Dosadašnji Pravilnik o opasnim psima po svemu sudeći uskoro postaje Zakon, još jedan u hrpi nedorečenih zakona Republike Hrvatske. Njime bi se, recimo tako, izvan zakona, više ne kao moguće opasni, već opasni psi, stavili svi terijeri tipa bull, zbog svog zlog glasa koji je prilično neopravdan. Istina je da neki od njih, poremećnog ponašanja i odgoja, napadnu ljude, ali ne više ni češće nego druge pasmine, te mješanci i križanci. Terijeri tipa bull većinom jesu stvoreni za borbu, ali s drugim psima, ne s čovjekom. U slučaju da ste provalnik i lopov, uđete li u kuću koju čuva neki takav terijer, izaći ćete kao bogat čovjek, bez ogrebotine. Dalje pročitajte ovdje.

Uz jesen, kasno proljeće obožavam. Zapravo, ovako toplo i sneno više nalikuje ljetu nego proljeću, ali travu još nije spržilo jarko sunce, posvuda ima divljeg cvijeća, zrak miriše... Ovi su dani puni grešnih užitaka, uz seks, tu je i dobra hrana, načeli su se pršuti, buđole i pancete, mladi luk iskopan iz zemlje, sarajevska baklava, jagode sa šlagom... Ne smijem više o tome, jer me već mami da ponovo zavirim u frižider, a ne smijem. Osim možda malo Dukatovog krem jogurta o kojem samo što nisam postala ovisna.

Kasna popodneva i večeri su, naravno, rezervirani za šetnje s mojim najdražim čupavcem, koji se počeo linjati, ali uspješno to rješavamo, protekla dva vikenda sam ga okupala i isfenirala uz četkanje, tako da je izašla hrpa dlake, mamu veseli što se po kući uopće ne vidi da imamo psa u linjanju. Da mi je netko prije rekao da je duga dlaka toliko zahvalna i lakša za pokupiti od kratke, ne bih mu vjerovala, ali eto, vidjeh svojim očima. 

Nakon tragedije koja se zbila jučer u Solinu, mnogim vlasnicima pasa nije lako, jer će se opet naći na udaru okoline.  Neki dan sam za javno.info napisala članak baš o napadima na ljude, možete ga pročitati ovdje. Tu sam barem malo nastojala demistificirati pse i njihovu agresiju, makar vjerujem da je sad uzaludno jer nitko ne želi poslušati glas razuma, svi su krenuli u hajku na tzv. "opasne pasmine".

Oni koji me poznaju, znaju što imam doma: prekrasnog, ali oštrog psa čuvara kojem je životni zadatak paziti na mene i postavljati se kao štit između moje malenkosti i nepoznatih ljudi, pogotovo onih muškog spola. Rijetki su muškarci kojima ukaže potpuno povjerenje, zasad su takva samo tri. I sva tri s dobrim razlogom. 

Netko me je pitao kako mi je Rexonja prvi put reagirao na dragog. S vremenom sam na taj prvi susret i zaboravila, ali prizvala sam ga natrag u sjećanje i shvatila koliko me dobro moj pas čita i shvaća koliko mi je stalo i koliko povjerenja imam u dragog. Na vratima ga je prvo onjušio, pa se veselo rastrčao po kući, opet malo ponjušio i pokazao sve trikove koje zna. I mirno me prepustio njemu, bez miješanja, sumnjičavih pogleda i sumanutog praćenja svakog pokreta. Ostaje u našoj blizini, ali blažen i smiren, javlja se samo kad ga pozovemo.

Da, da, oni znaju... Znaju tko je dobar za nas...

Danas bila kod prijateljice koja ima zakon psa, kuju landseera, naravno da je pao i foto session.

Na poslu, sreća, uopće nije bilo strašno. Bez problema sam sve riješila, i jedva dočekala doći doma, da odem s Rexom u šetnju. A nakon šetnje, kad smo se vratili kući, na dvorišna vrata nam je zakucao stari znanac: engleski seter za kojeg sam mislila da ga više nema među živima, jer ga dugo, dugo nismo vidjeli. Mlad je, ali nesmotren, i često odlazi kilometrima daleko od kuće i prilično neobazrivo leti preko ceste, pa uvijek umirem od straha da ga ne udari auto. Nevjerojatno koliko je to živahno stvorenje, iako se Rex isprva oduševio što ga vidi i pustio ga u dvorište, vrlo brzo mu je dosadilo gledati kolikom brzinom taj pesonja juri tamo-amo, pa je počeo brundati. Onda sam pustila setera van, stavila Rexa na lajnu i izašli smo ga malo ispratiti. Slika nemam, jer fotić još nije kod mene (nadam se da sutra stiže), ali imam par, ne baš najboljih, slika s njihovog prethodnog susreta.

