Words are all I have to take your heart away
Hearts On Fire
 
Blog - rujan 2007
nedjelja, rujan 30, 2007

Ne, ovdje neću govoriti o filmu Kevina Costnera, već predstaviti svoj akvarij. Za početak kopirat ću nešto o akvaristici, a što sam već odavno napisala na ljubimci-forumu:

Neki od vas su već odavno u akvarističkim vodama, neki tek počinju, a neki će možda u bliskoj ili manje bliskoj budućnosti osjetiti poriv da se i oni okušaju u ovom iznimnom i donekle zahtjevnom hobiju. Ono što akvaristiku (ali i teraristiku) čini tako posebnom jest činjenica da ribice i ostali slatkovodni i morski organizmi nisu ljubimci u klasičnom smislu te riječi, bolje rečeno, ne po našoj interpretaciji. Psi, mace, hrčci, zamorci, ptice, svi oni postaju dio obitelji, integriraju se u nju i naš svijet, dok ribice zahtijevaju da mi stvorimo svijet za njih, da im omogućimo uvjete manje-više jednake onima u njihovim prirodnim staništima. To nije jednostavno, traži dosta strpljivosti i proučavanja literature, ali je jedan od najboljih načina razumijevanja kako funkcionira prirodni svijet i što gubimo narušavanjem prirodne ravnoteže pod krinkom napretka. Taj bih hobi posebice preporučila obiteljima s malom, pa i nešto većom djecom, oni su kao spužve i upijaju sve naše stavove i saznanja o životu, a da mi toga nismo ni svjesni, pa zašto ne početi na pravi način i pokazati djetetu značenje i smisao prirodne ravnoteže koju možemo stvoriti i u svom domu, stvarajući ugodan, smirujući kutak zanimljiviji od televizijskog programa.

Vrijeme je da se sruši i zauvijek zaboravi mit o zlatnoj ribici koja tobože veselo pliva u maloj kugli, za ribice takav je život pravo mučenje. Vrijedimo onoliko koliko znamo, pa počnimo se malo educirati i o ovome.

Najjednostavniji, ali i najsuhoparniji način započinjanja jest kupnja već uređenog akvarija, zajedno s ribama i biljem. A ujedno i najskuplji, ruku na srce, akvaristika ionako nije jeftin hobi, tim više što ste, kad jednom započnete i zarazite se, neprestano željni napretka i veće litraže. Za većinu nas cijene akvarija i opreme su prilično astronomske, i mnogi se okreću jeftinijoj do-it-yourself varijanti, koja također može biti uspješna i vizualno privlačna kao i gotovi akvariji, uz samo malo truda i znanja. Nije loše započeti na taj teži način, time odmah u startu počinjete prikupljati potrebna saznanja i stječete iskustvo. Uključite se na akvarističke forume, tamo ćete dobiti svesrdnu pomoć iskusnih akvarista, užicati koju biljkicu ili ribicu i stvoriti nova, čvrsta prijateljstva.

U svakom slučaju, prije svega potrebno je dobro razmisliti što u tim akvarijima želite držati i koliko imate raspoloživog prostora i kuna. Ukoliko okolnosti dopuštaju, dobro je odmah uzeti akvarij veće litraže, od 100 litara pa naviše. Možda vam se to čini previše, no zapravo i nije, a takav akvarij je obično i uspješniji od nekog manjeg u kojem su eventualne promjene u kvaliteti i temperaturi vode izraženije i često nepovoljno djeluju na živa bića u akvariju. U ovom je poslu strpljivost najcjenjenija vrlina. Akvariji ne nastaju preko noći, već se grade korak po korak, i ribice dolaze posljednje na red, iako su one uglavnom prioritet u našim željama i htijenjima.

Kad sam se odlučila upustiti u akvaristiku i počela tražiti potrebne informacije i opremu, iznenadio me broj dobronamjernih ljudi koji su se javili, spremni pomoći na bilo koji način,  i ovim putem im od srca zahvaljujem.

A ovo je moj sadašnji akvarij, Caymanov 75-litraš, u kojem trenutno obitava nešto živorotki, zebrica, tetri, betta splendens ženka, ancistrus i corydorasi. Malo šaroliko, ali ribe sam uglavnom dobila na poklon i dobro su se složile zajedno.





surefire @ 22:52 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, rujan 29, 2007
Kao i obično kad nekamo putujem, sinoć nisam mogla baš spavati. Ugasila sam svjetlo u dva sata ujutro, a probudila se, umjesto u 5 i 45 kad sam namjestila alarm, u 4 i 30. Jučer popodne se, nakon jutarnjeg pljuska, razvedrilo, pa me vedrina dočekala i jutros, visoko na nebu bio je skoro pun mjesec, plima visoka, a vjetrić lagan i studen. Ni po čemu se nije dalo naslutiti da će dan biti baš tako lud, trebao je to biti miran izlet koji bi tekao bez problema. 

Prvo je kasnio bus koji nas je trebao pokupiti u 7 sati. Bila sam malo u panici, a nisam imala broj prijevoznika. Onda sam se sjetila da imam broj jednog od njegovih vozača (naravno, najzgodnijeg, zar ste i sumnjali), pa sam lijepo njega nazvala i dobila broj. Bus je kasnio jer ga je policija zaustavila i oderala zbog prekoračenja brzine na putu od aerodroma ovamo, ali kad je stigao, iznenadili smo se. Prvo busom koji je bio ogroman i super moderan, a zatim i vozačem koji nije izgledao kao da ima više od 16 godina. Utrpali smo se unutra i sve do Zatona skupljali ekipu, nakon čega je slijedilo kontroliranje popisa putnika. Kad ono, 6 mjesta slobodnih. A što sad? Tko nam se to propustio ukrcati? Nova, preciznija kontrola dala je rezultate: svi su tu, samo je bus veći od uobičajenih i ima šest mjesta više. 

slano
Lagano smo se vozikali do Slanog, a nekoliko stotina metara dalje od ulaza u Slano skrenuli na uzak put koji je vodio u gornja sela i prema špilji Vjetrenici koju smo namjeravali posjetiti. Bila je to duga i preduga vožnja, bus je definitivno bio prevelik za tu cestu, krov i prozore su nam strugale grane okolnog drveća, a svaki zavoj zahtijevao je mikroskopsku preciznost savladavanja i motanja volana. Negdje na pola puta naletjeli smo na neke ljude koji su došli obići svoje košnice s pčelama. Zaustavili su nas da bi upitali: A znate li vi kamo idete? Naravno, odgovor je bio da znamo, jer smo proteklih dana kontaktirali s nekoliko ljudi koji su nam potvrdili da je prolaz tim putem moguć, iako pred nama nije standardni granični prijelaz. 

