Words are all I have to take your heart away
Hearts On Fire
 
Blog - rujan 2011
četvrtak, rujan 29, 2011

Jučerašnji i današnji dan prošli su nam mirno, pazila sam na to hoće li se Marku pojaviti reakcija na cijepljenje, ali ništa. Imala sam u pripravnosti Lupocet sirup protiv temperature i bolova, a ne bi mi bio problem ni stavljati hladne obloge na mjesto uboda, ali srećom, nije trebalo posezati za takvim rješenjima. Marko se po cijele dane smije, brblja, papa i spava, sve po defaultu.

Bili smo uglavnom sami doma, muž mi je na poslovnom putu, u Zagrebu, a mama bi mi se odmah poslije ručka spremila i sišla na more da iskoristi dok je još toplo i ugodno za kupanje. Marko je većinom bio budan, ali i čist i sit, tako da je bio i spreman za zabavu, pa sam mu, osim baby gyma, počela čitati priče. Dosad to nisam radila jer sam smatrala da nije spreman, da je još uvijek zatvoren u svom svijetu malog dojenčeta, ali sad je djelovao zainteresiran, ako ništa drugo, a ono za moj glas.

Dio vremena utrošila sam da iz kutija izvučem robicu za ovo jesenje razdoblje i spremim ovu ljetnu koju smo ionako već prerasli. Sva je robica nova-novcata, svekru i svekrvi je ovo prvo unuče i kupili su za njega skoro pa sve, od A do Ž. Govorili smo im da ne troše novac, da ćemo većinu toga posuđivati od rodbine i prijatelja, ali nisu se dali odgovoriti. Kupili su krevetić, vrtić, baby gym, kadu na stalku s podlogom za previjanje, robicu za prvih šest mjeseci, higijenske potrepštine i pribor, igračke, pelene… Maksimalno su se iskazali, svaka im čast, zahvalna sam im do neba i natrag.

Jučer sam mu prvi put navukla i cipelice, one platnene za nehodače, izgledao je super, pravi mali čovjek. Od danas smo počeli s novim, jesenskim kombinacijama. S žaljenjem sam se oprostila od nekoliko stvarno lijepih komada robice koji su mu donedavno savršeno pristajali, ali s druge strane, veselim se jer lijepo napreduje. Robicu ću spremiti na sigurno za, ako Bog da, drugu bebicu. Stalno oko sebe viđam trudnice i mislim u sebi: „Ajme, i ja bih opet prošla kroz sve to“. Jest da smo muž i ja već pomalo u godinama, ali još imamo puno toga za dati, a ljubavi najviše. 

 

surefire @ 19:19 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, rujan 27, 2011

Bili popodne kod pedijatrice na kontroli i cijepljenju. Imamo dva i pol mjeseca i poduplali smo porođajnu težinu, sad ima 6300, dužinu nismo mjerili. Dobio je i cjepivo u obje nogice, malo je plakao, ali se vrlo brzo i nastavio se svima smješkati. Vidjet ćemo kakve će biti reakcija na cjepivo, zasad je sve OK i spava snom pravednika, dok mama lunja bespućima interneta. Tata je u Zagrebu na poslovnom putu i jako nam fali... 

surefire @ 22:20 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, rujan 24, 2011
Q: kako razlikovati kineskog i ruskog hrčka?
A: Stavi kuhanu rižu i bocu votke kraj njega. ako krene prema riži onda je Kinez, a ako krene prema boci onda je from Russia.

 

Bili majka miš i sin miš. 
Hodaju oni tako kad iznad njih proleti šišmiš. 
A mali miš veselo reče majci: Mama, vidi, anđeo!!!

surefire @ 23:23 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, rujan 23, 2011

Dok se još u svojim postovima vrtim oko bolnice, evo i liste stvari koje biste trebali nositi u rodilište, a to je skoro pa praktički sve. Razlike između bolnica su male, ali ipak postoje, pa se raspitajte što vam treba u pojedinoj bolnici. 

