Words are all I have to take your heart away
Hearts On Fire
 
Blog - veljača 2008
petak, veljača 29, 2008
Neke stvari u životu čovjek prihvaća zdravo za gotovo i ne razbija previše glavu o njima. I današnji dan, 29. veljače, dan koji sviće jednom u četiri godine, je dan o kojem nikad nisam previše razmišljala. Vjerojatno smo u školi učili o tome, ali toga se baš najbolje i ne sjećam. Školu uglavnom nastojim zaboraviti, pogotovo satove matematike i fizike. Na tim sam poljima totalni antitalent. 

29. veljače uveden je kako bi se naš kalendar uskladio s položajem planeta, jer Zemlji, da bi obišla oko Sunca, treba 365 dana i 6 sati. Tih 6 sati se akumulira i konačno se dodaju četvrtoj godini kao jedan dan u inače najkraćem mjesecu, veljači. Znanstvenici ne bi bili ono što jesu da nisu dodali još pokoju zavrzlamu, a da bi računanje vremena bilo još preciznije, tako da prijestupne godine koje završavaju s dvije nule, a koje nisu djeljive s brojem 400, nemaju dodan 29. veljače. 

I još jedna zanimljivost, na Britanskom otočju i dijelu Europe postoji običaj prema kojem na današnji dan djevojke imaju pravo zaprositi mladiće. Taj običaj potječe iz davnina, a ozakonio ga je škotski parlament u 13. stoljeću. 

surefire @ 16:52 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 28, 2008

Dwight Yoakam udružio se s trenutno najboljim i najljepšim ženskim vokalom bluegrassa i countryja, Alison Krauss, a rezultat je prekrasna "If I Were A Carpenter".

surefire @ 21:28 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 27, 2008
Stavljam ovdje da ne zagubim:

Cathain

Cúrfá
Cathain a thiocfaidh tú abhaile chugam
Ó cathain a dtagfaimid muid le chéile arís
Cathain a thoicfaidh tú abhaile chugam
Fanfaidh mé ar an lá agus fanfaidh mé go dílis

Braithim go bhfuil tú in easnamh orm
Ó braithim uait mé braithim tú i bhfad
Braithim go bhfuil tú in easnamh orm
'S neadar cathain a bhlaisfidh mé do bheoladh arís


Tá'n spéir fós ós mo chion, an talamh céanna fúm,
Na sléibhte i mo thimpeal mar a bhí siad a riamh
Tá'n taoide ag lionadh 's ag trá mar a bhíonn
Ach ní ach ar leath shiúl 'tá mé gan tusa le mo thaobh 



Feiceann mé do shúile i mo bhrionglóidí
Cloiseann mé do gháire agus mé í mo luí
Feiceann mé an bóthar ó mo fhuinneog ins an tigh
An bóthar úd a thóg tú gan mise le do thaobh.



When will you come home to me
When will we see each other again
When will you come home to me
I will wait for that day and I will wait in faith

I feel your absence
I feel you from me and I feel you from afar
I feel your absence
And I don't know when I will taste again your lips

When will you come home to me
When will we see each other again
When will you come home to me
I will wait for that day and I will wait in faith

The sky over my head is the same as ever
The mountains surround he as they always do
The tide ebbs and flows as usual
But I see with only one eye without you by my side

When will you come home to me
When will we see each other again
When will you come home to me
I will wait for that day and I will wait in faith

I hear your laughter in my dreams
I listen to your sound as I lay down
I look at the road through the window of my house
The road you took without me by your side

When will you come home to me
When will we see each other again
When will you come home to me
I will wait for that day and I will wait in faith
surefire @ 22:43 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, veljača 26, 2008

Pala magla do pola Sar..... ups, pogrešan grad. Jutros se u Rijeci dubrovačkoj (za ostatak Dubrovnika ne znam, nisam provjeravala) doslovno nije vidio prst pred nosom. Ovako gusta magla je doista rijetka pojava kod nas. Ovako je to sinoć izgledalo, vide se samo kuće uz more, i malo iznad, sve ostalo, prekrila je magla. 



I ovo je snimljeno sinoć, ova formacija svjetala i njihovih odraza u vodi podsjetila me malo na one stare kićene lustere kakvi se uglavnom viđaju po crkvama. Ili na naušnicu sličnog dizajna.



Snimljeno danas pri zalasku sunca. I got stripes:



Whole new world:



Shattered:




surefire @ 19:47 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare

Još malo lutanja bespućima Youtubea, i nova ugodna iznenađenja.. Pojavila se pjesma koju sam dugo iščekivala i koja me već godinama proganja. Mnogi od vas poznaju klasik "I'm So Lonesome I Could Cry", jednu od najslavnijih pjesama Hanka Williamsa, no koja se nije probila kao veliki hit za njegova života, već je tek poslije njegove smrti postala simbol njegovog života natopljenog alkoholom i usamljenošću, a sada u verziji Teksašana Jimmieja Dale Gilmorea, koji se, uz solo karijeru, od 1972.  povremeno pojavljuje i na sceni s Joe Elyjem i Butchom Hancockom, pod zajedničkim nazivom "The Flatlanders". Njegov prepoznatljiv tenor tako dobro pristaje ovoj pjesmi da se sva naježim dok ga slušam. Prava riječ za opisati sveukupan dojam je "haunting".

