Words are all I have to take your heart away
Hearts On Fire
 
Blog - kolovoz 2007
petak, kolovoz 31, 2007
...ali ne zbog zime, nego zato što je sutra na HRT1 noć japanskih horrora: Krug, Krug 2, Propušteni poziv i Kletva. Prijateljica mi posebno preporučuje Kletvu, ali veselim se i Krugu, pogotovo zbog one cure što izlazi iz TV, to mi je definitivno jedna od najstrašnijih scena u horrorima, fascinantna je. HRT me večeras zajebo za "Supernatural", ali s ovim sutra su se iskupili...

surefire @ 23:45 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Kao da sam ga prošlim postom prizvala... Javio se noćas, porukom koju sam vidjela tek ujutro, ali nije važno, ugodno sam se iznenadila ponovo uspostavljenim kontaktom. A da ja ovako počnem prizivati sve one svoje drage dečke koje bih voljela ponovo vidjeti? Sve osim jednog, naravno. Još mu uvijek ne mogu oprostiti kako me uništio i dotukao nakon što sam pomislila da je to to i da smo stvoreni jedno za drugo.
I malo prikladnih stihova o ljubavi i video koji možete pogledati ako želite:

Love hurts, love scars,
Love wounds, and marks,
Any heart, not tough,
Or strong, enough
To take a lot of pain,
Take a lot of pain
Love is like a cloud
Holds a lot of rain
Love hurts, ooh ooh love hurts

I'm young, I know,
But even so
I know a thing, or two
I learned, from you
I really learned a lot,
Really learned a lot
Love is like a flame
It burns you when its hot
Love hurts, ooh ooh love hurts

Some fools think of happiness
Blissfulness, togetherness
Some fools fool themselves I guess
They're not foolin me

I know it isn't true,
I know it isn't true
Love is just a lie,
Made to make you blue
Love hurts, ooh,ooh love hurts
Ooh,ooh love hurts
surefire @ 12:12 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 30, 2007



