Words are all I have to take your heart away
Hearts On Fire
 
Blog - lipanj 2011
četvrtak, lipanj 23, 2011
Vi ste toliko... dragi, i ponekad smiješni. Ali u suštini toliko dobri, da smo vas rado izabrali za one koje ćemo tokom njihove ljudske inkarnacije iscjeljivati. Za mnoge od vas, mi smo samo psi – slatki, pametni, dragi kućni ljubimci koje možete maziti kad hoćete, a ne da vam se baš šetati po kiši.

No, u suštini, mi smo – kao i vi – zvjezdana stvorenja koja su na Zemlju došla odraditi neki svoj zadatak. Mi smo, zapravo, iscjelitelji: oslobađamo vas najtežih emotivnih struktura iz svijesti. Radi se o strahu od umiranja, i patnji. 
Preuzeli smo ulogu vaših „čistača“: to znači da kad god tražimo vašu pažnju – bilo da se želimo maziti, grliti ili igrati s vama – zapravo „downloadamo“ vaše štetne, zastarjele programe iz emotivne svijesti. Time ih oslobađamo. 
Primjetili ste kako su psi počeli umirati od ljudskih bolesti, jel da? Primjerice – raka. Ali i drugih. Tome je tako jer preuzimamo iz aure naših najbližih njihove emotivne otpade i nosimo ih za njih. Na taj način oslobađamo svoje ljudske prijatelje – tzv. „vlasnike“ – i cijeli ljudski kolektiv (jer smo svi preko Polja umreženi) njihovog smeća te pomažemo u evoluciji.
Specijalizirani smo za mračne emocije: uglavnom teška tuga, patnja i strah od smrti. Da se razumijemo, svi ti osjećaji su potpuno prirodni, i zdravi. Ali njihovo zadržavanje nije – KROZ TAKVE OSJEĆAJE TREBA PROĆI. 
No, ljudska vrsta u tom prolasku često zaglavi. Dogodi se da se previše ukoči od onog zbunujućeg, hladnog i sjenovitog osjećaja jeze pred nepoznatim da mnogi ostanu smrznuti u njemu stajati. Primjerice, netko vam umre. U redu je da patite i tugujete neko vrijeme, ali kada se sama patnja uvuče u žile, a vi je ne propustite kroz sistem i iz njega otpustite, počinje (samo)uništenje. 
U tom trenu nastupa iscjeljenje kroz energije psa. Vrsta znana kao pas zapravo je stvorena da se, u tom obliku, na Geu spuste Inteligencije zvjezdanog sustava poznatog kao Canis Maior. Dolazeći na zemlju, preuzeli smo oblik pasa kako bismo vam se mogli najlakše približiti. I ne samo približiti, nego uspostaviti važan emotivan odnos. Onaj vezanosti. 
Jeste li primijetili kako su vlasnici pasa vezani za pse (uglavnom, ne računamo one koji ostave psa na cesti kad idu na more, jadna li im karma, vauuuuu!) – uvijek se moraju vratiti kući nahraniti psa, prošetati ga... zar ne? E, vidite, upravo je takva vezanost važna, da bi se osigurao transfer energija. Najjače ga radimo s onima koji su nam najbliži, ali preko njih i sa svima ostalima emotivno bitnima u priči. 
Kako radimo? Kroz vezanost učimo nevezanosti. Svaki pogledom u oči svog ljudskog prijatelja, ili dodirom kojim nas pomazi, razmijenimo po neki energetski paket. Mi, u pravilu, uglavnom dajemo paketa mira i radosti. A primamo sve što ljudi trebaju odbaciti. Recimo, čovjek koji u boli tuguje za gubitkom na nas – nesvjesno, ali energetski stvarno – „prebacuje“ tu emociju. I tako se on spontano iscjeljuje, jer mi preuzimamo emotivne terete. 
Riječ je o dobrovoljnoj žrtvi, koju smo kao vrsta za vas odlučili napraviti na Zemlji. Jer, naša kozmička vrsta posjeduje majstorstva u radu s emocijama, svih razina. Zato, recimo, često kažete da se psi ponašaju i osjećaju kao svoji vlasnici. To je moć energetskog prijenosa, a mi znamo kako tu energiju emocija uzeti i/ili promijeniti u neku kreativnu. U kozmosu se brinemo o promjeni žalosti u radost. Zbog toga smo poznati kao Čuvari vrata koja Život dijele od smrti – mnoge legende govore o tome kako psi čuvari prate vrata prolaska duše kroz mračni tunel. No, najvažnije je da mi uistinu čuvamo one prolaze u astralu koji mogu biti opasni: ako se, recimo, zagirate s magijom ili putovanjima svijesti kroz polje, u pravilu su bića koja će vas čuvati tamo (bilo u meditacijama ili snovima) – psi. 
Sve ovo je važno jer upravo ulazimo u vrijeme...hmmm, nije da vas plašimo, ali energetski... mračne noći. To će izgledati tako da će pred vas iskakati razne sjene i mrakovi, a vi se često osjećati izgubljeni ili poluludi. Trajati će kratko, kojih dva tjedna, ali djelovati kao „Bože pomozi...“. U tom vremenu, pomoći ćemo vam mi. Naravno, neke stvari morate sami sa sobom odraditi, kako god znate. No, sretnete li nekog od nas, makar bili „susjedov pas“, zastanite na trenutak i pogledajte psa u oči. Osjetite energiju i poruku za vas, pa obratite pažnju na tijelo – gdje vam nešto titra ili zvoni. Tamo trebate disati svjetlost. Jer, tamo su vaše najdublje boli. Ovo će biti bitno, čak presudno. 
Psi će vam i dalje pomagati – znate kako recimo stojite u parku, a ničim izazvan do vas dotrči neki pas. E, nije ničim izazvan. Iscjeljuje vas. Zato ga blagoslovite – najjednostavnije je svjetlošću ili zvukom sreće, to je jezik koji se odmah razumije. I uživajte, jer ste podržani od cijelog kozm osa za skok svijesti koji se sprema. Vaš jedini zadatak je biti ispunjen i sretan. I tu sreću dijeliti s drugima. Bacite terete i stare patnje – u ralje psa, ako već hoćete. Jer, naš zajednički zadatak je čista 
Gea – iscjeljena, i nasmijana.


