Words are all I have to take your heart away
Hearts On Fire
 
Blog - ožujak 2008
ponedjeljak, ožujak 31, 2008

U prekopavanju kuće, naletjelo se i na ovu, iznimno staru fotografiju koja, po svemu sudeći, datira ili s početka 20. stoljeća, ili čak i od ranije, a predstavlja neku vojnu paradu u gradu Cerro de Pasca u Peruu. Ne znam vrijedi li štogod, i ako da, gdje je oglasiti i kome prodati. Any ideas?





surefire @ 19:08 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare

Noćas nas zdrmao potres. Mati mi je to panično jutros priopćila kad sam ustala, svježa i naspavana. Rekla je da je noćas ulazila u moju sobu, provjeravala me, izlazila na balkon vidjeti nije li se Rex možda uznemirio. I on i ja smo spavali k'o topovi. Vjerojatno bismo prespavali i smak svijeta. Ma navikla sam na svakojake potrese u svom krevetu, pa ovaj kratkotrajni udar nisam ni osjetila. Potrese osjetim jedino kad sam negdje u neboderu, na višim katovima, ili ako dulje tresu, kao onaj 1997. u Stonu, taj je bogme trajao i trajao. Neću reći da se ne bojim, nije mi svejedno, ali ono, kad je to već iza nas, ne treba se više uzrujavati. Drmnulo, živi smo, idemo dalje. Nema smisla gristi se do zore i misliti na najgore. Iako znam da si ona ne može pomoći, eto, pa i ja nekad brinem skoro pa bezrazložno, uglavnom kad je dragi u pitanju.

surefire @ 15:05 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 30, 2008
surefire @ 17:50 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, ožujak 29, 2008

Danas bila kod prijateljice koja ima zakon psa, kuju landseera, naravno da je pao i foto session.















surefire @ 22:26 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, ožujak 28, 2008

Volim petak. Pogotovo kad završi radno vrijeme i kad s osmijehom na usnama kročim na sunčanu ulicu i krenem doma. Onako, polako, s noge na nogu, usput gledajući izloge i prolaznike. Šteta je bila ne iskoristiti današnji lijep dan, mada se od podne do četiri sata činilo da se opet sprema kiša, ali oblaci su se brzo razišli, pa sam otišla u dugu šetnju s Rexonjom, a kasnije, malo pred sumrak, odjahala na istok, do Spiona Landa, velikog prodajnog centra gdje možete naći sve za kuću i vrt. Od blještavila ponude mi se vrlo brzo zavrtjelo u glavi, došlo mi da se udam samo da tu mogu otvoriti listu poklona za vjenčanje. Sreća, pa me ta pomisao brzo napustila.

Večeras nažalost nisam u ugodnom društvu, ali eto, utješila sam se nekako gledajući "Iskupljenje u Shawshanku", to mi je već godinama jedan od omiljenih filmova, s vrlo upečatljivom i vrhunskom glumačkom ekipom. Tim Robbins i Morgan Freeman su briljantni, ali ni sporedni likovi ne zaostaju. Onaj zbog kojeg mi koljena odmah zadrhte je Clancy Brown, u ulozi kapetana Byrona Hadleya, okrutnog zatvorskog čuvara. Tipu pristaju uloge negativaca da je to milina.



Malo listam i rezultate svog trackera. Baš me veseli što doista mnogi dolaze ovamo u edukacijske svrhe, i da uglavnom nema ključnih riječi koje se odnose na seks, iako ne znam kako sam uletjela u uži izbor kada se u Google tražilicu upiše "kako izgleda unutrašnjost frizerskog salona u Njemačkoj?". Primjećujem da Ibid muči mnoge, a veliki broj posjetitelja nabasa tražeći nešto o pasminama pasa i općenito o prehrani, njezi, odgoju itd. Fino, fino, samo neka se tako i nastavi.


surefire @ 22:40 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 27, 2008
Već danima mislim kako da napišem nešto pametno. A ne da mi se k'o što mi se ne da. Malo sam pustila mozak na pašu. I čini mi se da ću morati unajmiti prijateljičine tornjakuše da mi ga dotjeraju natrag. I kako je vrijeme loše, većinu slobodnog vremena prisiljena sam provoditi u kući, tako sam se opet bacila na pisanje svojih pričica i čitanje krimića. Obožavam forenzičke trilere, ali i klasične britanske krimiće, koje smatram najboljima. 

Nekad u knjižnici posudim i nešto što sam već čitala, samo da se podsjetim i opet uživam. Tako je proteklih dana svoj danak platila Minette Walters i njeni vrsni krimići "Val" i "Ledana". Osim majstorske priče, zadivljena sam i portretima glavnih likova, pogotovo policajaca, odnosno detektiva, nesavršeni, ali lako se zaljubiti u njih. Prije nekoliko godina, Hrvatska televizija prikazala je ekranizaciju "Ledane" i u glavnoj muškoj ulozi, tumačeći narednika Andyja McLoughlina, izmučene i gorčinom ispunjene duše, bio je ni više ni manje nego današnji Bond, Daniel Craig. Odmah mi je zapao za oko i drago mi je da je zasluženo dospio do trona, odnosno do tako značajne i slavne uloge. 