Iako je Bob Woodruff odrastao svirajući i slušajući rock & roll, kad je počeo pisati pjesme, shvatio je da mu country najbolje ide od ruke. Pjesme su bile dopadljiva mješavina countryja, rhythm & bluesa i rocka, ali u to vrijeme, 90-ih godina tijekom novog zlatnog doba countryja, takva mješavina nije bila osobito uspješna. Možda bi priča imala drugačiji završetak da se Woodruff dočepao Zapada kao Dwight Yoakam prije njega, ali ovako je ostao gotovo nezamijećen u gomili, što je prava šteta. Pjesma "Bayou Girl" mu je dosad najveći hit, iako ne i najbolja pjesma, moj osobni favorit je "That Was Then"

surefire @ 18:20 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

Iako smo skloni sve svrstati i katalogizirati, ponešto se nekad otme kontroli i pokaže da dobre stvari ne poznaju granice, pogotovo glazba. Mnogi su od vas čuli za Patsy Cline i njezin veliki hit "I Fall To Pieces", a 1994. na albumu "Rhythm, country & blues" pojavila se slijedeća obrada, u izvedbi Aarona Nevillea i Trishe Yearwood. Nekad je teško nadmašiti original, ali mislim da su oni u tome uspjeli. 

Nije to prvo zadiranje Aarona Nevillea u country baštinu, već je prije toga uspješno preoteo "The Grand Tour" Georgeu Jonesu. Uživajte!

surefire @ 00:14 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 25, 2008
Sinoć sam se opet zanijela. Iako me čekalo rano ustajanje, naravno da sam po n-ti put odlučila pogledati „Cabaret“. Iako me tip ženskice kakvu glumi Liza Minelli beskrajno živcira i rado bih je napucala nogom u pozadinu, tako da odleti preko rijeke i Osojnika u Hercegovinu, svaki put uživam u ugođaju filma, izvrsnim glazbenim brojevima i Joelu Greyu, koji nas kao domaćin cabareta vodi kroz čitav film. Priznajem da obožavam pjesmu „Tomorrow Belongs To Me“, jedna je od onih pjesama koje nose sve pred sobom. 

I zato sam se jutros jedva razbudila, a morala sam ustati ranije nego inače, jer sam se bojala da će promet biti zaustavljen i preusmjeren te da neću stići na posao na vrijeme. Razminiranje torpeda preostalih još iz Drugog svjetskog rata, a koja se nalaze par stotina metara od moje kuće upravo je u tijeku, policija čuva ulaz u rijeku i područje pred Sustjepanom da se koje plovilo ne bi uputilo u rizičnu zonu. 

U svakom slučaju, u sigurnim smo rukama, makar ostaje gorak okus u ustima, sada žanjemo što smo posijali prije 60-ak godina, a da ne govorim o nedavnom ratu i neeksplodiranim granatama i minama koje nas čekaju u zasjedi gotovo posvuda. Izlet u prirodu na mjestima gdje se ratovalo ne prolazi bez strepnje, nema više bezbrižnog valjanja po travi, branja proljetnog cvijeća i šparoga, ni istraživanja novih i starih brdskih staza i stazica. Svaki je korak lutrija. I to je nasljeđe koje prenosimo dalje svojoj djeci: strah i smrt.
surefire @ 12:56 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 24, 2008

Osim što sam beskrajno zaljubljena u pasminu chow chow, još je mnogo pasmina koje bih rado voljela imati. Možda jednom u životu, nikad se ne zna. Neka ih ovdje kao podsjetnik. 

Njemački ovčar (dugodlaki):


Staroengleski ovčar:


Komondor:


Bouvier:


Crni ruski terijer:


Newfoundland (crno-bijeli)


Kavkaski ovčar:


Tibetski mastif:


Samojed:


Američka akita:


Bloodhound 


Crveni irski seter:


Clumber spaniel:


Pudla:


Pekinezer:


surefire @ 19:40 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
subota, veljača 23, 2008
Molim rodbinu da me ne uznemiruje tijekom dragocjenih trenutaka opuštanja... 

surefire @ 23:53 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, veljača 22, 2008
Ovih su dana novine i Internet portali puni napisa o najnovijem otkriću na području seksualnosti. G točka definitivno postoji, ali je nemaju sve žene. Prenosim članak s net.hr:
Talijanski znanstvenici tvrde da je došlo vrijeme da se zaustavi potraga za G-točkom jer su je oni, tvrde, pronašli.

Naime, grupa talijanskih znanstvenika sa Sveučilišta L'Aquila, predvođena dr. Emmanueleom Janninijem, provela je zanimljivo istraživanje na uzorku od 20 žena.

Znanstvenici su pomoću ultrazvuka izmjerili veličinu i oblik tkiva iznad prednjeg zida vagine, za koji se uvijek vjerovalo da je lokacija G-točke, i došli do zanimljivih rezultata.

Otkrili su da na mogućnost postizanja vaginalnog orgazma utječe debljina tkiva između vagine i mokraćne cijevi.

Kod devet žena koje doživljavaju snažne vaginalne orgazme na tom mjestu tkivo je u prosjeku gušće nego kod preostalih 11 žena koje nisu mogle doživjeti orgazam stimulacijom vagine.

