Words are all I have to take your heart away
Hearts On Fire
 
Blog - travanj 2008
utorak, travanj 29, 2008
Noć i snovi donose slatke, ali privremene zaborave, kojih se nekad u trenucima jutarnjeg bunila teško otresti, sve dok ne nastupi hladno, okrutno otrežnjenje. Da je sve gorka zbilja i da nisam imala bizarnu noćnu moru kakvima sam inače sklona, shvatila sam u sivilu zore kad sam se izvukla iz kreveta i kad su mi bose noge dotaknule grubo drvo umjesto da utonu u mekan sag. Ovo nije bila moja soba. Ovo nije bila moja kuća. Svoju sam kuću, grandiozni mansion izgrađen u stilu američkog Juga, mogla vidjeti kroz prozor, nekih dvjestotinjak metara udaljenu. Isto tako je mogla biti udaljena i dvjesto svjetlosnih godina. Više ne pripadam tamo. Sada sam propala, razbaštinjena nasljednica imanja Kerr-Bell i stanujem u radničkoj baraci. Noć koja upravo nestaje moja je prva bračna noć. Jučer sam se udala za muškarca daleko ispod mog položaja s kojim me spojila samo luda, bezumna požuda, nepromišljen grijeh. Leži u krevetu kojeg sam upravo napustila, ravnomjerno diše, spava opijen alkoholom kojeg je sinoć ulijevao u sebe kao da sutra ne postoji. Nije me ni dotaknuo tijekom protekle noći. Nije ni progovorio otkako je jučer popodne rekao: "Uzimam". Kad je mirovni sudac zaključio sklapanje braka i rekao mu da može poljubiti mladu, spustio je poljubac na moje usne, onako ovlaš, no na njemu se vidjelo da bi bio sretniji da mi poljupcem može dati neki smrtonosni otrov brzog djelovanja. Što sad da radi sa mnom, ženom-djevojčicom čije su ruke bijele, meke i nježne naspram njegovih tamnih, grubih i žuljevitih šaka?

Dan mog vjenčanja osvanuo je da gori ne može biti. Nebo su zastrli gusti tamni oblaci, kiša je žestoko udarala o prozore moje sobe, oluje su bjesnjele, što vani, što u meni. Do posljednjeg trenutka nadala sam se da je to šala, igrokaz, natjecanje u tome koliko dugo moja majka i ja možemo izdržati maltretirajući jedna drugu i namećući svoju volju. Ali ja sam bila ta koja je povukla posljednji potez i pogurala samu sebe preko ruba. Čak i kad su mi dojavili da je mirovni sudac stigao i da je sve spremno, mogla sam se ispričati i moliti za oprost, otkazati sve i živjeti dalje onako kako sam navikla. Ali bunt me tjerao dalje. Pustila sam ih da me čekaju, poslala jednu sluškinju po crvene ruže iz vrta, okupala se, namirisala i odjenula bijelo, ponašajući se kao da je sve u najboljem redu, kao da je ovo vjenčanje iz snova. Kao prava mladenka, sva u bijelom i s raskošnim buketom, polako sam sišla niz stepenice do predvorja, slijedeći taktove zamišljene glazbe. Čekali su me, nijemi i nepomični kao kipovi, ozbiljnih lica, poput porote koja je upravo donijela tešku odluku, i to ne u korist optuženog. Majka, otac, sestra, baka, ujak, uvijek vjerna Julianna, sudac, svi osim djeda, za njega je to bilo previše. I on. Temuera. Njegove tamne oči prostrijeliše me tako ubojitim pogledom da sam se na trenutak sledila, i kad bi pogledi doista mogli ubijati, srušila bih mu se pred noge, na mjestu mrtva. Nosio je odijelo, najvjerojatnije posuđeno, i nimalo mu nije pristajalo. Bio je previše divalj. U radnoj odjeći bi i mogao proći, ali u odijelu nikako. Ali barem smo kvit, jer sam i ja nosila ono što nije pristajalo mojoj duši crnoj od grijeha, bijelu haljinu nevine golubice. 

Stali smo jedno uz drugo, posve sami u našem svijetu, a iz onog drugog, tuđinskog svijeta dopiralo je jednolično sučevo mrmljanje. Nisam ga ni slušala, ali točno sam znala kad moram reći "uzimam", na to me nagnalo pitanje prepoznato po lagano uzlaznoj intonaciji i prekid u mrmljanju. Uslijedilo je i Temuerino "uzimam", jedva čujno, prošaptano, ne izgovoreno. Tada mi je vjenčani prsten s lakoćom skliznuo na prstenjak lijeve ruke, unatoč osjetnom otporu muškarca koji mi ga je stavljao. Gotovo je. Proglašeni smo mužem i ženom sve dok nas smrt ne rastavi, odsada do vječnosti. Nitko nam nije čestitao, osim suca dok smo potpisivali sve potrebne dokumente, a kad je on otišao i kad se za njim zatvorio težak kišni zastor, ostali smo sami, Temuera i ja, janjad među vukovima, u očekivanju napada. Međutim, vukovi se bez riječi raziđoše, ostavljajući nas da nemirno opsjedamo predvorje dok čekamo da kiša prestane i odemo do njegove barake u kojoj smo trebali provesti prvu bračnu noć. Ništa novo. Bračne noći su nas i dovele do ove apsurdne situacije.
 