Sad trenutno čitam australsku spisateljicu Kathryn Fox i "Zle namjere", nije loše, ali tek sam na početku, pa ima vremena da se razočaram ili oduševim.

A za kraj, pjesma koja je na mojoj playlisti, služi za
 razbuđivanje, a daleko je od country izričaja koliko samo može biti.




surefire @ 17:41 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 26, 2008
Bleso se okupao... Ne bi da je +40...






surefire @ 23:26 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 25, 2008
surefire @ 22:28 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 24, 2008

Uskrs sam provela kod sestre i ubila se u hrani i piću...  Kao i obično...











Kad je kiša prestala, a prije nego se južina razmahala, sišla sam i na livade, evo par slika, uglavnom divljeg cvijeća.













surefire @ 00:42 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 23, 2008
surefire @ 20:43 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, ožujak 22, 2008
Na današnji dan, pred Uskrs, želim s vama podijeliti jednu od meni najdražih gospel pjesama, u izvedbi Anne Murray: In The Garden.


I come to the garden alone
While the dew is still on the roses
And the voice I hear, falling on my ear
The Son of God discloses
And He walks with me
And He talks with me
And He tells me I am His own
And the joy we share as we tarry there
None other has ever known
He speaks and the sound of His voice
Is so sweet the birds hush their singing
And the melody that He gave to me
Within my heart is ringing
And He walks with me
And He talks with me
And He tells me I am His own
And the joy we share as we tarry there
None other has ever known
I'd stay in the garden with Him
'Tho the night all around me is falling
But He bids me go; through the voice of woe
His voice to me is calling
And He walks with me
And He talks with me
And He tells me I am His own
And the joy we share as we tarry there
None other has ever known
surefire @ 13:30 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, ožujak 21, 2008
Volim svoj PMS. Pomalo iznenađujuća izjava, jer mi žene inače rado kukamo kad nas PMS zadesi. Neke kroz to razdoblje prolaze bez problema, dok ga druge itekako osjete i zapamte, i to ne po dobrom. Moj je negdje između tih dviju krajnosti. Već duže vrijeme slijedim pun Mjesec, i da, doima se poput likantropije, samo bez fizičkog preobražaja. 



Hormoni igraju svoju suludu igru, uvijek istu, jedino što se mijenja, ovisno o godišnjim dobima, je osjetljivost na hladnoću ili vrućinu. Zimi se smrzavam bez obzira koliko slojeva odjeće imam na sebi, a ljeti skapavam od vrućine čak i kad nije toliko vruće. 

Svaka je emocija prenaglašena, i dobra i loša. Kao da sam na brodici usred olujnog mora, čas sam gore, na vrhu pjenušavog vala, čas dolje, u udolini između dva vala. Mazna sam kao umiljata mačka, bijesna kao furija i toliko puna empatije da me svaka tuđa nesreća ili radostan događaj uspiju rasplakati. Prošli mjesec sam plakala kao kišna godina zato jer je Clare McLeod poginula u automobilskoj nesreći. Danas sam plakala jer se šef ponio kao svinja prema meni. Naravno, nisam se rasplakala pred njim, već kasnije, ali trebalo mi je puno samosvladavanja da pred njim ne prasnem i zgromim ga. Aha, nekad znam biti i fizički agresivna u ovo vrijeme, pa me bolje zaobilaziti ako nemate dobrog razloga da se sukobite sa mnom. Sumnjičava sam i senzibilna, pa vidim problem i ondje gdje ga nema, pa često s dragim nastane kratak spoj oko nečeg što je rekao ili učinio, pa i oko onog što nije rekao ili učinio. Sreća, naučio je u kojem grmu leži zec i zna kako tad treba obigravati oko mene. 

Bez obzira je li riječ o smijehu ili suzama, a ionako se oboje izmjenjuje u roku od nekoliko minuta, nije važno, u PMS-u se osjećam živom više nego tijekom ostalih dana u mjesecu. A što je najvažnije od svega, to je znak da moje tijelo funkcionira kako treba, tim više što sam točna kao švicarski sat, uz rijetke izuzetke. I zbog toga je to razdoblje vrijedno proživljavanja i veličanja, taj jedan dio ciklusa malog mjesečnog života u ženskom tijelu, simbol pravog, velikog života koji nam se sa svakim danom koji ostaje za nama osipa kao pustinjski pijesak kroz prste. 

surefire @ 15:39 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 20, 2008
surefire @ 23:18 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 19, 2008




surefire @ 20:22 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 18, 2008
Boja ispala dobro stop neće biti sudara po putu stop sad bježim jer grmi stop
surefire @ 22:28 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 17, 2008

Dosad smo se uglavnom nalazili na mom terenu. Tu sam mogla kako sam htjela, biti neprikosnovena vladarica vremena i prostora.  Na njegovom terenu je drugačije. Ponaša se prema meni kao da sam krhka i bespomoćna, što ni u kojem slučaju nisam. Nekad godi, nekad ide na živce. Ne smijem u rukama nositi ništa teže od par dekagrama, a prije nego i pomislim da mi je čaša prazna i da bih je mogla napuniti, on je već to učinio za mene. 