Kad smo došli pred taj "granični prijelaz", odnosno kontejner i rampu koja je prepriječila put, policajac koji je tamo bio na dužnosti je tako izbečio oči i složio upitnik iznad glave da smo se pobojali za njegovo psihičko zdravlje. Manje bi se začudio da se pred njim spustila leteća džezva puna malih zelenih i da su ga upitali kojim putem za "Oraovdo". Mislim da taj u svojoj karijeri, a ni njegovi drugi kolege, nije vidio bus na toj kontrolnoj točki. Čini mi se da je jadnik i proplakao, što od smijeha, što od muke. Ustrajao je u svojoj priči da ne možemo ovuda, a mi u tome da se ne možemo vraćati natrag jer će se i bus i mi strovaliti negdje. Premišljao se par minuta dok smo mi obigravali oko njega i nagovarali ga da nas pusti, te konačno popustio. Pregledao je osobne dokumente i upotrijebio svu silu da podigne rampu koja nikad nije propuštala ništa veće od kombija ili malog kamioneta. Mahnuli smo mu, poslali po koji poljubac i krenuli dalje. I bili prvi koji su se busom uputili u ovu ludost, rijetko smo sretali druge automobile, ali i kad jesmo, vozači su nas gledali kao n-to svjetsko čudo. 

igralište usred ničeg

Cesta je i dalje bila prilično loša, ali smo nekako dogurali do Zavale, gdje nas je čekao vodič za Vjetrenicu, Andrija Lučić, čiji je brat Ivan napisao ovaj fantastični osvrt na špilju. Zgrozila sam se od zime i fijuka vjetra na ulazu, i iako inače ne volim mračne prostore, to je bilo nešto što je trebalo vidjeti, nešto što će se pamtiti za vijeke vijekova. Fascinantno, ali i jezivo, unutra sam provela otprilike sat vremena, tijekom kojih smo prešli samo 300 metara od ukupno više od 6 km, makar zapravo veći dio nije ni dostupan, osim ljudima s opremom. Mrak, tišina, jeka bilo kakvog zvuka, kapanje vode, vjetar… Ugođaj dostojan horror filmova. 

















Prizori unutar špilje bili su prekrasni, ali sam isto s olakšanjem dočekala izlazak na danje svjetlo, kad mi je pred očima osvanulo čitavo Popovo polje, a u nosnice umjesto ustajalog špiljskog zraka ušao skoro pa ugodan miris vlažne zemlje i stoke kojom Zavala obiluje. 





Upisali smo se u knjigu dojmova i krenuli dalje. Andrija nas je predvodio u svom autu prema Ravnom, po gadnoj makadamskoj cesti. 



Napredovali smo sporo, cca 5 km na sat i tako 3-4 km, bez zaustavljanja, osim jednom, kad se Andrija zaustavio da s puta makne velikog i od sunca omamljenog blavora da ga ne pregazimo. Vrlo lijepa gesta, kao i kad je nešto kasnije naš vozač zakočio i dao jednoj maci priliku da se skloni s ceste. U Ravnom smo zasjeli 20-ak minuta u kafić i popili kavu, sok ili što je već netko htio, a zatim krenuli prema Ljubinju i Stocu, cijelim putem do Stoca obnavljajući svoje zahrđalo znanje ćirilice.



 Od Stoca nastavili smo prema Čapljini, odnosno Parku prirode Hutovo blato. S obzirom da smo zbog loše ceste kasnili, odmah smo krenuli na ručak, obilan i fantastičan, u motelu "Karaotok", a poslije ručka na foto-safari, vožnju brodicama po močvarama Hutova blata. Jedine ptice koje smo vidjeli bili su gnjurci, a povremeno se u vodi zapraćakala i koja riba (od vodiča smo čuli da se tu nađu i somovi teži od 20 kg), ali i sama priroda je oduzimala dah svojom ljepotom: mirna voda, naplavljena stabla koja poput čudovišta izviruju iz vode, lopoči u cvatu… 
















Posljednje zaustavljanje prije povratka u Dubrovnik bilo je u Neumu, gdje se po tradiciji obavio shopping. Malo smo se pribojavali i prelaska granice u Doljanima kod Metkovića, jer smo u BiH ušli skoro pa ilegalno, ali naš dragi vozač je šarmirao policajke, pa su nas pustili bez problema. 

Umorna sam i noge me bole, ali uživala sam u današnjim avanturama. Koliko u posljednjih godinu i pol skitam po Hercegovini, što poslovno, što privatno, postala mi je kao drugi dom. I jedva čekam ponovni put u iduću subotu, za kojeg još nisam posve sigurna kamo me vodi.
surefire @ 22:40 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
petak, rujan 28, 2007
5   STVARI   KOJE   VOLIM
obitelj, ljubavnici i prijatelji
ljubimci
pisanje
glazba
putovanja

5   STVARI   KOJE   NE  ZNAM  A  VOLJELA  BIH   ZNATI
pjevati
pilotirati helićem
roniti
još pokoji strani jezik, uključujući znakovni
koristiti photoshop

 

5   STVARI  KOJE   ME   FASCINIRAJU
priroda
glazba
svemir
forenzika
let
 


5  STVARI   KOJE   NE  VOLIM
nepismenost
glupost
matematiku
podmuklost
oholost

5  STVARI  KOJIH  ME  JE   SRAM
rastrošnost
lijenost
kokošje sljepilo
grijehovi iz prošlosti
karaoke 
 

5  STVARI   KOJE   ŽELIM
sreću
zdravlje
ljubav
akvarij od 1000 l

dobar posao

Izazov upućujem Ivce, Artreef i Black__rose...
surefire @ 21:26 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
Malo ovih dana vrtim po Jubitou i gledam spotove svojih najdražih izvođača. Tu i tamo se provuče koje novo otkriće, pa tako i večeras. Za dotičnu damu sam već čula, a sad sam je imala prilike i malo poslušati, ima krasan glas, a i zgodna je. Tish Hinojosa i Dwight Yoakam u izvedbi klasika "When Will I Be Loved".
surefire @ 00:01 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 27, 2007
Ponukana izvanrednom i nadahnutom prozom 3koleze koji imaju jedan od najboljih blogova ovdje, malo sam prelistala stare rokovnike i pronašla ovu relikviju (kliknite na sliku da je vidite u punoj veličini:

surefire @ 17:52 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 26, 2007
... Monte dijele...



surefire @ 15:04 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, rujan 25, 2007
Malo u vedrijem tonu nakon današnjeg bluesa... Mnogi od vas znaju ovu pjesmu, nekoć hit grupe Queen, ali malo tko od vas u ovom izdanju, u kojem je korištena kao reklama za Gap Jeans. Uživajte!
surefire @ 21:52 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Ruže još cvatu kod nas... I odnijeli smo ih na groblje...


surefire @ 16:55 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

Danas bi moj tata, da je živ navršio 59 godina. Korim samu sebe što sam se rođendana sjetila tek jučer navečer, mada sam podsvjesno znala, jer sam čitav dan razmišljala o tome da moram početi raditi na filmiću koji bi sažeo sve što smo prošli. A toga nije bilo baš malo... Godine i godine muke i pakla u kojem je, umjesto paljevine, mirisao alkohol.

Moj tata nije bio loš čovjek, samo slab. Slabost mu nije dopustila da se othrva ovoj teškoj ovisnosti koja ga je izmijenila do neprepoznatljivosti, toliko da se zapravo ne sjećam kakav je moj tata bio nekoć, poznajem ga samo kao šutljivog i povučenog, koji u tajnosti čuva boce i kuša vino iz njih. Toliko je toga u mom životu u čemu moj otac nije sudjelovao niti znao za to, omamljen lošim alkoholom, ali ipak, njegovom smrću je sva ljutnja isparila, ostala je samo tuga. I ljubav prema sjeni od čovjeka. 

I tako sam danas sjela i sastavila ovaj filmić za mog tatu od slika s neta i iz osobne arhive. Nadam se da ćete ga pogledati i da će vas makar malo dirnuti u srce. Oplakala sam svaku sekundu rada i gledanja, a pjesma koja je i više nego prikladna govori o pijancu koji je dosegnuo samo dno i moli Boga da ponovi čudo koje je nekoć napravio, ali ovaj put da vino pretvori natrag u vodu.