Osim što sam beskrajno zaljubljena u pasminu chow chow, još je mnogo pasmina koje bih rado voljela imati. Možda jednom u životu, nikad se ne zna. Neka ih ovdje kao podsjetnik. 

Njemački ovčar (dugodlaki):


Staroengleski ovčar:


Komondor:


Bouvier:


Crni ruski terijer:


Newfoundland (crno-bijeli)


Kavkaski ovčar:


Tibetski mastif:


Samojed:


Američka akita:


Bloodhound 


Crveni irski seter:


Clumber spaniel:


Pudla:


Pekinezer:

... pa tako nije bolovanje za mene. Kao i obično, sve je potrajalo cijeli jedan dan, tako da sam već jutros bila kao nova. Naravno, na poslu sam se malo pravila da mi nije baš najbolje, ali zato kad sam konačno izašla na slobodu vedrog i prohladnog dana, osjećala sam se dobro i predobro. Upravo maloprije se vratih s višekilometarske šetnje s Rexom, bili smo malo u civilizaciji, odnosno u gradu, pa me upravo oduševio svojom mirnoćom i poslušnošću, te sposobnošću da iz gomile auta izdvoji bijeli Fiat Punto, kakav i mi imamo, odnosno, imali smo ga, sad je prešao u vlasništvo moje sestre. Sreli smo i neke drage stare prijatelje i njihove pse. A reakcije drugih ljudi su bile i više nego odlične, bez obzira je li riječ o starosti ili mladosti, nismo doživjeli niti jednu prijeku riječ ili pogled, naprotiv, svi su mu se divili i raspitivali se o pasmini. A naravno, tu sam morala biti okrutno iskrena, jer nijedna pasmina nije za svakoga, a to se posebno odnosi na chowa i slične pse.

Već sam danima s nestrpljenjem očekivala ovu emisiju. Ali možda bi bilo bolje da je ipak nisam gledala, ono što sam vidjela beskrajno me ražalostilo i razbjesnilo. Bilo je prestrašno vidjeti jadne pse koji se mrcvare do smrti u borbenim ringovima, vidjeti krv i ožiljke, ne samo na psima, već i na ljudima, pogotovo djeci, koja su slučajno postala plijen takvim psima. Pjenila sam se od bijesa gledajući tajne snimke organizatora takvih borbi, vlasnika i uzgajivača pasa za borbu kojima ti  psi ništa ne znače, ali zato im se lice ozari dok broje tisuće i tisuće eura zarade.

Sad mogu sa sigurnošću reći da ne vjerujem obrani čovjeka koji je neki dan na našem forumu optužen da je uzgajao pitove za borbe, te to i priznao, rekavši da ti dani pripadaju prošlosti. Ne vjerujem, zato što ne možeš biti čovjek i počiniti takav užas, niti se promijeniti i odjednom postati ljubitelj i kinolog. Da postoji i mrvica kajanja, site koji predstavlje njegove tobože bivše borbene šampione već odavno ne bi bio na netu, niti bi pisao knjige u kojima "evocira stare uspomene". Da je imalo čovjek, psima više ne bi ni pristupio. Tip je udaljen s foruma, ali to nije nikakva kazna za počinjeni zločin. Ljuti me i što sam prilično sigurna da na forumu ima još ljudi koji, ako ništa drugo, odobravaju te borbe i parenje svojih pasa sa "šampionima iz ringa". Istina je da je pas onakav kakvim ga odgojimo, ali je istina i da je karakter većinom genetski predodređen, pa su takvi psi doista ubojito oružje u rukama neiskusnih vlasnika koji ne znaju u što se upuštaju, ali i onih vlasnika koji dobro znaju što imaju, no uživaju sijati strah i trepet među normalnim psima i njihovim vlasnicima, kao i među ostatkom zajednice. 