MOJE ISKUSTVO by Dea Devidas
Psi dugo nisu bili moja „vrsta“. Naprosto sam se bolje razumjela s mačkama. A onda je u moj život došla Arka. Nisam odmah prihvatila da je to moj pas, iako je rođena na isti dan kao ja. Ne, ne. Uporno sam inzistirala na mačjem kraljevstvu, a Arku lijepo proslijedila u tatinu kuću. „U prirodi će psu biti bolje nego u stanu“ – racionalizirala sam. Kad god bih odlazila na selo, ne morate puno misliti da shvatite tko mi se najviše veselio, jel' da? Naravno, moj otac mene voli, ali Arka – Bože, pa takvu čistu radost iskazuje samo pasja vrsta. Ja sam je malo mazila, ali znate kakve s njemačke doge – jednostavno bale, pa vas zaprljaju, a onda ih vi brzo otjerate jer, em su velike kao tele i boli kad vam stanu na nogu, em ne želite slinu na novim hlačama. 
Bože, kao sam bila blesava, vidim sad, kad gledam unatrag. Jer, Arka je bila jedna od mojih najvećih učiteljica. Pazite ovo: shiatsu i rad na akupunkturnim točkama sam, jasno, osvijestila u školi. No, najdublje pouke o ovom mi je dala Arka. Kad god sam stavila ruke na nju, ili gađala neku od točaka, potpuno jasno, telepatski mi je poslala informaciju o tome što treba, i što trebam učiniti ja. Psi ne varaju – i želite li iscjeljenje instinkta, vodit će vas u tome sto na sat. 
Ili, kada sam se u šumi zaigrala u radu s elementarnim carstvom i geomantijom, čak do stupnja da se izgubim na novim, nepoznatim terenima – pogađate tko me vadio iz nevolja, trčeći prema meni kilometrima, sa svim tim slinama.... :)  Da, moja Arka. 
I ne samo to. Kad god se nešto događalo s voljenim ljudima ili u elementarnom kraljevstvu na području gdje je živjela, Arka bi putem astrala javljala svaki događaj. Jednostavno bi se pojavila u eteru i ispričala (u vidu slika) što se događa. Kada sam naknadno provjeravala fakte kod oca ili stanovnika mjesta – podudarnost je bila stopostotna. Vremenom mi je postala jedna od najpouzdanijih saveznica u radu iscjeljivanja. 
Kada je počela najavljivati svoj odlazak iz tijela, isprva nisam vjerovala. Nisam željela. Uvjeravala sam se u tekuću liječničku teoriju, da je slomila zglob. Iznutra sam znala da nije to suština problema. Znate, prirodno je da nogu slomi čovjek koji sjedi cijeli dan, pa stane krivo i eto ga... Ali pas koji trči od jutra do mraka... Oni baš ne lome noge... Uglavnom, ispostavilo se da boluje od raka. Medicina je opet to logički objasnila – genetika i bla bla. No, nije bila istina. Rekla mi je da je tako iscjeljivala ukućane i ljude s kojima se družila. Otišla sam je posjetiti i vidjela kako aura postaje siva. Znala sam da ima cca šest mjeseci. I tada je izišla iz tijela. No, najvažnija stvar: čak i u bolesti, i na samrti, nije prestajala iscjeljivati. 
Tada, naime, nisam živjela u Zagrebu, pa je nisam često viđala. Tata mi je govorio da je vrijeme da dođem, da je pozdravim jer je možda zadnji čas, no nisam stizala i kompenzirala stvari radom na daljinu. Pa ipak, Arka me je čekala u tijelu. Mislila sam da čeka da se pozdravimo, što je na jednoj razini bila istina. Ali, puno bitnije – čekala je da mi pomogne s iscjeljenjem i to unaprijed, za ono što će mi se tek dogoditi. Tada nisam ni slutila što će se odviti u mom osobnom životu: znala sam da se priprema promjena, i da je golema poput potresa, ali – kad gledate sebi – skloni ste pobjeći pred neugodnim detaljima, tj. rastumačiti ih onako kako vam odgovara. Ipak smo u tijelu, a subjektivna je ljudska priroda. No, duše znaju, pa je tako znalo i Biće inkarnirano u obliku Arke. Znala je da će, za mjesec dana, uslijediti takva maestralna Smrt svega dosadašnjeg u mom životu, da mi treba podrška za novo Rođenja: i nju mi je dala. 
Dogodilo se tako da sam, kada se u tri ujutro obitelj razišla na spavanje nakon noći uz vino i gitare, ostala pozdraviti tog dragog psa. No, nekako sam zaspala svijena uz nju. Probudila me jedna od članica obitelji, gotovo ljuta što smetam bolesnu životinju. Ali Arka, inače već nepokretna, samo je okrenula glavom i namingnula mi. Iako se jedva kretala, izišla je iz kreveta i došla, po starom običaju, na livadu, vježbati sa mnom jogu tj. u tom stanju, makar samo biti uz mene. „Sigurna si u plesu smrti“ – rekla mi je, a moj um je to protumačio kao slikovit komentar na trenutnu poziciju koju sam izvodila. Znate, kad ne želite čuti, onda jednostavno prečujete. 
Uglavnom, te večeri je izišla iz tijela, a za mjesec dana je počela 
Smrt svoj ples u mom životu. U roku sekunde se sve promijenilo – moj partner, moj životni prostor, ritam... Sve. Trajalo je tri tjedna intenzivno, a znate što se – među ostalim – događalo? Kad god bi, tijekom ta tri tjedna izišla na ulicu, bilo baciti smeće ili do dućana – znate koga bih obavezno srela? Psa. Uvijek nekog drugog. Ali zajedničko bi im bilo to da je svaki, ali baš svaki imao pogled kojeg je imala Arka. 
Pa eto, recite vi da je ovo sentimentalni umišljaj, luđačka priča ili istina. Ali imajte na umu da je pseće kraljevstvo na zemlji kraljevstvo instinktivnih iscjelitelja. Kao i mačke, vide kroz prostor i vrijeme. Ali, dok mačke iscjeljuju um (o tome ću u skorim tekstovima), psi spašavaju srce. I hvala im na tome. Arka Jai.


