Words are all I have to take your heart away
Hearts On Fire
 
Blog - lipanj 2008
nedjelja, lipanj 29, 2008
Makar sam neko vrijeme prije poziva žudjela za povratkom kući, nije bilo lako napustiti Auckland. Najteže od svega bilo je prekinuti s Davidom, iako nam je veza tad bila na najnižoj mogućoj točki. I prije toga smo imali uspona i padova, ništa nam od svega toga nije bilo strano, ali poziv od kuće natjerao me da sve sagledam sa svih mogućih strana i odlučim isplati li se održavati tu vezu koja se tad temeljila isključivo na navici. David je koračao nekim novim stazama, postigavši uspjeh kao kantautor, a za mene je bilo sve manje mjesta i vremena. Bio je svjestan toga: kad sam objavila da je gotovo i da odlazim, tvrdio je da će se sve promijeniti ako ipak ostanem, da će mi dati mjesto kojeg zaslužujem.  Ali prije toga je morao otići na turneju i promovirati svoj prvi album. Naravno da mi je odmah bilo jasno da od svega toga nema ništa, stavila sam stan na prodaju, odradila otkazni rok na poslu, oprostila se od ekipe u noćnim barovima kojima sam hodočastila s Davidom, i otišla. Tad je bio u Wellingtonu, a kad se vratio i otkrio da me nema, podivljao je. Ili mi tako bar kažu. Više mi nije pokušavao dokazati da mu je stalo do mene, nije osvanuo u Gisborneu kao što sam donekle očekivala da hoće. Kad ga je turneja dovela u Gisborne, da, kupila sam kartu za nastup i odgledala ga u suzama, što zbog njegovih divnih pjesama, što stoga jer sam žalila samu sebe jer me ni tad nije potražio. Htjela sam vjerovati da se još uvijek duri na mene, ali nisam mogla ignorirati fotografije u novinskim trač rubrikama,  a na kojima je bio s nekom krhkom plavušom; ljubomorna i jadna, nisam ga ni pokušavala tad kontaktirati, samo sam se stisnula u publici kao pokisli miš. Jedini kontakt kojeg smo u to vrijeme imali zbio se preko njegovog agenta: isplatio mi je honorar za fotografije koje sam napravila, a koje su se našle na omotu albuma, te sam uz to dobila desetak kopija albuma prvijenca, te nekoliko CD-a s demo snimkama, među kojima i one koje smo zajedno napravili. Ostalo je i moje ime među zahvalnicama na albumu. Ostalo je i mnoštvo sretnih zajedničkih fotografija, sitnih darova i sličnih uspomena od kojih se nisam htjela odvojiti i baciti ih u smeće. Ne zato što sam se nadala da možda ipak nije gotovo i da ima budućnosti za nas dvoje, već jednostavno stoga jer mi je trebao neki oslonac u životu dok ne pronađem nekoga novog muškarca kojeg ću voljeti i koji će voljeti mene. Temuera nije spadao u tu kategoriju. On je bio opasna, razuzdana avantura, igranje vatrom uz nastojanje da se ne opečem.
Prvi sam ga put ugledala već drugi dan po dolasku na Kerr-Bell. Umorna od puta, odspavala sam skoro do podne, i dok su moji bili za ručkom, odšuljala sam se u kuhinju po nešto lagano za doručak/ručak. Znala sam da Julianni neće biti drago što propuštam regularan ručak, ali tad stvarno nisam bila gladna, a i želudac mi se bunio pri pomisli na tešku hranu. Iako službeno domaćica čitave kuće, Julianna Arahanga držala se isključivo kuhinje i smatrala je svojim neprikosnovenim carstvom. Desetak godina starija od moje majke, u kući je službovala već četvrt stoljeća, stigavši na Kerr-Bell nekoliko mjeseci prije mog rođenja, čuvala me, odgajala i tetošila, pa nije bilo čudo što sam je obožavala i više joj toga povjeravala negoli svojoj obitelji i prijateljima. Onima koji je ne poznaju, djeluje zastrašujuće: krupna Maorkinja, istetovirane brade, usana i nosnica, ali u njoj je kucalo srce veće od nje same.
U kuhinji je vladala tišina. Ovisno o prigodi, Julianna ima dvije-tri pomoćnice, ali vjerojatno su sve sada posluživale kod stola, a ona je sama čuvala ognjište. Ne posve sama, doduše, taman dok sam ulazila, od stola za kojim inače posluga radi i jede, ustao je muškarac, Maor, zahvalio Julianni na jelu, kimnuo glavom prema meni u znak pozdrava i zbrisao kroz vrata koja su vodila na dvorište, tako da ga zapravo nisam stigla ni pogledati kako treba. Sjela sam za stol nasuprot mjestu na kojem je dotad sjedio taj tip, a Julianna je pokupila ispražnjen tanjur i stavila ga na hrpu prljavog suđa koje je čekalo da bude oprano.
- Tko je on?
- Predradnik, Temuera Morrison.
- Predradnik? A što je s Jimom Thompsonom?
- U mirovini je. Ta imao je 150 godina još kad si se ti rodila...
Nasmijala sam se.
- A zašto predradnik jede u kući? Zar je radnička menza zatvorena?
- Nije, ali... Da nisi svojoj majci rekla ni riječ o ovome. – priprijetila mi je.
- Što je, a? Zapala ti za oko mlada janjetina? – zezala sam je. – Koliko mu je godina? Kladim se da nema ni četrdeset...