Kakav čovjek moraš biti da nevinoj životinji napraviš ovo? (nije za osjetljive i djecu)
















A ovakav život bi ti psi trebali imati, kao i ostali naši ljubimci:

Bez obzira što me malo muči prehlada, dobro se osjećam... A najbolje na pomalo hladnom, svježem zraku, u šetnji i ludiranju s Rexom. Danas smo se baš dobro istrčali, sunčali se na mjestima gdje je sunce doprlo, žurili kroz sjenovita područja... I evo, samo par slika mog najdražeg medvjedića i veliki pozdrav svima!

Uz pse, tiha patnja su mi i mace, posebno perzijke, jer sam slaba na dugu i raskošnu dlaku. Nekoć sam držala perzijance, nadam se da ću u bliskoj budućnosti nabaviti koju. Slučajno sam tražila neke slike na netu, pa se čežnja probudila...

Dubrovčani se polako pretvaraju u vodozemce... Već nas danima mori kiša. I jedva čekamo makar nekoliko minuta djelimičnog razvedravanja, da svijet opet gledamo u bojama, a ne u tmurnim sjenama. 

Rexonja mrzi kišu i mokru travu, ali je ipak pristao nakratko pozirati...

Bez lažne skromnosti, ali njegova pojava zaintrigira i ljude koji nisu ljubitelji pasa, a ljubitelje baca u trans. Skoro pa moram ljude štapom tjerati od nas, a svi se ražaloste kad im objasnim da se ljepotan ne da dirati nepoznatima. Mnogi pitaju gdje mogu nabaviti takvog psa, ali im obavezno prvo održim predavanje: ovo definitivno nije pas za svakoga. Nije se teško zaljubiti u Rexonju na prvi pogled, ali na njega se troši puno vremena, na odgoj, kvalitetnu prehranu i održavanje dlake, a to mnogi ne shvaćaju. Chow je pas čuvar, ne samo teritorija, već i osoba koje voli, odnosno svoje obitelji, nije pretjerana maza niti su mu nepoznate osobe drage odmah na prvu, pa se radije izmiče od svih pokušaja zbližavanja, a nije ni pretjerano dobar s djecom. Nije ga lako odgojiti ni održavati, a s druge strane, prohtjevi za akcijom su mu relativno skromni. Osim kad je kiša ili baš jako vjetrovito, dnevno prijeđemo par kilometara, ljeti manje, no bez jurnjave, fina mirna šetnja. Ali je upravo nevjerojatno kakve su mu čuvarske sposobnosti i s koje je daljine sposoban uočiti moguću prijetnju i upozoriti na nju. Poznate osobe uglavnom bez problema pušta u kuću, ali pokušaju li išta uzeti bez nadzora ukućana, odmah će reagirati lajanjem. Poštar ima poseban tretman, kao i svi koji nešto donose u kuću, znači, ravna se po onoj staroj: tuđe hoćemo, svoje ne damo.  

Evo par slika iz današnje šetnje:

Još jedna prohladna večer... Ne zove se ovaj mjesec uzalud studeni. Danju, u gradu i gdje god ima sunca, krv uzavri od topline, ali navečer i ovdje kod mene promrzli zeko traži svoju mamicu. Osjećam se kao medo kojem treba zimski san, i stvarno, ovih dana osjećam veliku potrebu za snom. Više spavanja donosi i više snova, noćas me mučio jedan koji kao da je ispuzao iz knjige Stephena Kinga i još uvijek nisam u stanju iz glave izbaciti neka imena i događaje koji su se javili u snu. 

Popodne sam provela vrlo ugodno, upoznala sam jednu divnu ženu koju život nikako nije mazio, ali sva pršti optimizmom i humorom, odavno me netko nije tako dobro nasmijao. Way to go, M.! 

Da ne zaboravim, moram se zahvaliti i našoj divnoj blogerici damijenestoslatko. Ne samo da na njezinom blogu ima hrpa odličnih recepata, već mi je na neki način probudila inspiraciju i želju za kuhanjem. U posljednje vrijeme oko kuhanja sam se trudila tek povremeno kad bi dragi bio kod mene, mada smo zbog nedostatka vremena uglavnom jeli vani, a svakodnevno kuhanje sam prepustila mami. Ali, posljednjih par dana dobila sam nova krila, pa je i najobičniji kiseli kupus s kranjskim kobasicama ispao prava fantazija, a večeras i toć od junetine, sutra će ga moja sestra ocijeniti. Uskoro bi mogao pasti i neki kolač, ili ću se pak strpiti do Božića... 