Morat ću ponovo napustiti Kerr-Bell, svega par mjeseci nakon što sam se kao razmetna kći vratila doma poslije pet godina samovoljnog izgnanstva. Ni tad se nisam slagala s majkom i taj mi je bijeg bio prijeko potreban da budem netko i nešto, da izgradim svoj karakter i naučim preživljavati. Od djeda sam dobila nešto novca za početak i odjurila u veliki grad. Auckland je bio moj dom, moja džungla na asfaltu, ali kako je vrijeme prolazilo, a čežnja za domom rasla, sve što sam stekla u tih pet godina: mali, ali udoban stan, zgodan dečko, dobar posao i unosni hobiji nisu bili dovoljni da me zadrže kad je stigao sudbonosan poziv da se vratim na Kerr-Bell. Dom je dom, obožavala sam Kerr-Bell, travnate obronke po kojima sam jahala na pomamnim ždrijepcima, noćno nebo posuto zvijezdama čiji je sjaj nemjerljivo ljepši od neonskih svjetala velikog grada.

                 Djed se već neko vrijeme nije osjećao dobro, godine teškog rada i stresa uzele su svoj danak i bio je prisiljen veći dio posla na Kerr-Bellu prepustiti mojoj majci i ujaku. No nijedno od njih nije pokazivalo jednaku strast za Kerr-Bell kao što ju je imao on, slutio je da je ta karakterna crta odanosti prema zemlji preskočila jednu generaciju i nastanila se u mojoj sestri i meni. Muških nasljednika nije bilo, a kako su tad stvari stajale, neće ih lako ni biti u skoroj budućnosti. Sestra mi je bila još premlada, no zato je moja dob bila prava za početak učenja kako gospodariti velikim imanjem i ne uništiti ga nepromišljenošću. Zemlja je život i ako je ikako moguće, ne smije je se rasipati. Dijelovi imanja mogu se dati u zakup, ali ne i prodati: Kerr-Bell pod svaku cijenu mora ostati netaknut. Vratila sam se kući puna entuzijazma i želje za učenjem. I bacila sve u vjetar spetljavši se s Temuerom.

surefire @ 22:15 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
surefire @ 19:50 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 27, 2008

Ovaj moj gleda VN Španjolske. Malo sam i ja bacila oko, ali mi više nije tako zanimljivo kao prije par godina kad sam pratila dečka koji je izazvao pomutnju u svijetu Formule 1 i neprestano se kačio s neprikosnovenim kraljem, Michaelom Schumacherom. Još se sjećam kako se ono u Brazilu prolaktario kraj Schumija i vodio utrku sve dok ga Verstappen nije uzjahao. Da, Juan Pablo Montoya, talentiran, lud do daske i pehist. Nakon duge dosade, u F1 je donio zabavu i rivalstvo.

Tu sam zgodnu njuškicu zapazila kad je potpisao za BMW Williams, u novinama je osvanula njegova slika, užasno me podsjetio na nekoga tko mi se tad jako sviđao i tako je krenulo. Uz pomoć neta, časopisa F1 Racing i naših auto časopisa, vaša se Mare informirala i počela pratiti utrke, treninge, kvalifikacije... Toliko sam bila dobro informirana da sam znala na koju ga stranu koji od vozača nosi...

Upravo je VN Španjolske bila prva utrka koju je Montoya završio, nakon niza odustajanja zbog sudara i kvarova na bolidu. I to na drugom mjestu. Ali ono što je bilo posebno zanimljivo je njegovo rivalstvo sa Schumijem, Montoya je svojim fizičkim i verbalnim sukobima s njim na stazi i van staze kod Schumija potisnuo nekadašnjeg glavnog rivala Damona Hilla na mjesto gnjavatora broj dva.

Bilo je zanimljivo dok je trajalo. Sad nema ni Michaela ni Juana, koji je sad u Nascaru, te i dalje pravi krš gdje god stigne, sada stazama vladaju neke nove face, ni izbliza tako zanimljive. Šteta... JPM, we miss you...











surefire @ 15:50 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, travanj 25, 2008

Večeras vam samo ostavljam jednu pjesmicu... When I'm Gone by Billy Ray Cyrus

surefire @ 23:23 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 24, 2008

Proteklih dana sam imala drugu zanimaciju, pa sam vas malo zanemarila, sorry, sorry... Iako mi se s vremena na vrijeme štucalo, ali najvjerojatnije zato što sam otkrila da ona jedna spodoba i dalje pati za mnom i mene okrivljuje za svoj jadan život. Očito pusto reklamiranje ne pali dobro, pa joj treba par nas poštenih da se na nama iskaljuje i pljuje nas po blogeru i nekim drugim siteovima. Prava ljudska pijavica koja se spominjala u komentarima par postova ispod. 

