Words are all I have to take your heart away
Hearts On Fire
 
Blog - veljača 2012
srijeda, veljača 29, 2012

Osvanulo nekoliko lijepih sunčanih dana, i eto, već me nema, ljepše je izaći vani dok ima sunca, ali skitnja ima i svojih negativnih strana, doma se skupi posla i obveza, pa je onda teže doći do računala i blogera. Za vikend sam opet bila vrijedna, pa napravila kolač, i to kuglof mravinjak, onaj u kojeg se stave čokoladne mrvice, pa kad se ispeče i razreže djeluje kao pun mravi. Nestao u roku keks. Ispekla sam ga u petak, a već za nedjelju smo morali vadili iz zamrzivača štrucu orahnjače, jer smo očekivali goste. 

Za vikend smo se oprostili i od dječjih kolica koje smo za Markove potrebe posudili od jednog muževog prijatelja. Bila su fantastična, ali su ipak odslužila svoje, jer on više u tu košaru ne može stati. Svidjelo mi se zato što je ta košara baš u onom pravom horizontalnom nultom položaju, a neki dan sam u autobusu vidjela i sportski dio tih kolica, i stvarno je wow. Na prvi pogled možda i ne djeluju osobito lijepa, ali kvalitetna jesu. Marka Bugaboo i čujem da koštaju cca 1000 eura, što bi nama ionako bilo previše za dati za kolica. Ja sam bila bacila oko na neka druga kolica isto 3 u 1, ali upola jeftinija, međutim, mene se jednostavno zaobišlo kad su se kolica kupovala. Tad sam tek bila rodila i muž me uvjerio da će se njegova sestra pobrinuti za to, a da će joj on dati novac. Međutim, kad sam vidjela koja su kolica uzeli, razbjesnila sam se. Kolica sama po sebi nisu bila loša, Peg Perego Aria, i to crvena, ali to su sportska kolica za starije dijete i nikako nisam htjela u njih staviti Marka koji je tada imao svega mjesec i nešto. Žena koja je radila u dubrovačkom Peg Perego centru preporučila je ta kolica i tvrdila da je ona svoje jednoipolmjesečno dijete vozila u baš takvim i naravno, oni povjerovali i kupili. Došlo mi je da odem u taj centar i dobro joj izvučem uši, ne znam uopće kako sam se suzdržala. Naravno da nije dolazilo u obzir kupovati još jedna kolica za manje dijete, pa smo tako posudili ova Bugaboo koja stvarno idu super po svakakvom terenu. A ova sportska kolica Aria su tek sad došla na svoje, tek odnedavno Marko može u potpunosti u njima uživati, sad mali mudrac neće više da leži u kolicima, već želi sjediti. 

Sad pokušavamo nabaviti podne puzzle kojih u Dubrovniku nema. Odnosno ima, ali cijena im je jednaka cijeni zlatnih poluga. Zvali smo u Zg u jednu firmu koja ima povoljne puzzle, ali kod njih je tolika navala da su ostali bez zaliha i nove puzzle se očekuju tek za dvadesetak dana. I inače smo mi u Dbk zakinuti u mnogočemu, cijene su jako visoke, a izbor loš. A da ne govorimo da je jedino mjesto po dućanima gdje se beba može presvući DM u lapadskom DOC centru, koliko znam. Ostala dva DM-a u Dubrovniku nemaju tu mogućnost, a vjerujem, i svi ostali dućani. Nisam imala iskustva s dojenjem u javnosti, pa ne znam kakve bi to reakcije izazvalo, ali činjenica je da je rađanje i imanje djece, unatoč modernom dobu i edukaciji, spalo na zaista niske grane. Pri tome najviše mislim na nemogućnost velikog broja žena da dobiju posao (i lakoću kojom gube posao), jer eto, ili planiraju obitelj ili imaju malu djecu u trenutku zaposlenja. I sama sam na nekoliko razgovora za posao morala odgovarati na pitanje planiram li obitelj, što je i više nego ponižavajuće, jer za kog vraga moram odavati detalje iz svoje intime? Usrdno se nadam da će nova Vlada učiniti nešto pozitivno i po tom pitanju, da žene u fertilnoj dobi ne budu više građanke drugog reda. Ili je to, u ovo doba nemilosrdnog kapitalizma, utopija? Vidjet ćemo... Ono što znam jest da bih voljela čim prije imati i drugo dijete i to će vjerojatno utjecati na moj posao, ali obitelj je važnija. 