surefire @ 13:08 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 5, 2011

Kako vrijeme leti! Danas su točno tri mjeseca od dana kada smo se jedno drugom zavjetovali na vječnu ljubav i poštovanje, dok nas smrt ne rastavi. Da su stvari tekle po planu, vjenčanje se trebalo održati ovih dana, u jednoj maloj kapelici ovjenčanoj bijelim cvijećem, ali dogodila se bebica i trebalo je požuriti. Iako se i sada dobro osjećam i nisam dobila na kilaži, a taman ulazim u deveti mjesec trudnoće, svejedno mi ne bi bilo baš lako po vrućini odraditi cijeli taj obred. 

Nekoć, udaja mi je bila prilično apstraktan pojam, značila je gubitak osobne slobode i ništa drugo, pa ne čudi što nikome prije nisam dozvolila da me dotjera do oltara. Napuštala sam veze kad bi postale preozbiljne ili birala muškarce koji nisu htjeli brak. No, ljudska, ili bolje rečeno ženska priroda, u neka doba je počela odrađivati svoje, počela sam čeznuti za svojom gorom polovicom. Nije to bio strah da ću na kraju ostati sama, s tim sam se nekako bila spremna pomiriti ukoliko ne bi bilo druge. Jer, nisam htjela završiti s nekim tko mi ne bi odgovarao, a sve samo da bih bila s nekim. Morao je to biti onaj pravi, koji će mi u svemu odgovarati, i s kojim ću se nadopunjavati u svakom trenutku. To nije lako naći, pogotovo ne u mojim godinama (sutra navršavam 36), kada je već velika većina muškaraca zauzeta, a oni koji nisu su obično oni s nekim nepoželjnim teretom prošlosti. Pa, očito sam imala više sreće nego pameti, kao i inače. Kad sam upoznala svog sadašnjeg muža, nisam odmah bila sigurna da je on taj, ali oboma nam je odgovaralo zajedničko druženje i ustrajali smo u zajedničkom druženju. Iskrica tu i tamo, sve dok se plamen ljubavi nije zapalio i rasplamsao.