Danas nisam radila, probudila sam se kasno, kad je sunce već bilo visoko na nebu, a u zraku je bio miris pokošene trave. Konačno, jer se zbog ovih silnih kiša trava toliko razbujala da je mjestimice bila meni do ramena, kad bi Rex zašao u nju, izgubila bih ga iz vida. Danas sam opet bila dobra duša pa posudila fotić na par dana, iako mi srce krvari za njim... Večeras ću vidjeti ima li koja dobra fotka od proteklih dana da je postavim ovdje na bloger.

A s obzirom da je isteklo 24 sata tijekom kojih se članak ocjenjuje, dajem vam link na jedan članak koji je, nadam se, edukativan za sve vas. Riječ je, naravno, o psima i njihovim napadima na druge pse.

surefire @ 13:09 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 20, 2008

Odgovor na pitanje iz komentara na prethodni post je ovdje.
Teuta, nije onaj na kojeg ti misliš, ovaj nikad nije bio u virtualnom obliku, već hrpa papira, pisaći stroj je radio punom parom.

surefire @ 22:14 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
subota, travanj 19, 2008

Znam da sam vas malo zanemarila, ali što se može, nekako sam rastrgana na sve strane, a počela sam pisati i na stranici surefire.javno.info , pa kuća, posao, ljubav, pas, forum... Sve treba namiriti i srediti. A i našla sam u svojim ladicama jedan svoj stari roman, napisan negdje prije desetak godina, i iako ima puno slabosti, ipak sam oduševljena njime. Mora biti dobar, s obzirom da sam bila kao opsjednuta dok sam ga pisala, a i mnogi su moji prijatelji i poznanici oduševljeni njime. Tako da razmišljam da ga ponovo napišem, ispravljajući greške i priču ondje gdje je "tanka", ali zadržavajući duh i mnoge igre riječima za koje nekad ne mogu vjerovati da sam ih ja posložila i to još u ono vrijeme, dok sam bila prava amaterka.  

surefire @ 23:20 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, travanj 18, 2008

Nekako se osjećam sva usporena, već danima kod nas vlada južina, tek s vremena na vrijeme na koji sat proviri sunce kojemu se obradujemo samo tako i odmah jurimo vani...
Nedostaju mi duge popodnevne šetnje, umjesto toga sam doma, gledam kroz prozor kako pada kiša, čitam, pišem, gledam TV, sanjarim... A imam o čemu sanjariti. Ovih dana se osjećam tako sretno i ispunjeno, dio sam nečijeg života i on je dio mog. I ne mogu vjerovati koliko je vremena trebalo da počnem osjećati ovo što osjećam.

Evo i par slika južine, nisam te sreće da naletim na pijavice, ni one na mene.






surefire @ 18:22 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, travanj 15, 2008

Oni koji me poznaju, znaju što imam doma: prekrasnog, ali oštrog psa čuvara kojem je životni zadatak paziti na mene i postavljati se kao štit između moje malenkosti i nepoznatih ljudi, pogotovo onih muškog spola. Rijetki su muškarci kojima ukaže potpuno povjerenje, zasad su takva samo tri. I sva tri s dobrim razlogom. 

Netko me je pitao kako mi je Rexonja prvi put reagirao na dragog. S vremenom sam na taj prvi susret i zaboravila, ali prizvala sam ga natrag u sjećanje i shvatila koliko me dobro moj pas čita i shvaća koliko mi je stalo i koliko povjerenja imam u dragog. Na vratima ga je prvo onjušio, pa se veselo rastrčao po kući, opet malo ponjušio i pokazao sve trikove koje zna. I mirno me prepustio njemu, bez miješanja, sumnjičavih pogleda i sumanutog praćenja svakog pokreta. Ostaje u našoj blizini, ali blažen i smiren, javlja se samo kad ga pozovemo.

Da, da, oni znaju... Znaju tko je dobar za nas...



surefire @ 21:12 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 14, 2008
Neki dan sam prvi put čula ovu verziju klasika "Long Black Veil", u izvedbi Davea Matthewsa i Emmylou Harris, nije loše, njen je glas fantastičan, gotovo nezemaljski.





surefire @ 19:43 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, travanj 13, 2008
Malo koji dan prolazi tako sporo kao onaj dan kad znam da uvečer nekamo putujem i ne mogu dočekati. Tako je bilo i u petak, sati su se vukli kao stoljeća. Sve sam spremila još rano popodne, te nafilala mp3 player dobrom glazbom, a našlo se stvarno koječega, kao i jedna "putna" pjesma iz koje sam posudila naslov: 

Now you feel like going, and you know I'm knowing,
The keys to the highway hang right on the wall
If you gotta go, girl, you ought to know
Your blue eyes said goodbye a long time ago
Your fever will burn till your hard ways are learned
So don't let your feet slow you down.
I know you're hearing sounds of those bright lights downtown
I know how you sparkle when I ain't around
Your heart is young, and my time has come
So don't let your feet slow you down.