surefire @ 19:46 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, veljača 23, 2012

Danas smo konačno uživali u toplom i sunčanom danu. Sunce se u mom naselju pokazalo u punom sjaju nakon što ga više od 3 mjeseca nismo vidjeli, jer nam ga zimi zaklanja brdo. Jutros sam morala otići do grada i srušiti posljednju tvrđavu mog djevojačkog prezimena, promijeniti autobusni pokaz sa starog na novo prezime. Učinila bih to i prije, ali eto, važio je čitavu godinu, pa nisam. Mislila sam da ću morati dulje čekati, ali trajalo je svega desetak minuta. I sad sam opet mirna godinu dana, i to dogodine samo moram poći na šalter produžiti, naravno, ukoliko regulative Grada Dubrovnika vezano za korisnike godišnjih pokaza budu ostale iste. 

A popodne smo hranili galebove. Izvela sam Marka ispred kuće, a kad sam vidjela da imamo u blizini jato zainteresiranih i uglavnom mlađih galebova, prepustila sam svojoj mami da pričuva Marka dok trknem do kuće po malo starog kruha i fotoaparat. 

galebovi

galebovi

galebovi

galebovi

galebovi

galebovi

galebovi

galebovi

galebovi

galebovi

galebovi

Marko

surefire @ 18:56 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, veljača 17, 2012

Danas bili na kontroli kod pedijatrice i cijepljenju. Cijepljenje u obje noge prošlo s malo suza i dernjave, ali ništa strašno. Sa 7 mjeseci i 7 dana, Marko je težak 8700 grama i dug 72 centimetra, pravi mali kapitalac. Aj, barem se baka uvjerila da dijete jede dovoljno i kvalitetno, u dva mjeseca dobio je kilogram. 

surefire @ 20:56 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 15, 2012

Protekli tjedan živjela sam u miru. Bila sam žena, majka i kraljica, sve dok se kući nije vratila moja mama, s kojom se već godinu nadmećem za ovu posljednju titulu, a bogme, i ovu drugu mi osporava. Tješi me pomisao da nisam jedina, pun je i internet i real life takvih žalbi, ali da mi ide na živce, ide, tim više što sam se ja nadala većoj podršci, umjesto podmetanju klipova pod noge. 

Otkako sam se udala, a pogotovo otkako sam postala mama, od sebičnog, samoživog djeteta kakvo sam dotad bila, postala sam zrela osoba. Kod moje se mame proces nekako izvrtio naopako, pa nekad imam dojam da imamo tinejdžera u kući. Ako, npr. svog muža u nečemu pretpostavim njoj, počne se duriti. Ako kažem da smo neku hranu kupili da svi jedu, a ne samo da je ona nemilice jede dok ne nestane, duri se. Pogotovo se to događalo neposredno nakon poroda, kada mi je muž kupovao, recimo tako, bolju hranu, jer mi je krvna slika bila katastrofa, na porodu sam izgubila dosta krvi i morala sam primiti dozu krvi. Sve su to jako neugodne situacije, jer je ona moja majka i volim je, i ne trpim da smo zbog bilo čega zavađene, ali nekad je toliko nerazumna da me to izvodi iz zdrave pameti. 

Vječito prigovara da nisam dovoljno dobra majka ni domaćica, tim više što tjeram muža da mi pomogne. A vjerojatno najveći trn u oku joj je činjenica da nemam pojma što moj muž ima od odjeće i obuće i u kojem mu to ormaru stoji. Kao, ona se brinula o odjeći svog muža/mog tate, pa moram i ja o muževoj. How yes no, on se sasvim dobro snalazi i sam, sam kupuje odjeću, sam kombinira, a kad je prljava, ostavi je na mjestu predviđenom za skupljanje robe za pranje. I smatram da je to sasvim OK. A da mu ja pripremam kombinaciju odjeće koju će nositi, e, moj bi se jadni muž smrznuo. On je, naime, zimogrozan, i odjene cca 4 sloja odjeće, a meni i zimi dovoljna dva rukava za vani: deblja majica ili džemper i kaput. 