WINE INTO WATER - T. Graham Brown



You've heard a multitude of prayers on my behalf.
I pray one more is not too much to ask.
I've tried to fight this battle by myself.
But it's a war that I can't win without your help.


Tonight, I'm as low as any man can go.
I'm down and I can't fall much farther.
And once upon a time, you turned the water into wine.
An' now, on my knees, I'm turning to you, Father.
Could you help me turn the wine back into water?


So many times I've hurt the ones I love.
I pushed them to the edge of giving up.
They've stood by me but how much can they stand,
If I don't put this bottle in you hands?


Tonight, I'm as low as any man can go.
I'm down and I can't fall much farther.
And once upon a time, you turned the water into wine.
An' now, on my knees, I'm turning to you, Father.
Could you help me turn the wine back into water?


I shook my fist at heaven for all the hell that I've been through.
Now I'm beggin' for forgiveness and a miracle from you.


'Cause tonight, I'm as low as any man can go.
I'm down and I can't fall much farther.
And once upon a time, you turned the water into wine.
An' now, on my knees, I'm turning to you, Father.
Could you help me turn the wine back into water?


Could you help me turn this wine back into water?



surefire @ 00:04 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 24, 2007

Ponedjeljak je standardno najstresniji dan u tjednu. Barem meni. Alarm za buđenje je posebno okrutan ponedjeljkom. Svrdla me u mozak. Ostalim danima je nekako podnošljiviji. Jutros sam se jedva iskoprcala iz toplog kreveta. Moram prestati s bančenjima tijekom vikenda, posve sam neispavana i iscrpljena. Makar je prelijepo dok traje. 

Mati skužila novu štetu koju je pas napravio još prije nekoliko. Vrištala je jedno 15 sekundi na njega i na mene. Dobro je, prebacili smo i to preko glave, sad možemo dalje uživati. Ili pak ne, jer uskoro krećem do banke čekati u redu za dionice, pa će mi trebati fige da to izdržim, i psihički i fizički. Jedino da se ubacim u red gdje ima barem jedan zgodan frajer. Pa da napasem oči dok se red malo-pomalo pomiče. 

Shvatila sam i čemu zanesenost koju sam ovih dana osjećala, a koja mi je mrvicu zakomplicirala život, barem u mojoj glavi koja ionako buja emocijama. Svu krivnju treba svaliti na plodne dane. Tad sam totalno neuračunljiva kad je riječ o muškarcima. Još kad se pojavi netko tako zgodan i karizmatičan kao on... Sreća da onaj moj oprašta gledanje drugih, isto kao što ja njemu opraštam Bingo hostese. I Angelinu Jolie...

surefire @ 13:17 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 23, 2007
Jesenji dan by Rainer Maria Rilke

Doba je, eto, dozrelo je ljeto.
Zasjeni, Gospode, sunčane svoje ure
i pusti svoje vjetrove i bure
po brazdama da procure.

Naredi plodovima da budu soka puni
i daruj im još dva sunčana dana!
Usavrši ih, slatkoćom okruni
posljednje voće sokom vina pijana.

Tko sada doma nema, taj imati ga neće
tko sada sam je, sam će se dugo skitati.
Boljet će, pisati duga pisma, čitati
i lutati drvoredom kao jesenje lišće
što tamo i amo nemirno lijeće.

Davno je ova pjesma zapisana u moj rokovnik, prije više od deset godina, tako da sad nemam podataka o tome tko je prevoditelj.

A evo i pjesme u originalu:

Herbsttag / Rainer Maria Rilke

Herr: es ist Zeit. Der Sommer war sehr groß.
Leg deinen Schatten auf die Sonnenuhren,
und auf den Fluren laß die Winde los.

Befiehl den letzten Früchten voll zu sein;
gieb ihnen noch zwei südlichere Tage,
dränge sie zur Vollendung hin und jage
die letzte Süße in den schweren Wein.

Wer jetzt kein Haus hat, baut sich keines mehr.
Wer jetzt allein ist, wird es lange bleiben,
wird wachen, lesen, lange Briefe schreiben
und wird in den Alleen hin und her
unruhig wandern, wenn die Blätter treiben.

surefire @ 00:01 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, rujan 22, 2007

Naravno da igram Bingo. Kao i sva sila Hrvata. Oni koji tjedno uplate na to ime i više od 2 milijuna kuna, što je brojka od koje boli glava. Svi smo željni lake i brze zarade, druga je stvar što do nje nije tako lako doć... Ali svi sanjamo o tim silnim milijunima koji samo nas čekaju i gomilaju se iz tjedna u tjedan. Već znam gdje bih ih utrošila kad bih dobila glavni zgoditak.

Nego... Od subote do subote se ponavlja isti scenarij. Kad hostesa zaroni u onu kutiju punu kuverata, kamerman joj obavezno zoomira dekolte, samo što rukama ne zaroni u njega. Nisam puritanka, daleko od toga, a i smiješno mi je kako ovaj moj tad izbeči oči i počne tuliti kao vuk u crtiću, ali ipak mislim da je to too much i neprikladno i bezobrazno za emisiju obiteljskog tipa. Jer vjerujem da brojeve zaokružuju svi: i djedovi i bakice, i mame i tate, i djeca. Dedek zine od čuda i ispadne mu zubalo i raspadne se u sto komada, a baka sruči na njega sto gromova i HZZO koji neće priznati sise hostese kao razlog za besplatan popravak zubala. Tata se počne nestrpljivo vrpoljiti u stolcu i oblizivati usne, na što ga žena mune laktom i polomi mu koje rebro, a da ne govorimo da se duri još bar dva-tri dana i ne da mu. A djeca... Pustimo djecu da ostanu nevina koliko god dugo mogu ostati takva. 

Zato, van sa sisama iz takvih emisija, ali se možete slobodno raspojasati kasno noću i dati nam ponešto škakljivo...



surefire @ 19:58 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare

Prehlađena sam... Što se kaže, k'o životinja. Kišem, kašljem, šmrcam, boli me glava, just name it. Ali sam se zato jučer, a nadam se i danas i sutra, uvjerila koliko je seks zdrav. U tih par sati ne da nisam zakašljala ili kihnula, nego je prehlada nestala kao rukom odnesena. Nevjerojatno! Sad ću svakoj koja mi se potuži na zdravstvene probleme reći da joj treba njega...

A sad malo o dionicama. Vjerujem da, kao i ja, u posljednjih par dana stalno nalijećete na ludnicu zvanu dionice HT. Neki dan sam tako u Hrvatskoj poštanskoj banci čekala sat i petnaest minuta da dođem na red od tih wannabe dioničara, jer sam morala obaviti transakciju koju nisam mogla obaviti nigdje drugdje. Pošizila sam, jer su trebali ostaviti jedan šalter samo za tekuće bankarske poslove, a ostalo prepustiti zainteresiranima za dionice. Anyway, koliko sam para dala tom nesretnom HT-u, ne da ne bih trebala kupovati njihove dionice, nego bi oni iste sekunde posebnom dostavom trebali poslati na moja kućna vrata barem 10 % dionica. I jednog malog crnčića da mi obavlja kućne poslove. A može i jednog velikog da iz prve ruke provjerim je li istina ono što se priča o njihovoj obdarenosti.

surefire @ 13:11 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, rujan 21, 2007
Rujan je poseban mjesec. Ne samo zbog mnoštva događaja i festa onih koji još hodaju zemljom kao i onih kojih više nema. Ne samo zato jer tad počinje jesen, niti zato jer počinje školska godina, iako je upravo davni početak škole, u rujnu 1981. povod ovom postu i slavlju koje se proteže kroz čitav rujan. 

