji su bili šetači s psima. Iskrcali smo se na mjesto odakle je trebala krenuti prosvjedna kolona, ali dotad smo imali dovoljno vremena da se odemo malo prošetati i popiti kavu. Vrijeme nam baš nije bilo naklonjeno, kiša je padala većinu vremena. 





Kolona se počela formirati oko deset sati i isprva se činilo da neće biti toliko ljudi koliko je najavljeno, ali autobusi su neumorno pristizali i do 11 sati skupilo se na desetke tisuća ljudi, a kolona je bila duga nekoliko stotina metara, ne samo sindikalaca iz Hrvatske, već i iz Austrije, BiH, Mađarske, Slovenije... Nisam mogla vjerovati svojim očima vidjevši toliku gomilu ljudi: svi za jednoga i jedan za sve. Iako nas je kiša neumorno nastojala dotući, raspoloženje je bilo na vrhuncu. Skompali smo se s nekim simpatičnim Karlovčanima koji su naokolo nesebično dijelili limenke Karlovačkog i održavali natjecanja najmuzikalnijeg zviždanja. I u 11 sati, pokret! Prosvjed se isto tako mogao zvati i "Make some noise", jer je bilo teško izdržati buku koju su stvarale zviždaljke, trube, čegrtaljke i bubnjevi punih sat vremena, koliko je trebalo da stignemo do Trga Bana Jelačića. Bili smo pri čelu kolone, a još deseci tisuća ljudi iza nas. Bilo je čudesno biti dio nečeg tako velikog i jedinstvenog. Ali to ne znači da mislim da je Borg kolektiv dobra stvar. 













S Trga Rep… pardon, s Trga Bana Jelačića zbrisala sam malo prije kraja prosvjeda i prošetala po okolnim ulicama, razgledavala izloge, u "Vinceka" se počastila šampitom, pa otišla dolje prema Trgu Kralja Tomislava i Importanne centru. Bilo je još rano, nepunih 14 sati, ali ipak sam se ukrcala na jedan od ZET-ovih autobusa koji su besplatno prevozili prosvjednike od Importannea do Velesajma, gdje su bili parkirani svi autobusi. Pohvalno je što se doista vodilo računa o organizaciji, te su prometnici na Velesajmu odmah znali usmjeriti ljude prema njihovim autobusima, koji su bili grupirani prema regijama i smjeru polaska. Kad sam pronašla naš bus, a s obzirom da je ostalo i više nego dovoljno vremena do polaska, odšetala sam pariti oči u obližnji shopping centar Avenue Mall. 





Krenuli smo natrag prema Dubrovniku nešto poslije 16 sati, a na prvom zaustavljanju, održan je još jedan veliki sindikalni sastanak, na kojem je bilo 10-ak autobusa punih prosvjednika, i to kod Macole i njegove izložbe prepariranih životinja… Zar ste i sumnjali?











Doma smo stigli oko jedan i pol ujutro, mrtvi umorni. Smogla sam tek toliko snage da pošaljem dragom sms u kojem ga obavještavam da sam konačno u svom krevetu i da bi bilo poželjno da je i on već u svom, te da ne radi ništa što ja ne bih. 

Slika je, eto, vrlo malo, jer su vremenske prilike bile očajne, a iz autobusa isto tako zbog kiše i brzine nisam mogla fotkati.
surefire @ 20:10 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Tracker
eXTReMe Tracker
Brojač posjeta
197726
Index.hr
Nema zapisa.