Najgore mi je kad mi dirne u dijete, tj. u moju "nepodobnost". E, ne nosim ga dovoljno po rukama, tjeram ga da određeno vrijeme provodi na trbuhu iako to ne voli i slično. Hranjenje je posebna priča. Ubila me u pojam onda kad sam bila najosjetljivija i najranjivija, optužujući me da izgladnjujem dijete na sisi, da mi mlijeko nije kvalitetno i da ga nema dovoljno. Onda kad je uspjela u tome da dio obroka maleni dobije na bocu, adaptirano mlijeko nije bilo dovoljno dobro. U suradnji s mužem, uzela sam Aptamil koji slovi za jedno od najboljih i najkvalitetnijih u svijetu, te relativno lako probavljivo. Bojala sam se da će mi, ako uzmem neko drugo adaptirano, bebač prebrzo dobivati na kilaži, a kombinirano s dojenjem i Aptamilom, išlo je nekim umjerenijim tijekom, što opet nije bilo dobro, jer mu je, citiram, to mlijeko preslabo i mora piti nešto jače. Nitko sretniji od mene kad je otišla od kuće na neko vrijeme i tad sam forsirala dojenje do te mjere da je većinu mlijeka ipak dobio od mene, a ne iz boce. Još uvijek tako kombiniramo i još uvijek traje prigovaranje da mu je mlijeko preslabo.

A tek dohrana? Pilanje o dohrani počelo je kad je malac imao svega tri mjeseca, i nijedan argument nije bio dovoljno dobar. Pozivala se na moju sestru koja je svoja dva sina rano počela dohranjivati, ali isključivo zato jer su obojica od početka bili samo na adaptiranom mlijeku. Mi smo dohranu počeli s navršenih pet mjeseci i dobro nam ide, uvodim namirnice malo pomalo, ali uvijek pitanja, kad ćeš ovo, kad ćeš ono, zašto mu ne daš kekse, zašto mu ne kupiš Čokolino i bla bla. A tek kad uzme malca u naručje, pa ono potiho optužujući kaže: A ti si mi, mali, nešto olakšao, a i faca ti se stanjila?. O, joj, muko moja, pa ne bih li je na Mars poslala prvim spaceshuttleom... Jedva čekam petak, tad idemo kod pedijatrice na kontrolu, pa ćemo ga konačno i izvagati nakon puna dva mjeseca. 

Ne znam, nekako sam očekivala više podrške i razumijevanja od nje. Pa i po pitanju mog "lošeg" domaćinstva. Nije da sam neuredna, ali ona hoće da kuća bude kao crkva, bez ikakvih suvišnih predmeta na vidiku. Nije takva bila oduvijek, dobro se sjećam kako ju je moja pokojna baka špotala da joj je kuća k'o štala i da su joj te optužbe teško padale, ali eto, izgleda da je zaboravila kako je njoj bilo kao mladoj majci. Osim toga, kad je ona kući, nerado se upuštam u bilo kakve pothvate jer ne želim smetati njezinim zamislima i uradim samo ono što ona traži od mene, plus kuhanje i odlazak u svakodnevni shopping. Kad je nema, onda je to drugi par rukava, s mužem se dogovorim što kuham koji dan, stignem skuhati i praviti kolače (samo prošli tjedan smo imali tri kolača, odnosno dvaput kruh sa cimetom i jednom čoko-koko), poigrati se s djetetom i srediti mu rutinu. Prošli mjesec, baš nakon što sam se na blogu pohvalila kako mi dijete spava cijelu noć, sve se poremetilo, i mjesec dana je noću bila kriza, znao je čvrsto zaspati tek pred jutro, u 6 ujutro i onda spavati do podne. Nikako nisam uspijevala to riješiti. Priznajem, bila je donekle od pomoći, noću bi preuzela svoj dio pokušaja uspavljivanja i nosanja djeteta tamo-amo dok mi je muž blaženo spavao, nesvjestan plača i nespavanja. Kad je opet otišla od kuće, uspjela sam uvesti neki novi dnevni ritam, pojačati mu dnevno spavanje i bolje rasporediti obroke, a uvečer ga dulje držati budnim. I, gle čuda, to profunkcioniralo. Ali sad sam mučiteljica jer ne dajem djetetu jesti svako sat vremena i držim ga predugo budnog.