A da ne govorim o tome da ništa nisam smjela platiti, a kući sam došla s hrpom poklona i hrane, pa mi bilo neugodno objašnjavati mami da zapravo nisam potrošila ni kune (pardon, jesam, potrošila sam 200 kn, od toga najviše u Neumu), već da sam sve dobila. E, sad... Ona ne zna. Zapravo, sluti, ali ne zna koliko smo već duboko zabrazdili.  Ajde, nekako sam se izvukla, podmitivši je kajmakom i sirom, što ju je odmah ušutkalo. 

Ali neka on mene mazi i pazi i neka mi se sretno vrati s puta... I miss you!

surefire @ 21:40 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 16, 2008
Ne, nije naslov zato što mi je bilo loše u Mostaru, naprotiv, bilo je fantastično, već je to naslov poznate sevdalinke i činio mi se posve prikladan za ovaj mali putopis. A i neka bude zato jer me odlazak iz Mostara rastužio i još sam duhom u njemu, a za vas koji ne znate ovu sevdalinku, evo linka na Youtube: Mostar Sevdah Reunion: Čudna jada od Mostara grada.  
 
Mostar je divan grad. Toliko divan da i Teletubbiesi rado navraćaju u njega. 



Proljeće se osjeća u zraku, ptičice pjevaju, cvijeće počinje cvasti, ali priroda još može pokazati svoje hirovito lice, na planinama je, poput tihe prijetnje, snijeg. Zato su drvoredi još puka gola stabla i aleje pune sunca, za razliku od kasnog proljeća i ljeta, kad njima vlada sjena i hlad koji su utočište svima koji su prisiljeni provoditi ljeto u gradu, bez mogućnosti bijega iz te vreline. 





 
Veliki je to grad, od gotovo 65 tisuća stanovnika (u samom gradu, a ako uključimo čitavu općinu, dvostruko više), i možda mrvicu podcijenjen. Zbog njegovog zemljopisnog položaja, u srcu Hercegovine, u gotovo pustinjskom okružju, ali on sam leži na rijeci Neretvi, ukroćuje je i uživa u njenim blagodatima koje od njega čine pravu oazu. Grad je to burne prošlosti, a njegov se nastanak i utemeljenje pripisuje hercegu Stjepanu Kosači, čije ime nosi dom kulture u centru grada. 


Hrvatski dom hercega Stjepana Kosače

Grad u kojem bok uz bok stoje zapadnjačke građevine i prekrasni primjeri istočnjačke arhitekture, pri čemu je svakako nezaobilazan novi (nažalost) Stari most, te džamije, medrese, sahat kula itd. Mostar je grad mostova, te je po tome dobio i ime, odnosno po čuvarima tih mostova – mostarima. 


Stari most


Radobolja nekoliko desetaka metara od stapanja s Neretvom


Radobolja, nešto dalje, prizor kakav se često vidi u centru, voda i slapovi posvuda
 
Ovaj je vikend bio idealan za šetnju gradom, ne prevruć, a sunce je tek povremeno nestajalo iza oblaka. Na Rondu ćete vidjeti svakoga, ostanete li dovoljno dugo, prije ili kasnije tijekom dana, mnogi će tu navratiti u šetnju, na kavicu ili u shopping. Mi smo prvo navratili u Hrvatski dom hercega Stjepana Kosače, uvalili se u neki kafić, naručili sok i kolač – japanski vjetar. Prvo sam se nećkala u vezi kolača, ali hanibani je inzistirao, na kraju, imao je sreće što mu nisam preotela i njegov komad. Kolač je bio predobar, slatki grijeh, a poslužili su nam ga na tanjurićima a la engleski porculan, sa slikama pejzaža i seoskog života, mislim da će neki od vas znati o čemu govorim, nekoć su to bili vrlo popularni servisi i naveliko su se kupovali, u crvenoj i modroj boji. Zapravo, čak mi se čini da to i jest iz Engleske.

Dok smo tamo uživali u razgovoru i kolaču, začuli smo neko arlaukanje, koje me je isprva podsjetilo na mačje orgije u veljači, ali kad se zvuk približio, shvatili smo da je to reklamni auto jednog od mostarskih disko klubova, a koji je pozivao sve zainteresirane na koncert Dare Bubamare. Naravno da nam se digla kosa na glavi, ali ajde, taj jedan put smo pretrpjeli, ali kad je auto u kratkom roku prošao tuda četiri-pet puta, bili smo spremni upucati vozača bez milosti. 

