Words are all I have to take your heart away
Hearts On Fire
 
Blog - travanj 2011
subota, travanj 30, 2011
Jučer je bio prekrasan dan. Iz više razloga. Ujutro nam je stigao ugradbeni ormar kojeg smo naručili po vlastitim željama, majstori ga sastavili i još mu se nismo prestali diviti. Ja sam bila ta koja je ostala doma dok se to riješilo, muž je morao na posao, a mama do doktora, doduše, trebala sam i ja otići na posao, ali sam molila slobodno. Šefu se to baš nije svidjelo, rekao je da moramo pisati neke dopise, pa sam tako odjurila na posao čim je ormar postavljen, tako da pokažem dobru volju, i ostala sam na dužnosti punih 40 minuta prije nego su mi dali slobodno, jer je šef odustao od dopisa. Popodne su autobusom iz Zagreba stigle nove ribice za akvarij, školjkaši za set-up afričkog Tanganyika jezera. Od njih 10, živo i zdravo je stiglo 9, jedna je ribica nažalost uginula, najvjerojatnije nesretnim slučajem prignječena među školjkama koje su im inače dom. Sad svih 9 veselo pliva i istražuje novi teritorij. A njeljepše od svega, jučer je moja nerođena beba cijeli dan provela igrajući se, stalno sam osjećala pokrete u trbuhu, nešto najljepše što trudnica može osjetiti.

A onda je jedan tmasti oblak zaklonio sunce. Našla sam se u autobusu koji je prošao pored poprišta teške prometne nesreće svega par minuta nakon što se dogodila. Mogla sam i trebala sam okrenuti glavu i ne gledati, ali morbidna ljudska znatiželja bila je jača. Vidjela sam automobil i motor, oboje skrhano u smrtonosnom zagrljaju, a desetak metara dalje, nasred ceste, mladića koji je ležao smrskane glave. Mislila sam da je mrtav, no tada mu je netko prišao i vodom iz boce nakvasio lice. Ipak, bila sam sigurna da neće dugo, i ta se crna slutnja obistinila, jer sam kasnije čula da je preminuo desetak minuta kasnije u vozilu hitne pomoći. Bilo je užasno vidjeti to, teško mi je i životinju vidjeti na cesti, a kamoli ne čovjeka, suzdržavala sam se da se ne rasplačem, ne samo zbog tog strašnog prizora, već i zato što sam bila sigurna da postoji netko tko će plakati za njim: majka, otac, brat, sestra, njegova draga... Bilo mi je žao tih ljudi, netko im je jučer teška srca pokucao na vrata ili ih nazvao donoseći užasne vijesti, da ga više nema među živima.

Potom, kad mi je mozak malo proradio, druga vrsta emocija kojom se vjerojatno ne bih trebala ponositi: bijes i odobravanje te smrti. Sjetila sam se da sam malo prije nego se nesreća dogodila vidjela taj motor kako juri. I čujem da nije bio prvi put. Neregistriran motor, nenošenje kacige, jurnjava kroz naselja i 200 na sat... Smrt je samo vrebala svoju priliku. Ne mogu reći da dio krivnje nije na vozaču automobila: nisam sto posto sigurna, ali iz viđenog se činilo da se nije uključivao u promet na propisan način, ali motor se sasvim sigurno stvorio ondje u djeliću sekunde: da nije tako brzo vozio, zasigurno do nesreće ne bi došlo, ili bi udar bio daleko blaži, možda bi samo pao s motora, ostrugao se, polomio koju kost, i ostao živ. Posjećivali bi ga u bolnici, a ne na groblju.

I tako, bilo mi je drago što je poginuo on, a ne netko drugi, neviniji. Što da mu je pred motor izletjelo nečije dijete? Živim pored ceste i nema dana a da pokraj mene ne projuri neki motor ili auto takvom brzinom da mi sledi krv u žilama. Što kad se moje dijete rodi i prohoda, osamostali se taman toliko da ga mogu pustiti samog u školu i na igru s vršnjacima. Hoće li ga neki idiot požnjeti ludom vožnjom čak i ako moje dijete bude propisno prelazilo cestu? Ili će možda ono biti toliko fascinirano tom brzom i ludom vožnjom da će htjeti, kad odraste, imati takav auto ili motor, pa njime probijati zvučni zid i možda ubiti i sebe i nekoga drugoga?

I zato ne mogu da ne pomislim, kad god čujem da je poginuo netko tko je svoju sudbinu duže ili kraće vrijeme izazivao, sijući strah svojom suludo brzom i nepromišljenom vožnjom, da je Bog pravedan i da je uzeo nekoga k sebi prije nego što je taj uspio nanijeti zlo drugima. I ovako je previše onih koji nikada nisu platili za svoju nepromišljenost i bahaćenje, kad se samo sjetim koliko je mladih života oduzeto, a za koje kazne nikad nisu odslužene ni plaćene, jer je, eto, počinitelj iz fine (čitaj, bogate, moćne i utjecajne) obitelji. Ako već naše zakonodavstvo i policija nisu u stanju stati na kraj takvim prekršiteljima zakona i teroristima na cesti, onda neka se Kosac pobrine za njih...

surefire @ 17:10 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Arhiva
« » tra 2011
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Tracker
eXTReMe Tracker
Brojač posjeta
194744
Index.hr
Nema zapisa.