Rat, prirodne nepogode, prometne nesreće, sve to uništava ljude i njihov zdrav razum. Većinom najbolje prođu baš oni koji poginu, život nakon takve prijelomne točke često postaje nešto sasvim drugo: ružan san u kojem se ljudi koprcaju kao muhe ulovljene u paukovu mrežu. Nije lako preboljeti i krenuti dalje, fizičke rane se uspiju zaliječiti, ali psihičke traume ostaju u nama i grčevito se bore za opstanak bez obzira na psihoterapije i slično. Pravi pobjednici su oni koji ne odustaju od želje za životom i žive ga jednako kao što su živjeli i prije, čak i raskošnije, jer znaju što su izgubili i što su umalo izgubili, svaki dan im je kao novi, dar od Boga, i sve svoje stečeno drže kao kap vode na dlanu. Davne 1995., dok je bjesnjela Oluja, i dok smo se i mi skrivali po kućama jer je nekoliko granata ispaljeno na Rijeku dubrovačku, dižući stupove vode dok su kupači u panici bježali, navečer je stigla vijest da je moja rodica u bolnici. Dok se kupala u Zatonu s prijateljima, pale su granate, jedna joj je otkinula nogu i ubila dugogodišnjeg prijatelja. Ne mogu ni zamisliti kroz kakav je užas prošla. Prijatelj joj je umro na rukama, a i njoj je samoj život istjecao u rijekama krvi. Spašena je i prevezena u bolnicu, već tad je njezin snažan duh donio odluku: živjeti, živjeti pod svaku cijenu, za nogu je lako, postoje proteze i uskoro promatrači sa strane neće ni znati kakvu je pogibelj izbjegla. Danas je udana za divnog muškarca i ima dvije prekrasne kćeri koje su joj slika i prilika izgledom, a nadam se i karakterom.
Jednom, moj je život posjetio divan mladić, nešto malo mlađi od mene. Dok smo se dopisivali i slali slike jedno drugom, nije se dalo naslutiti niti mi je rekao da nešto nije u redu, istinu sam otkrila tek kad smo se konačno uživo upoznali. U nesreći je ostao bez lijeve ruke i desne noge. Priznajem da sam se malčice nelagodno osjećala i iznenadila kad sam to shvatila, vidjevši da nosi proteze, ali gotovo istog trenutka sam razmislila i shvatila da se zapravo nemam zbog čega uzrujavati. Mogao mi je reći unaprijed, ali vjerujem da ga je bilo strah da ga ne odbacim i prije nego ga upoznam, jer kad sam ga upoznala, bio je tako divan i drag da apsolutno nikakvo odbijanje nije dolazilo u obzir. A i da mi je rekao prije, mislim da ne bih odbila upoznavanje. I sama sam osoba s nedostatkom, još kao djetetu zbog bolesti uništen mi je sluh čak i do 80 % na oba uha i godinama sam živjela u sjeni, bojeći se odbijanja, navikla na ruganje druge djece koja su se bojala svega neobičnog. I ne bih dopustila da zbog bilo kakve predrasude propustim upoznati dobru osobu. Sve je štimalo i teklo glatko od samog početka, od prvog poljupca do dana kad smo se, također uz poljupce rastali, da nas daljina koju nismo mogli često svladavati nije rastavila, to bi sve možda potrajalo i duže. Gotovo se nigdje nije očitovao njegov nedostatak, ni u ponašanju koje je bilo puno samopouzdanja, niti u fizičkom smislu, i bez proteza njegovo je mlado i snažno tijelo bilo sposobno izvesti štošta, toliko da je zaslužio titulu jednog od najboljih ljubavnika u mom životu. Ubrzo sam i ja s lakoćom zaboravljala na njegovu nepotpunost, tek ponekad noću bi mi se srce stisnulo od tuge dok bih osjećala kako nekad u snu taj dio ruke prebačen preko mene drhti u iščekivanju, kao da traži izgubljeni dio sebe. U nekim je stvarima ipak zakinut, gledam sliku na kojoj je na motoru, pozira i žudi da ga može voziti, ali ne može, ali to je sitnica naspram svega čime je njegov život i dalje ispunjen, samo zato jer se trgnuo i nastavio živjeti umjesto da se prepusti očaju i doista postane fizički i psihički invalid.
Drago mi je da sam te upoznala i da smo, makar nakratko, uživali zajedno, i nikada te neću zaboraviti. Ma gdje da si sad, gdje bio ili ćeš biti, uvijek ćeš ostati zaključan u djeliću mog srca.
surefire @ 19:06 |Komentiraj | Komentari: 24 | Prikaži komentare
Furry paws, zgodna online igrica za ljubitelje pasa, možete samo držati razne pasmine i s njima se svakodnevno poigrati i nahraniti ih, ili se možete ozbiljnije posvetiti uzgoju pasa što savršenije genetike, izlagati ih na izložbama i sl...
surefire @ 01:31 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 29, 2007
 