I konačno… Ukrcaj u bus i pokret. Prvih sat i nešto vožnje proteklo je u gunguli prozivke prisutnih i podjele šilterica, najlonskih pregača i zviždaljki, te sendviča i Ivana Gundulića, jer je Savez Samostalnih Sindikata Hrvatske svakom prosvjedniku koji je u njihovoj organizaciji putovao u Zagreb dodijeli 50 kn za ručak, u nemogućnosti da organizira ručkove u restoranima za toliki broj ljudi. 

Prva i jedina crna točka na putu bila je obilaznica kod Metkovića, zbog radova na cesti. Preko rogotinskog mosta velikim, teškim vozilima nije moguće proći, i na obilasku smo izgubili više od sat vremena, što je bilo posebno teško izdržati na povratku, kad se u svima nama javila jaka želja da doniramo znanstvenicima nešto love da što prije usavrše teleportaciju. Cesta je loša, a na njoj se često sukobljavate s ostalim divovima koje je zadesila ista teška sudba kao i vas: autobusi, šleperi, cisterne… Malo izvan Ploča, prvi polusatni odmor, zatim vožnja do Šestanovca i ulet na autocestu. Uuuu, I'm impressed, već je sam ulaz bio kao da se ukrcavamo na Enterprise ili Voyager, a isti dojam se održao sve do kraja. Iz ovog se vidi koliko dugo nisam putovala do Zg-a, u ono vrijeme vozilo se samo na dionici Karlovac-Zagreb, ne samo zato zbog nepostojanja većeg dijela današnje autoceste, već i zato da redovna autobusna linija omogući ukrcaj i iskrcaj putnika u svim usputnim gradovima i gradićima. Autocesta je zakon, od Šestanovca do Zagreba stigli smo za 5 sati, računajući i kratke odmore i stanku za kavu. Ali, isto tako je i vrlo monotona, osim povremenog razbijanja monotonije tunelima. Mala Kapela me se osobito dojmila, duga čak 5 kilometara, a u oba prolaska, i pri polasku i pri dolasku izašli smo u posve drugi svijet. Ujutro smo u Malu Kapelu ušli u sivilu zore, a s druge strane nas je dočekalo svjetlo: razdanilo se. Popodne smo u tunel ušli kroz težak zastor kiše, a na izlasku nas je zaslijepilo sunce. 



Nije baš lako spavati u busu. Prvi dio noći nekako je i prošao u razgovoru, uz tihu glazbu i povremeno isprobavanje zviždaljki, ali kasnije, san nas je gotovo sve shrvao, ali vrlo se teško bilo udobno namjestiti. Često se znalo dogoditi da se u snu ili polusnu naslonimo na suputnika. Za razliku od ostalih, ja sam imala sreće, moj je sudrug bio zgodan mladi dečko. Ne, moj dragi nije dobio konkurenciju, jer je u pitanju moj dragi prijatelj kojeg znam već godinama, te me je to naslanjanje na mene podsjetilo da davna ljeta kad se ekipa kupala u Marini i sunčala na hrpi, tražeći najudobnije mjesto za osloniti glavu. Nekako bih to uvijek bila ja… Ujutro nam je njegova mlada žena poručila ako i iduće noći budemo spavali zajedno, onda je bolje da ja budem gore.

San me posebno shrvao rano ujutro, kad se već razdanilo, uspjela sam prespavati Karlovac i pola Zagreba, a ista se situacija ponovila i popodne pri povratku: kao da me netko opalio po glavi i onesvijestio. U Zagreb smo stigli oko 7 ujutro, dok su još svi bili pomalo uspavani, a najaktivniji su bili šetači s psima. Iskrcali smo se na mjesto odakle je trebala krenuti prosvjedna kolona, ali dotad smo imali dovoljno vremena da se odemo malo prošetati i popiti kavu. Vrijeme nam baš nije bilo naklonjeno, kiša je padala većinu vremena. 





