Words are all I have to take your heart away
Hearts On Fire
 
Blog
nedjelja, ožujak 16, 2008
Ne, nije naslov zato što mi je bilo loše u Mostaru, naprotiv, bilo je fantastično, već je to naslov poznate sevdalinke i činio mi se posve prikladan za ovaj mali putopis. A i neka bude zato jer me odlazak iz Mostara rastužio i još sam duhom u njemu, a za vas koji ne znate ovu sevdalinku, evo linka na Youtube: Mostar Sevdah Reunion: Čudna jada od Mostara grada.  
 
Mostar je divan grad. Toliko divan da i Teletubbiesi rado navraćaju u njega. 



Proljeće se osjeća u zraku, ptičice pjevaju, cvijeće počinje cvasti, ali priroda još može pokazati svoje hirovito lice, na planinama je, poput tihe prijetnje, snijeg. Zato su drvoredi još puka gola stabla i aleje pune sunca, za razliku od kasnog proljeća i ljeta, kad njima vlada sjena i hlad koji su utočište svima koji su prisiljeni provoditi ljeto u gradu, bez mogućnosti bijega iz te vreline. 





 
Veliki je to grad, od gotovo 65 tisuća stanovnika (u samom gradu, a ako uključimo čitavu općinu, dvostruko više), i možda mrvicu podcijenjen. Zbog njegovog zemljopisnog položaja, u srcu Hercegovine, u gotovo pustinjskom okružju, ali on sam leži na rijeci Neretvi, ukroćuje je i uživa u njenim blagodatima koje od njega čine pravu oazu. Grad je to burne prošlosti, a njegov se nastanak i utemeljenje pripisuje hercegu Stjepanu Kosači, čije ime nosi dom kulture u centru grada. 


Hrvatski dom hercega Stjepana Kosače

Grad u kojem bok uz bok stoje zapadnjačke građevine i prekrasni primjeri istočnjačke arhitekture, pri čemu je svakako nezaobilazan novi (nažalost) Stari most, te džamije, medrese, sahat kula itd. Mostar je grad mostova, te je po tome dobio i ime, odnosno po čuvarima tih mostova – mostarima. 


Stari most


Radobolja nekoliko desetaka metara od stapanja s Neretvom


Radobolja, nešto dalje, prizor kakav se često vidi u centru, voda i slapovi posvuda
 
Ovaj je vikend bio idealan za šetnju gradom, ne prevruć, a sunce je tek povremeno nestajalo iza oblaka. Na Rondu ćete vidjeti svakoga, ostanete li dovoljno dugo, prije ili kasnije tijekom dana, mnogi će tu navratiti u šetnju, na kavicu ili u shopping. Mi smo prvo navratili u Hrvatski dom hercega Stjepana Kosače, uvalili se u neki kafić, naručili sok i kolač – japanski vjetar. Prvo sam se nećkala u vezi kolača, ali hanibani je inzistirao, na kraju, imao je sreće što mu nisam preotela i njegov komad. Kolač je bio predobar, slatki grijeh, a poslužili su nam ga na tanjurićima a la engleski porculan, sa slikama pejzaža i seoskog života, mislim da će neki od vas znati o čemu govorim, nekoć su to bili vrlo popularni servisi i naveliko su se kupovali, u crvenoj i modroj boji. Zapravo, čak mi se čini da to i jest iz Engleske.

Dok smo tamo uživali u razgovoru i kolaču, začuli smo neko arlaukanje, koje me je isprva podsjetilo na mačje orgije u veljači, ali kad se zvuk približio, shvatili smo da je to reklamni auto jednog od mostarskih disko klubova, a koji je pozivao sve zainteresirane na koncert Dare Bubamare. Naravno da nam se digla kosa na glavi, ali ajde, taj jedan put smo pretrpjeli, ali kad je auto u kratkom roku prošao tuda četiri-pet puta, bili smo spremni upucati vozača bez milosti. 

Podosta vremena proveli smo i u shopping centrima. Ne zato što sam manijak za shopping, nisam uopće, ali nisam se mogla ne diviti ponudi. Ima svega i svačega, Dubrovnik je jad i bijeda prema ponudi u mostarskim trgovinama koja se može mjeriti s europskim metropolama. Svatko može nešto pronaći za sebe. Namjerno nisam htjela ništa kupiti, jer sam znala da mi on neće dati da to i platim, već će on platiti, pa makar silom. Možda to i ne bi bilo tako strašno, da već prije toga od njega nisam dobila hrpu poklona, vratila sam se doma s toliko vrećica da sam mogla unajmiti i jednog tovara da mi sve to nosi, da se ne mučim.

Hrana je u Mostaru za prste polizati. Osobno mogu preporučiti restoran "Rondo" na Trgu hrvatskih velikana i "Libro" u Ilićima na vrelu Radobolje. Porcije su obilne i nevjerojatno ukusne, usluga brza i kvalitetna, a cijene su vrlo pristupačne, za razliku od dubrovačkih. Teletina mi uglavnom nije omiljeno meso, ali Mostarci je bogme znaju pripremiti, u "Rondu" smo jeli fantastične teleće medaljone pripremljene na žaru, pravi raj! "Libro" je specijaliziran za teletinu ispod saća, pa ni to nemojte propustiti.



Subotom se u Vrapčićima, malo izvan Mostara, održava sajam na kojem možete kupiti ama baš sve, od metle do kutne garniture i pritom prilično jeftino proći. Naravno, dosta toga je upitne kvalitete, ali ako dovoljno duboko kopate, iskopat ćete i poneki dragulj. Možete se odjenuti od glave do pete, igračkama namiriti cijeli dječji vrtić, opremiti kuću neophodnim sitnicama, babi i djedu trave za liječiti sitne i manje sitne boljke, a i kupiti vrtnog patuljka ako imate reprezentativan vrt. Samo, kod njih nisu popularni klasični vrtni patuljci, već životinje, pa ćete tako naći labudove, pse, žabe i slične beštije za postaviti u vrt. Svako toliko osvane neka nova životinja, pa su tako ove godine hit kobre i bjeloglavi orlovi. 