"Sada možemo otkriti ima li žena uopće G-točku ili ne, i to na vrlo jednostavan način", kaže Jannini.

No, brojni znanstvenici osporavaju ove zaključke jer smatraju da postoje i brojni drugi razlozi zbog kojih neke žene doživljavaju snažan orgazam, a neke ne.

Tako dr. Tim Spector, iz bolnice St Thomas u Londonu, vjeruje kako bi spomenuto zadebljano tkivo moglo biti dio klitorisa, ili te žene jednostavno imaju bolje razvijenu muskulaturu u tom području.

Izraz G-točka u upotrebi je još od 1980. godine, kad se počeo koristiti kao objašnjenje zašto neke žene mogu doživjeti orgazam putem vaginalne stimulacije, a druge ne.


I što ćemo sad mi koje je nemamo, ili je ne možemo naći ili nam je možda na nekom drugom mjestu, a ne ondje gdje je navedeno? Čupati kosu, vrištati i plakati? Of skroz da nećemo. 

Mada ovo otkriće izgleda kao još jedna diskriminacija i raskoljavanje ionako vječito po tom pitanju zbunjene ženske populacije (ili barem većeg dijela iste), razloga za zabrinutost nema. Bez obzira na G točku i lokaciju iste, svaka žena ima pravo na orgazam, klitoralni, vaginalni, kakav god. Nije da je zajamčen Ustavom, ali bi trebao biti određen u kodeksu časti odnosa muškarac-žena (ili žena-žena, ako je riječ o lezbijskom paru). Ali postoji osnova od koje se mora početi, temelji na kojima se gradi zadovoljavajuća i uspješna seksualna veza. Žena mora dobro poznavati samu sebe, i fizički i psihički, te se osloboditi osjećaja stida i krivnje. Mora voljeti samu sebe onakvu kakva jest i moći se prepustiti ljubavnom činu i u mraku i pri jarkoj podnevnoj svjetlosti. Nije najbolje rješenje ne poraditi na sebi i svojoj seksualnoj edukaciji, te se u potpunosti prepustiti muškarcu, ma koliko on iskusan bio. Iskustvo ne garantira uvijek kvalitetu kakva je potrebna baš vama, jer nisu svi ljudi isti i ono što je palilo kod neke druge, vama se možda nimalo neće svidjeti. A muškarci su, ruku na srce, uglavnom neznalice, čast iznimkama, i trebaju im jasne smjernice i granice do kojih mogu ići, barem isprva. Kad se svladaju osnove, otvaraju se mogućnosti za zajedničko širenje granica i eksperimentiranje. 

S druge strane, često se može dogoditi da nema orgazma, čak i uz užitak, što nije zabrinjavajuće ako se prema tome odnosite na pravi način. Seks se prečesto shvaća ili olako ili preozbiljno, nekad je teško naći pravu mjeru. Kao i u ostalim aspektima života, a možda čak i više, u seksu postoji mnoštvo fluktuacija, mnoštvo uvjeta koji ne mogu uvijek biti zadovoljeni da bi sve bilo vrhunsko. Seks je kao kuhinja. Nekad će jela biti vrhunac gastronomskog užitka, nekad će biti prilično dobra, nekad jednostavna, ali zadovoljavajuća, a nekad… nekad ćemo jednostavno presoliti jelo. I sve baciti u smeće, zaboraviti na to i krenuti dalje.
 
surefire @ 14:32 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 21, 2008

Ovaj će post biti kratak... Jer ona ne voli čitati duge postove.  A draga mi je, sunce moje, cijelu kuću obasja kad se pojavi na vratima. 
Sad u životu okreće novu stranicu i započinje svoj posao, a ja joj ovim putem želim svu sreću i puno uspjeha, te svoju pomoć, ako ikad bude trebalo. Samo reci riječ i eto me. 



surefire @ 21:30 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 20, 2008

... So darling, I can dream on it, too...

Kad to ne bih smatrala donekle šarlatanskom zanimacijom, jedan tumač snova bi imao pune ruke posla sa mnom. Jesu li snovi doista samo odraz naše podsvijesti ili igra koja zabavlja neko nadnaravno biće kojem je Zemlja interaktivno igralište? Sad kad sam odrasla i svjesno gledam horrore i fantasy, čitam crnu kroniku i raznorazne knjige, jasno mi je odakle neki moji snovi crpe inspiraciju, ali sjećam se nekih uznemiravajućih snova koje sam imala kao dijete i prizora koje u to doba sigurno nisam mogla vidjeti ili čuti o njima. Neki su doista tako upečatljivi da ih se ne može zaboraviti, čak ni nakon što je prošlo nekih četvrt stoljeća. Posebno su sretni i inspirativni oni u kojima letim, bez krila, samo se bacim s neke litice i na neki način, snagom volje održavam tijelo u zraku, letim iznad svoje voljene Rijeke dubrovačke i njenih tada još zelenih gajeva, nepoharanih vatrom. Drugi su opako morbidni, kao stotine mrtvih vrabaca koje na mojoj terasi proždiru vukovi i mali, debeljuškasti zlatni anđeo (onakav kakav se obično viđa na slikama iz doba renesanse) koji leti gore-dolje kod jednog prozora na kući moje bake. 