Moj muž se ne miješa, tj. potajice mi drži stranu, ali me isto tako potajice i prijekorno gleda ili gađa nekim odjevnim predmetom tipa kape, kad god se moj glas povisi u raspravi s mamom o djetetovim pitanjima. I on mrzi konflikte, ali nikako da shvati da su to prolazne čarke, i da se nijedna od nas ne ljuti toliko da bismo se ozbiljno zakrvile. Ali ne mogu dopustiti da se držimo njenog pogleda na odgoj djeteta, a koji je negdje između pokušaja odgoja i pokušaja da se malac razmazi. Evo, i sad me optužuje za maltretiranje, jer još nije vrijeme za spavanje, pokušavam ga održati budnog u komadu cca 4-5 sati, nakon čega blaženo zaspi i odspava cijelu noć. I kad tako pokušam argumentirati, kao da govorim zidu.

Nekim drugim mamama trn u oku su svekar i svekrva. Moji su, nasreću relativno razumni i ne miješaju se previše, a i ne viđamo se baš toliko da bi pokušavali utjecati na odgoj. 

Teško je reći što najbolje pali u borbi protiv ovih vjetrenjača. Nekad se treba glasno usprotiviti i izboriti se za sebe i svoje dijete, nekad treba prešutjeti, odnosno pustiti da na jedno uho uđe, a na drugo izađe, te raditi po svom. Uz poneke iznimke, ipak smo mi majke našoj djeci i znamo najbolje. 

Sad kad sam fino olakšala dušu, idem dalje... Laku noć svima!

surefire @ 21:10 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 9, 2012

Samo da se nakratko javim, ovih dana nemam puno vremena, Marko i ja sami doma, mama mi otišla posjetiti svoje druge unuke na nekoliko dana, a muž radi po cijele dane. Uz kuhanje, sitne kućanske poslove i brigu o malenom, ne stignem ništa drugo. Ali priznajem da sam se razmahala, pogotovo s kuhanjem. Valjda će idući tjedan biti bolje, tj. valjda ću naći vremena za neki dulji post. 



surefire @ 15:30 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, veljača 3, 2012

Kao prvo, želim svim svojim Dubrovčanima, pogotovo onima koji plove na svjetskim morima, kao i našoj dijaspori, čestitati blagdan Svetog Vlaha!

Baš je šteta što je današnji dan osvanuo kišovit, pa Festa nije bila posjećena kao inače. Žao mi je i što mužev poslodavac nije poslušao preporuku gradonačelnika, koji svake godine moli da se svima omogući neradni dan i odlazak u Grad. Ove godine su čak i neke trgovine koje nikad nisu imale slobodno za Sv. Vlaha zatvorile svoja vrata. Ni ja nisam bila, ali ostavit ću vam ovdje filmiće s prethodnih Festa, tako da malo možete vidjeti kako to otprilike ide:















 

Inače, muž i ja danas slavimo godišnjicu, ali ne braka. Danas je druga godišnjica od našeg sramežljivog prvog susreta uživo. Na današnji dan prije godinu dana smo se i zaručili. 