Podosta vremena proveli smo i u shopping centrima. Ne zato što sam manijak za shopping, nisam uopće, ali nisam se mogla ne diviti ponudi. Ima svega i svačega, Dubrovnik je jad i bijeda prema ponudi u mostarskim trgovinama koja se može mjeriti s europskim metropolama. Svatko može nešto pronaći za sebe. Namjerno nisam htjela ništa kupiti, jer sam znala da mi on neće dati da to i platim, već će on platiti, pa makar silom. Možda to i ne bi bilo tako strašno, da već prije toga od njega nisam dobila hrpu poklona, vratila sam se doma s toliko vrećica da sam mogla unajmiti i jednog tovara da mi sve to nosi, da se ne mučim.

Hrana je u Mostaru za prste polizati. Osobno mogu preporučiti restoran "Rondo" na Trgu hrvatskih velikana i "Libro" u Ilićima na vrelu Radobolje. Porcije su obilne i nevjerojatno ukusne, usluga brza i kvalitetna, a cijene su vrlo pristupačne, za razliku od dubrovačkih. Teletina mi uglavnom nije omiljeno meso, ali Mostarci je bogme znaju pripremiti, u "Rondu" smo jeli fantastične teleće medaljone pripremljene na žaru, pravi raj! "Libro" je specijaliziran za teletinu ispod saća, pa ni to nemojte propustiti.



Subotom se u Vrapčićima, malo izvan Mostara, održava sajam na kojem možete kupiti ama baš sve, od metle do kutne garniture i pritom prilično jeftino proći. Naravno, dosta toga je upitne kvalitete, ali ako dovoljno duboko kopate, iskopat ćete i poneki dragulj. Možete se odjenuti od glave do pete, igračkama namiriti cijeli dječji vrtić, opremiti kuću neophodnim sitnicama, babi i djedu trave za liječiti sitne i manje sitne boljke, a i kupiti vrtnog patuljka ako imate reprezentativan vrt. Samo, kod njih nisu popularni klasični vrtni patuljci, već životinje, pa ćete tako naći labudove, pse, žabe i slične beštije za postaviti u vrt. Svako toliko osvane neka nova životinja, pa su tako ove godine hit kobre i bjeloglavi orlovi. 

BIH još uvijek nije uništena bezumnim uvozom kao Hrvatska gdje su seljaci svedeni na rub bijede jer uglavnom ne mogu prodati ono što proizvedu. Ovdje domaće još uvijek cvjeta, pa u Vrapčićima možete nabaviti voće i povrće, te mliječne i mesne prerađevine. Kad dođete do dijela gdje se prodaje hrana, oduševi vas i sam miris, davno zaboravljen, jer već dugo mi se čini da je hrana kod nas izgubila i okus i miris kakav je nekoć imala. Apsolutno preporučujem da kupite kajmak, jer je savršen, a i cijena je umjerena, za kilogram traže od 10 do 15 konvertibilnih maraka (40-60 kn), što je super povoljno, jer se industrijski kajmak kod nas prodaje za 15 do 20 kn za 250 grama. Preporuka je konvertibilne marke kupiti u banci u Hrvatskoj jer je tečaj nešto povoljniji nego na licu mjesta gdje će vam tražiti ravno 4 kune za marku. Uz kajmak, nudi se još mnoštvo vrsta sireva, što svježih, što sušenih, i u mogućnosti ste sve probati prije nego kupite, tako da uglavnom ne kupujete mačka u vreći nego ono što vam se svidi. Sad kad su toplija vremena, bilo bi mudro kupljeni kajmak i slično staviti u izolacijsku vrećicu u kakvoj se obično nosi kupljeni sladoled. Uz kajmak, kupila sam i nešto što sam dugo tražila: male glavice luka koje ću ukiseliti u vinskom octu. Obožavam ih, a preskupo mi je kupovati one SMS-ove teglice kapulica u octu, iako su odlične, tako da ću to sama napraviti. Palo mi je napamet i da iznenadim mamu s par kokoši nesilica, ali sam se na vrijeme zaustavila i malo bolje razmislila: vjerojatno bih, zajedno s njima, dobila izgon iz kuće. Makar su cijene jaja u Hrvatskoj tolike da stvarno ne bi bilo loše imati koju koku. 

