Words are all I have to take your heart away
Hearts On Fire
 
Blog - kolovoz 2011
nedjelja, kolovoz 21, 2011

Čujem da ti se sin oženio, i kćerka udala!!! Deder kakva ti je snaha? Da čujem... 

- Ma šuti draga. Ne d'o Bog nikom... Takvog insana još srela nisam. Neda sinu disat'. Ujutro on gospođi nosi doručak u krevet, k'o da je carica. To u nju gleda kad govori, ma k'o da je opsihren s njom. A ne smije mrdnut bez nje il' što je neće pitat'. A da kupi šta što se njemu sviđa dok ona ne kaže... samo sanjat' o tome može. Juče ga zatekoh kako usisava. Kod mene nije znao ni kako usisivač izgleda. Najviše me pogodi što snaha stida nema. Preda mnom se cmaču i u krilo mu sjeda pa ja moram, stara, pogled skretat'. Svašta insan doživi, ali da ću dočekat' da mi sin bude papučar - ni u snu snila nisam...




Šta ćes draga moja, takve dobričike vazda safataju rospije, nego kakav ti je zet? 

Sagovornici se popravi raspoloženje, nasmija se, te s ponosom poče: -E Bog me pocastio sa zetom. Da znaš kakav je to insan i kako je pazi, ama samo bih sjedila i gledala tu ljubav i sreću. On ti bona ujutro ustane pa joj doručak napravi, odnese u krevet, kaže nek se odmori, vazda nešto po kući radi. Da vidiš kad ona šta priča, pa se ono smije, a on ti u nju gleda k'o da su joj umjesto zuba zlatnici, sav se topi. A kako je poštuje, nigdje bez nje ne ide, il' joj kaže ako će gdje, vidi se da je čovjek ozbiljno shvatio brak. Ne bi ti on nešto kupio bez nje... Sve nju pita ''dušice, hoćemo l' ovo, možemo l' ono, sviđa l' ti se...'' Ništa njemu nije teško ni u kući joj pomoć, usisa, opere suđe. Pa malo, malo, pa je poljubi, te je štipne, u krilo stavi, a ja onda , kad vidim kakav je to insan i kako je voli, sve bih plakala od sreće...
:D :D

surefire @ 21:06 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 19, 2011


surefire @ 13:21 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 16, 2011
Mjesec i tjedan dana nakon rođenja s 3200 stigli smo na 4660, i s 50 cm na 56. Wink

surefire @ 13:12 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, kolovoz 13, 2011

Jutros nam se sinčić probudio malo kasnije nego inače, prije nego je njegov otac išao na posao. Da se ne izvlačim iz udobnog, toplog kreveta, prebacio je malenog k meni da ga podojim. I čim ga je stavio pored mene, malac me prepoznao i nabacio osmijeh od uha do uha... Oboje smo se rastopili od miline. To su zbilja trenuci za koje vrijedi živjeti... 

surefire @ 13:05 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 3, 2011

Imam svo vrijeme svijeta… Tako sam otprilike razmišljala tijekom cijele trudnoće, tek tu i tamo na tickeru kojeg sam postavila na trudnički forum zamjećujući kako se količina tjedana i dana polako smanjuje. Trudila sam se ne misliti na porod i samim tim i ne plašiti ga se, već kad dođe do toga, jednostavno stisnuti zube i odraditi sve kako treba. Ipak, nisam izdržala a da ne iskoristim mogućnosti interneta, pa sam pronašla i odgledala nekoliko filmića na temu poroda. Poslije svakog bih pomislila, ajme, ne mogu ja to, ali vrlo brzo bih zaboravila na odgledano, pa samim tim i na strah.