Kolona se počela formirati oko deset sati i isprva se činilo da neće biti toliko ljudi koliko je najavljeno, ali autobusi su neumorno pristizali i do 11 sati skupilo se na desetke tisuća ljudi, a kolona je bila duga nekoliko stotina metara, ne samo sindikalaca iz Hrvatske, već i iz Austrije, BiH, Mađarske, Slovenije... Nisam mogla vjerovati svojim očima vidjevši toliku gomilu ljudi: svi za jednoga i jedan za sve. Iako nas je kiša neumorno nastojala dotući, raspoloženje je bilo na vrhuncu. Skompali smo se s nekim simpatičnim Karlovčanima koji su naokolo nesebično dijelili limenke Karlovačkog i održavali natjecanja najmuzikalnijeg zviždanja. I u 11 sati, pokret! Prosvjed se isto tako mogao zvati i "Make some noise", jer je bilo teško izdržati buku koju su stvarale zviždaljke, trube, čegrtaljke i bubnjevi punih sat vremena, koliko je trebalo da stignemo do Trga Bana Jelačića. Bili smo pri čelu kolone, a još deseci tisuća ljudi iza nas. Bilo je čudesno biti dio nečeg tako velikog i jedinstvenog. Ali to ne znači da mislim da je Borg kolektiv dobra stvar. 













S Trga Rep… pardon, s Trga Bana Jelačića zbrisala sam malo prije kraja prosvjeda i prošetala po okolnim ulicama, razgledavala izloge, u "Vinceka" se počastila šampitom, pa otišla dolje prema Trgu Kralja Tomislava i Importanne centru. Bilo je još rano, nepunih 14 sati, ali ipak sam se ukrcala na jedan od ZET-ovih autobusa koji su besplatno prevozili prosvjednike od Importannea do Velesajma, gdje su bili parkirani svi autobusi. Pohvalno je što se doista vodilo računa o organizaciji, te su prometnici na Velesajmu odmah znali usmjeriti ljude prema njihovim autobusima, koji su bili grupirani prema regijama i smjeru polaska. Kad sam pronašla naš bus, a s obzirom da je ostalo i više nego dovoljno vremena do polaska, odšetala sam pariti oči u obližnji shopping centar Avenue Mall. 





Krenuli smo natrag prema Dubrovniku nešto poslije 16 sati, a na prvom zaustavljanju, održan je još jedan veliki sindikalni sastanak, na kojem je bilo 10-ak autobusa punih prosvjednika, i to kod Macole i njegove izložbe prepariranih životinja… Zar ste i sumnjali?











Doma smo stigli oko jedan i pol ujutro, mrtvi umorni. Smogla sam tek toliko snage da pošaljem dragom sms u kojem ga obavještavam da sam konačno u svom krevetu i da bi bilo poželjno da je i on već u svom, te da ne radi ništa što ja ne bih. 

Slika je, eto, vrlo malo, jer su vremenske prilike bile očajne, a iz autobusa isto tako zbog kiše i brzine nisam mogla fotkati.
surefire @ 20:10 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, travanj 11, 2008

Dugo sam vagala za i protiv, pa na kraju pomislila: K vragu, zašto ne, neka mi presvijetla malo vidi puta... Nije da baš nigdje ne ide, ali rijetko dalje od Splita, a Zagreb nisam vidjela već 5 godina. Dolazim na veliki sindikalni prosvjed, jest da će put autobusom biti naporan, ali nema veze, jednom se živi. Krećemo večeras u 22 sata, a naravno da ćete dobiti potpun izvještaj kad se vratim i naspavam. Dotad, pusa svima!

surefire @ 16:59 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 10, 2008

Ovih dana je pravi užitak šetati brdom, sve je puno poljskog cvijeća, zeleni se i šareni dokle oko seže...





jasen u cvatu





surefire @ 22:35 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 9, 2008
Otišla Fata doktoru i dobila čepiće.  Došla kući, otvorila kutiju i čudi se. Ne djeluje joj ko obična tableta. Pita Hasu:

 - Kako se ovo pije?

 - Ne znam, nazovi doktora i pitaj!

  Nazove ona doktora:

 - Dobar dan, doktore. Ja sam ona sto ste joj prepisali one čepiće, ali ne znam kako ću ih uzimat?

 - Čepići se generalno uzimaju rektalno!

 - Dobro, fala doktore.

 Kaže Hasi:

 - Kaže doktor - rektalno!

 - Pa uzmi tako!

 - Pa ne znam sta mu je to - rektalno!

 - Ne znam ni ja, sto ne upita doktora?

 - Pitat ću....

 - Nazovi i pitaj, sta mene stalno zapitkuješ...

 - Dobar dan, doktore. Ja sam. Opet ona sto ste joj prepisali one čepiće. Samo opet ne znam kako ću to .... rektalno.

 - Pa analno, gospođo, analno!

  - Aaaaaaahaaaaa, analno. To je onda...

  - To vam je isto kao rektalno.

 - E dobro, puno Vam 'fala, doktore.

 Opet kaže Hasi:

 - Analno!

 - Sta?

 - Ma isto ko i rektalno, samo analno...

 - Pa hajde!

 - Pa ne znam sta mu je to.