Mostar ima i svoju mračnu stranu. Rat je i ovdje donio zlo, netoleranciju i mržnju, razdvojivši istočnu i zapadnu stranu grada i ljude. Mnoge kuće nisu obnovljene, čak i neke u strogom centru, pa porušene i oštećene granatama, stoje kao biljezi bolnih i otvorenih rana. Uz poneku časnu iznimku, Bošnjaci i Hrvati se drže strogo odvojeno, ne samo u vjerskim pitanjima, nego i u svakodnevnom životu, pa i sportu. Time je bitan dio mostarskog šarma izgubljen, kao da je samo fasada čaroban splet dviju kultura, dok su u svemu ostalom razdvojeni. Čak je i toranj katoličke crkve koji dominira gradom onako visok izgrađen samo zato da premaši sve minarete u gradu. Meni je to najteže prihvatiti, zapravo, još uvijek to ne prihvaćam. Tolerancija je moj način života, poštujem druge vjere i običaje, i iako sam katolkinja, mujezinski zov s minareta nekako dira u srce isto kao i zvonjava naših crkvenih zvona. 


Toranj katoličke crkve dominira gradom

Upravo je netolerancija i bezumna mržnja uzrok uništenju mnogih objekata od velikog povijesnog i kulturnog značaja. Za uništenje Starog mosta znaju svi, a ja sam imala prilike vidjeti razoreno Partizansko groblje, memorijalno groblje za Mostarce koji su pali u Drugom svjetskom ratu. 


Partizansko groblje nekoć...


...I danas.


Groblje je nedavno bilo obnovljeno, ali i ponovo uništeno, vandali su ga sravnili sa zemljom. Svaki je nadgrobni kamen polomljen, a put do groblja dug nekih tristotinjak metara popločan je krhotinama stakla od boca piva i drugih, žešćih pića. 

Ah, boce. Na njih i zaboravih. Mostar je pun boca. Onih plastičnih kakve u Hrvatskoj rijetko vidite bačene jer ih netko odmah pokupi. I sama ih skupljam jer na mjestima gdje s Rexom šetam uvijek bude pokoja, tako se tjedno zaradi koja kuna, ništa veliko, ali eto, bar smanjujemo zagađenje okoline. A u Mostaru, da me pustiti da skupljam te boce, u manje od pola sata skupljanja zaradila bih sigurno tisuću kuna. Hanibani je umirao od smijeha dok sam ja gramzivim pogledom ispraćala svaku bocu na koju bismo naletjeli putem. 

Prošetali smo i parkovima, ali čovjeka neugodno štrecne kad vidi ovakav znak i posljednju stavku na njemu, jer ukazuje da je riječ o nečem prilično uobičajenom. 



Za kraj, zaletjeli se malo i do Čapljine. Kao, vidjeti ostatke antičke Ville Rustice. Aha, kako da ne. Kad sam skontala da je tu konjušnica i da je to zapravo surprise za mene i šlag na torti, zaboravila sam na antičke ostatke i uvalila se među konje. Kako ih volim…








Što reći nego… Bio je to fantastičan provod i nadam se da će se uskoro ponoviti. Isti grad, isti akteri. I možda malo bolja vremena.
surefire @ 20:52 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
subota, ožujak 15, 2008
... pogodite...



surefire @ 20:57 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, ožujak 14, 2008

Danas smo proslavili dva rođendana: mamin, neću reći koji, jer bi me zadavila , i Rexov peti rođendan. Ne mogu vjerovati kako vrijeme leti. Njemu smo napravili tortu od kuhane riže i sirovog mljevenog mesa, a mi smo se ipak odlučili za konvencionalniju tortu od lješnjaka.





A evo i par današnjih Rexovih slika:






napad na travu



surefire @ 23:05 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 13, 2008

Opet malo surfala po Jubitou... I upisala točno određen pojam, jer sam htjela vidjeti malo više, propustila sam njihove nastupe u Hr. Fascinantni su, i bogme mi se zavrtjelo u glavi. Whirling dervishes.

surefire @ 23:04 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 12, 2008

Na poslu, sreća, uopće nije bilo strašno. Bez problema sam sve riješila, i jedva dočekala doći doma, da odem s Rexom u šetnju. A nakon šetnje, kad smo se vratili kući, na dvorišna vrata nam je zakucao stari znanac: engleski seter za kojeg sam mislila da ga više nema među živima, jer ga dugo, dugo nismo vidjeli. Mlad je, ali nesmotren, i često odlazi kilometrima daleko od kuće i prilično neobazrivo leti preko ceste, pa uvijek umirem od straha da ga ne udari auto. Nevjerojatno koliko je to živahno stvorenje, iako se Rex isprva oduševio što ga vidi i pustio ga u dvorište, vrlo brzo mu je dosadilo gledati kolikom brzinom taj pesonja juri tamo-amo, pa je počeo brundati. Onda sam pustila setera van, stavila Rexa na lajnu i izašli smo ga malo ispratiti. Slika nemam, jer fotić još nije kod mene (nadam se da sutra stiže), ali imam par, ne baš najboljih, slika s njihovog prethodnog susreta.














surefire @ 18:25 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 11, 2008

Vrijeme šugavo, ali barem mi je dan relativno brzo prošao u ugodnom društvu, prvo prijateljice, a zatim i susjeda. Postala nam je navika skuhati čaj i to onaj od naranče i cimeta, te udariti po čajnim i jaffa keksima, zbog čega se Rex povampiri i nemilice žica. 

