Words are all I have to take your heart away
Hearts On Fire
 
Blog - svibanj 2011
petak, svibanj 13, 2011
Nevjerojatno je kako vrijeme leti... Još do prije nekoliko mjeseci činilo mi se da imam svo vrijeme ovog svijeta u rukama. A onda mi je ono počelo izmicati, kao zrnca pijeska kroz prste. Nismo mrdali sve negdje do sredine siječnja, a onda navalili: obavili zaruke, organizirali vjenčanje i obavili ga, tri mjeseca ranije nego je to bilo predviđeno, pa smo zbog toga morali žrtvovati neke ideje i želje. No sve u svemu, ispalo je savršeno, čak je i dan bio topao i bez kiše, tako da sam mogla u vjenčanici prošetati od kuće do crkve da me cijelo selo vidi. Wink

I ne mogu vjerovati da je već prošlo toliko vremena od željenih dviju crtica na testu za trudnoću, pa do danas, kad mi je ostalo svega desetak dana do otvaranja porodiljnog dopusta. Krajnje je vrijeme da počnemo pripremati sve za bebu, oprati i složiti robicu, otići po krevetić i druge potrepštine... A još nas uvijek muči slatka neizvjesnost: je li curica ili dečko...

surefire @ 15:15 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 4, 2011
Eto, došlo je i to vrijeme... Da laganini iz svog života počnem izbacivati gluposti koje sam skupljala godinama i koje su mi služile samo u mojoj samoći, u bijegu od drugih koji nisu dijelili moje strasti i mišljenja. Već tjednima šetam od kuće do kontejnera za smeća i ostavljam dijelove svoje prošlosti: romane na engleskom; knjige koje je vrijeme ispreskakalo; mnogobrojne bilješke za priče koje su već ispričane, ali i za one koje još nisu, ali ih više ne smatram vrijednima pričanja; stare časopise, zadržala sam gotovo sve vezano za pse, nekih 60-ak brojeva Svijeta pasa i još dvadesetak komada drugih časopisa tematike o ljubimcima; CD-e i DVD-e s svakakvim nasnimljenim glupostima... Ni sama nisam mogla vjerovati koliko se smeća nakupilo u posljednjih 15-ak godina, stvari koje mi nisu bile potrebne, a koje mi je uvijek bilo žao baciti, sve dok nije došlo stani-pani, dok u kući nije bilo potrebno napraviti mjesta za muža i dijete koje nam uskoro stiže, a i osloboditi što više manevarskog prostora da bismo obavili nužne zahvate na kući koja godinama nije osjetila mušku ruku, sve donedavno.

Pitala me prijateljica, a ujedno i kolegica sakupljačica, koja također ima sličnu zbirku doma, kako uspijevam izdržati a da ne plačem za svakom stvarčicom. Pa jednostavn, sve su te sitne ludosti bile tu da bi ispunile neku vrstu praznine u životu. Nije da nije bilo muškaraca prije ovog, dugih i kraćih veza, ali upravo je on ona druga, savršena polovica koja mi je bila potrebna da moj život dobije smisao. Više se ne moram nigdje povlačiti, s njim mogu razgovarati o svemu, mogu šutjeti i samo ležati uz njega a da se nijedno od nas ne osjeća neugodno zbog te tišine, vrijeme dok ga nema nekako i ubijem, a kad je tu, uvijek smo zajedno, što god da radimo. Osim što ga držim malo podalje dok raspremam i smanjujem tu svoju hrpetinu ludosti, ne da nešto krijem, ali eto neku večer sam našla fotografije mene i bivšeg u danima najveće sreće. Iskidala sam ih na sitne komadiće, ne zato jer bivšeg ne mogu očima vidjeti, ionako smo se sporazumno rastali i ostali prijatelji, ali jednostavno ne želim takve materijalne podsjetnike na prošlost i ne želim ih njemu pokazivati. Odsad želim živjeti u sadašnjosti i misliti na budućnost.

surefire @ 15:37 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Arhiva
« » svi 2011
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Tracker
eXTReMe Tracker
Brojač posjeta
195739
Index.hr
Nema zapisa.