Tada sam upoznala svoju najbolju prijateljicu, na prvi dan škole. Iako smo živjele u istom naselju i naši su se roditelji poznavali, mi nismo. Možda zato što meni čak i tada žensko društvo nije odgovaralo za igru, već sam radije birala muško, svijet plastičnog i drvenog oružja, Zagora i Komandanta Marka, a kasnije i Dylan Doga. 

Jedan kratak susret na stepeništu koje je vodilo do škole i to je bilo to. Obje smo bile svojevrsni pokusni kunići, svi su se pitali hoćemo li se uspjeti integrirati u tzv. normalno društvo, a kako sam ja bila u mrvicu boljoj situaciji, njena me mama zamolila da malo pripazim na nju. Obećala sam joj da hoću i to obećanje održavam i dan danas, kad god je potrebno. Nekad se uloge i mijenjaju, pa ona pazi na mene, potpora mi je u teškim trenucima, moja vjerna čitateljica i gonič robova kad treba napisati novo poglavlje romana. 

Prohujale smo kroz osnovnjak, iako nam se tad to vrijeme činilo kao vječnost, držale smo se zajedno iako tad još nismo bile kompatibilne, bile smo različite i te različitosti nekad nije bilo lako pomiriti. Srednja škola nas je nakratko rastavila, iako smo se i tad relativno često viđale, jedna od nas bi vječito ili dolazila ranije ili ostajala poslije škole da bismo se mogle vidjeti, jer smo bile u suprotnim smjenama. 

Došao je i rat… Pod uzbunama sam iz svog hotela bježala u njezin samo da se vidimo i popričamo. Kad je ona otišla na neko vrijeme u Njemačku, a ja ostala, pisala sam kilometarska pisma da je zadržim u toku. Još i danas čuva jedno takvo pismo, mislim da ima jedno dvadesetak stranica, znam da me tip na pošti čudno pogledao kad sam mu to uvalila, pitao je ima li tu još čega osim papira. Dugo, dugo pismo, rekla sam, i on je slegnuo ramenima i udario pečat. U tom su pismu bila sažeta dva-tri mjeseca strasti, zaljubljenosti, razočaranja i tuge, sve ono što mi se tad događalo i što sam u sebi nakupljala neko vrijeme dok konačno nisam sjela za stol i napisala to Sveto Pismo. 

A kad je rat na našem području završio i kad smo malo došle sebi, počelo je zrelije, intenzivnije druženje. Godine su prolazile i dogodilo se ono neizbježno. Postale smo nalik jedna drugoj kao blizanke. Ne fizički, naravno, ali zato je upravo zastrašujuće kako razmišljamo na isti način, završavamo jedna drugoj rečenice, čitamo misli, u isti čas počnemo pjevati istu pjesmu, a smisao za humor nam je vrhunski i osebujan. I uvijek jedna drugoj imamo nešto za reći, kao u onom vicu, u kojem su dvije žene provele 50 godina u zatvoru, pa kad je jedna izlazila, druga je zaustavlja s: Čekaj, čekaj, imam ti još nešto za ispričat… A za dobar provod ne treba nam više od kavice u Orlanda, preko puta slatke Kraševe butigice. Cijeli bi dan mogle provesti tamo, lajući dok sav onaj čudan svijet prolazi pored nas kao brza rijeka. Jedino još nismo prežalile što tamo više nema onog zgodnog konobara…
 
A osim što smo se s godinama međusobno asimilirale i spajale umove po vulkanski, i mnoge su nam druge stvari zajedničke. Kao da nam sudbina nastoji uvijek udijeliti iste karte, npr. obje imamo sestre znatno mlađe od sebe i obje smo izgubile očeve u samo dva mjeseca razmaka. 

A ove godine slavimo već 26. godišnjicu prijateljstva. Morate priznati da je to zavidna obljetnica, pogotovo za prijateljstva koja započinju u djetinjstvu jer se ljudi često međusobno udalje, htjeli – ne htjeli, poneseni vihorom života i obavezama. Naravno da ima dana kad jedva da se vidimo i čujemo tijekom nekoliko dana pa i tjedana, ali daleko mnogobrojniji su dani kad smo jedna drugoj stalno u mislima. I hvala T Mobileu na ovoljetnom Tulumu. I sad na porukama. 20 kn mjesečno je mala cijena za zadovoljstvo razmjene dosjetki, dubokih i manje dubokih misli.

Draga Elette, skitnico moja, znaj da mi puno značiš i da se nadam da ćeš biti uz mene još barem sto godina i da ćemo zajedno u staračkom domu zajebavati sve naokolo i komentirati zgodne frajere ako nam se dotad dioptrija ne poveća toliko da ih ne budemo mogle vidjeti.

A ovaj ću post završiti s mojim starim pozdravom za laku noć: Buenas noches from a lonely room, koke!
surefire @ 21:44 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 20, 2007


Danas iz razumljivih razloga nisam stigla ništa pametno napisati  , samo ću vas počastiti jednom od meni najdražih pjesama, Good Time Charlie's Got The Blues u fantastičnoj izvedbi Dwighta Yoakama.

Pusa i pozdrav svima!

surefire @ 22:10 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 19, 2007

Uh, danas mi je dan bio maksimalno iskorišten... Makar ne čitavo vrijeme onako kako sam ja to htjela. Dragi je svoj posjet odgodio za sutra, a ja sam danas na poslu odradila dvostruku smjenu, tako da sutra ne moram dolaziti, već ću spavati do podne. 

Jutros kad sam ustala, dan je bio prekrasan. Skoro da nigdje nije bilo oblačka na nebu. Pa zato nisam ni uzela kišobran. Oko podne sam izašla s posla, vani je bilo tako tmurno da je trebalo upaliti javnu rasvjetu. Kiša samo što nije počela padati, pa sam trkom obavila što sam morala, otišla na poštu, kupila neke sitnice za doma i odjurila doma ručati. U međuvremenu, počela kiša. Taman kad sam zamijetila da moj bus stiže na stanicu. Zagrabila sam trčećim korakom prema njemu, nastojeći izbjeći ogromne i teške kapi koje samo što čovjeka ne ubiju. Skoro iste sekunde kad je kiša počela, nastao i kolaps u prometu.

Sreća da se vozni park "Libertasa" pomladio. Ali i vozači. A nije ni da su oku neugodni, barem neki. Ima jedan što je pljunuti Alec Baldwin u mlađim danima, još kad raskuštra kosu i dva dana se ne obrije, ajme... Ima i jedan što je slika i prilika Juana Pabla Montoye, ko da si mu glavu otkinuo, štono bi se reklo u našim krajevima, samo jedno 15 cm viši od JPM-a. A ima i jedan koji mi zasad ni na što ne liči, ali nije mi ga mrsko gledat, nipošto... Pa tako kad zaglavimo u prometu, imam na čemu parit oči. Skoro im opraštam i to što me voze ko vreću patata. Ovima drugima to ne opraštam. Sreća da se ne vozim skroz do zadnje stanice, pa taman siđem kad dođem do ruba živaca.

Mati me dočekala na stanici s ombrelom. U žurbi zaboravila psa vani, pa jadničak okisao. Osušila ga, ručala i natrag, uz tek malu pauzu da uslikam dugu koja se pojavila kad je sunce izvirilo između oblaka. Povratak na posao - ponovo tama, grmljavina, kiša... Nakon par sati, kad sam izašla, sunce i nova duga. Naravno da sam sve to zabilježila fotićem.