A tijekom godina, bilo je svega i svačeg: golemi roboti, divovske kokoši, dinosauri (yeah, kriva sam, previše sam gledala Jurassic Park), ponoćno sunce, ratovi, čudovišta u rijeci, Wolf von Helldorf ravno iz pakla, Temuera Morrison kao demonski ljubavnik, Gil Grissom - ubojica vampira, uvijek bolni snovi o gubitku voljenih osoba i ljubimaca, slatki snovi o, obično vrlo žestokom, seksu s nepoznatima, klasični horrori u kojima me netko ili nešto progoni, a ja se ne mogu ni pomaknuti...

S godinama, naučila sam donekle kontrolirati tijek priče, pogotovo kod onih snova ujutro, nakon što se probudim, pa vidim da je još rano i da mogu još koji sat odmoriti, tad je svijest već dosegnula neku razinu budnosti. Snove u čvrstom snu mi je nemoguće kontrolirati, ali nekad, kad mi je osobito bolno, uspijem se nekako na silu probuditi. 

I inače sam velika spavalica, a snovi su mi dodatni podstrek i užitak, pa svaku večer s veselim iščekivanjem idem u krevet. Samo što me ujutro budilica obično zezne. Kao što me jutros zeznula, taman sam se u gradu našla sa zgodnim bivšim i... I... Diži se, koke, trebaš ići na posao. Grrrrrr! Vidjet ćemo koja će noćas epizoda biti na rasporedu.  A pokušat ću se probuditi i ustati da vidim pomrčinu mjeseca, ako ne bude preoblačno.

surefire @ 20:30 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 18, 2008

... pa tako nije bolovanje za mene. Kao i obično, sve je potrajalo cijeli jedan dan, tako da sam već jutros bila kao nova. Naravno, na poslu sam se malo pravila da mi nije baš najbolje, ali zato kad sam konačno izašla na slobodu vedrog i prohladnog dana, osjećala sam se dobro i predobro. Upravo maloprije se vratih s višekilometarske šetnje s Rexom, bili smo malo u civilizaciji, odnosno u gradu, pa me upravo oduševio svojom mirnoćom i poslušnošću, te sposobnošću da iz gomile auta izdvoji bijeli Fiat Punto, kakav i mi imamo, odnosno, imali smo ga, sad je prešao u vlasništvo moje sestre. Sreli smo i neke drage stare prijatelje i njihove pse. A reakcije drugih ljudi su bile i više nego odlične, bez obzira je li riječ o starosti ili mladosti, nismo doživjeli niti jednu prijeku riječ ili pogled, naprotiv, svi su mu se divili i raspitivali se o pasmini. A naravno, tu sam morala biti okrutno iskrena, jer nijedna pasmina nije za svakoga, a to se posebno odnosi na chowa i slične pse.




surefire @ 16:00 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 17, 2008

Živa sam, živa, ali ne i najzdravija, dok vani vlada velika studen, ja imam malu temperaturicu zbog koje se osjećam kao da lebdim između neba i zemlje. Idem se sad uvaliti u krevet s nadom da će sutra biti bolje. Pozdrav svima!

surefire @ 20:31 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, veljača 15, 2008

Danas me neki pitali gdje se gasim... Ne znam zašto, ali ova protekla dva dana sam nekako neobuzdana i brbljava, već odavno nisam bila takva. Inače sam uglavnom mirno i tiho čeljade, osim kad me neke spodobe razljute i stanu mi na žulj, i nikad se zapravo ne osjećam dijelom "kokošinjca". Nije da ne volim dobar trač i slično, ali ne mogu baš stalno drobiti i drobiti ni o čemu. 

Dan mi je nekako proletio, sati se čine kao minute. Izjutra se situacija nije činila baš blistavom, jer sam se na poslu nadala kako ću danas zabušavati bez šefova, ali ovaj put je šef stigao prije mene. Nedugo nakon toga otišao je na neki sastanak, ali zato su navalili ljudi plaćati članarine i upisivati se, tako da nisam stigla glavu podići.

Kad sam došla doma, na brzinu sam ručala i otišla s Rexom u šetnju, htjela sam iskoristiti dok još ima sunca, jer se vrijeme, na moje razočaranje, počelo brzo kvariti, nebo su zastrli oblaci. Onda odlazak u shopping, jer se akcija mesa u Konzumu nije mogla propustiti, bez obzira na bojkot.

A večer sam iskoristila za odlazak u kino. Gledali smo "Zlatni kompas", i još uvijek razbijam glavu s dvojakim dojmovima. S jedne strane, fascinirana sam, ima puno vizualno impresivnih scena, a i inače me fantasy oduševljava, s druge strane, razočarana jer je pomalo prenatrpano i nedorečeno. A i Daniel Craig se prekratko pojavljuje...  Ali u svakom slučaju, nadam se da će snimiti i druga dva filma, te zaokružiti priču, a u međuvremenu ću se potruditi da pronađem knjige koje su poslužile za predložak i pročitati ih, jer svi kažu da su odlične. 





surefire @ 23:02 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare

Ovo mi počinje sličiti na prepucavanje u "Duelling Banjos" ili "Duelling Fiddles". No, evo je:

BUENAS NOCHES FROM A LONELY ROOM (SHE WORE RED DRESSES)
BY DWIGHT YOAKAM


She wore red dresses with her black shining hair
She had my baby and caused me to care
Then coldly she left me to suffer and cry
She wore red dresses and told such sweet lies

I never knew him but he took her away
On my knees like a madman for vengeance I prayed
While the pain and the anger destroyed my weak mind
She wore red dresses and left the wounded behind

I searched till I found them, then I cursed at the sight
Of their sleeping shadows in the cold neon light
In the dark morning silence I placed the gun to her head
She wore red dresses, but now she lay dead


surefire @ 13:57 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 14, 2008

Valentinovo je... Meni dan kao i svaki drugi. Nikad nisam bila neki posebno romantičan tip. Dok su ostale cure u višim razredima osnovne i srednjoj trošile svoj džeparac kupujući ljubavne romane na kioscima, ja sam se držala "Laso" romana i Zane Greya. Šetnje u sumrak, šetnje na mjesečini, večere uz svijeće: a moram li baš? Radije bih da skineš ruke s mene da mogu fotkati zalazak sunca. I upali to svjetlo da vidim što jedem. 

Jutros je sms s čestitkom, slikom ruže i srca stigao u 7 i 9 minuta. Otvorila sam jedno oko, pročitala poruku, pomislila "jbnti Valentinovo", okrenula se na drugu stranu i opet zaspala. Tek par sati kasnije, kad sam se razbudila, ali ne i ustala, odgovorila sam na poruku, uslijedio je poziv i malo gugutanja. Neću ga vidjeti prije sutra ili prekosutra, ali nije ni važno, kao da ga moram vidjeti danas. Mrzim komercijalu kakva se stvara oko ovakvih gluposti, a iskreno rečeno, bolje mi pristaje Halloween negoli Valentinovo. Ali ne mogu reći da mi nije drago zbog te poruke, tim više što je očigledno da je poslana odmah ujutro, vjerojatno čim je otvorio oči. Lijepo je znati da sam always on his mind. Sa mnom dijeli uglavnom sve. Kad nismo zajedno, kad je negdje vani s prijateljima, nazove tako da mogu preko mobitela čuti kako pjevaju i makar malo osjetiti duh zabave. Kad završi negdje na večeri (a taj bi i na Marsu našao dobar restoran), svakako nazove i opiše što je pred njim, dižući mi tlak na 300 hektopaskala, jer sam uvečer obično gladna.

Ne mogu reći da je to bila ljubav na prvi pogled. Dugo smo bili samo dopisni i telefonski prijatelji, čak godinu dana prije nego smo se uživo upoznali. Tad sam bila u vezi s nekim drugim, ali to ga nije spriječilo da mi na prvom sastanku ukrade poljubac i to pred punim busom mojih penzića koji su veselo navijali za njega. Moja tadašnja veza se polako raspala, neovisno o njemu, sve je išlo nekim prirodnim tijekom, bez svađa ili bilo kakvog zamjeranja, jednostavan, sporazuman raskid. Počela sam se sve češće sastajati s njim, i eto, nekako mi se uvukao u srce. I ne da se izbaciti...

surefire @ 20:42 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 13, 2008

Radim malo istraživanje, prikupljam materijal za slijedeći izlet, pa mi je pod ruku došlo i ovo:
Otok Svetac - Otok je bio nastanjen još u prethistoriji. Brojni ostaci iz tog doba nađeni su u spiljama na otoku. Najzanimljiviji među povijesnim ostacima otočnih naseobina ostaci su kasnoantičkog zdanja tvrđave Krajicino (Kraljičino) iz 6.stoljeća. Legenda kaže da je u njoj povremeno boravila ilirska kraljica Teuta.

A s ovog linka još zanimljivosti:
TEUD I TEUTA 

Možda i najznačajniji pronalazak na jadranskim otocima u posljednjih desetak
godina je otkriće ilirskog svetišta u špilji Nakovanj na Pelješcu, s ogromnim penisom
u  sredini  te  darovima  uokolo.  Taj  su  pronalazak  sami  arheolozi  nazvali  Teutina
kurčina, ili kraće - TEUD! 

  Izviru  mi  slike  spuštanja  i  pentranja  po  Krajicinoj  ili  Teutinoj  špilji kraj
Okjucine, sela na sjeverozapadnoj strani otoka Visa. Ili noć na Svetom Andriji, "na
posljednjem rubu Jadrana", podno Krajicinih ili Teutinih dvora. Jakša Fiamengo
mi je pred jednu partencu za Svetac potvrdio:
"Teuta je bila jako lijepa, bila je vamp!"  

  Na  Svecu  mi  je  Franci,  član  mlade  posade  falkuše,  pričao  o  svojoj  noni
Adrijoni, koja je odrasla u Okjucini, a zaljubila se u momka sa Sveca. Njeni nisu
htjeli ni čuti za tu vezu pa je Adrijona, ne budi lijena, u malome kaiću odveslala tih
petnaestak milja do pučinskog otoka, luda od ljubavi.  