- Trideset četiri, koliko znam. – nasmije se i ona. – Ali hranim ga zato jer je njegova majka iz mog sela i ponešto joj dugujem. Poznajem ga gotovo otkad se rodio. Doduše, dugo ga godina nisam vidjela, otkako sam došla ovamo na Kerr-Bell, zadnji put dok je bio dječarac.
- Otkad je ovdje?
- Četiri godine, od toga već godinu dana radi kao predradnik. Sposoban je, tvoj ga djed obožava.
- Aha, zato ga ne poznajem. Došao je nakon što sam otišla u Auckland. No, svejedno, nije važno... Ovdje sam iz sasvim drugog razloga. Gladna sam...
- Tvoji upravo ručaju.
- Znam. Ali sad želim samo nešto lagano.
- I onda ćeš se prejesti za večeru... – progunđa Julianna. – Neke stvari se nikad ne mijenjaju. Kasno ustajanje, kasno lijeganje…
Eh, bila je donekle u pravu. To je bio moj pravi bioritam, ali ne mogu reći da se nisam trudila. U Aucklandu sam ustajala rano zbog posla, te sam često bila sva nikakva sve do kasnog popodneva, kad bih procvjetala. Na Kerr-Bellu sam počela rano ustajati zbog jahanja, otkrivši koliko me ti samotni jutarnji izleti i jedinstvo s prekrasnom, punokrvnom životinjom oduševljavaju. Prvih nekoliko dana jahala sam isključivo do granica imanja, a kasnije često znala otići i do mora, prema pješčanim plažama Whangare, usput okupavši i sebe i konja. Popodne bi me uglavnom upregnuli da obavljam papirologiju: knjiženja, obračune plaće i slično. Nisam baš bila oduševljena time, radije bih i popodneva provodila u lunjanju, ali pomirila sam se sa sudbinom. Pritisak je bio popriličan, pogotovo kad je u pitanju bio obračun plaće: noću bih sanjala da sam u nečemu pogriješila i da me juri horda bijesnih radnika. No jedini s kojim sam ušla u sukob bio je Temuera. I to ne zbog mog knjigovodstva.
Od svega na imanju, najviše su me zanimale životinje. Jedna trećina imanja bila je namijenjena poljoprivrednim kulturama, uključujući i vinograd od kojeg smo godišnje proizvodili par stotina boca crnog i bijelog vina, a preostale dvije trećine zauzimali su bogati pašnjaci. Uz mnoštvo ovaca i ponešto goveda, imali smo i malu ergelu konja za trke, uz konje za rad, te štenaru punu huntawaya. Uz samo malo proučavanja, ubrzo sam sve rodovnike imala u malom prstu, te nepogrešivo znala izabrati pravi par za uzgoj, vizualnim pregledom i poznavanjem genetske pozadine. To mi je među radnicima donijelo ne baš laskavu titulu „kraljice jebanja“, i upravo je Temuera bio taj koji ju je smislio i pustio u javnost, odnosno, među radnike. Slučajno sam načula da me tako zove, igrom slučaja sakrivena u jednom boksu u štali dok je razgovarao s konjušarom. Isprva sam se šokirala, pa se nekih desetak dana durila i konačno prihvatila to kao uspjelu šalu na svoj račun.
Nije mi bilo drago vidjeti da bilo tko fizički kažnjava životinje, pogotovo ne konje i pse, a jednom prilikom sam naletjela do štenare taman kad je Temuera opalio pljusku psu kojeg je vodio na lajni natrag u boks. Nisam to mogla prešutjeti i napala sam ga iste sekunde. Nije mi ostao dužan, odbrusio je da nema vremena klikati i zajebavati se, aludirajući na moje „revolucionarne“ metode odgoja pasa i konja, već će mahinalno opaliti psa kad ga pokuša ugristi.
- Uvijek si tako brz na šakama?
- Uvijek. – odgovorio je bez oklijevanja.
- Čak i kad su žene u pitanju? – nisam se bojala da će mene udariti, ali htjela sam ga malo izazvati.
- Žene mlatim nečim drugim. – bezobrazno se nacerio. – I nijedna se ne buni.
Ups. Zaboravivši da sam došla ovamo s namjerom, fotografirati štence za prodaju, okrenula sam se i otišla natrag u kuću. Nisam izustila ni riječi, a i što sam mogla reći? Jedino što mi je padalo na pamet bila je slavna replika iz Monty Python Flying Circus: „Aj pojebi pingvina“, ali naravno da on ne bi shvatio poantu.
surefire @ 00:47 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 26, 2008
surefire @ 21:45 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, lipanj 20, 2008
Dvije odlične pjesme Bellamy Brothersa, pravi klasici koji ni danas ne gube na snazi, kvaliteti i suptilnom seksepilu... 



surefire @ 21:47 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 16, 2008

Eto me opet, nakon mnogih optužbi da sam skroz zapostavila blog u korist javnog. U svoju obranu mogu reći samo da mi javno ipak donese koju kunicu, za razliku od bloga. A istina je i da sam se ulijenila. Čak ni na romanu ne radim, iako mi ideja ne fali. Ako ikad naletim na duha u boci, kao junakinja romana "Pazi što želiš", znam što ću tražiti. Tehnologija je uznapredovala od romana "Tommyknockers", pa ne bih staromodni pisaći stroj koji sam tipka, nego suptilno neuronsko sučelje koje će me spojiti s Wordom.