Doma sam prošetala psa, dala mu večeru, istuširala se i krenula u novu avanturu, na prijateljski blind date. Netko je htio znati tko se krije iza riječi napisanih na netu. Ja nisam baš bila toliko zagrijana za upoznavanje, ali sad mi nimalo nije žao što sam popustila nagovaranju, bio je to ugodan razgovor uz piće s ugodnim, a moram priznati, i zgodnim sugovornikom. Drago mi je da sam stekla novog prijatelja i baš je prekrasno s tim zaključiti dan. Naravno, moram se pohvaliti i da sam na onoj psećoj igrici postigla jedan značajan uspjeh i ostvarila cilj. Pusa svima!









surefire @ 22:00 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, rujan 18, 2007
Uzela sam par dana odmora... Od pisanja, mislim. Zasad je nemoguće odahnuti od posla i od foruma. Neki su me ljudi malo razočarali, pa mi je raspoloženje bilo nikakvo, ali popravlja se. Tim više što ću se sutra vidjeti s dragim i tješiti se u njegovom naručju. 
Novi tekstovi za blog se spremaju i bit će objavljeni kad za to bude vrijeme, zato sad samo malo zabave, za sve one koji vole životinje, linkovi na filmiće mog čupavca:

filmić 1

filmić 2

filmić 3

filmic 4

filmić 5

filmić 6

filmić 7

Svi filmići imaju glazbenu zvučnu podlogu. Uživajte!
surefire @ 23:43 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 16, 2007

U uzburkanom oceanu vijesti o tragedijama, kriminalu, političkim previranjima i ostalom, nakratko je isplutala i jedna zanimljivost. Malo da popuni prostor novinskih stupaca. Ali neka. Zamijetili su je oni kojima je stalo. I pomalo se nadovezuje na moj post Broken

Privlačnost, pa čak i ljubav, više nije ekskluziva pogleda i susreta. Svakodnevno smo svjedoci da ovdje na netu napisana riječ ima toliku težinu da može pokrenuti lavinu osjećaja, pa i dirnuti ravno u srce i stvoriti one tako nam poznate leptiriće u trbuhu. Parovi su se stvorili ovdje na blogeru, na iskrici, smokvi i još bezbroj sličnih web siteova. I sama sam jedna od tih. Zaljubila sam se i prije nego sam ga vidjela, godinu dana smo pisali jedno drugom prije nego smo se upoznali uživo i postali par. Ali ovo nije priča o nama, možda ću je uskoro ispričati, ali ne sad. 

Članak u Jutarnjem od petka 14. 09. 2007. (ah, tko mi je kriv kad s zakašnjenjem čitam novine) donio je priču o Prescription4love, web siteu nalik našoj Iskrici, a na kojoj se druže i upoznavaju ljudi kojima je inače u stvarnom životu teško naći partnera. Svi oni boluju od neke bolesti, obilježeni su i drugačiji. Kategorije su bitno drugačije od onih na uobičajenim stranicama tog tipa. Ne tražite visoku, mršavu brinetu od 20 do 25 godina, bujnih sisa. Tražite nekoga tko ima slične probleme i tko će vas razumjeti, a ako se dogodi ljubav, udvoje je lakše živjeti. Pa i umrijeti. Imate li epilepsiju, rak, HIV, žrtva ste teških opekotina, amputirani su vam udovi? Nije važno, iako vas okolina uglavnom zaobilazi kao gubavca, na ovakvom biste mjestu mogli naći srodnu dušu i poboljšati kvalitetu života. 

Zato, palac gore za Prescription4love, a ne mogu se oteti dojmu da bi i nama na ovim prostorima dobro došlo nešto slično.

surefire @ 17:33 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare

Sutra, tj. danas ću iskoristiti dio slobodnog vremena da još jednom u potpunosti iščešljam psa prije početka rasta nove dlake. Sreća da sam relativno strpljivo stvorenje i da mi nije problem provesti sate i sate baveći se tom dlakom. Treba reći i da je, suprotno uvriježenom mišljenju, duga dlaka zahvalnija za čišćenje, negoli kratka, koja se svugdje zapikne i teško ju je izvući. Dugu dlaku samo pokupite jednim pokretom i bacite. Voila, kuća čista. I zato ću i dalje preferirati sve dugodlako. Osim muškaraca. Njih volim kratko ošišane... A ovako to kod nas izgleda, po godišnjim dobima. 

Ljeto:


Jesen:


Zima:


I kasno proljeće, kad počne češljanje....



Da, da, ovo što vidite na hrpi je njegova dlaka...

Idu mi nekad na jetrica ljudi koji me kude i kažu kako ne bih smjela takvog psa držati u našoj klimi. WTF, pa ljeti je dlaka na minimumu, uopće nema problema s vrućinom, a naravno da ga ni ne forsiram u šetnje dok je sunce jako, ali ne bih forsirala ni nekog drugog psa. Ljeti je vruće svakome i nema mrdanja prije nego sunce zađe.
S druge strane, zimi se, čisto zbog psećeg zadovoljstva, moraju podnijeti neke žrtve, pa tako, kad je bura i led, izlazim s njim u duge šetnje obučena za ratovanje u Sibiru. Ali ne smeta mi, on je moja velika ljubav, moj čuvar i maza, sama sam odabrala uzeti ga za svog pratioca i žrtvovat ću se koliko bude trebalo, makar mi uopće nije teško, nekako smo se uklopili zajednički bez velikog pametovanja i zabrinjavanja.
Zbog njega sam u stalnom kontaktu s prirodom... Prvo proljetno cvijeće i posljednje jesenske miholjice... Ljetni povjetarac i gorke zimske bure... I uvijek ugodne šetnje.

surefire @ 00:55 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
subota, rujan 15, 2007

Danas sam umočila nogu u more. I rekla "Ne, hvala". Taman me lijepo prožeo led nakon što sam se neko vrijeme baškarila na još uvijek vrelom suncu. Šteta... Sjećam se da sam nekih proteklih godina uživala u kupanju sve do listopada. A ratne 1991. čak i do prosinca, uglavnom silom prilika. 

Neposredno nakon rata tj. nakon oslobađanja Dubrovnika (92., 93., 94.), a zahvaljujući tome što mi je sva ekipa bila u Komolcu, kupali smo se u Marini. Mlada i vruća krv nije marila za ledenu vodu, još i tad smo živjeli intenzivno kao i u ratno vrijeme, kušali sve i svašta želeći iskusiti što više. Ne mislim na drogu i alkohol, o tome uopće nismo ni razmišljali, ali bismo redovno svaki dan zdipili koju lubenicu s tuđih polja, dobro je rashladili u rijeci i razbili je o kamen da bismo je mogli jesti, jer tko će se i sa priborom zamarati. Bježali smo od policije dok smo pokrajnim cesticama vozili stare krntije bez dozvole. Sunčali se zbijeni kao sardine, iako je prostora oko nas bilo i više nego dovoljno, zavjetovali se na vječno prijateljstvo i zajedništvo, ali s vremenom, ta se kula od karata srušila. Sad smo ljudi, ne više djeca, dobri, pošteni i odani, mladenački grijesi su zaboravljeni, lubenice se više ne kradu već se kupuju u Konzumu, a ni s policijom se nije za zafrkavati kao nekoć.

Bijahu to ljeta kakva mogu biti samo u malim mjestima. Ljeta kad je vrijeme teklo neobično sporo i opijalo nas fjakom. Ljeta kad smo prestali vjerovati u podne rogato i počeli se prepuštati zovu puti. 