Prošle je zime partila i teta Antonija, koja mi je uvijek sa zavišću govorila o
Teuti, ilirskoj kraljici izoliranoj na najdaljem otoku: "Svaki je misec minjala posadu od
osam vojnika. Nije zimi na Svecu bila sama, ka ja."



surefire @ 15:50 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, veljača 12, 2008










surefire @ 21:48 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 11, 2008








Zaljubljeni dečki:
surefire @ 18:58 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare

Dan je prelijep. Iako je još jutros bura šibala hladnoćom, sad je vjetar popustio i baš bi se dalo upustiti se u jednu dugu šetnju po brdu. I nakon posla sam se stigla malo prošetati, svratila sam u "Južnih kultura" pogledati kakvog cvijeća imaju. Prekrasnog, i po relativno pristupačnim cijenama, ali još je rano za to, kod mene u dvorištu još caruju tama i led, pričekat će to još mjesec dana, pa ću onda obradovati mamu za rođendan. Nitko sretniji od nje dok kopa po to malo zemlje u vrtu i sadi. Vrhunac cvata i ljepote je početkom lipnja, baš oko blagdana Svetog Antuna, čija kapelica nam je u susjedstvu i mnoštvo ljudi zastaje i divi se našem vrtu. I Rexonji, koji također blista kao sunce i s neodobravanjem gunđa na sve prolaznike, osim na one koji nam navrate u posjetu. Jer, ulazak unutra znači da će gosti nešto pojesti i popiti, a on je veliki žicaroš, ako su gosti suzdržani, gurat će ih njuškom i šapom ne bi li im skrenuo pažnju na kekse, te na to da bi bilo pristojno, kad već grickaju, da i njega ponude istima. 

Vrag me natjerao i da uđem u pet shop. Naravno, kupila sam par ribica, ženku guppyja i par platyja, da malo pojačam brojčano stanje kod sebe, a koje je bilo relativno slabo, jer sam meka srca, pa kome god zatreba takva i takva ribica, poklonim mu je. Maloprije sam ih ubacila u akvarij i bilo mi je urnebesno zabavno kako starosjedioci provjeravaju došljake, jedna po jedna, začuđeno izbuljene. Da mi je netko prije nekoliko godina rekao da i ribice mogu biti super ljubimci, pitome i zabavne, ne bih mu vjerovala, ali činjenica je da se doista daju lako pripitomiti, jedu iz ruke, a da ne govorim koliko im je zabavna međusobna interakcija, te koliko se neke od njih, iako po pravilu ne bi trebale, monogamno vežu uz partnera drugog spola. 

Toliko za sad, idem se presvući i krenuti po šumama i gorama.

surefire @ 13:21 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 10, 2008

Mir i tišina. Sama doma, hani bani otišao prije par sati. Opušteno sam se posvetila kuhinji. Promijenila vodu u kojoj se brčka limunova kora za limuncine, pristavila ručak za sutra i cijela kuća miriše na dobar toč od mesa. Da je vani toplije, otvorila bih prozore i miris bi se raširio po čitavom selu. Ovako opija samo mene. 

Grickam ukiseljene kapulice. Posljednjih dana jela bih samo njih da mogu, nevjerojatno kako mi gode. Kao da sam trudna i tijelo mi traži, ali po svemu sudeći, ipak nisam. I inače mi je kiselo, uz slatko, najdraži okus. Sad sam se sjetila da u ladici imam i čokoladu na koju sam i zaboravila, Milka s jogurtom od jagode. Praznik za nepce. Idem sad malo to kombinirati, griz kiselog, griz slatkog. Nekima će možda i sama pomisao biti odvratna, ali meni tako godi. 

Dan je bio prelijep, uz nešto malo bure, ali nisam odoljela da se ne prošetam malo s Rexonjom. Izgubila sam dosta vremena, pa je tako čupavac ostao pošteđen teške muke koja mu se danas spremala: kupanja. To ćemo obaviti drugi put, samo se i tad moram pobrinuti da ga pošteno nagradim za strpljivost prilikom feniranja koje zna potrajati i više od sat i pol, znači, opet pripremiti dobru, obilnu i ukusnu večeru. Danas će dobiti malo sirovog mesa, kuhanu mrkvu, rižu i malo kuhanog mesa, te konzervu tunjevine. Mnogi bi se rado našli na njegovom mjestu, sigurna sam. 



surefire @ 18:03 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
surefire @ 14:11 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, veljača 9, 2008

Već sam danima s nestrpljenjem očekivala ovu emisiju. Ali možda bi bilo bolje da je ipak nisam gledala, ono što sam vidjela beskrajno me ražalostilo i razbjesnilo. Bilo je prestrašno vidjeti jadne pse koji se mrcvare do smrti u borbenim ringovima, vidjeti krv i ožiljke, ne samo na psima, već i na ljudima, pogotovo djeci, koja su slučajno postala plijen takvim psima. Pjenila sam se od bijesa gledajući tajne snimke organizatora takvih borbi, vlasnika i uzgajivača pasa za borbu kojima ti  psi ništa ne znače, ali zato im se lice ozari dok broje tisuće i tisuće eura zarade.