A dok smo se nas dvoje prije dvije godine osmjehivali jedno drugome i na Festi fotografirali naokolo tako da se poslije možemo svađati čije su fotke bolje, kod mene doma se odvijala mini drama. Jedan tip, kojeg sam upoznala davne 1991. u izbjeglištvu u jednom od dubrovačkih hotela, i s kojim nikad nisam imala ništa osim poznanstva (a u ovih 20 godina od rata) vidjela sam ga onako usput možda desetak puta), iskrcao se iz autobusa u mom selu, pitao nekoga gdje mi je kuća, ušao u dvorište i preživio susret s oštrim psom čuvarom (pas je vjerojatno bio zbunjen time što se netko uopće usudio ući, pa ga je pustio bez puno buke). Moja se mama itekako iznenadila kad joj je zakucao na vrata i kad ga je prepoznala. Odsjedio je sat-dva s njom, čekajući ne bih li se ja vratila iz grada. Meni se baš nije dalo doma, mislim da sam došla tek negdje popodne, pa je morao otići, a za mene je ostavio veliku rumenu jabuku. Kad mi je mama sve ispričala, nisam mogla doći sebi od čuđenja, kud baš na me i to još nakon toliko silnih godina od druženja? Nakon dva mjeseca, slučajno je sreo mene i sadašnjeg muža u šetnji, pa je nakon par dana nazvao na telefon pitati je li ja to imam momka. Potvrdila sam da nisam slobodna, i otad ga više nisam ni vidjela ni čula. 

Eto, muž stigao s posla, idem mu poslužiti ručak i malo se družiti s njime. Svim blogerima i čitateljima srdačan pozdrav!

surefire @ 17:44 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 2, 2012

Danas je u Dubrovniku po 1040. put otvorena Festa Svetog Vlaha, zaštitnika grada. Nažalost, zbog lošeg vremena nisam išla u grad, a vjerojatno neću ni sutra, na glavnu proslavu, što mi je baš žao, jer otkad znam za sebe, na prste jedne ruke mogu nabrojiti Feste koje nisam pohodila, a posebno mi je nakon rata bilo važno ići ne bih li srela ljude koje sam upoznala u izbjeglištvu, kad se čitava okolica Dubrovnika slila u sam grad. Danas bi se, po starinski, trebali iz kuće maknuti okićeni borovi i Betlehemi, iako mi svi to radimo poslije Sveta Tri kralja. 

Snijega još ima, i noćas je padao, ali već za sutra najavljuju kišu i južinu koja će ga otopiti. Novo zahlađenje dolazi tek s ponedjeljka, pa ćemo vidjeti hoćemo li imati reprizu sniježne oluje koja nas je zadesila 2009. godine. Evo i par današnjih slika:

snijeg

snijeg

snijeg

snijeg

A ja se, tuka, jučer ošišala... Već mi postao problem imati hrpu neposlušne kose, pa sam je jučer konačno dala skratiti. I jutros skontala da mi je to bila velika greška. Em mi je hladno ušima, em sam vidjela da sam od poroda izgubila jako puno kose i to baš bezveze izgleda. Sreća pa je zima i mogu nositi kape. Valjda će se situacija do ljeta popraviti.

Sad vani puše hladan vjetar i pada kiša. Muž kuha čaj, a ja lagano ispijam kakao, da nas malo iznutra zagrije. Još koji sat, pa selimo na gornji kat, u horizontalu. On će lijepo prospavati noć, ali mislim da ja neću biti te sreće, u zadnje vrijeme Marko se opet budi noću za papati, obično oko 2-3 sata. Srećom, ujutro oboje malo produžimo, barem do 9-10.

surefire @ 19:40 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 1, 2012

Prognoze su se obistinile: i nas je danas zabijelio snijeg. Zasad ga ima samo na visini, u brdima, ali vidjet ćemo što nam nose idući dani, možda bude isto kao prije tri godine, kad nas je pošteno zamelo i paraliziralo na nekoliko dana. Doma smo malo popunili neke zalihe hrane i pića, zlu ne trebalo. :) Hrane za Marka i pelena imamo do proljeća, hehe. 

snijeg

snijeg

surefire @ 18:40 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Arhiva
« » vel 2012
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
Tracker
eXTReMe Tracker
Brojač posjeta
194744
Index.hr
Nema zapisa.