Za kraj, par portreta, dva od jedne preslatke i umiljate mješanke, te jedan naše Carmelite. 

Moje dvije ljubavi... Samo ovo dijete ima ozbiljan problem, oponaša Rexa skoro u svemu, u lajanju, režanju, čuvanju kuće... Inače tjedno provode samo par sati zajedno, ali očigledno ima neka tajna veza, čim je toliki utjecaj jednog na drugog. 

S ovim zasad završavam predstavljanje pasmine chow chow i vraćam se kolotečini. Savjeti o prehrani se mogu primijeniti na sve pse.

Psa je najbolje hraniti BARF-om (bones and raw food), kojeg u Hrvatskoj proizvodi Animacanis, a možete ga i sami kod kuće napraviti, jer se na Internetu nudi mnoštvo recepata. 

Gotovu pseću hranu, odnosno dehidrat, mnogi smatraju najboljim rješenjem, jer samo zagrabe u vreću i pas dobije svoj obrok bez vlasnikovog truda, osim što je vlasnik olakšan za određeni iznos novca. Ako psa baš morate hraniti dehidratom, kupite kvalitetniji i skuplji: Hills, Eukanuba, Royal Canin, Pro Plan, Bosch… Ni njihov sastav nije baš najbolji, ali bolje i to nego smeće koje se može kupiti u svim prodavaonicama prehrambene robe: Friskies, Chappi, Pedigree. Ni po kojoj logici za tako nisku cijenu ne možete dobiti kvalitetnu hranu, hrana za kućne ljubimce je u većini slučajeva nusprodukt proizvodnje velikih kompanija koje se na takav način rješavaju otpada, tako da se u psećoj hrani može naći svega i svačega: ako je hrana od piletine, možete biti sigurni da je u njoj samo čisti otpad, primjerice perje, kljunovi i noge. Od ostalih dodataka tu su raznorazna kancerogena ulja, genetski modificirana soja, koštano brašno, melasa, a što je najgore od svega, postoje dokazi da u hranu za kuće ljubimce dospijevaju i leševi pasa i mačaka koji su uginuli od neke bolesti ili starosti, koji su pregaženi na cesti ili koje su veterinari uspavali. Dakle, u nekim slučajevima, čisti kanibalizam. Čak i da psa hranite samo otpacima s vašeg stola, to je vjerojatno milijun puta bolje od hranjenja dehidratom. 

Konzerve su također pune konzervansa i 90 % posto konzerve je voda, tako da su bezobrazno skupe u odnosu na sastav. Ako psu baš morate davati konzerve, pokušajte s mačjim, one su mrvicu bolje.

 

Ovih posljednih par dana nisam ništa pisala, iz opravdanih razloga. U petak me posao pritisnuo tako da sam kući došla tek kasno popodne, a u subotu sam odlučila otiću na izložbu pasa u Split. Dvoumila sam se, poći ili ne, sve do prije samog polaska, ujutro sam se probudila nešto prije 5 sati ujutro i osluškivala kako vani huči bura, i pitala se, treba li mi to u životu ili ne, ali sam ipak iskočila iz kreveta, obukla se i krenula na kolodvor. I ta se odluka pokazala pravom, konačno sam, nakon više godina dopisivanja preko foruma, upoznala mnogo dragih ljudi i njihove ljubimce i uživala svakoj sekundi provedenoj u njihovom društvu. Želim se zahvaliti i svom dragom Teu, koji me po dolasku odvukao dalje od McDonaldsa i na Poljud, te me vratio na kolodvor taman na vrijeme da uhvatim bus za Dubrovnik. 


Ujutro sam krenula u 6 sati a čitavim putem nas je pratila bura. Nismo išli preko mosta, već obilaznicom oko Omble, za svaki slučaj, a najžešća bura je puhala pod Biokovom, posebno na relaciji od Makarske do Omiša, gdje su nastale ove slike, malo lošije jer su snimane iz busa u pokretu:







U Split smo stigli oko 10 i 30. Malo sam prošetala Splitskom rivom i Marmontovom, sve do McDonaldsa, gdje sam se našla s Teom koji me odvezao do Poljuda, odnosno prostoru Kinološkog sportskog društva Split, gdje se izložba održavala. Uz intenzivno druženje s ekipom ljubimci-foruma, stigla sam ponešto i uslikati, pa ću neke slike podijeliti i s vama:


afganistanski hrt


australski ovčar


ruski hrt - borzoi


bullmastif


crni ruski terijer


eurasier


irski terijer


kerry blue terijer


akita inu i cane corso


mali talijanski hrt


kraljevske bijele pudle


šarplaninac


shiba


shar pei


američki stafordski terijer


tajlandski ridgeback


tibetski mastif


harlekin njemačka doga


tornjak

Izložba je potrajala sve skoro do 17 sati, ali ja sam nažalost morala malo ranije otići, da bih uhvatila bus, koji je polazio u 17 i 15. Oprostila sam se od svojih forumaša, Tea i Splita, i vratila se natrag u Dubrovnik, gonjena burom. Ovaj put smo prešli most, oprezno, ali i na rubovima sjedišta od straha, jer je vjetar puhao 72 km na sat, još i više u refulima. Devet sati truckanja u busu, 450 prijeđenih kilometara... Sve to može platiti Mastercard, ali druženje je bilo neponovljivo i neprocjenjivo...

Sutra putujem u Metković, nadam se da će sve proteći dobro i da ćete navečer čitati makar kratku reportažicu uz pokoju fotografiju. 

Večeras neću puno gnjaviti, samo ću vam postaviti link na snimku veselog društva u mom akvariju. Te ribe kao da su vječito na nekim drogama, samo jurcaju tamo-amo i zabavno ih je gledati. Stigao je i novi sijamski borac, te se već naveliko šepuri i ganja sve što misli da je žensko za ševu ili možebitna konkurencija.

Mačke su, uz pse, moje omiljene životinje. Nekoć sam imala mnoštvo domaćih maca i nekoliko perzijskih koje su živjele isključivo u kući i nadam se u skoroj budućnosti još barem jednoj takvoj da me uveseljava, obožavam dugodlake i čupave životinje i nije mi problem održavati takvu dlaku, a i u kući se lakše da počistiti nego kad je u pitanju kratka i oštra dlaka, iako je uvriježeno mišljenje posve suprotno. 

Mace iz vlastitog dvorišta ili kuće lako je uslikati, no ne i one tuđe, poludivlje. Zato uživam kad naletim na scene i portrete koje uspijem uloviti fotoaparatom. Na prvoj slici su dvije mlade mačke, najvjerojatnije su i jedna i druga mužjaci, i to iz istog legla, jer se rado umivaju i uređuju međusobno. 



Nakon što su tigrasto-bijelog poplašili ljudi koji su u vremenu naletjeli, ostao je tigrasti, samouvjeren i hrabar:

Ne, ovdje neću govoriti o filmu Kevina Costnera, već predstaviti svoj akvarij. Za početak kopirat ću nešto o akvaristici, a što sam već odavno napisala na ljubimci-forumu:

Neki od vas su već odavno u akvarističkim vodama, neki tek počinju, a neki će možda u bliskoj ili manje bliskoj budućnosti osjetiti poriv da se i oni okušaju u ovom iznimnom i donekle zahtjevnom hobiju. Ono što akvaristiku (ali i teraristiku) čini tako posebnom jest činjenica da ribice i ostali slatkovodni i morski organizmi nisu ljubimci u klasičnom smislu te riječi, bolje rečeno, ne po našoj interpretaciji. Psi, mace, hrčci, zamorci, ptice, svi oni postaju dio obitelji, integriraju se u nju i naš svijet, dok ribice zahtijevaju da mi stvorimo svijet za njih, da im omogućimo uvjete manje-više jednake onima u njihovim prirodnim staništima. To nije jednostavno, traži dosta strpljivosti i proučavanja literature, ali je jedan od najboljih načina razumijevanja kako funkcionira prirodni svijet i što gubimo narušavanjem prirodne ravnoteže pod krinkom napretka. Taj bih hobi posebice preporučila obiteljima s malom, pa i nešto većom djecom, oni su kao spužve i upijaju sve naše stavove i saznanja o životu, a da mi toga nismo ni svjesni, pa zašto ne početi na pravi način i pokazati djetetu značenje i smisao prirodne ravnoteže koju možemo stvoriti i u svom domu, stvarajući ugodan, smirujući kutak zanimljiviji od televizijskog programa.

Vrijeme je da se sruši i zauvijek zaboravi mit o zlatnoj ribici koja tobože veselo pliva u maloj kugli, za ribice takav je život pravo mučenje. Vrijedimo onoliko koliko znamo, pa počnimo se malo educirati i o ovome.