Opasnosti od vatre trenutno nema… Utihnula je i zamrla visoko na brdu, par stotina metara dalje od moje kuće. Koje olakšanje... I vjetar se smirio, otišla sam malo plivati da dođem sebi i zatrem u sebi užas kojeg mi takve situacije bude. I tako se mogu vratiti na ono o čemu sam danas ukratko htjela pisati.
Noćas sam imala priliku gledati jedan japanski fantasy film, "Ashura-Jô No Hitomi (Blood Gets In Your Eyes)". I iako sam se brzo sms-om požalila prijateljici da "ni kurca ne razumijem, a i svi mi kosooki izgledaju isto", s vremenom mi je priča "sjela" i mogla sam početi uživati u svakom trenutku. I u priči i u likovima i u vizualnoj impresiji, ne samo u akcijskim scenama, već i onim koje su prikazivale "kabuki", japansko kazalište. Za oko mi je zapeo i jedan zgodan glumac, ja ne bih bila ja kad se to ne bi dogodilo. Ovaj put u pitanju je Atsuro Watabe, u filmu glumi jednog od pripadnika demonske straže koji se odmetne na stranu zla, željan moći koju bi mu moglo donijeti rođenje Ashure, kraljice demona. Malo me podsjetio na mog omiljenog azijskog superstara: Chow Yun-Fata.
atsuro watabe
Dok sam guglala "Ashura", glavni rezultat je bilo nešto sasvim drugo, film je bio u drugom, čak trećem planu. Ashura je iznimno važan dan za muslimane, ali i kršćane, s obzirom da su te dvije religije u mnogočemu povezane, a šijitski muslimani na taj dan obilježavaju i godišnjicu pogibije Imama Huseini Ibn Alija u bitci kod Karbale 680. godine. Za njih je to dan žaljenja i to žaljenje ponekad ide do ekstrema, odnosno samoozljeđivanja. Tad se ranjavaju oštrim mačevima do krvi, što je prizor kojeg nije nimalo lijepo gledati, ali donekle je prihvatljiv kao dio njihove vjere, što poštujem, makar taj čin osuđuju i mnogi šijiti, i kad je riječ o odraslim ljudima koji shvaćaju što sebi rade i zašto. No, razbjesnila me činjenica da to isto rade maloj djeci, odnosno bebama. Kakvi to ljudi mogu do krvi izraniti svoje dijete koje još ništa ne razumije? Umjesto da ih maze, paze, čuvaju i podižu nakon padova dok im hod i trk još nisu sigurni… To nikako ne mogu shvatiti i odobriti. Djecu treba čuvati i dopuštati im da sami odluče kad budu dovoljno stari da donose vlastite odluke.
surefire @ 18:40 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Mislila sam da je sezona požara završila, bar kod nas i da ćemo odahnuti... Ali upravo sad, u krugu od dva kilometra, pravi je kaos... Vatra guta sve pred sobom i iznimno brzo se širi, jer je sva vegetacija suha kao papar... Držite nam fige da ne dođe do kuća...
surefire @ 14:15 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 28, 2007
… reče dr. Robbins Gilu Grissomu. Definitivno se slažem. Trebali bismo biti vrhunac evolucije na ovom planetu, mali bogovi tijelom i umom. Stvarnost je, nažalost, drugačija. Tijela su nam tako krhka da ih je lako ozlijediti i oduzeti život, a um je velika nepoznanica i pun slabosti, nije ga problem pokolebati i u trenu srozati. Jučer me iznenadila vijest da je Owen Wilson pokušao izvršiti samoubojstvo. Nije da sam obožavateljica, ali gledala sam ga u par filmova, čitala o njemu i slično, pa me se uglavnom dojmio kao mladić na mjestu, veseo i zafrkant, i vjerojatno je jedna od posljednjih slavnih osoba za koje bih pomislila da postoji mogućnost suicida. Prije bih se kladila na ove mlade dame koje se uništavaju drogom i alkoholom: Spearsica, Lohanica i Hiltonica. No sve ovo dokazuje samo jedno: svi smo mi On i svatko od nas nosi svoj križ, javno ili tajno. Neki ga nose s lakoćom, neki posrću i pužu pod njegovom težinom. Razloga je na tisuće: od ozbiljne bolesti do kompleksa, većih ili manjih. Od strogo osobnih problema do pritiska javnosti. Sam Bog zna što se Wilsonu dogodilo i što ga je navelo da pokuša izvršiti suicid na jedan od najgorih mogućih načina, ali čvrsto vjerujem da mu nije bilo lako plivati u moru punom morskih pasa ljudoždera i graditi karijeru. Biti ono što drugi žele da bude. Slijediti modu koja nije uvijek nešto dobro, već ponajčešće nečija izopačena ideja o tome kako bi svijet trebao izgledati. Upravo je ta moda, odnosno današnje poimanje ljepote, najčešći uzrok većine problema kod mladih ljudi koji traže sebe, kao i onih ne toliko mladih, ali psihički labilnijih.