Ušavši u termin (38. tjedan), svaki dan sam osluškivala svoje tijelo i čekala znakove početka poroda, ali istovremeno nisam odustala od načina života kakvog sam vodila tijekom cijele trudnoće, s obzirom da sam se jako dobro osjećala: svaki dan sam odlazila autobusom do Konzuma po kruh i ostale potrepštine, popodne se kupala u moru i slično, tako da su moji prijatelji otvorili kladionicu hoću li roditi u Konzumu, DM-u ili u moru. Učestali su i posjeti ginekologu, koji bi svaki put nakon pregleda rekao „A, e, mogli bi mi to jako brzo odraditi, možda te ostavim idući put“, čime mi je tjerao strah u kosti. Jer, kad bi on to rekao, zvučalo je tako konačno, okrutni podsjetnik da ne postoji „undo“ u ovom slučaju, kao što je rekla jedna trudnica. S točno navršenih 40 tjedana, prvi put sam obavila amnioskopiju (pregled plodne vode). Tada je bila bistra, a već za dva dana lagano mliječna. Trebalo je opet doći za dva dana, u nedjelju 10.07.2011. Međutim, nakon ove druge amnioskopije, osjetila sam da se nešto počinje događati, da me lagano boli, slično menstrualnim grčevima. No, bol je bila tupa i jedva prisutna, tako da se nisam pretjerano uzbuđivala. Noć sam provela mirno, gotovo bez buđenja, i tek sam ujutro oko 7, kad mi je muž išao na posao, osjetila prvi trud. Nisam mužu ništa rekla, nisam bila sigurna je li to to i mislila sam da je bolje šutjeti. Trudovi su se nastavili, u nepravilnim vremenskim razmacima. Cijelo jutro sam si kratila vrijeme surfajući po netu, provjeravajući je li mi sve spremno u torbi za rodilište i zivkajući naokolo prijateljice. Mužu sam prvo poslala dvije sms poruke, obavještavajući ga o svom stanju, s tim da ih on nije pročitao nego tek nekoliko sati kasnije, kad sam ga nazvala da vidim gdje je zapeo. Odmah se pokrenula mašinerija, nazvao je mog ginekologa da pita što ćemo i kako ćemo, iako sam ga ja uvjeravala da ne treba još, da ćemo otići u bolnicu kad trudovi učestaju i bude manje razmaka među njima. Međutim, dogodilo se da sam negdje oko podne izgubila malo plodne vode i to je bio signal da moramo otići do bolnice.

U dva sata sam već bila u bolnici, zaprimile su me dvije babice i dežurni doktor, koji je pregledom utvrdio da još nisam otvorena, nego samo dva prsta, ali eto, ima vremena, vidjet ćemo kako se stvari odvijaju u slijedećih nekoliko sati. Jedna od babica me pripremila, izmjerila mi tlak i dala klistir, dok sam se ja obrijala još kod kuće, čisto od straha da sve bude spremno ukoliko porod bude brz. Ali nisam bila te sreće. Sa sobom sam donijela popunjene obrasce za doniranje krvi iz pupkovine, ukoliko sve protekne u redu, ali čim sam to spomenula babicama, dobila sam odgovor „Ništa od toga“. Kako, zašto? Pa vikend je, nemamo sad tu nikoga tko se time bavi. Mislim, halo, koje nebuloze, zar vikendom svijet staje? Došlo mi je da im svašta izgovorim, ali sam se nekako suzdržala, nisam se htjela nikome zamjeriti, pogotovo ne u ranjivom položaju u kakvom sam tada bila. I tako, ostavile one mene samu u predrađaoni, da se šetam u tom ograničenom prostoru i razmjenjujem poruke s mužem i ostalima koji su pitali kakva je situacija. Tu i tamo bi netko svratio pogledati me i pitati kako mi ide, a u neka doba su me prikopčali i na ctg. Trudovi su bili na otprilike svakih pet minuta i pojačali su se. One ujutro sam mogla izdržati bez problema, a ovi su već tražili prodisavanje i traženje udobnijeg položaja, obično bih se rukama oslonila prema naprijed, o stol ili krevet. Oko pet popodne, stigla je i moja supatnica, koja je rađala prije termina zbog nekih okolnosti. Šetale smo kroz predrađaonu do sedam sati navečer, kad je stigla nova smjena babica, koje su nam naredile da se nacrtamo u rađaoni. Ajde, konačno da se nešto događa, pomislih, skoro pa veselo, nadajući se da ću to koliko-toliko brzo odraditi.