Za kraj, prigodna pjesmica, baš iz tog razdoblja... Nadam se da će vam se svidjeti.


surefire @ 12:00 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, rujan 14, 2007
   Jutros mi je tlak skočio na 300 hektopaskala, da se poslužim izrazom jedne svoje poznanice. Na vratima mog ureda su me dočekala čak dvije nalijepljene isprintane poruke: MOLIMO VAS POMETITE ISPRED SVOJIH VRATA ZBOG PRIJETNJE OD POPLAVE!!!! Hvala
   To ne bi bilo ništa strašno da nisam prekjučer pomela, i svoje i tuđe. A pogotovo tuđe, jer kolegica iz susjedne udruge već mjesecima nije takla metlu. Nisam sigurna ni da je ima. Rado bih joj posudila svoju, ali nikako da je uhvatim. Niti da kroz prljave prozore vidim je li uopće u uredu. A na njezina vrata nisu stavili obavijest. Ili se selotejp nije mogao dobro prihvatiti na prašnjavo staklo, pa je obavijest odlepršala u nepoznato.
 
   Danas je petak. I moje ga tijelo prepoznaje i postaje nestrpljivo u iščekivanju vikenda. Cijelo jutro sam se vrtjela tamo-amo, cupkala nogom, gledala na sat dok su minute i sekunde sporo curile kroz raširene prste vremena. Ništa manje olakšanja nije donio ni njegov poziv, svojevrsna uvertira skorom zajedništvu, čim mamu izbacim iz kuće i pošaljem je kod sestre on se useljava. Nekad mu ostavim ključ i pustim ga da sam uđe i iznenadi me. Nekad ga čekam vani, uz more i slabi žar zalazećeg sunca. 

   Petak je i dan kad jurim u pet shop vidjeti jesu li došle nove ribice. Obično ne kupim nijednu osim ako mi baš neka zapne za oko, a sigurna sam da će se dobro uklopiti u sadašnju postavu akvarija. Trenutno mi najviše fali sijamski borac, pa se nadam da ću ga uskoro zateći u pet shopu i kupiti. Nažalost, danas ništa od toga, ribice nisu stigle.

   Ali zato me sad kad sam došla doma i pojurila na net dočekala i razveselila vijest da sam u izboru za blog dana. E, pa tome se nisam nadala, naravno pobjedu ne očekujem niti me zanima, ali mi je ipak drago da sve ove riječi ne odlaze u vjetar, već padaju na plodno tlo. Zato, hvala svima na podršci i čitanju, želim vam svima ugodan ostatak dana.

surefire @ 13:45 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 13, 2007


Pišem otkad znam za sebe. Pišem jer mi se nekad tako najlakše izraziti. Izgubiš jedno, dobiješ drugo. Ne čuješ više cvrkut ptica, osim ako ti baš sjede na glavi, ali čuješ nešto drugo: glazbu riječi u svojoj glavi koje se slažu u savršenu simfoniju. Naravno, savršena ipak nisam, naprotiv, mnogi imaju daleko više talenta nego ja, ali bilo kako bilo, pisanje me usrećuje. Danas sam malo kopala po svojoj radnoj sobi, gdje se nalazi takva hrpa papira da moju mamu zaboli glava i kad je se samo sjeti, a kamoli je pogleda, i našla neke stare zadaće, još od početka srednje škole. One s kraja osnovne su se negdje zagubile. I bolje. Bilo bi dobro i kad bi se ove zagubile, jer kad počnem čitati što sam tada pisala, poželim da se zemlja otvori i proguta me, jer sam bila plagijatorica i pol.  
S vremenom i zrelošću, a najviše nakon rata kad sam odjednom odrasla nakon svega kroz što sam prošla, došla sam na svoje, stvorila neki svoj stil, razvila svoje ideje od kojih su neke već zaživjele na papiru, a neke još nisu. Volim svoje priče smještati na egzotična mjesta koja nisam posjetila niti ih poznajem, te ih upoznavati putem knjiga i Interneta. Iako moje priče ne čita puno ljudi, cjepidlaka sam i volim da sve bude što je moguće preciznije, pa su i istraživanja dosta ozbiljna, za jednu priču koja još čeka da bude napisana slala sam molbe za informacije posvuda, od arhiva do ljudi koji su još bili živi, a koji su se u ono vrijeme nalazili na pravom mjestu. Ah, kako mi je Internet olakšao život i pristup informacijama. Odmah sam postala ovisna o njemu i svemu što mi može pružiti. Za razliku od onog mog koji vječno čisti svoj komp od virusa i dialera koje je zaradio na "onim" stranicama, brzo sam se zasitila "Sodome i Gomore" i usmjerila svoje vrijeme i potrošen novac na nešto što će mi donijeti više duhovnog zadovoljstva: znanje. 
Pjesmu "Words" iz čijih sam stihova posudila naslov, vjerojatno poznajete iz opusa Bee Geesa ili možda Boyzonea, ali moja najdraža verzija je ona koju je ispjevao anđeoski glas Rite Coolidge (nisam je našla na youtubeu, pa sam stavila link na Boyzone verziju).

smile an ever lasting smile
a smile can bring you near to me
don't ever let me find you gone
'cause that would bring a tear to me
this world has lost its glory
let's start a brand new story
now my love
you think that I don't even mean
a single word I say

it's only words
and words are all I have
to take your heart away

talk in ever lasting words
and dedicate them all to me
and I will give you all my life
i'm here if you should call to me
you think that I don't even mean
a single word I say

it's only words
and words are all I have
to take your heart away 
 


surefire @ 20:55 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 12, 2007

Danas mi je imendan. Posebno me obradovala čestitka od T-coma koji mi je poslao izdašan telefonski račun. Pa sam se nagnjavila metući prostor ispred ureda. Tu imam nesreću da su nam prostorije u prizemlju zgrade u kojoj stanuju ne baš kulturni ljudi. Pa svaki dan nađem hrpu stvari ispalih ili bačenih sa balkona. Od odjeće, papuča, igračaka, preko štipaljki, otirača, tepiha do lizalica, novina i prljavih pelena. 
Inače Ime Marijino nije tako slavljen dan kao neke druge, veće feste. I uglavnom prolazi nezapaženo. Ali ove su godine gladni lešinari (čitaj, moja sestra) odlučili malo se okoristiti i najesti na moj račun. Pa je automatski sve dobilo na važnosti. Ispekao se čak i kolač, kupljeno piće, naručit ćemo pizzu...
I dok ovo pišem, a usput se borim i s Rexonjom koji mi svojih četrdesetak dlakavih kila pokušava utrpati u krilo, stiže poruka od moje drage prijateljice i kolegice blogerice Teuta Ike: "Čestitam, na naslovnici  blogera si!" Maloprije uopće nisam ni primijetila, mea culpa! Nisam se nadala, ali mi je drago, jer bih i ja sama taj post najviše izdvojila, ne zato što smatram da se kroz njega prikazujem nekom izuzetno dobrom osobom, jer kao i svi, imam i mana i vrlina, ali na neki način sam pokušala ljudima otvoriti oči. Reći im da je ono što je naizgled nesavršeno, okrhnuto i čak neugodno drugačije od onog što smo navikli gledati i prihvaćati, ustvari esencija ljudskog roda: tu se krije snaga, strast, želja za životom i borbom protiv predrasuda da bi se dosegnula prihvatljiva razina egzistencije i dodao onaj užitak koji život uzdiže iznad pukog preživljavanja. 
Uskoro ćemo proslaviti Dan gluhih. Kolegica me zamolila da za prigodnu knjižicu koju ćemo izdati napišem ponešto o svojim iskustvima i percepciji stečene nagluhosti, i rado sam prihvatila, jer znam što ću reći: nije bilo lako, još uvijek se suočavam s ponekad nepremostivim preprekama, ali upoznala sam novu dimenziju sebe i drugih. Čim tekst bude objavljen u knjižici, kopirat ću ga i ovdje na blog.
Pozdrav svim blogerima i hvala!