Papirologija:

Trudnička knjižica

Zdravstvena iskaznica

Obrasci za doniranje matičnih stanica (tu sam izvisila, jer sam došla roditi vikendom, kad nije bilo onih koji su ovlašteni za uzimanje krvi iz pupkovine niti se moglo na vrijeme poslati u Zagreb, teški shit, alo, pa žene ne rađaju samo radnim danima od 8-16 h)

Uputnica (ajde, primit će vas i bez nje, ipak je porod hitan slučaj)

Odjeća i obuća:

Ogrtač

Spavaćice

Grudnjaci (ili možda pamučni top, onaj sportski, ali da ne zateže previše, kad nadođe mlijeko, dojke će vam biti ogromne, kasnije će se smanjiti)

Ručnici

Papuče (zimi, ljeti su bolje crocsice, s njima se može i u šetnju i pod tuš)

Osobna higijena:

Wc papir (nije mi trebao, bilo ga je dovoljno, i iako je ostatak bolnice koristio neki jadni papir, rodiljama su ipak dali mekani DM-ov papir)

Maramice – vlažne i obične

Šampon

Gel za tuširanje

Hidratantna krema

Mast za bradavice (Purelan ili nešto slično, meni je muž kupio Aventovu)

Dezodorans

Pasta i četkica za zube

Labello

Češalj

Mrežaste gaćice (mogu se kupiti u apotekama, dosta su praktične, nosila sam ih neko vrijeme i doma, a plus im je i to što se mogu prati i ponovo upotrijebiti)

Ulošci mekani vateni (Lola lady ili slično, Chicco ima u ponudi neke velike uloške s dobrom moći upijanja)

Ulošci always (kao podloga ovim vatenim koji brzo promoče)

Jastučići za grudnjak (oni će vam, vjerujem, biti potrebniji kasnije, ali neka se nađu pri ruci i u bolnici

Razno:

Tablete paracetamola ili ibuprofena (ako ste osjetljivi na bol, meni je prag boli dosta visok, pa nisam imala potrebe za tabletama)

Najlon vrećice (za spremanje prljave odjeće i slično)

Blok i kemijska (ako vam nešto pametno padne na um)

Knjige (za ublažavanje eventualne dosade, dok mi je sinčić bio na neonatologiji – niti 24 sata – pročitala sam 3 knjige, one po 20 kuna)

Energetske pločice (ako rodite u nezgodno vrijeme, daleko od idućeg obroka, da malo povratite snagu)

Voda (u rađaoni mi nisu dali da pijem vodu iz boce, već su mi natopili komad gaze vodom i dali da to cuclam, ali zato sam poslije pila kao smuk)

Mobitel

Punjač

Fotoaparat (da zabilježite prve sate i dane djetetovog života)

Za bebu:

Pelene (mali paket ili izvaditi iz paketa 10-15 kom)

Mast za dječju guzu

Vlažne maramice za bebu

Tetra pelene (1-2, kad bebu privijete uz sebe da podrigne, da ne bljucne)

Duda varalica (ako vam beba uporno plače, a vi još nemate mlijeka, probajte je zavarati dudom, to će vam u rodilištu manje zamjeriti nego posezanje za adaptiranim mlijekom)