U rađaoni su nas obje priključili na drip i pokazale nam kako prodisati trud. Ispočetka je sve išlo OK jer su se trudovi mogli izdržati i između njih je bila pokoja mirna minuta, tako da sam u tom vremenu znala i zadrijemati, mada je to više sličilo na neko bunilo negoli drijemež, jer su mi se u glavi stalno stvarale neke lude slike i situacije. Ali ubrzo su već počeli pravi, duži bolovi koji bi mi tu i tamo izmamili jauk na usta, ma koliko se ja trudila da to u tišini odradim. Tijelo mi je stalno tražilo vodu: kad sam dolazila u bolnicu, donijela sam torbu za rodilište i još najlon vrećicu u koju sam stavila neke potrepštine za koje sam mislila da će mi trebati u predrađaoni i rađaoni, tu je bila i boca s vodom, međutim, babice su nam strogo zabranile da išta od toga unesemo u rađaonu, ali su nam dale svakoj po komad gaze natopljene vodom, tu i tamo, kad bismo gazu isisale, tražile smo još. Meni je gaza dobro došla i da je strpam u usta i grizem kad bi došao trud kojeg nisam mogla prodisati bez jaukanja. Slabo sam se otvarala, pa su mi u neka doba dobrano pojačali drip. Već negdje oko deset navečer postalo je prilično neizdrživo. Babice su svako toliko provjeravale koliko sam se otvorila, i kad sam pitala koliko još, rekle su da sam taman na pola puta. U međuvremenu je stigao i moj ginekolog i stavio se u stanje pripravnosti, a tijekom svih tih sati pod dripom povremeno je navraćao da pita kako sam. Kako je vrijeme prolazilo, trudovi su postajali sve jači i duži, tako da sam pri kraju konstantno osjećala užasno jake bolove i nadala se da će me netko upucati i prekratiti mi muke. Cura koja je bila uz mene rodila je negdje malo poslije jedan ujutro, a bebača su joj odmah odveli na neonatologiju. Nju su sašili nakon epiziotomije i smjestili u hodnik, a ja sam i dalje ostala na stolu čekati. Trudovi su me stalno tjerali i piškiti, tog dana nisam popila puno tekućine, ali već tjednima prije počela sam u nogama skupljati zalihe vode (noge su mi bile natečene i izgledale kao slonovske), i sad je to počelo izlaziti vani kod svakog truda. Dok sam rodila, dva puta su mi mijenjale plahte. Ali barem sam se riješila te vodurine, na porodu mi je otišlo cca 10 kg. Malo prije dva sata ujutro počeli su i trudovi koji su me tjerali da tiskam bebu van. Ali, još nije bilo vrijeme, morala sam se strpiti još nešto više od pola sata tijekom kojih sam nekad toliko vikala od bolova da me i muž koji je čekao vani u hodniku pred odjelom čuo, kada se ekipa babica s mojim ginićem nacrtala kod stola i počela me pripremati za izgon. Zahvaljujući informacijama skupljenim s interneta, znala sam kako trebam tiskati, iako su mi babice rekle što i kako. Prvi trud i napinjanje i tiskanje – ništa, drugi – isto tako, a već treći je rezultirao kratkim i oštrim bolom kad su mi rezali međicu da beba izađe van i hopla, netko mi je usput naskočio na trbuh, i beba je izvučena i smještena na moj trbuh, u 2 i 35 ujutro. Iste sekunde sam osjetila veliko olakšanje i odmah počela zaboravljati bol. Mnoge su mi žene rekle da to tako ide, ali nisam im vjerovala dok nisam iskusila na vlastitoj koži. A bebač je bio na meni, topao, sluzav i krvav, malo crveno kmečavo stvorenje. Odmah sam pitala što je, jer tijekom trudnoće doktor nije bio u mogućnosti točno utvrditi spol, mada je smatrao da je 90% cura. Kad ono, vidim jajca i pimpač – dečko! A mi se ubili smišljajući ime za curicu… Bebača su uzeli, izvagali i izmjerili: 3200 grama i 50 centimetara. Super, iako je prvotna procjena bila da je beba teška oko 3500 grama. 

Sad je trebalo samo izbaciti posteljicu i zašiti me, međutim, posteljica je negdje zapela. Minute su prolazile, a ja sam polako krvarila na stolu. Jedna babica mi je počela na živo šiti rez od epiziotomije, ali je doktor poludio na nju, jer posteljica još nije bila izašla. Mislim da je prošlo i više od pola sata dok konačno posteljica nije izašla van, da je potrajalo još malo dulje, dobila bih opću anesteziju i dr bi krenuo kopati i vaditi zaostatke. Onda su mi babice podigle noge u stremenje, doktor mi je dao lokalnu anesteziju i počeo šivati. Uspjela sam se opustiti, iako me uznemiravao pogled na svu krv oko i ispod mene, babice su se morale dobro namučiti da očiste lokve s poda. Imala sam dojam da sam se spasila u zadnji čas, a kasnije mi je to bilo i potvrđeno, kao, malo mi je nedostajalo da porod bude dovršen carskim rezom. Prebacili su me na drugi krevet i izbacili u hodnik, uvalili mi bebača u naručje i odvezli me do vrata da moj muž po prvi put vidi svoj kinder surprise. Kad mu je doktor čestitao na sinu, ostao je malo paf, jer je bio uvjeren da čekamo curicu, pa mu je trebalo dvaput ponoviti da je otac prekrasnog dečkića. Kratko smo razgovarali, fotografirao nas je, nakon čega su mene vratili u hodnik ispred rađaone, a on je otišao kući. Trebala sam tu ležati još sat vremena prije nego me prebace u rodilište, tj. na odjel babinjača, pa sam se mazila sa svojim sinčićem i pratila drugi porod, ne mogavši vjerovati svojim očima kako je žena izbacila malca iz sebe za samo desetak minuta od ulaska u rađaonu. Ajme, da je meni bilo tako… Ali nema veze, bol je zaboravljena, važan je samo moj dragi mali sinčić…

surefire @ 18:55 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Arhiva
« » kol 2011
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Tracker
eXTReMe Tracker
Brojač posjeta
194744
Index.hr
Nema zapisa.