surefire @ 13:50 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
utorak, rujan 11, 2007
Nikud više bez fotoaparata! Nikad se ne zna kad će vam zatrebati i kad ćete biti u prilici uslikati nešto na što ste slučajno naletjeli, i imati uspomenu na nešto neuobičajeno. Danas mi je prijateljica slavila rođendan. Dvoumila sam se da li uzeti fotić ili ne, skoro sam ga ostavila doma, ali sam se sjetila da je u luku stigla prekrasna, ogromna jahta "Phoenix" i da bih je mogla uslikati, bez obzira za oblačno vrijeme. Nisam je uspjela uslikati, ali, fotić je poslužio za nešto drugo i zabilježio prizor neuobičajen u našem biseru Jadrana. 
Nakon odličnih piroški u najboljoj gradskoj pizzeriji "Mea Culpa", prijateljica i ja smo se gegale preko Straduna prema Pilama, praćene povremenim kišnim kapima. Kad smo došle do Male braće, čule smo glazbu u vratima od Pila i pomislile da su to uobičajeni ulični svirači. Ah, kako smo se prevarile...
O tome svjedoče ova dva video zapisa. Video 1 Video 2
I da, prizvali su kišu. Nije bilo teško.  
surefire @ 21:40 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 9, 2007
Eto što uradiše dva besposlena uma, fotografi dječjeg rođendana frustrirani brzopokretnim metama okrenuše se, u dubokom očaju, Spidermanu i Ninja kornjači.























Okupljeni su vrištali od smijeha, odrasli naravno, djeci baš i nije bilo najjasnije zašto im krademo igračke...
surefire @ 22:20 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, rujan 7, 2007
Šteta je ne pohvaliti se njegovim talentom za poziranje.






surefire @ 22:55 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 6, 2007
Kad na lokalnoj cestici nema prometne signalizacije, dužni smo je sami postaviti:


Suha trava i grmlje, tek je preksinoć pala kiša nakon tri mjeseca, uskoro će se sve obnoviti:



Rexonja se skoro stopio s okolinom:



surefire @ 14:20 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
Maloprije me, kad sam ušla u kuću, dočekala mama s viješću da su još dva vatrogasca podlegnula teškim opekotinama. Samo sam kimnula glavom, okrenula se i otišla u sobu. Nisam htjela da me vidi kako plačem, iako je, vjerujem, i ona pustila pokoju suzu za njima. Ne poznajem nijednog od njih, ali to i nije važno, dovoljno je samo pomisliti na muke koje su prošli prije nego ih je smrt milostivo uzela. I pomisliti na one koje su ostavili za sobom i koji sad ne znaju kako živjeti bez njih. Pogotovo ona jadna žena kojoj su poginuli i muž i dva sina. Nikakva financijska pomoć od države i drugih ljudi, iako će dobro doći, ni približno neće moći zamjeniti ono neprocjenjivo, ljudski život. I sve ono što je moglo biti, da je njihov život krenuo dalje normalnim tokom... I da se ovo nikad nije dogodilo...  
surefire @ 13:06 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 5, 2007
Carmelita je u moj život ušla 13.06. 2006. kao maca stara svega mjesec dana, ako i toliko. Od mrvice koja nije znala napraviti korak a da se ne saplete o svoje noge i tresne, pretvorila se u elegantnu tigricu, ubojitu lovicu, nema tog plijena koji će joj umaknuti. Još kao mače hvatala je skakavce i igrala se s njima dok ih ne bi dokrajčila, a onda bi ih zagurala pod tepih u dnevnoj sobi da joj se nađu za crne dane. U očima joj se vidi da je okrutna i nemilosrdna.  Više ne živi s nama, već kod mog ujaka, gdje ima veliko lovište i podalje je od ceste, jer me bilo strah da u potrazi za štakorima ne počne ići prijeko. Sreća, nije daleko, pa je viđamo skoro svaki dan.







A i Warren Zevon ima ponešto za reći o Carmeliti.
I hear Mariachi static on my radio
And the tubes they glow in the dark
And I'm there with her in Ensenada
And I'm here in Echo Park

Carmelita hold me tighter
I think I'm sinking down
And I'm all strung out on heroin
On the outskirts of town

Well, I'm sittin' here playing solitaire
With my pearl-handled deck
The county won't give me no more methadone
And they cut off your welfare check

Carmelita hold me tighter
I think I'm sinking down
And I'm all strung out on heroin
On the outskirts of town

Well, I pawned my Smith Corona
And I went to meet my man
He hangs out down on Alvarado Street
By the Pioneer chicken stand

Carmelita hold me tighter
I think I'm sinking down
And I'm all strung out on heroin
On the outskirts of town