 - Pa ne znam ni ja, ženska glavo, sto ne upita doktora, dva put si s njim razgovarala? Nazovi opet i pitaj!

 Opet Fata nazove doktora:

 - Doktore, oprostite sto smetam, ali morala sam....

 Sta vam je to rektalno, analno? Šta tačno da radim?

 - To vam je jednostvano! Uzmite taj jedan čepić i gurnite ga sebi u dupe!

 Fata zalupi slušalicu i izvika se na Hasu:

 Eto ti tvoje ZOVI! ZOVI! ZOVI! Sad se čovjek naljutio!
surefire @ 22:00 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, travanj 8, 2008

Za one koji nisu dobro pročitali prethodni tekst: riječ je o samom činu penetracije, bez uzimanja u obzir pripreme, koje, ovisno o prilikama i raspoloženju, mogu potrajati par sati ili par sekundi. I slažem se s znanstvenicima u ovom slučaju, jer je 5-15 minuta taman optimum vremena tijekom kojeg me netko može bušiti. Ajde, dobro, ako uzme malu pauzu tijekom koje će se posvetiti nečemu drugome, pa se onda vratiti bušenju, to mogu tolerirati. Ali sve iznad tog vremena se uglavnom pretvara u pravo mučenje. 

Najveća opasnost od seksualnih mitova pada upravo na mlade. Pogotovo ove generacije koje nemaju nikakav spolni odgoj, a nisu dovoljno zainteresirani ili su u nemogućnosti naći pravu literaturu koja bi ih izvela na pravi put. Na netu postoji mnoštvo odličnih tutoriala, ali su većinom svi na engleskom jeziku, teško čitljivi mladeži koja i s hrvatskim ima problema, a kamoli još sa stranim jezikom. Knjige su skupe i time vrlo nedostupne, posuđivanje istih u knjižnicama obično spriječi stid, pa nam na kraju ostane najveće zlo od svega: pornići. Da se odmah razumijemo, pornići nisu nužno loša stvar. Da je tako, ne bi se Private Gladiator kočio na mojim policama s DVD-ima. Plus još neki naslovi o kojima sad ne bih.  

I dok ja, kao starija i iskusnija, uspijevam iz toga izlučiti ono što valja, a drugo ostaviti po strani, ne uspijeva to svakome. Generacije i generacije mladih muškaraca kojima su uz današnju tehnologiju (video, DVD, računala) dostupni takvi pornići odrasti će u pogrešnim uvjerenjima. Neće znati pružiti zadovoljstvo ženama jer će biti uvjereni da se sve mora okretati oko kurca i da ženska ima da padne u nesvijest od radosti i obožavanja kad joj ga on uvali. Neki će prihvatiti sugestije svojih boljih polovica i krenuti pravim putem, ali neki nikad neće, tvrdoglavi do bola. Jest malo radikalno, ali bilo bi pametno snimiti nekoliko edukativnih pornića, u kojem bi se svjetlo zadovoljstva bacilo na oba spola, uz dozu realnosti, odnosno u realnom vremenu trajanja te bez poza "visim na lusteru", pa onda te filmove distribuirati besplatno ili uz simboličnu naknadu uz popularne teen časopise tipa "OK" ili "Bravo". Inače se nećemo lako izvući iz neznanja.

surefire @ 13:04 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 6, 2008

Seks je vječna tema rasprava, bilo laika bilo stručnjaka. Na tu temu svi uvijek imaju nešto za reći. I nakon brojnih članaka o raznim tehnikama i veličinama, znanstvenici su progovorili i o vremenskom trajanju samog čina sjedinjenja.

Dakle zaboravite uvriježeno mišljenje da je duži seks bolji, ili da je zadovoljstvo veće, ili da vaša partnerica možda uživa u polusatnoj penetraciji.

Optimalno vrijeme seksualnog odnosa kreće se, kažu seksolozi, od tri do 13 minuta (tu nije uračunata predigra).

Jedna od voditeljica istraživanja Marianne Brandon kaže da nikome nije lako voditi ljubav duže od 13 minuta, no da je spolni čin u trajanju od jedne do dvije minute ipak malo prekratak.

Seksolozi se često pozivaju na rezultate istraživanja iz 2005., u kojem je sudjelovalo čak tisuću i pol parova, na osnovi čijih iskustava su zaključili da je idealna dužina seksualnog odnosa 7,3 minute (žene su imale štoperice).