Počele su pripreme za petak, tj. za mamin i Rexov rođendan, torta je već napravljena i hladi se u frižideru, moja omiljena, s lješnjacima. 

Jedino čega se unaprijed užasavam, jest sutrašnji radni dan, jer ću morati potegnuti kao konj da šefu serviram spisak za kojeg mi inače trebaju bar dva radna dana, ali eto, on je odlučio da mu to treba odmah sutra (danas popodne me nazvao da mi to kaže!). Preživjet ćemo valjda i to...

surefire @ 22:42 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 10, 2008

Večeras sam in the mood za buntovnog Stevea Earla, pa dajem link na jednu njegovu odličnu pjesmu: Copperhead Road.

surefire @ 23:07 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 9, 2008

Gledali neki film. Da me ubijete, ne sjećam se koji, svakako neka žnj produkcija, a i nismo ga gledali od početka, nego negdje već pri kraju. Ali potegnulo se zanimljivo i pomalo morbidno pitanje. Što ljudi osjećaju u onih par sekundi prije nego ih ubiju ili nastradaju u nesreći i slično. Što se sažme u to kratko vrijeme kad znate da ćete umrijeti i da nema izlaza? U filmovima i knjigama kažu da izvrtite čitav život u mislima. Hm, meni bi za to trebalo malo više od tih par sekundi ili djelića sekundi. Ali, mislim da nije tako. Ne prolijeće nam tad život pred očima. Postoji samo praznina, dovoljno da shvatite da umirete, a nedovoljno da se počnete bojati.

 
On, prekaljeni ratnik, kaže da se ne sjeća baš. Nisam inzistirala, iako znam da mu je u ratu bilo gusto i da je svjedočio pogibijama mnogih, pa i vlastitog brata. Nisam htjela zabadati nož u staru ranu i vrtjeti ga da bih zadovoljila svoju znatiželju. Inače rado skupljam tuđa iskustva i ugrađujem ih u priče, zajedno sa svojima. I rado održavam sjećanja na površini, ne puštajući ih da potonu, jer svi ti osjećaji, i dobri i loši, čine da se osjetim živom i da maksimalno uživam u onome što mi život pruža. Ovaj put sam ustuknula, za svoje i njegovo dobro. Ne znam, ali slutim. Već je i sama slutnja dovoljno strašna. 


Da ne kopam po njegovim sjećanjima, pretražujem svoja. Rat preskačem, jer gotovo nijedna prijetnja nije bila izravna. Bilo je užasno, ali najbliže smrti sam bila samo jednom, kad mi je metak prozviždao pored glave. Samo, čak ni tada nije bilo straha, već se ta zgoda ponosno prepričavala svakome tko je htio slušati i zgražati se nad činjenicom da sam bila tako blizu smrti. 


Ali ono pravo, uvjerenje da ću umrijeti i beznađe u tom djeliću sekunde iskusila sam nešto prije toga. Jedne večeri, vraćala sam se kući nakon dana provedenog s prijateljicom. Put je bio mračan i vodio je kroz divljinu, a u jednom trenu sam došla preblizu ruba i stala na kamen koji je popustio i odronio se. Znala sam gdje sam: nad provalijom. I dobro se sjećam da je taj trenutak pada trajao nevjerojatno dugo. Uh, uh, boljet će, mislila sam, već pomirena sa smrću koja me čekala. Jedino sam na to mogla i misliti, ne na svoje bližnje i sjećanja iz dotadašnjeg života, već samo na let zrakom i stijene koje su me čekale na dnu provalije. 

Naravno, imala sam sreće, inače ne biste danas čitali ove retke: već nakon par metara, pala sam na grane nekog stabla i grmlje, a zatim na kamenje, nisam stigla do dna provalije i izvukla sam se samo s ogrebotinama, popela se natrag na put i nastavila kao da ništa nije bilo. Glava mi je i dalje bila prazna, nisam plakala, nisam razmišljala ni o čemu, samo sam nastavila dalje prema kući.  I sačuvala sjećanje.


surefire @ 20:44 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
subota, ožujak 8, 2008

Jutros je poruka stigla malo prije devet ujutro. Naravno, drijemala sam, ipak je vikend, treba se malo opustiti. Poziv je uslijedio nešto kasnije, već mi je po glasu znao da sam još u krevetu. Da je bar bio tu sa mnom... 