BIH još uvijek nije uništena bezumnim uvozom kao Hrvatska gdje su seljaci svedeni na rub bijede jer uglavnom ne mogu prodati ono što proizvedu. Ovdje domaće još uvijek cvjeta, pa u Vrapčićima možete nabaviti voće i povrće, te mliječne i mesne prerađevine. Kad dođete do dijela gdje se prodaje hrana, oduševi vas i sam miris, davno zaboravljen, jer već dugo mi se čini da je hrana kod nas izgubila i okus i miris kakav je nekoć imala. Apsolutno preporučujem da kupite kajmak, jer je savršen, a i cijena je umjerena, za kilogram traže od 10 do 15 konvertibilnih maraka (40-60 kn), što je super povoljno, jer se industrijski kajmak kod nas prodaje za 15 do 20 kn za 250 grama. Preporuka je konvertibilne marke kupiti u banci u Hrvatskoj jer je tečaj nešto povoljniji nego na licu mjesta gdje će vam tražiti ravno 4 kune za marku. Uz kajmak, nudi se još mnoštvo vrsta sireva, što svježih, što sušenih, i u mogućnosti ste sve probati prije nego kupite, tako da uglavnom ne kupujete mačka u vreći nego ono što vam se svidi. Sad kad su toplija vremena, bilo bi mudro kupljeni kajmak i slično staviti u izolacijsku vrećicu u kakvoj se obično nosi kupljeni sladoled. Uz kajmak, kupila sam i nešto što sam dugo tražila: male glavice luka koje ću ukiseliti u vinskom octu. Obožavam ih, a preskupo mi je kupovati one SMS-ove teglice kapulica u octu, iako su odlične, tako da ću to sama napraviti. Palo mi je napamet i da iznenadim mamu s par kokoši nesilica, ali sam se na vrijeme zaustavila i malo bolje razmislila: vjerojatno bih, zajedno s njima, dobila izgon iz kuće. Makar su cijene jaja u Hrvatskoj tolike da stvarno ne bi bilo loše imati koju koku. 

Mostar ima i svoju mračnu stranu. Rat je i ovdje donio zlo, netoleranciju i mržnju, razdvojivši istočnu i zapadnu stranu grada i ljude. Mnoge kuće nisu obnovljene, čak i neke u strogom centru, pa porušene i oštećene granatama, stoje kao biljezi bolnih i otvorenih rana. Uz poneku časnu iznimku, Bošnjaci i Hrvati se drže strogo odvojeno, ne samo u vjerskim pitanjima, nego i u svakodnevnom životu, pa i sportu. Time je bitan dio mostarskog šarma izgubljen, kao da je samo fasada čaroban splet dviju kultura, dok su u svemu ostalom razdvojeni. Čak je i toranj katoličke crkve koji dominira gradom onako visok izgrađen samo zato da premaši sve minarete u gradu. Meni je to najteže prihvatiti, zapravo, još uvijek to ne prihvaćam. Tolerancija je moj način života, poštujem druge vjere i običaje, i iako sam katolkinja, mujezinski zov s minareta nekako dira u srce isto kao i zvonjava naših crkvenih zvona. 


Toranj katoličke crkve dominira gradom

Upravo je netolerancija i bezumna mržnja uzrok uništenju mnogih objekata od velikog povijesnog i kulturnog značaja. Za uništenje Starog mosta znaju svi, a ja sam imala prilike vidjeti razoreno Partizansko groblje, memorijalno groblje za Mostarce koji su pali u Drugom svjetskom ratu. 


Partizansko groblje nekoć...


...I danas.


Groblje je nedavno bilo obnovljeno, ali i ponovo uništeno, vandali su ga sravnili sa zemljom. Svaki je nadgrobni kamen polomljen, a put do groblja dug nekih tristotinjak metara popločan je krhotinama stakla od boca piva i drugih, žešćih pića. 

Ah, boce. Na njih i zaboravih. Mostar je pun boca. Onih plastičnih kakve u Hrvatskoj rijetko vidite bačene jer ih netko odmah pokupi. I sama ih skupljam jer na mjestima gdje s Rexom šetam uvijek bude pokoja, tako se tjedno zaradi koja kuna, ništa veliko, ali eto, bar smanjujemo zagađenje okoline. A u Mostaru, da me pustiti da skupljam te boce, u manje od pola sata skupljanja zaradila bih sigurno tisuću kuna. Hanibani je umirao od smijeha dok sam ja gramzivim pogledom ispraćala svaku bocu na koju bismo naletjeli putem. 

Prošetali smo i parkovima, ali čovjeka neugodno štrecne kad vidi ovakav znak i posljednju stavku na njemu, jer ukazuje da je riječ o nečem prilično uobičajenom. 



Za kraj, zaletjeli se malo i do Čapljine. Kao, vidjeti ostatke antičke Ville Rustice. Aha, kako da ne. Kad sam skontala da je tu konjušnica i da je to zapravo surprise za mene i šlag na torti, zaboravila sam na antičke ostatke i uvalila se među konje. Kako ih volim…








Što reći nego… Bio je to fantastičan provod i nadam se da će se uskoro ponoviti. Isti grad, isti akteri. I možda malo bolja vremena.
surefire @ 20:52 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
Arhiva
« » stu 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Tracker
eXTReMe Tracker
Brojač posjeta
195380
Index.hr
Nema zapisa.