Sinoćnja epizoda CSI Las Vegas (reprize na RTL-u), donijela je jednu takvu priču. Dvije su mlade žene platile krvav danak modi i "ljepoti". Obje su bile predivne, ali to nije bilo dovoljno, morale su biti još mršavije, još ljepše, živi kosturi. Jedna je umrla od neishranjenosti i sepse od samoranjavanja, a drugu je slična situacija dovela do ludila u kojem je, gle ironije, donekle našla svoj mir.
Ljepota postoji, ali je uvijek u očima promatrača. U životinjskom svijetu, lijepima se smatraju određene osobine koje doprinose razvoju i opstanku određene vrste: ožiljci borbi iz kojih su mužjaci izlazili kao pobjednici, boja koja se uklapa u okoliš, snažne peraje za brzo plivanje i bijeg od grabežljivaca, simetrična krila za izdržljive letače, sve su to i više nego poželjne osobine. Nešto od svega ovoga, svjesno ili nesvjesno, prenosimo i na sebe, pokazujući nagonsku isključivost (yay, moj dragi je simetričan, naime ima i veliki nos i ponos ). No za razliku od životinja, nije nam tolika potreba za najjačim i najzdravijim partnerom zbog produžetka vrste i stvaranja ljudske nadrase, jer socijalno uređenje ljudskog društva dopušta i onim slabijim da prežive. Tako se, na koncu, sve svodi na traženje prikladnog partnera za društvo, a izbor je i više nego velik. Kakvi god da ste, naći će se netko koga takve osobine privlače i tko će vas voljeti, maziti i paziti. Visoke, niske, mršave, debele, plavuše, crnke, sve imaju šansu, sve je traženo, samo treba malo više zagrepsti ispod površine i ignorirati časopise sa slikama prelijepih modela: to je ionako samo Photoshop. Za pravim se modelom u stvarnom životu možda ne bi ni okrenuli. Treba nadići te modne trendove koji nam kažu kako bismo trebali živjeti i kako izgledati. Time se u većini slučajeva postiže samo uniformiranost koja zatire ono u čemu je ljudski rod poseban – raznolikost. Istina, nije se uvijek lako pomiriti sam sa sobom. Nisam ni ja ponekad zadovoljna sobom i svojim izgledom, ali kad se sve zbroji, to su dosta rijetki trenuci. Na neki način, naučila sam sebe gledati tuđim očima. Znam kako me gleda i doživljava moj dragi i kako su me gledali bivši, i to mi daje potrebnu injekciju samopouzdanja. Nikad ne bih svoje sise mijenjala za tijelo Claudije Sch(l)iffer. Osim za ono kratko razdoblje kad je snimala film "In Pursuit", tu bih je rado mijenjala, jerbo mi ne bi bilo nimalo mrsko da me Daniel Baldwin ljubi i miluje.
Dakle, budite svoji. Ostavite se pumpanja usana, ubrizgavanja botoxa i ostalih gluposti. Zadovoljstvo nakon takvih korekcija je uglavnom samo privremeno, jer u korijenu nezadovoljstva vlastitim izgledom uvijek leži nešto drugo: neprihvaćanje sebe kao osobe, prevelik utjecaj javnosti i modnih trendova, a moda je samo druga riječ za mijenu i nije nešto čega se nužno treba držati. Iznimke, naravno, uvijek postoje. Poznajem ljude koji su napravili poneku kiruršku korekciju na sebi, i vrlo su zadovoljni sobom, ali su i prije tih operacija bili psihički izgrađene i skladne osobe, pa je korekcija bila samo točka na i.
Uh, za danas je dosta pisanja, idem malo na more, a drugi put nastavljam, ne nužno o ovoj temi, ali postoje drugi aspekti življenja koji me intrigiraju da napišem pokoju. Pozdrav svima!
surefire @ 13:13 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Hvala dobrim i poštenim ljudima!
surefire @ 11:18 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 27, 2007
Ako izuzmem predivan san, današnji dan je totalna pušiona. Prvo, dim od požara relativno blizu Dubrovniku, drugo, uspjela sam iskrenuti nogu tako da sad hodam k'o Herr Flick, treće, more je bilo ledeno i nimalo za kupanje, četvrto i ne najmanje važno. Izgubila sam mobitel. Mobitel ko mobitel, nije neki, platila sam ga u Konzumu na akciji tristo kuna, ali broj sam koristila već godinama, kartica je puna memoriranih brojeva i slatkih, uzbudljivih poruka od meni dragih ljudi koje sam skupljala mjesecima i godinama... I samo jedan trenutak je dovoljan da sve ode u nepovrat. Life sucks!
And I still haven't found what I'm looking for...