Svim ženama neka je sretan ovaj dan, ali i svi ostali dani u godini, a muškarcima koji nas vole i cijene šaljem veliki poljubac.



surefire @ 12:51 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, ožujak 7, 2008
Bugarski talent show Idol. Na ovo ne treba trošiti riječi, samo pogledajte i poslušajte. Ken Lee.
surefire @ 23:30 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 6, 2008
surefire @ 00:36 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 5, 2008

Uh, kako čeljade samo sebi nekad zna stvoriti problem od ničeg... Samu sebe korim što sam bila tako blesava, ali nisam si mogla pomoći. Naime, sinoć me je trebao nazvati. Onako po defaultu, da razmijenimo novosti od proteklog dana kad se nismo vidjeli ni čuli, ništa obavezno, ali već ustaljeni raspored, da čujemo jedno drugom glas i pošaljemo poljubac za laku noć. Nije nazvao, makar sam čitavu večer nosila mobitel sa sobom posvuda, pa skoro i pod tuš. Dobro, ajde, pretpostavila sam da je zaspao, jer se nekad i to zna dogoditi. Jutros na putu do posla šaljem poruku. Ništa. I već sam se lagano uspaničila. Da nisam imala hrpu posla i stranaka, te da mi šef nije non-stop visio nad glavom, odmah bih zgrabila telefon i nazvala, ovako se agonija produžila. Radila sam i gutala suze, zamišljajući najgore scenarije. Sve dok me nakon malo više od sat vremena nije iz toga izbavila njegova poruka. Koje olakšanje, makar nisam ni trebala odmah misliti na najgore...

surefire @ 13:31 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 3, 2008

Svatko od vas zna da se psi lako obučavaju za pomoć čovjeku, za traženje droge i eksploziva, traženje nestalih osoba i leševa, kao policijski psi čiji je zadatak uhvatiti bjegunca i zaustaviti ga, a jedna od najplemenitijih dužnosti koje psi obavljaju je vodič slijepih osoba. No, vjerujem da je malo tko čuo da se psi koriste i kao pomoć gluhim osobama, tim više što takva praksa nije još zaživjela na našim prostorima. 



Psima je reagiranje na različite zvukove urođeno, pa ne postoji specifična pasmina koja se koristi u ovom slučaju, za razliku od pasa vodiča slijepih, koji su uglavnom pripadnici lako odgojivih pasmina labrador retriver i zlatni retriver. Psi za pomoć gluhim osobama u Velikoj Britaniji, Australiji, Novom Zelandu, Sjedinjenim državama i drugim zemljama ponajčešće su mješanci i regrutiraju se u azilima, a da bi bili pomagači gluhim osobama moraju zadovoljiti tri osnovna uvjeta: dobar temperament, reagiranje na zvukove i želja za radom i učenjem. Obuka traje od 3 mjeseca do godine dana, s tim da kasnije korisnik psa može, uz pomoć trenera, proširiti raspon zvukova na koje će pas reagirati i obavještavati.





Tako obučen pas reagirat će na slijedeće zvukove: zvono i kucanje na vratima, zvonjavu telefona, raznorazne alarme, budilicu, djetetov plač, a van kuće i na sirene, na nepoznate ljude koji se obraćaju korisniku psa kao i na one koji ga poznaju i zovu ga imenom. U svim ovim slučajevima, osim, naravno, vani na ulici, gdje je reakcija ipak malčice drugačija i ovisi o situaciji i prometu, pas će doći do svog vlasnika, dotaknuti ga šapom ili njuškom da skrene pažnju na sebe i odvesti ga do izvora zvuka, dok u nekim slučajevima, kod požarnog alarma, pas može biti istreniran da čovjeka odvede dalje od zvuka. Kao i psima vodičima slijepih, takvim je psima, ako su propisno označeni, pristup dopušten svugdje.



 
Moj Rex je pas kojem je čuvarska dužnost sve na svijetu i naravno da reagira uglavnom na svaki zvuk. Reakcija nije uvijek ista i prema njoj se ravnam i istražujem što je u pitanju. Ne dolazi do mene da bi me upozorio, ali u kući je ionako moja sjena, uvijek uz mene, i tako ga mogu dobro čuti. Istina, laje tako gromoglasno da bi probudio i mrtve, ali lajanje nije toliko često, umjesto toga, služi se gunđanjem i cviljenjem, što je meni znak ili da me netko zove iz dvorišta, ili s gornjeg ili donjeg kata,, ili zvoni telefon, ili je možda došao poštar, ili će uskoro cestom proći vatrogasci, hitna ili policija, ukoliko su im uključene sirene. Kad šetamo putem iznad naselja kojom zna povremeno proći auto, ako nam dolazi iza leđa, okrene se da bi upozorio na dolazak i skloni se sa strane. U biti, ništa toliko specifično, ali dobro čitam njegove znakove, pa lako zaključim što je u pitanju i to mi je velika pomoć, osjećam se dosta sigurnije i ne toliko izolirana, kao što su gluhe i nagluhe osobe obično pomalo izvan svega, u svom svijetu. 

surefire @ 17:33 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 2, 2008

Volim nedjelje. Spore su i uspavane. Čini se da dan traje vječno, rastegne se između jutarnjeg seksa i večernjeg poljupca za rastanak, i tek nakon toga počinjem pomišljati na sutrašnji radni dan i raspoloženje mi se sroza. 