Eric Corty, seksolog koji je također radio na ovom projektu, kaže da je nemoguće odrediti idealnu dužinu, no da ovakva istraživanja mogu pomoći u razbijanju nekih mitova o seksu.
 

preneseno s net.hr

A baš me zanima što o ovome misli prosječno hrvatsko čeljade... Donekle bih se složila s gore navedenim, a vi?


surefire @ 23:53 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, travanj 5, 2008
surefire @ 13:08 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, travanj 4, 2008
Ovih dana se osjećam kao bitch in heat, pa evo i prikladne pjesme...


surefire @ 22:58 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 3, 2008
Danas opet kiša... Ali i par lijepih dana bilo je dovoljno za nekoliko proljetnih fotki:











surefire @ 22:41 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 2, 2008
Za razliku od Dolly Parton koja je širokim masama poznata ne toliko kao country izvođačica koliko po svojoj figuri i ekstravagantnom odijevanju, Emmylou Harris je većem dijelu hrvatskog naroda potpuna nepoznanica, mada se u svojoj više od 30 godina dugoj karijeri okušala u mnogim žanrovima: country, bluegrass, folk, pop itd. Ta vrlo talentirana izvođačica anđeoskog glasa tuđe pjesme usvaja kao da su njezine rođene, a u posljednje vrijeme sve se češće dokazuje kao izvrstan tekstopisac. 



Rođena je 02. travnja 1947. u Birminghamu, Alabama, odrasla u North Carolini i Virginiji, a glazbom se ozbiljnije počela baviti u drugoj polovici 60-ih, kad se preselila u New York u želji da uspije, svirajući folk u kafićima Greenwich Villagea. 1969. udala se za Toma Slocuma, a iduće godine izdala svoj prvi album "Gliding Bird", koji je neslavno propao, no reizdan je 1979. s boljim uspjehom. Uslijedilo je rođenje prve kćeri Hallie, razvod i povratak roditeljima u Washington D.C. Nije zanemarila glazbu i ponovo je počela nastupati po lokalnim klubovima. Tu ju je 1971. zapazio bivši član Byrdsa, Chris Hillman, i bio je toliko impresioniran Emmylouinim glasom i nastupom da je pomislio pozvati je da se pridruži njegovoj tadašnjoj grupi The Flying Burrito Brothers. Međutim, umjesto toga, preporučio ju je Gramu Parsonsu koji je netom prije toga napustio Burrito Brotherse i radio na prvom solo albumu, a tražio je vrstan ženski vokal. 1972. Emmyou je otišla u Los Angeles i pridružila se Gramu, te je, osim rada na albumu, išla i na turneju s njim i njegovim bandom 1973. godine (live album s te turneje izdan je 1983. godine). U ljeto iste godine, vratili su se u studio da snime album "Grievous Angel". 19. rujna Gram Parsons umro je u motelskoj sobi od predoziranja drogom i alkoholom, a njegovi su prijatelji ukrali njegovo tijelo iz mrtvačnice i spalili ga u pustinji. 



Njegova je smrt uništila Emmylou, Gram joj je bio i prijatelj i mentor, a po svemu sudeći i ljubavnik, iako je bio oženjen drugom. Iako Gram u to vrijeme nije bio osobito slavan (njegova vizija je tek kasnije postala prepoznata i štovana), u Emmylou je našao pravu osobu koja mu je mogla pomoći ostvariti snove i bio joj je svojevrstan mentor, upoznavši je s country glazbom, posebice s repertoarom The Louvin Brothers, čiji mu se stil harmonija veoma sviđao, te ga je uspješno okušao i s Emmylou u nekoliko pjesama. Ona je upijala svaku njegovu riječ i zaljubila se u country. I country u nju. 

Emmylou se vratila u Washington D.C. i oformila The Angel Band, ponovo nastupajući po klubovima. Međutim, nakon nekog vremena, njezina prijateljica Linda Ronstadt pozvala ju je natrag u LA i pomogla joj da ostvari mnoge gaže, kao i ugovor s Reprise Recordsom. 1975. izdala je "Pieces of the Sky", čija je produkcija bila jedna od najskupljih u to vrijeme. Album je bio prilično uspješan, a prvi veliki Emmylouin hit "If I Could Only Win Your Love" zasjeo je na 4 mjesto top liste. Krajem iste godine uslijedio je drugi album "Elite Hotel", koji se vrlo brzo popeo na broj 1 top liste country albuma, ali je isto tako dobro prošao i kod rock publike, te je donio Emmylou prvi Grammy za najbolju žensku country
izvedbu. Uslijedili su mnogi albumi, uglavnom uspješni.