surefire @ 21:00 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Noć je, barem u mom kraju, donijela malo olakšanja što se tiče vrućine, lagani burin me hladio kroz otvoreni prozor i omogućio mi da spavam bez znoja i okreni-obrni. A nije manje bitno da sam uz to i ugodno sanjala... Samo ja i Gil Grissom...  O detaljima nećemo. 
No jutro je, osim buđenja iz tog prekrasnog sna, donijelo omraženi miris dima. Negdje opet gori. Pa zar više nije dosta? Iz dana u dan gledam zgarišta nedaleko svoje kuće, na vijestima slušam i gledam kako vatra guta Grčku i odnosi toliko ljudskih života... Užas! Da sam u prilici (ili itko drugi tko je imao priliku u životu iskusiti požare koji gutaju sve pred sobom) izvršiti kaznu nad piromanima, bila bi vrlo, vrlo drastična, da i dotični na svojoj koži osjete kako je činiti zlo drugima. 
A kiše nema pa nema... Dođe mi da se na mjesečini svučem do gola i plesom prizivam kišu... bio bi to prizor i pol, hehe.


P.S. Dok sam surfala Youtubeom, naletjela sam i na ovo: Cashova Ring of fire kao glazbena podloga scenama iz filma "Gospodar prstenova". Cool!
surefire @ 13:05 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 26, 2007
Za danas nisam smislila ništa pametno, pustila sam mozak na pašu, pa dokle ide... Skroz sam se ulijenila od pustog mora i sunca, doslovno živim na muliću i kukam kako će sve otići k vragu za tjedan dana kad počnem raditi.
Prisjetit ću vas i jednog starog ljetnog hita: Shine. Uživajte!
surefire @ 23:27 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 25, 2007
Ljeti nam je mulić alfa i omega... Na njemu se jede, pije, trača, spava, pa čak i seksa...  . Mašemo jahtama u prolazu, ne bi li nam se koji bogati šeik smilovao pa bacio vreću dolara ili pokupio koju od nas, hehe... Uskoro, kad se more ohladi i sunce oslabi, ostat će nam samo ove uspomene:












surefire @ 22:12 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 24, 2007
Znam da malo kasnim, da je godišnjica Elvisove smrti već prošla, ali danas sam, preslušavajući svoju maaaašala playlistu, naletjela na obradu jedne od Elvisovih hitova "Mistery Train", ovaj put u izvedbi Dwighta Yoakama, iznimno talentiranog country izvođača i kantautora. Ako ikad naletite na njegovu verziju "Suspicious Minds", obavezno poslušati! Fantastično je kakvu je novu snagu udahnuo tim pjesmama, potukavši Elvisa do nogu.
surefire @ 23:34 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, kolovoz 23, 2007
Andrea, hvala na linku, kao i većinu koja je ovo danas pogledala, i mene je ganulo i rasplakalo. Paul Potts i Nessun Dorma.
surefire @ 21:03 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
Danas je bio jedan od onih paklenih dana. Već smo se odviknuli od strašnih ljetnih vrućina, pa nas je današnja prilično pogodila, temperature u hladu su bile negdje oko 35 stupnjeva, ako ne i više. Čak sam uključila i klimu, peti ili šesti put ovog ljeta, ne toliko zbog mene, jer sam se uvalila u more, koliko zbog Rexonje, uz ovakvu bundu ipak prija malo hlada:

Sad se sa zapada nešto muti, pristižu oblaci, hoće li biti kiše i koliko, vidjet ćemo, u svakom slučaju, zemlja vapi za vodom, jer mjesecima nismo imali kiše, pa ni kad nam je bila najpotrebnija, kad je Dubrovnikom vladala vatrena stihija.
Tužna vijest: danas mi je uginula najdraža ribica, moj lijepi i pitomi crveni sijamski borac. Kako i zašto, nemam pojma, nije mi izgledao bolestan, normalno je plivao i jeo. Našla sam ga zavučenog pod anubias.

Konačno, ali ne i najmanje važno: Tiha se ispričala, javno, na više mjesta. Samo, još nisam sigurna je li to sve gotovo, treba još ponešto riješiti. No za početak, nije ni ovo loše...
surefire @ 19:54 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 22, 2007
Ko i moj Rex... S  oprsnicom :)
surefire @ 22:26 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Naoružao se daljinskim, ćevapima i pivom... A ja uživam u našoj pjesmi. Waiting For A Miracle. I Hallelujah u nenadmašnoj izvedbi Jeffa Buckleya.
surefire @ 20:17 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Upravo se danas sjetih kako se ovog ljeta još nisam kupala po pljusku. Dragi bi praktično rekao: A što će ti još više vode, i ovako ćeš se rastopiti koliko se kupaš. . Prošlo je ljeto, ako me pamćenje dobro služi, bilo kišno od početka do kraja, i kasno smo se počeli kupati, ali ovo... Već mjesecima nije palo ni kapi, sva je zemlja spržena. Vjerujem da će sad, kad je ljeto na izmaku i kad je sunce izgubilo snagu, doći pokoja gromovita oluja, pa da opet pokušam uslikati munju, dosad sam uspjela par puta u tome. Sad je pak najbolje vrijeme za kupanje, temperature mora su savršene, maloprije sam, plivajući po bonaci, imala dojam da sam u snu, usred neke prelijepe fantazije. A onda je taj balon od sapunice puknuo, jer sam se sjetila da imam još samo desetak slobodnih dana prije nego opet počnem raditi. A tako mi se ne da, još bih malo uživala u ovoj slobodi. 
Bila sam s prijateljicom i na kavi u gradu, bilo je odlično, kava, iako skupa, odlična, a pogled vrhunski, a bilo mi je drago vidjeti i koliko su pasa sa sobom turisti doveli, od divovske njemačke doge do minijaturne chihuahue. Možda kasnije stavim pokoju sliku ako zaključim da su za objavljivanje. 
surefire @ 18:16 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Danas se ova krasna jahtica uparkirala skoro pred mojom kućom. Nagađali smo tko je na njoj jer inače ne pratimo celebrity rubrike, ali kad sam zavirila na net, ispostavilo se da je na njoj Nicky Hilton. Gdje je Paris, ne znamo...

surefire @ 00:30 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare


















surefire @ 00:06 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 21, 2007
Little things
 
