Words are all I have to take your heart away
Hearts On Fire
 
Blog
nedjelja, ožujak 9, 2008

Gledali neki film. Da me ubijete, ne sjećam se koji, svakako neka žnj produkcija, a i nismo ga gledali od početka, nego negdje već pri kraju. Ali potegnulo se zanimljivo i pomalo morbidno pitanje. Što ljudi osjećaju u onih par sekundi prije nego ih ubiju ili nastradaju u nesreći i slično. Što se sažme u to kratko vrijeme kad znate da ćete umrijeti i da nema izlaza? U filmovima i knjigama kažu da izvrtite čitav život u mislima. Hm, meni bi za to trebalo malo više od tih par sekundi ili djelića sekundi. Ali, mislim da nije tako. Ne prolijeće nam tad život pred očima. Postoji samo praznina, dovoljno da shvatite da umirete, a nedovoljno da se počnete bojati.

 
On, prekaljeni ratnik, kaže da se ne sjeća baš. Nisam inzistirala, iako znam da mu je u ratu bilo gusto i da je svjedočio pogibijama mnogih, pa i vlastitog brata. Nisam htjela zabadati nož u staru ranu i vrtjeti ga da bih zadovoljila svoju znatiželju. Inače rado skupljam tuđa iskustva i ugrađujem ih u priče, zajedno sa svojima. I rado održavam sjećanja na površini, ne puštajući ih da potonu, jer svi ti osjećaji, i dobri i loši, čine da se osjetim živom i da maksimalno uživam u onome što mi život pruža. Ovaj put sam ustuknula, za svoje i njegovo dobro. Ne znam, ali slutim. Već je i sama slutnja dovoljno strašna. 


Da ne kopam po njegovim sjećanjima, pretražujem svoja. Rat preskačem, jer gotovo nijedna prijetnja nije bila izravna. Bilo je užasno, ali najbliže smrti sam bila samo jednom, kad mi je metak prozviždao pored glave. Samo, čak ni tada nije bilo straha, već se ta zgoda ponosno prepričavala svakome tko je htio slušati i zgražati se nad činjenicom da sam bila tako blizu smrti. 


Ali ono pravo, uvjerenje da ću umrijeti i beznađe u tom djeliću sekunde iskusila sam nešto prije toga. Jedne večeri, vraćala sam se kući nakon dana provedenog s prijateljicom. Put je bio mračan i vodio je kroz divljinu, a u jednom trenu sam došla preblizu ruba i stala na kamen koji je popustio i odronio se. Znala sam gdje sam: nad provalijom. I dobro se sjećam da je taj trenutak pada trajao nevjerojatno dugo. Uh, uh, boljet će, mislila sam, već pomirena sa smrću koja me čekala. Jedino sam na to mogla i misliti, ne na svoje bližnje i sjećanja iz dotadašnjeg života, već samo na let zrakom i stijene koje su me čekale na dnu provalije. 

Naravno, imala sam sreće, inače ne biste danas čitali ove retke: već nakon par metara, pala sam na grane nekog stabla i grmlje, a zatim na kamenje, nisam stigla do dna provalije i izvukla sam se samo s ogrebotinama, popela se natrag na put i nastavila kao da ništa nije bilo. Glava mi je i dalje bila prazna, nisam plakala, nisam razmišljala ni o čemu, samo sam nastavila dalje prema kući.  I sačuvala sjećanje.


surefire @ 20:44 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Arhiva
« » stu 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Tracker
eXTReMe Tracker
Brojač posjeta
195380
Index.hr
Nema zapisa.