Pieces of the Sky -Reprise 1975 (went Gold 10-13-86)
Too Far Gone #73, If I Could Only Win Your Love #4
Elite Hotel -Reprise 1975 (went Gold 7-27-89)
Together Again #1, One of These Days #3, Sweet Dreams #1
Luxury Liner-Warner Bros. 1977 (went Gold 2-11-81)
C'est La Vie #6, Making Believe #8
Quarter Moon in a Ten Cent Town -Warner Bros. 1978 (went Gold 3-23-88) 
Two More Bottles of Wine #1, To Daddy #3, Easy From Now On #12
Profile-Warner Bros. 1978 (went Gold 2-18-81)
Blue Kentucky Girl-Warner Bros. 1979 (went Gold 2-18-81)
Save The Last Dance For Me #4, Blue Kentucky Girl #6, Beneath Still Waters #1
Light of the Stable-Warner Bros. 1979
Roses in the Snow-Warner Bros. 1980 (went Gold 4-1-81)
Wayfaring Stranger #7, The Boxer #13
Evangeline-Warner Bros. 1981 (went Gold 10-9-81)
Mister Sandman #10, I Don't Have to Crawl #44
Cimarron-Warner Bros. 1981, Eminent 2000
Tennessee Rose #9, Born To Run #3, If I Needed You(with Don Williams) #3
Last Date- Warner Bros. 1982, Eminent 2000
(Lost His Love)On Our Last Date #1, I'm Movin' On #5
White Shoes-Warner Bros. 1983
Drivin' Wheel #26, In My Dreams #9, Pledging My Love #9
Profile II- Warner Bros. 1984 (Gold 1998)
Someone Like You
The Ballad of Sally Rose-Warner Bros. 1985
White Line #14, Rhythm Guitar #44, Timberline #55
Thirteen-Warner Bros. 1986
I Had My Heart Set On You #60, Today I Started Loving You Again #43
Angel Band -Warner Bros. 1987
Trio (with Linda Ronstadt and Dolly Parton) Warner Bros. 1987
To Know Him Is To Love Him #1, Telling Me Lies #3, Those Memories of You #5, Wildflowers #6
Duets -Reprise -1988
Bluebird -Reprise-1989
Heartbreak Hill #8, Heaven Only Knows #16, I Still Miss Someone #51
Brand New Dance -Reprise 1990
Wheels of Love #71
At the Ryman -Reprise 1992
At the Ryman -Warner 1992 video
Cowgirl's Prayer -Asylum 1993
Songs of the West - Warner Bros. 1994
Wrecking Ball- Asylum 1995
Portraits - Reprise 1996
Spyboy - Eminent 1998
Trio II - Asylum 1999
Western Wall: The Tucson Sessions - Asylum 1999
Red Dirt Girl - Nonesuch 2000
Anthology:The Warner Reprise Years - Reprise 2001
Stumble Into Grace - Nonesuch 2003
Heartaches and Highways - The Very Best of Emmylou Harris - Rhino 2005
All the Roadrunning - with Mark Knopfler - WEA 2006
Songbird -Rhino 2007 




Osim vrhunskih glazbenika koje je okupila oko sebe, Emmylou je rado gostovala na albumima i koncertima drugih glazbenika: Roya Orbisona,Joan Baez, Linde Ronstadt, Dolly Parton, Anne Murray, Gillian Welch, Alison Krauss, Guya Clarka, Neila Younga, Sheryl Crow, Dwighta Yoakama, Nanci Griffith, Stevea Earla, Willieja Nelsona, Boba Dylana, The Band, Rodneya Crowella, Ricky Skaggsa, Vincea Gilla, Elvisa Costella, Marka Knopflera i mnogih drugih. 




Boulder To Birmingham jedna je od njenih najslavnijih pjesama, u kojoj oplakuje Grama Parsonsa.

I don't want to hear a love song
I got on this airplane just to fly
And I know there's life below
But all that it can show me
Is the prairie and the sky

And I don't want to hear a sad story
Full of heartbreak and desire
The last time I felt like this
It was in the wilderness and the canyon was on fire
And I stood on the mountain in the night and I watched it burn
I watched it burn, I watched it burn.

I would rock my soul in the bosom of Abraham
I would hold my life in his saving grace.
I would walk all the way from Boulder to Birmingham
If I thought I could see, I could see your face.

Well you really got me this time
And the hardest part is knowing I'll survive.
I have come to listen for the sound
Of the trucks as they move down
Out on ninety five
And pretend that it's the ocean
coming down to wash me clean, to wash me clean
Baby do you know what I mean

I would rock my soul in the bosom of Abraham
I would hold my life in his saving grace.
I would walk all the way from Boulder to Birmingham
If I thought I could see, I could see your face.
surefire @ 17:25 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, travanj 1, 2008

Ne, današnji dan mi nije znakovit samo zbog toga što se na ovaj dan zbijaju bezazlene šale. Čak se i na ljubimci-forumu malo zabavljamo i stvaramo pomutnju, zbog čega sam se sinoć u sitne sate toliko hihotala da sam mislila da će se mati probuditi, ustati i zavitlati mi nešto u glavu. 

Današnji je dan sjećanje na dva ukradena poljupca.  Trebalo je vremena, jer sam se snažno opirala zbog loših iskustava iz vremena prije njega, ali nakon poljubaca, ukrao mi je i srce.

surefire @ 14:32 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Arhiva
« » tra 2008
Tracker
eXTReMe Tracker
Brojač posjeta
195739
Index.hr
Nema zapisa.