Život nam je sazdan od malih stvari. Osmijeha, pogleda, zagrljaja, poljupca, okusa, mirisa, sjećanja… I za sve to vrijedi živjeti i biti ponekad pregažen i uništen, pa se opet vinuti iz pepela kao feniks. Moja su današnja sjećanja na ljeta u Rijeci dubrovačkoj, ljeta kakva su nekoć bila, duga i nevina. Još uvijek ta vremena ponekad zažive u meni, dok nam još nisu dolazile jedrilice, jahte i megajahte, dok je priroda bila još netaknuta, voda bistra, a brda zelena i plodna, hraneći naša pluća kisikom. Čovjek je poštovao prirodu i živio u skladu s njom, uzimajući samo koliko mu treba. Tako je u našoj baštini sav živi svijet dobivao svoje, ptice, ježevi, kornjače, svi su se gostili slatkim plodovima, ostavljajući nam i više nego dovoljno smokava, prasaka, šljiva, pomadora, svega… Dugi su ljetni dani započinjali još snenim uspinjanjem u barku, dok se sunce tek dizalo s istoka i dok su tišinu jutra razbijali razgovori ribara s druge strane rijeke: kanjon rijeke oduvijek je katedrala zvuka, pjesma, razgovor, grmljavina, sve se to razliježe od obale do obale, nekad se razgovor s druge obale bolje čuje nego sugovornik pokraj nas. Odlazili smo provjeravati balune, nono, dundo i ja. Prvo je trebalo otići do samog izvora rijeke i nabrati voge, bogate alge koju su ribe obožavale i njome smo punili balune. Nikad ne bih propustila priliku rukama zagrabiti ledeno hladnu vodu na izvoru i kušati je, bješe to osebujan okus slatke vode pomiješane s tek mrvicu slane morske vode. Kad bi saketi koje smo ponijeli bili puni voge, vraćali smo se, obilazeći svoje pošte i podižući balune iz rijeke, teške i prepune srebrnastih cipola i sopa. Doma smo se vraćali bremeniti od dragocjenog ulova. Nešto je ostajalo nama za ručak, nešto se prodalo čim bi se po selu pročulo da smo se vratili puni ribe.
Rana ljetna popodneva, poslije objeda, bijahu namijenjena odmoru i spavanju. Nikad nisam imala potrebu za tim, iako su me tjerali da spavam, pa bih, kad bi ostali pozaspali, sišla s kreveta i s prozora saloče udisala vreli ljetni zrak, slušala pjesmu cvrčaka i vječito bila na oprezu da me ne uhvati podne rogato, biće kojim su mi se prijetili da će me dohvatiti uhvati li me vani za vrijeme obaveznog popodnevnog odmora. Nitko mi nije znao reći kako to podne rogato izgleda, ali u mojoj je mašti to biće živjelo kao ogromna ptica s glavom ovna, na čijim je leđima bio, čvrsto ukotvljen, mračan i tih jahač. Uzmicala sam s prozora kad god bih čula lepet krila, sakrila bih se, ali tako da ipak mogu vidjeti prolijeće li baš podne rogato ili možda galeb ili vrabac.
Nakon odmora, odlazilo se na kupanje na rijeku. Plivali smo kao mali dupini, uživajući u bistroj vodi i tek se ponekad boreći protiv kurenata, koji su, kao i u svakoj rijeci, neizbježni. Nekad se barkama odlazilo na "egzotičnija" mjesta, na uređene plaže i otoke, nekad i nadomak Brsečina na malenu plažicu pod oborenim stablom, gdje smo u pijesku i šljunku tražili Petrova uha i druge školjke.
Doma smo se vraćali u sumrak, umorni od plivanja i brčkanja, a rane noćne sate sam također voljela provoditi na prozoru saloče, gledati treperenje zvijezda i ples krijesnica, brojeći noćne leptirice i šišmiše. I usnula bih prekrasne snove, snove u kojima sam letjela iznad svoje rijeke, iznad zelenih šuma i bistre zelene vode.
Već godinama nisam usnula takav san. Došli su požari i opustošili šume. Došao je rat i opustošio ljude, ostavljajući mržnju i strah. Odrasli smo i podne rogato i ples krijesnica više nisu bili ono najvažnije i najčarobnije u životu. Došao je stres i pripremio se za poduži boravak u nama. I zaboravili smo živjeti i veseliti se malim stvarima. Kad smo s vremenom počeli malo-pomalo dolaziti pameti, načinjena šteta je bila prevelika. Rijeka se zamutila. Ribe više nema. Krijesnice izumriješe. Htjeli smo da nam noć izgleda kao dan i to nam oduze zvijezde, vidimo još samo one najjačeg sjaja, koje se odupiru zaboravu. I mjesec sve češće od nas krije ranjeno lice, tek ponekad prospe srebrnu mjesečinu po mirnoj rijeci. Ljetnikovci stare dubrovačke vlastele su odavno propali, jedva da stoji i kamen na kamenu. Cestama se juri i žuri. Pale nas, gaze i ubijaju i postajemo svjesni da više nismo mladi i besmrtni kao što smo nekad mislili da jesmo. Svatko od nas u svom će životu, prije ili kasnije, doživjeti neku vrstu prosvjetljenja i shvatiti koliko su važne te izgubljene male stvari. Ja sam, nadam se, shvatila. Kako je divno iz dana u dan odlaziti s psom u šetnje prirodom, drhturiti na prvim zimskim hladnoćama i oštrim i prodornim burama, kušati kupine i maginje kako koja tog dana dozri, pomirisati prvo proljetno cvijeće i ubrati zadnju jesensku miholjicu. Kako je lijepo duga ljetna popodneva, sve dok sunce ne zađe, provoditi u ugodnom društvu na muliću, kupati se u rijeci do besvijesti, uživati u svom prirodnom elementu, jer sve u nama je voda i u vodi sam rasla, od puke nakupine stanica do novorođenčeta.
I kako je ispunjavajuće voljeti i biti voljen… Dok u svakoj kapljici vode na mom tijelu bliješti sunce i na usnama mi sol, on s osmijehom kaže: - Pretvorit ćeš se u morsku nimfu.
surefire @ 13:12 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 19, 2007
Moj je život bez glazbe nezamisliv. Ona je moja inspiracija, način razmišljanja, važan dio života, i divim se ljudima koji je stvaraju, koji imaju tu moć zarobiti me svojim pjesmama i tekstom i glazbom. To isključuje, barem meni, dance pjesmuljke i techno, to je samo mehaničko nabijanje, ako želim trance za trans, poslušat ću nešto poput ovog, iskonsko. Još kao dijete nepovratno sam se zaljubila u country, u melodioznost i tugu koju je moja sjetna duša i tada dobro razumijevala... S vremenom, a ovisno o raspoloženju, ostavljat ću ovdje linkove na pjesme koje volim, a za početak Kris Kristofferson i This Old Road.
Look at that old photograph
Is it really you
Smiling like a baby full of dreams