Sad mogu sa sigurnošću reći da ne vjerujem obrani čovjeka koji je neki dan na našem forumu optužen da je uzgajao pitove za borbe, te to i priznao, rekavši da ti dani pripadaju prošlosti. Ne vjerujem, zato što ne možeš biti čovjek i počiniti takav užas, niti se promijeniti i odjednom postati ljubitelj i kinolog. Da postoji i mrvica kajanja, site koji predstavlje njegove tobože bivše borbene šampione već odavno ne bi bio na netu, niti bi pisao knjige u kojima "evocira stare uspomene". Da je imalo čovjek, psima više ne bi ni pristupio. Tip je udaljen s foruma, ali to nije nikakva kazna za počinjeni zločin. Ljuti me i što sam prilično sigurna da na forumu ima još ljudi koji, ako ništa drugo, odobravaju te borbe i parenje svojih pasa sa "šampionima iz ringa". Istina je da je pas onakav kakvim ga odgojimo, ali je istina i da je karakter većinom genetski predodređen, pa su takvi psi doista ubojito oružje u rukama neiskusnih vlasnika koji ne znaju u što se upuštaju, ali i onih vlasnika koji dobro znaju što imaju, no uživaju sijati strah i trepet među normalnim psima i njihovim vlasnicima, kao i među ostatkom zajednice. 

Kakav čovjek moraš biti da nevinoj životinji napraviš ovo? (nije za osjetljive i djecu)
















A ovakav život bi ti psi trebali imati, kao i ostali naši ljubimci:







surefire @ 17:52 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
(…)U sedam sati ujutro je već bila u ashlandskoj policijskoj stanici, s odvjetnikom i Damienom Greywolfom, šerifovim zamjenikom, koji je došao svjedočiti o mom karakteru, tako da su me na saslušanju pustili uz jamčevinu. Bio sam slobodan puna tri tjedna, koje sam proveo skrivajući se u šumi, oplakujući i majku i svoj upropašteni život, sve do suđenja, gdje su me osudili na tri godine zatvora zbog ubojstva bez predumišljaja, a zbog uzornog ponašanja odslužio sam samo dvije godine. Kaznu sam odradio u kaznionici u Moreheadu i to su bile dvije definitivno najgore godine mog života, dvije godine pakla. Nisam se mogao snaći ni prilagoditi, bio sam savršena žrtva nasilnikâ i silovateljâ, jednom me je čak i čuvar silovao. Nikad neću zaboraviti sva ta poniženja, desetke kurčina koje sam morao popušiti i primiti u rektum, gdje su me do krvi razdirali, a kad bih se god pokušao pobuniti i boriti za svoja prava, ubili bi Boga u meni. Na stotine puta sam poželio da sam poput Chakotaya, nasilnik i sposoban brinuti za sebe. Nebrojeno sam puta molio za milost, ali nikada nisam zaplakao, ne pred drugima, samo ponekad, noću, sâm u ćeliji, zagnjurio bih lice u jastuk i tiho jecao, moleći da se sve ovo što prije završi. Najgore je bilo izmišljati bajke Dottie i lagati joj zbog čega me uvijek mora posjećivati u zatvorskoj ambulanti. Njene su posjete bile vrlo redovite, dolazila je svakog tjedna i donosila domaće kolače, i dok sam ih pohlepno žderao, pričao sam joj bajke o lagodnom zatvorskom životu i glumio da se sva sranja događaju nekome drugome, a ne meni. Često sam pomišljao na samoubojstvo, ne samo tijekom boravka u zatvoru, već i kasnije, bio sam obilježen za čitav život i znao sam da više nikad ništa neće biti onako kako bi trebalo biti. Misty me umalo razuvjerila.
(…)