surefire @ 00:06 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 21, 2011

Boravak u bolnici, pa i za rodilje koje su ipak kategorija koju bi trebalo maksimalno maziti i paziti, nalik je na boravak u boot campu, barem preko tjedna, dok su vikendi malo opušteniji. Malo poslije sedam ujutro, redovito je dolazila svita sestara, predvođena jednom koja je u prošlom životu vjerojatno bila rukovoditelj Auschwitza ili Dachaua, presvlačili su se kreveti i naređivalo se da se sve stvari sklone s kreveta, oko kreveta i s ormarića, što ne bi bilo problem izvesti kada bi postojali pristojni smještajni kapaciteti: većinu sam stvari morala zgurati u neki uski ormar podalje od sebe. Slijedila bi vizita, a kojoj bi prethodilo skidanje gaćica, da se vidi kako izgledaju šavovi, a doktori su nam i pritiskali trbuhe da vide je li se maternica počela smanjivati i povlačiti. U tih par dana preko mog trbuha prešli su gotovo svi ginekolozi u našoj bolnici, i drago mi je što mogu konstatirati da baš moj ima najnježniju ruku. Tijekom dana bile smo na miru, osim što bi jednom tijekom jutra i jednom tijekom popodneva dolazila sestra i pitala kome treba presvući bebu. Sve u svemu, meni osobno je smetalo što sestre navraćaju jako rijetko i informacije daju na kapaljku. Možda su procijenile da ja, kao žena u godinama znam ponešto, ali vraga, prvorotkinja sam i dosad sam bebe gledala uglavnom izdaleka, tako da bi mi pokoji praktični savjet iz bilo kojeg područja (dojenje, njega bebe i slično) itekako koristio. Na konkretno pitanje bih uvijek dobila odgovor, što jest, jest, ali mnogo je tih tips & tricks za koje ne znam, a koje su sestre mogle podijeliti s nama (ili barem sa mnom).

Bolnička hrana… hm… Mislim da većina vas zna da su to uglavnom splačine. Srećom, pa su mi i mama i svekrva slale juhice i ostala jela. Doručak bih još nekako i uspjela pojesti, jer tu nisu mogli ništa zeznuti, ali ostalo, ajme meni, bezukusno, nedovoljno kuhano... Samo bih malo probrljala i vratila poklopac na tanjur. Nismo mogle ni sjesti na stolice da bismo pojele, previše su nas smetali i boljeli šavovi, a penjanje i silazak s visokog bolničkog kreveta bili su prava noćna mora.

Spavanja nije bilo, pa ne znam uopće kako smo sve tri funkcionirale. Zombi rodilje, eto ideje za naslov nekom filmašu koji odluči snimiti horror o neispavanim i izbezumljenim rodiljama. Svako jutro bih na balkonu sobe dočekala zoru, slušala ptice kako pjevaju i gledala vjeverice kako se natjeravaju po borovima. Nisam vidjela more, ali sam osjećala njegov miris. I živjela sam za onaj sat od 15-16 popodne, kad bih izašla s odjela da vidim muža, mamu, sestru, ovisno o tome tko je mogao doći. A u međuvremenu, kune s mobitela su nestajale neviđenom brzinom, trebalo je odgovoriti na desetke, pa i stotine poruka, nazvati tu i tamo, nekad iz puke potrebe, a nekad iz čiste dosade.

Tih pet dana u bolnici mi se činilo kao čitava vječnost, i nitko sretniji od mene kad su mi na neonatologiji, prilikom posjeta, rekli da je razina bilirubina pala i da možemo ići doma. Odmah sam zvala muža da dođe po nas s robicom i košarom za malog, kao i odjećom za mene. Izašavši vani, prvo sam ostala zaslijepljena suncem i ošamućena užasnom vrućinom koja je baš tada vladala, ali svejedno, bila sam preporođena, idem kući sa svojom bebom.

surefire @ 22:14 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, rujan 2, 2011

Nakon što smo odradili prvi bauk – porod, trebalo je odraditi i drugi: boravak u bolnici. Toga sam se pribojavala: znala sam da ću biti prepuštena sama sebi i ranjiva. Naše rodilište ima rooming in, što znači da su bebe 24 sata s mamama. Ne samo da sam prvi put mama i nemam pojma o pojmu, već sam i osoba oštećenog sluha koja se teže snalazi u prilikama na koje nisam navikla. No, krenimo od početka. Da bi se od rađaone došlo do ginekološkog odjela i babinjača, trebaju vas provesti kroz hodnike otvorene običnom pučanstvu. Imala sam tu sreću da su mene vozili u ranim jutarnjim satima dok je ostatak grada spavao, inače se ne bih baš ugodno osjećala da mene i moju tek rođenu bebu vozikaju kroz gomilu ljudi. Dovezli su me u sobu u kojoj je već bila jedna rodilja, i to ona koja je bila moja supatnica u rađaoni, prebacili me na krevet, pitali kako sam i ostavili me. Vani se već nazirala zora, a i da nije, nisam mogla spavati, zgrabila sam mobitel i dopisivala se s prijateljicom, koja je do tih doba čekala vijesti od mene, a među svojim stvarima sam potražila sok i čokoladicu, jer sam bila gladna i žedna, u protekla 24 sata jedva da sam išta stavila u usta. Nedugo zatim, u sobu je stigla i treća rodilja, ona koja je ispalila dijete van u roku „keks“.