Smiling ain't so easy now
Some are coming true
Nothing's simple as it seems

But I guess you count your blessings with the problems
That you're dealing with today
Like the changing of the seasons

Chorus:
Ain't you come a long way
Ain't you come a long way
Ain't you come a long way down
This old road

Looking at a looking glass
Running out of time
On a face you used to know

Traces of a future lost
In between the lines
One more rainbow for the road

Thinking of the faces in the window
That you passed along the way
Or the last thing you believed in

Chorus:
Ain't you come a long way
Ain't you come a long way
Ain't you come a long way down
This old road

Say you tried to chase the sundown
And you let it slip away
And the holy night is falling

Chorus:
Ain't you come a long way
Ain't you come a long way
Ain't you come a long way down
This old road

Look at that old photograph
Is it really you ?



surefire @ 20:24 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, kolovoz 18, 2007
Što mislite o toj vrsti glazbe? Iskreni odgovori i više nego dobrodošli, bez obzira volite li country ili ne.

surefire @ 23:37 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 17, 2007
Petak je standardno dan za metak. I za Supernatural, seriju baš po mom ukusu, iako mislim da je prikladnije da je zadržala stari termin emitiranja, u kasnije noćne sate, a ne ovako rano, u 20 h, kad sam obično vani u šetnji s čupavcem... Anyway, za ovo se isplati trčat doma:
surefire @ 01:16 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 16, 2007
Večeras na Novoj TV, u 21 sat, ne propustiti. Gledala sam ga već nekoliko puta, ali opet ću, to je jedan od onih filmova koji nikako da mi dosade. Glumačka postava je izvrsna, Baldwin i Connery savršeni, napetost se može rezati nožem. Snimljeno po djelu vrsnog pisca Toma Clancyja.
 
surefire @ 17:05 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Arhiva
« » kol 2007
Tracker
eXTReMe Tracker
Brojač posjeta
194744
Index.hr
Nema zapisa.