Dalje, želim zahvaliti svima koji su mi telefonom, mailom ili na bilo koji drugi način čestitali rođendan i darovali me. Znam da svake godine kažem da mi ne treba ništa kupovati, ali isto se radujem poklonima. Hvala i pusa! 

A za kraj, kako mi glazba puno znači, evo vam malo countryja, čak ću se potruditi da vam prevedem. "I Can Still Make Cheyenne" prekrasna je pjesma o raskidu i rodeo načinu života. Izvodi je George Strait,  country megazvijezda.

Her telephone rang 'bout a quarter to nine
She heard his voice on the other end of the line
She wondered what was wrong this time
She never knew what his calls might bring
With a cowboy like him, it could be anything
And she always expected the worst
In the back of her mind

He said, it's cold out here and I'm all alone
I didn't make the short go, again and I'm coming home
I know I've been away too long
I never got a chance to write or call
And I know this rodeo has been hard on us all
But I'll be home soon
And honey is there somethin' wrong

She said, don't bother comin' home
By time you get here I'll be long gone
There's somebody new and he sure ain't no rodeo man
He said, I'm sorry it's come down to this
There's so much about you that I'm gonna miss
But it's alright baby
If I hurry I can still make Cheyenne
Gotta go now baby
If I hurry I can still make Cheyenne

He left that phone danglin off the hook
Then slowly turned around and gave it one last look
Then he just walked away
He aimed his truck toward that Wyoming line
With a little luck he could still get there in time
And in that Cheyenne wind he could still hear her say

She said, don't bother comin' home
By time you get here I'll be long gone
There's somebody new and he sure ain't no rodeo man
He said, I'm sorry it's come down to this
There's so much about you that I'm gonna miss
But it's alright baby
If I hurry I can still make Cheyenne
Gotta go now baby
If I hurry I can still make Cheyenne

A sad prijevod:
Njoj telefon lanac akcija četvrtina to devet 
Ona čuti njegov izraziti mnijenje na ostali kraj dana crta 
Ona ono što je čudnovato što je izvrnut ovaj vrijeme 
Ona nikada je znao što njegov poziva na moć donijeti 
Sa kaubojski poput njemu, mogao biti išta 
I ona uvijek u iščekivanju oni koji su najgori 
Iza njoj imati što protiv

I'm kidding, I'm kidding!!!!!

Telefon joj je zazvonio u petnaest do devet
začula je njegov glas s druge strane
pitala se što sad nije u redu
nikad ne znajući što njegovi pozivi donose
s kaubojem poput njega, moglo je biti bilo što
i uvijek je duboko u sebi očekivala najgore

Rekao je, ovdje vani je hladno, i sâm sam
opet se nisam plasirao u finale i dolazim kući
znam da me predugo nije bilo
a nisam imao prilike zvati ni pisati
znam da nam oboma nije lako, ali uskoro stižem kući, 
i dušo, što nije u redu?

Rekla je, nemoj se truditi dolaziti kući
kad stigneš, neće me biti
postoji netko drugi i bogme nije rodeo kauboj
Rekao je, žao mi je što je došlo do ovog
toliko je toga kod tebe što će mi nedostajati
ali u redu, zlato, ako požurim, još uvijek mogu stići u Cheyenne
moram ići, zlato, ako požurim, još uvijek mogu stići u Cheyenne

Ostavio je slušalicu da visi s telefona
okrenuo se da baci još jedan, posljednji, pogled na njega
i odšetao
usmjerio je kamionet prema vajominškoj granici
s malo sreće, stići će na vrijeme
i u šajenskom vjetru čuti njene riječi:

Rekla je, nemoj se truditi dolaziti kući
kad stigneš, neće me biti
postoji netko drugi i bogme nije rodeo kauboj
Rekao je, žao mi je što je došlo do ovog
toliko je toga kod tebe što će mi nedostajati
ali u redu, zlato, ako požurim, još uvijek mogu stići u Cheyenne
moram ići, zlato, ako požurim, još uvijek mogu stići u Cheyenne

Pjesmu možete poslušati ovdje.

Pouka priče: ne zajebavaj se i ne sramoti ako ne znaš... Ali bar sam se nasmijala. I spremila to za crne dane...

surefire @ 22:42 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Arhiva
« » lip 2008
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Tracker
eXTReMe Tracker
Brojač posjeta
195739
Index.hr
Nema zapisa.