surefire @ 21:07 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Jutros sam se jedva izvukla iz toplog kreveta. Još sinoć sam se, promrzla nakon kiše i vjetra, zamotala u zimsku deku i spavala k'o top sve do 6 ujutro, kad me dočekala bura i hladnoća, 17 stupnjeva, što je deset stupnjeva manje od uobičajene dosadašnje temperature. Bar se pas razveselio hladnoći, jutros je prije odlaska u šetnju na dvorištu otplesao svoj ples kojeg izvodi kad god je sretan. Štoviše, nije ga trebalo dugo buditi i nagovarati da izađe vani kao inače. Zato sam ja zijevala cijelo jutro. Nije pomoglo ni što sam od kolegice u susjednom uredu posudila odličnu knjigu Mata Jerinića «Muškarac pred porođajem», zbirku pripovijetki o starim Dubrovčanima. Dosadu su razbijali povremeni posjeti i pozivi stranaka, pripremaju se izleti, što mnogi od njih ne mogu dočekati, pa se lista zainteresiranih puni nevjerojatnom brzinom. A ja se tome veselim iz više razloga, ne samo zato da mi moja presvijetla vidi puta, već ću imati prilike za fotografiranje novih mjesta, ljudi i događaja, a ništa manji izazov nije biti vođa puta za jedan autobus. Danima se pripremam za to, uz podatke koje obično skupljam na netu. Manje zabavna strana svega su neposlušni penzići, koji se rado izgube i ne dođu na dogovoreno mjesto u dogovoreno vrijeme, pogotovo kad zaglave u shoppingu. Ujutro, pred polazak, dolazim ranije, i prije nego se autobusi pojave, tako da odmah mogu ugrabiti mlađeg i zgodnijeg vozača, naizgled nevažna sitnica, ali koja itekako može uljepšati dan, sve ćete se složiti da je bolje gledati mladog i jedrog dečka i zamišljati što bi mu radili da ste sami u busu, nego nekog pred penziju, makar, složit ćete se i s tim da i stariji muškarci znaju biti vrlo privlačni.
Veselim se šetnji po brdima koja sad slijedi, možda bude i koja fotka, ali zasigurno ću kasnije predstaviti jednu zvijer koju sam danas jedva jedvice uslikala.
surefire @ 16:45 |Komentiraj | Komentari: 0
Konačno pada... Pljušti. Nakon puna tri mjeseca konačno malo vode s neba, toliko mi je drago da mi uopće nije žao što sam maloprije pokisnula do kože. 
A sada... Nešto posve drugačije. Neki dan sam po prvi put čula ovu pjesmu i ostala zapanjena snagom glazbe i stihova, toliko da ovih dana tu pjesmu preslušavam i 20-ak puta dnevno. Evo i video, u kojem ima mnogo celebrityja koji svojim nastupom odaju počast legendi - Johnnyju Cashu.
surefire @ 00:01 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, rujan 4, 2007
Nad gradom se spuštaju teški oblaci gonjeni južinom, ali nikako da konačno dočekamo kišu, barem jedan jači pljusak da okonča tromjesečnu sušu. "Do Gospe u prahu, od Gospe u kalu", stara je uzrečica koja se ove godine nije obistinila. Inače dan kao i svaki drugi. Pripremam se za skorašnji rođendan mog nećaka, za tri dana, kad će navršiti tri godine za koje ne znam kad su prije prohujale. Ovaj rođendan je, kao i prošli, tematski. Prošle godine smo izbezumljeno po gradu tražili sve što ima veze s ninja kornjačama, a ove godine u điru je Spiderman. Sve bi bilo dobro da se nesretni Spiderman nije raskotio po butigama, pa nikako kupiti cijelu kolekciju odjednom. U Konzumu sam našla plastične viljuške i puhalice, u Tommyja salvete, čaše i pjate našla sestra u nekoj lijevoj butizi. Glavno da je sad sve kompletirano i da fešta može početi. Jedva čekam!
Maloprije se upravo vratih doma iz posjeta dubrovačkom azilu za napuštene pse, a koji je stradao u požaru. Psi su preživjeli, ali izgorjele su im sve nastambe. Skupila sam kod kuće i od prijatelja neke lijekove, pokrivače, staru pletenu košaru u kojoj je Rex doputovao u Dubrovnik prije četiri godine, a dio donacija članova ljubimci-foruma iskoristila sam da kupim još lijekova i nešto hrane, što je sve kap u moru, jer na više od 200 pasa koliko se trenutno nalazi u azilu dnevno ode otprilike 7 vreća hrane. Najveći dio novca kojeg su donirali naši dobri forumaši je pridodan novcu koji se skuplja za kupnju kontejnera u kojeg će smjestiti dio pasa, a koji košta dobrih 20 tisuća kuna. Inače, psima nije loše, ako izuzmemo teškoće oko nabavke hrane i sl., imaju puno, puno ograđenog prostora za kretanje i uglavnom su slobodni, za razliku od nekih drugih azila gdje možemo vidjeti prenapučene kaveze iz kojih psi rijetko izlaze. Veseli su i obožavaju ljude, a ima ih svih boja i veličina, pa čak i nekoliko čistokrvnih pasa, uglavnom lovačkih.
Put do azila je bio i više nego zabavan, imali smo krcato auto u kojeg više ni igla nije mogla stati, i ludog vozača koji je pokazao kako treba voziti serpentinama. Ako tad nisam iskočila iz vlastite kože, neću nikad. Za kraj, par slika iz azila i s požarišta, dan je bio oblačan i premračan za fotografiranje, ali nešto se ipak uspjelo izvući. 














surefire @ 20:00 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 3, 2007
Počelo je, počelo… Nakon jednomjesečnog godišnjeg vratila sam se na posao, tj. na robiju. A počelo je veselo. Sinoć sam se istuširala tako da sam jutros mogla malo duže odspavati. Žurbi baš i nisam stigla do kraja posušiti inače kratku kosu, nego sam se uvalila u krevet i gledala «Uljeze», makar sam jedva izdržala a da ne zaspim prije kraja filma. Ne zato što mi film nije napet, naprotiv, ali već sam ga gledala, pa se dio čari izgubio. Dakle, kad sam se ujutro probudila, ustala i stala pred ogledalo, imala sam što i vidjeti: na potiljku mi se podignula lepeza kose kao tetrijebov rep i potrajalo je dok sam se dovela u red. Obukla sam se doručkovala i na kraju izvela psa kojem nikako nije bilo jasno što mi ovako rano radimo vani i po povratku kući odmah se vratio natrag na spavanje. Blago njemu… Onda je uslijedio bezrazložan trk na autobus, bezrazložan iz dva razloga: bus je kasnio i bio toliko pun da se uopće nije zaustavio na našoj stanici. Mislila sam da ću puknut od bijesa, jer sam morala presjesti na drugi autobus, a taj me svakako neće čekati. Tješila sam se da će uskoro, prema rasporedu, stići drugi autobus, koji je isto bio pun, ali se milostivo zaustavio i stvorio mjesta za nas. Na iduće dvije stanice izašlo je dosta ljudi, ali nas je na trećoj dočekala noćna mora. Hrpa turista koji tek moraju kupiti karte kod vozača koji baš nije vičan stranim jezicima.
- How much?
- Četrdeset.
- Excuse me, I don't understand. How much?
- ČETRDESET!!!!!
Onda jadnici pružaju vozaču sve kune koje imaju da on izabere za naplatiti karte. I naravno da mi je onaj bus na kojeg sam trebala presjesti pobjegao, a to je značilo da se moram nastaviti voziti s ovim dalje i da ću morati pješačiti 15-ak minuta i vjerojatno zakasniti. Srećom, tek što sam izašla iz busa, naletio znanac s autom i povezao me, stigla sam na posao i zatekla nirvanu: nigdje nikoga. Jedan šef još na odmoru, drugi dolazi kasnije oko 10 sati, kad se pošteno razbudi, doručkuje i popije kavu po komodu. Stranaka nema, počet će dolaziti tek za koji dan kad počnemo prodavati karte za izlet, dotad, relativan mir i tišina, osim ako glavnom šefu ne puhne štogod, pa da počne od mene tražiti raznorazne statistike za koje moram prevrtati cijelu kartoteku po nekoliko puta, da bi na kraju te statistike uglavnom nekorištene završile u ladici stola.
Nedostajat će mi dani ispunjeni ugodnim ljenčarenjem, dugim spavanjem i laganim buđenjem, odsad je to rezervirano samo za vikend. A kako je ovih dana carevala bura i ohladila more, mislim da se opraštam i od kupanja. Sunce je prilično izgubilo snagu, dani su osjetno okraćali i nastupa meni najljepše doba godine: jesen. Razmjerno ugodne temperature i lijepo vrijeme su kao stvoreni za duge šetnje brdom i fotografiranje. Ovo mi je prva jesen s Canonom i jedva čekam da krenem u potragu za prikladnim motivima. A konačno se malo moram posvetiti i pisanju, iako moje priče uglavnom čita samo uzak krug ljudi, ipak imam tu potrebu zabilježiti sve svoje maštarije i od njih sklopiti čvrstu cjelinu. Ne pišem uvijek o onome što poznajem, već upoznajem kroz pisanje i skupljanje podataka. 
A sad kidam nadesno... Bježim, idem van na kavicu.
 
surefire @ 13:32 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 2, 2007
By Chief Big Nose: Jednostavno... Uvališ je onom Cigiću koji te zadnji put na buvljaku zeznuo za one auto dijelove, a na telefon se ne javljaš dok ne promijeniš broj... I to je to...
Uživala sam noćas gledajući horrore, ali sam zato sad tako iscrpljena i vučem se po kući ko krepana mačka, hvata me užas od pomisli da se sutra nakon finog godišnjeg vraćam na posao, ali naviknut ću se opet na radnu rutinu.
surefire @ 12:47 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Arhiva
« » ruj 2007
Tracker
eXTReMe Tracker
Brojač posjeta
195739
Index.hr
Nema zapisa.