Sestra nas je obišla oko 6 ujutro, izmjerila temperaturu, svakoj od nas bila je blago povišena (moja 37,2), što je nakon poroda normalno, a izvađena nam je i krv da se provjeri krvna slika. Moji rezultati nisu bili nimalo bajni. Pri kraju trudnoće me mučila blaga anemija, a kako sam na porodu izgubila dosta krvi, željezo je bilo dosta nisko, tako da su mi odmah počeli davati Heferol i Folacin (ovaj potonji inače služi za stvaranje novih krvnih stanica). Druga sestra navratila je nešto kasnije da mi pomogne pri tuširanju, međutim, kad sam ustala iz kreveta i došla do kupaonice, od slabosti mi se sve zamračilo pred očima i umalo sam pala u nesvijest, pa sam tuširanje morala odgoditi još nekoliko sati, dok nisam skupila snagu. Imala sam i neku upalu u začetku, pa sam počela dobivati i antibiotike. Braunilu kroz koju sam dobivala drip na porodu sam nekako skinula, pa su mi u drugu ruku smjestili novu, i slijedeća tri dana sam dobivala injekcije antibiotika u 8, 16 i 00 sati. Taj prvi dan bila je nedjelja, pa je sve nekako bilo opuštenije, u viziti je bio samo jedan doktor, i to onaj koji me je porodio, i samo je protrčao kroz sobe. Bolnička hrana je svih tih dana bila bljak, jedino je doručak bio normalan: kruh, razni namazi i bijela kava ili čaj. Odmah smo se sve tri taj prvi dan bacile na doručak da povratimo snagu, iako nije bilo lako ustati s kreveta i vratiti se na njega: bolnički kreveti su dosta visoki, a sve tri smo bile rezane i imale šavove. Ja ih prvi dan nisam ni osjetila, dok je to sve još bilo vruće (a i dobila sam anestetik prilikom šivanja), ali idućih dana… jooooj. A još sam dobila najškripaviji krevet u cijeloj bolnici, pa mislim da su moje cimerice izludjele svaki put kad bih silazila s njega ili se penjala. Negdje oko podne stigle su nam bebice, moja i od ove druge rodilje, onoj prvoj dijete je ostalo na neonatologiji.