Najjednostavniji, ali i najsuhoparniji način započinjanja jest kupnja već uređenog akvarija, zajedno s ribama i biljem. A ujedno i najskuplji, ruku na srce, akvaristika ionako nije jeftin hobi, tim više što ste, kad jednom započnete i zarazite se, neprestano željni napretka i veće litraže. Za većinu nas cijene akvarija i opreme su prilično astronomske, i mnogi se okreću jeftinijoj do-it-yourself varijanti, koja također može biti uspješna i vizualno privlačna kao i gotovi akvariji, uz samo malo truda i znanja. Nije loše započeti na taj teži način, time odmah u startu počinjete prikupljati potrebna saznanja i stječete iskustvo. Uključite se na akvarističke forume, tamo ćete dobiti svesrdnu pomoć iskusnih akvarista, užicati koju biljkicu ili ribicu i stvoriti nova, čvrsta prijateljstva.

U svakom slučaju, prije svega potrebno je dobro razmisliti što u tim akvarijima želite držati i koliko imate raspoloživog prostora i kuna. Ukoliko okolnosti dopuštaju, dobro je odmah uzeti akvarij veće litraže, od 100 litara pa naviše. Možda vam se to čini previše, no zapravo i nije, a takav akvarij je obično i uspješniji od nekog manjeg u kojem su eventualne promjene u kvaliteti i temperaturi vode izraženije i često nepovoljno djeluju na živa bića u akvariju. U ovom je poslu strpljivost najcjenjenija vrlina. Akvariji ne nastaju preko noći, već se grade korak po korak, i ribice dolaze posljednje na red, iako su one uglavnom prioritet u našim željama i htijenjima.

Kad sam se odlučila upustiti u akvaristiku i počela tražiti potrebne informacije i opremu, iznenadio me broj dobronamjernih ljudi koji su se javili, spremni pomoći na bilo koji način,  i ovim putem im od srca zahvaljujem.

A ovo je moj sadašnji akvarij, Caymanov 75-litraš, u kojem trenutno obitava nešto živorotki, zebrica, tetri, betta splendens ženka, ancistrus i corydorasi. Malo šaroliko, ali ribe sam uglavnom dobila na poklon i dobro su se složile zajedno.

Sutra, tj. danas ću iskoristiti dio slobodnog vremena da još jednom u potpunosti iščešljam psa prije početka rasta nove dlake. Sreća da sam relativno strpljivo stvorenje i da mi nije problem provesti sate i sate baveći se tom dlakom. Treba reći i da je, suprotno uvriježenom mišljenju, duga dlaka zahvalnija za čišćenje, negoli kratka, koja se svugdje zapikne i teško ju je izvući. Dugu dlaku samo pokupite jednim pokretom i bacite. Voila, kuća čista. I zato ću i dalje preferirati sve dugodlako. Osim muškaraca. Njih volim kratko ošišane... A ovako to kod nas izgleda, po godišnjim dobima. 

Ljeto:


Jesen:


Zima:


I kasno proljeće, kad počne češljanje....



Da, da, ovo što vidite na hrpi je njegova dlaka...

Idu mi nekad na jetrica ljudi koji me kude i kažu kako ne bih smjela takvog psa držati u našoj klimi. WTF, pa ljeti je dlaka na minimumu, uopće nema problema s vrućinom, a naravno da ga ni ne forsiram u šetnje dok je sunce jako, ali ne bih forsirala ni nekog drugog psa. Ljeti je vruće svakome i nema mrdanja prije nego sunce zađe.
S druge strane, zimi se, čisto zbog psećeg zadovoljstva, moraju podnijeti neke žrtve, pa tako, kad je bura i led, izlazim s njim u duge šetnje obučena za ratovanje u Sibiru. Ali ne smeta mi, on je moja velika ljubav, moj čuvar i maza, sama sam odabrala uzeti ga za svog pratioca i žrtvovat ću se koliko bude trebalo, makar mi uopće nije teško, nekako smo se uklopili zajednički bez velikog pametovanja i zabrinjavanja.
Zbog njega sam u stalnom kontaktu s prirodom... Prvo proljetno cvijeće i posljednje jesenske miholjice... Ljetni povjetarac i gorke zimske bure... I uvijek ugodne šetnje.