A koliko je tek toga stalo u današnji dan... Maženje, šetnja, razgovori, kupanje psa (konačno!), gastronomski užici... Papali smo oslić a la bakalar, tj. na bijelo, i američke palačinke, ovaj put sa namazom od sira. 

I Rexonja je dobio pola palačinke sa sirom, kao nagradu za uzorno ponašanje tijekom kupanja i dugotrajnog feniranja. Morala bih nabaviti profi fen za pse, i tako skratiti vrijeme sušenja, danas smo samo na feniranje potrošili više od sat vremena. Ali zato je sad k'o pahuljica, ljubav moja. Slikat ću ga čim dobijem fotić natrag, posudila sam ga, u dobre ruke, istina, ali kao da sam se odrekla dijela sebe, baš mi fali.



surefire @ 18:38 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
subota, ožujak 1, 2008
Jednom davno, svi ljudski osjećaji i sve ljudske kvalitete našli su se na jednom skrivenom mjestu na zemlji. Kada je Dosada zijevnula treći put, Ludost je, uvijek tako luda, predložila:
- Hajdemo se igrati skrivača! Tko se najbolje sakrije, pobjednik je među osjećajima.
Intriga je podignula desnu obrvu, a Radoznalost je, ne mogavši prešutjeti, zapitala:
- Skrivača? Kakva je to igra?
- To je jedna igra… - započela je objašnjavati Ludost. - … u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milijun, dok se svi vi ne sakrijete. Kada završim s brojanjem, polazim u potragu, i koga ne pronađem, taj je pobjednik. 

Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je Oduševljenje. Sreća je toliko skakala da je nagovorila Sumnju i Apatiju koju nikada ništa nije interesiralo. Ali nisu se svi htjeli igrati. Istina je bila protiv skrivanja, a i zašto bi se skrivala? Ionako je uvijek, na kraju, svi pronađu. Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mučilo što on nije bio taj koji se sjetio predložiti igru. Oprez nije htio riskirati.
- Jedan, dva, tri… - počela je brojati Ludost.

Prva se sakrila Lijenost, koja se, kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu. Vjera se popela na nebo, Zavist se sakrila u sjenu Uspjeha koji se mučeći popeo na vrh najvišeg drveta. Velikodušnost se nikako nije mogla odlučiti gdje se sakriti jer joj se svako mjesto činilo savršenom za jednog od njenih prijatelja. Ljepota je uskočila u kristalno čisto jezero, a Sramežljivost je provirivala kroz pukotinu drveta. Krasota je našla svoje mjesto u letu leptira, a Sloboda u dahu vjetra. Sebičnost je pronašla skrovište, ali samo za sebe. Laž se sakrila na dno oceana (laže, na kraju duge), a Požuda i Strast u krater vulkana. Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije važno.

Kad je Ludost izbrojila 999.999, Ljubav još nije pronašla svoje skrovište jer je sve bilo zauzeto. Ugledavši ružičnjak, uskočila je prekrivši se prekrasnim pupoljcima.
- Milijun! – zavikala je Ludost i započela svoju potragu.

Prvu je pronašla Lijenost, iza najbližeg kamena. Ubrzo je začula Vjeru kako raspravlja o teologiji s Bogom, a Strast i Požuda su iskočile iz kratera od straha. Slučajno se tu našla i Zavist, i naravno, uspjeh, a Sebičnost nije trebalo ni tražiti, sama je izletjela iz svog savršenog skrovišta koje se pokazalo pčelinjom košnicom. Od tolikog traženja Ludost je ožednjela i tako u kristalnom jezeru pronašla Ljepotu. Sa sumnjom je bilo još lakše jer se ona nije mogla odlučiti za skrovište, pa je ostala sjediti na obližnjem kamenu. Tako je Ludost, malo po malo, pronašla gotovo sve. Talent u zlatnom klasju žita, Tjeskobu u izgorjeloj travi, Laž na kraju duge (laže, bila je na dnu oceana), a Zaborav je zaboravio da su se uopće ičega igrali. Samo Ljubav nije mogla nigdje pronaći. Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine, i kada je već bila bijesna, ugledala je ružičnjak. Ušla je među ruže, uhvatila suhu granu i od bijesa i iznemoglosti počela udarati po prekrasnim pupoljcima. Odjednom se začuo bolan krik. Ružino je trnje izgreblo Ljubavi oči. Ludost nije znala što učiniti. Pronašla je pobjednika, osjećaj nad osjećajima, ali Ljubav je postala slijepa. Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti i naposljetku odlučila zauvijek ostati uz Ljubav i pomagati joj. Tako je Ljubav ispala pobjednik nad osjećajima, ali ostala je slijepa, a Ludost je prati gdje god ide…
surefire @ 23:05 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Arhiva
Tracker
eXTReMe Tracker
Brojač posjeta
195739
Index.hr
Nema zapisa.