Beba je tu, i što sad? Pri kraju trudnoće pročitala sam jednu knjigu o dojenju, ali kao da i nisam, u tim mi je trenucima sve ishlapilo iz glave. Mali plače, a mlijeko, gdje mi je mlijeko? Mislim, znala sam da je još rano za pravo mlijeko, ali nisam bila sigurna imam li onog kolostruma, jedna mi je sestra, koja je slučajno naletjela i bila voljna pogledati, stisnula dojku i bradavicu, na kojoj se pojavila zlatna kap kolostruma. E, super. Podignula sam malca k sebi i smjestila ga tako da može sisati, i vidi vraga, mali zna znanje, super mu ide. Samo, nešto ipak ne štima. Rijetko se budio i iako su mi rekli da ga češće budim za podoj, to baš i nije išlo tako lako, a pogotovo noću, kad bi i mene jadnu san prevario i posebno me bilo strah da ne bih zaspala tijekom dojenja. Za razliku od mog sinčića, drugi bebač u sobi se budio svako malo i plakao, njegova mama nije imala mlijeka ni kapi, ali ga je uporno stavljala da sisa. A moj je spavao i spavao, što nam se na kraju i osvetilo. Navečer smo mi rodilje vodile bebe na kupanje i vaganje. Normalno je da beba izgubi i do 10 posto svoje težine (moj je taman toliko i izgubio), ali je poželjno da dan prije otpusta počne lagano dobivati. Meni se obistinila noćna mora koju sam imala nešto prije poroda, da mi beba kopni i ne dobiva na težini, svaki dan je gubio u prosjeku 100 grama, tako da je s 3200 spao na 2900, a mene bi svaku večer sestre popljuvale da ga moram dojiti kad god on zatraži i bla bla… Njihove su mi riječi uvijek bile težak udarac, predbacivanje da se o svom djetetu ne brinem kako treba, iako sam stvarno pokušavala i dojila ga kad god bi on zaplakao. A nijedna od njih nije došla u sobu i provjerila kako nam ide dojenje ili barem došla pokazati ili ponuditi pokoji savjet. Ili su barem našu sobu zaobišli, jer jedna od nas nije imala dijete uz sebe, druga je bila već iskusna mama, a jedino sam ja tu pala s Marsa i bila užasno nesigurna i jadna. Možda bih i postavila koje pitanje da sam znala što trebam pitati i kako se postaviti. Ovako je ispalo da je činjenica da je naše rodilište prijatelj djece puka fraza na koju nitko puno ne polaže. U svakom slučaju, nekako smo se snalazili, radila sam kako sam znala i nadala se najboljem, da će mom bebaču biti dobro. Pravo mlijeko mi je nadošlo nekih 48 sati od poroda i činilo se da ga imam na bacanje, da će mi bebač imati što piti. No, njegova duga spavanja i relativno rijetka buđenja bila su znak povišenog bilirubina, tj. novorođenačke žutice. Na dan kad smo trebali izaći iz bolnice (treći dan po porodu, kad su izašle i moje cimerice), prekontrolirali su mu bilirubin, koji je bio na gornjoj granici i odlučili nas zadržati još jedan dan, tj. njega poslati na neonatologiji, a mene ostaviti na antibiotik i željezo terapiji. To mi je bio najtužniji trenutak, odnijela sam svoje dijete na neonatologiju i u suzama se rastala od njega, iako su me sestre smirivale i govorile da to nije ništa, da će sve biti u redu, da je to uobičajena pojava. Naravno da sam znala da se novorođenačka žutica jako često javlja, ali problem je bio u tome što sam se morala odvojiti od svog djeteta. Bio je tu i problem mlijeka. U rodilištu ili nisu imali ili nisu htjeli ponuditi izdajalicu, pa sam morala moliti muža da mi je pođe kupiti, i to Aventovu ručnu. Mogu reći da je odlična, lagana za upotrebu, koristim je i dan danas da izdojim višak mlijeka. Mali savjet: prikladnija je za cure s bogatim poprsjem, one s malim grudima neka radije pokušaju s izdajalicom Tommee Tippee. Prvu rundu izdojenog mlijeka sam bacila, jer sam ga navlačila u dužim vremenskim razmacima, pa sam se bojala da neće biti OK, ali već iduću turu sam odnijela na neonatologiju jer su mi rekli da mu smijem donositi svoje mlijeko, i zbog toga sam morala odbiti svoju novu cimericu, koja me molila da mlijeko radije dam za njenu curicu ako ga mislim baciti. 

Moj je dragi bebač proveo na neonatologiji manje od jednog dana, tako da smo idući dan bili spremni za odlazak u svoj dom, i nitko sretniji od mene kad se ispostavilo da su mu svi nalazi dobri, da je normalna beba, te da je čak malo i dobio na težini, tako da smo iz bolnice bili otpušteni s točno 3000 grama. 

surefire @ 11:36 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Arhiva
« » ruj 2011
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Tracker
eXTReMe Tracker
Brojač posjeta
194744
Index.hr
Nema zapisa.