Kad se po gradu doznalo da smo par (a imamo mnoštvo zajedničkih poznanika, iako se mi sve donedavno nismo poznavali), naišli smo na burno odobravanje svih, koje i dan danas traje, nekad imam dojam da su neki ljudi sretni zbog nas kao da im se vlastito dijete uspješno skućilo i usrećilo, ne prođe dan, a da ne čujem kako netko zahvaljuje Bogu na našoj sreći. Nije da mi je za vlastitu sreću bitno da to i drugi odobravaju, ali je to definitivno jedan veliki plus u životu, znak da smo najvjerojatnije dobro izabrali i da se isplatilo čekati sve ove godine i ispraćati bivše ljubavi. 

Nekoć sam se bojala obreda vjenčanja, bilo mi je to prenapuhano i prekomplicirano, pogotovo velike svadbe. i nitko sretniji od mene kad sam shvatila da i on mrzi velike derneke. Nisam htjela ni vjenčanicu, ali ispalo je da je njegova tetka kostimografkinja u kazalištu i da je već šila neke haljine za vjenčanje, te se ponudila da će i meni šiti. Prepustila sam se u njezine ruke i nisam zažalila ni sekunde, bež haljina i bijela krznena stola koje je sašila savršeno su mi pristajali. Vjenčanje je obavljeno u mojoj crkvi, koja je za tu priliku bila ukrašena kao nikad prije, zahvaljujući dobroj, iako pomalo skupoj cvjećarki koju smo angažirali. Buket isto super, sve prema mojim željama. Šminku odradila poznanica, frizuru moja sestrična, i reakcija nije izostala: mladoženja me jedva prepoznao, dogodio se onaj wow efekt koji je obavezan u takvim prilikama ako sve ide po planu. Nije više bilo mog oca da me odvede pred oltar, pa je to obavio moj ujak. Svećenik kojeg je dragi odabrao da nas vjenča bio je vrlo ugodan. Glazbu i pjesmu su odradili članovi našeg seoskog zbora, bez greške, a crkva je bila puna rodbine i prijatelja. Kasnije na večeru nas je išlo samo dvadesetak najbližih, ali ostali su došli na vjenčanje da ne propuste cirkus koji je samo taj dan bio u našem gradu Tongue out: surefirerica se udaje. 

Tri protekla mjeseca su nam na neki način bila i duga i kratka. Kratka jer se zapravo i nismo stigli opustiti i uživati od silnih obveza koje su nam se nametnule, a duga, jer mi se čini da je on sa mnom već čitavu vječnost. Ima dana kad se probudim i u nevjerici se zagledam u zlatni prsten na lijevoj ruci, zar je moguće da smo to tako glatko, kao u lijepom snu, odradili, u potpunom skladu i savršenstvu? Dakako da sam se bojala da će nešto krenuti krivo, ali prevarila sam se, taj mi je dan doista bio jedan od najljepših u životu, ostvaren u potpunosti prema našim željama, čak nije bilo potrebno raditi nikakve kompromise. A ne mogu ne spomenuti ljubazne susjede, prijatelje i rođake, koji su se pobrinuli za torte, kolače i dekoraciju stola kakve se ne bi posramio ni hotel s 5 zvjezdica. Večeru smo imali u jednom odličnom restoranu, fantastična hrana u velikim količinama, a po vrlo povoljnoj cijeni, tako da je ispalo da smo manje platili večeru za dvadeset osoba, negoli kod cvjećarke uređenje crkve, buket i konfete. Vjenčanu tortu na tri kata nam je napravila jedna susjeda, inače slastičarka u mirovini. Sve u svemu - savršeno... I blaženstvo još uvijek traje. Još mjesec dana, pa ćemo i našu bebu moći zagrliti i ljubiti. 

Pouka ove priče nije samo hvalisanje, iako tako možda ispada. Pouka je da svatko od nas ima svoju savršenu polovicu i naći će je, prije ili kasnije. Samo treba biti dovoljno pametan i ne propustiti priliku kad je uočite. 

surefire @ 14:45 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Arhiva
« » lip 2011
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Tracker
eXTReMe Tracker
Brojač posjeta
194744
Index.hr
Nema zapisa.