         Moja prava majka, Ruth Ann T., rođena je i odrasla u rudarskom naselju Hill Top. Obično bijelo smeće, bez ikakve perspektive u životu, mada vrlo zgodna, čak lijepa. Ljudi mi kažu da joj jako sličim, više nego ocu. Nije mi se bilo lako pomiriti s time da joj sličim, da sam naslijedio njene oči, nos i usta, da živi u meni čak i nakon što sam joj oduzeo život.
Otac mi je bio sin nekog bijelca iz Memphisa i Indijanke iz rezervata, Dottiene rođakinje, koja je s tim tipom pobjegla u Arkansas i vratila se u rezervat tek nakon njegove smrti, kada je mom ocu bilo osamnaest godina. Otada jedva da je prošla puna godina dana i došao sam na svijet vrišteći iz svega glasa, niti dva mjeseca nakon majčinog petnaestog rođendana. Još je bila dijete i porod je bio prilično težak i rizičan: iz nje su me izvlačili kliještima i otada na čelu nosim ožiljak u obliku polumjeseca kojim se mama često služila da mi usadi krivnju kad god bih bio neposlušan. Tada sam bio premlad da bi točno znao što se dogodilo, ali bio sam siguran da sam učinio nešto loše i okajavao sam svoj nepostojeći grijeh. Još i danas duboko u duši boli kad slučajno napipam taj ožiljak ili se pogledam u ogledalo.
Dobio sam očevo prezime, iako se on nikada nije oženio s mojom majkom. Tvrdio je da je premlad za brak i pobjegao na Zapad, u Californiju. Povremeno je slao novac za moje uzdržavanje, s nalogom da se na moje ime otvori račun, tako da mogu raspolagati s tim novcem kad budem dovoljno star i dovoljno razuman da ga ne potrošim na gluposti, ali kad god bi novac pristigao u mamine ruke, procurio bi joj kroz prste u sekundi. To se promijenilo tek kad me je Dottie uzela k sebi, ona je otvorila račun i malo-pomalo, na njemu se skupila pristojna svota. S time sam mogao otići negdje daleko i započeti novi život, ali nikad nisam skupio dovoljno hrabrosti za to, iako sam to mogao učiniti po povratku iz zatvora, da u potpunosti okrenem novi list i spalim sve mostove za sobom.
S ocem nikad nisam uspio uspostaviti neki iole prisniji odnos, u životu sam ga vidio svega nekoliko puta, što nam nije bilo dovoljno ni da se upoznamo kako treba. Ipak, nisam ga mrzio. Nikad mi nije dao razloga za takvo nešto. Kad god je mogao, bio je uz mene, iako je imao i svojih briga. Primjerice, mog polubrata, Chakotaya. Kad smo se nas dvojica konačno upoznali, bilo mi je gotovo osamnaest godina, a njemu četrnaest. Bio je moja potpuna suprotnost, divlji onoliko koliko sam ja bio miran, razuzdan kao sâm vrag, dječak koji suludo želi postati muškarac, a ja sam dotad već pregurao veći dio puberteta i bio sam tih, suzdržan, čak i stidljiv. Čak smo i fizički odudarali jedan od drugog, on je bio snažan, čvrst i nabit, tamnoput, mračnih očiju, ja mršav, visok i bljedunjav. Majka mu je bila Shasta Indijanka, posljednja iz svog plemena, a otac je često znao reći kako bi nas mogao pokazivati u cirkusu: dva brata, jedan s četvrtinom indijanske, drugi s četvrtinom bjelačke krvi.
(…)
Kad sam počeo svirati i pjevati, cijena nekretnina u rezervatu pala je do bescjenja. Šalim se, naravno, nisam uopće bio tako loš, osim dok sam mutirao, tada su ljudi najozbiljnije razmišljali o tome da me protjeraju iz rezervata. Ne bih to podnio. Tamošnji život mi se sviđao, s godinama sve više i više, ali uvijek sam bio svjestan da sam drugačiji, ne samo po boji kože, iz gomile me izdvajalo ono što je s vremenom, kako sam odrastao, postajalo sve jasnije: da su moji okviri daleko izvan granicâ rezervata. Noću sam sanjao o odlasku u Nashville ili čak na Zapadnu obalu, u Los Angeles, gdje sunce vječito sja. Da se nesretan slučaj nije upleo, danas bih možda i bio tamo, samo se s vremena na vrijeme vraćajući u ove mračne i vlažne šume. California me posebno privlačila, pogotovo nakon što sam je posjetio. Kad mi je bilo skoro osamnaest, otac je došao po mene i odveo me k sebi u Crescent City, na sjeveru države uz obalu, na nekih tisuću metara nadmorske visine, gdje je imao mali ranč s mliječnim govedima, i živio u divljem braku s nekom Shasta Indijankom, s kojom je imao i sina, mog polubrata Chakotaya. Tada sam ga prvi put vidio, ali smo se vrlo brzo sprijateljili. I vrlo brzo se zapleli u svoje vlastite mračne tajne.
Chakotay… Isprva sam mu čak i zavidio, živio je u donekle sređenoj obitelji, s oba roditelja i bio je prekrasan, tamnoput i dobro razvijen, dok sam ja uvijek izgledao kao strašilo za ptice, posebice u pubertetu. Ono što nikad do kraja nisam uspio razumjeti i shvatiti bila je njegova mračna strana. Ma koliko da sam se sâm sebi činio buntovnim, on me je debelo nadmašivao, uvijek spreman kršiti sva moguća pravila i prilično maliciozan. Da mi nije brat, odbacio bih ga ili poslao Papi na egzorcizam, bio je poput slike Doriana Graya, izvana lijep i gord kao Apolon, a u duši posve izopačen. Nisam se uopće začudio kada sam, dok sam izdržavao svoju kaznu, od oca doznao da i Chakotay čuči u zatvoru zbog oružane pljačke.
(...)
Bio je tako poseban, moj brat. Nakon što mu je majka umrla, kad je imao dvadeset i pet godina, ostao je posljednji od svog plemena, posljednji Shasta, najdragocjeniji dragi kamen kojem nitko nije smio nauditi, nebrušeni dijamant koji je raskrvario mnoge ruke u koje je dospio. Kada ga nisam mrzio zbog svih njegovih zlodjela, i sâm sam bio zaljubljen u divljinu njegovih crnih očiju, prekrasan osmijeh i skladno tijelo. Kad je htio, znao je biti tako prokleto umiljat da mu niti jedna žena ne bi mogla odoljeti, svakoj bi zavrtio glavom. Pored njega nisam imao šanse, on bi obirao vrhnje, a ja sam se morao zadovoljiti ostacima. Bili smo tako slični, a opet tako različiti. Moja se četvrtina indijanske krvi jedva mogla raspoznati na meni, osim možda malo na licu gdje sam imao nešto izraženije jagodice, ali donosila mi je mir, i osjećaj pripadnosti, a njegova mu je četvrtina bjelačke krvi oduzela sva ona obilježja indijanske rase koja bi mogla pokvariti njegovu ljepotu i pretvorila ga u boga ljubavi. Braća po krvi. A nekad nas je samo mrvica dijelila od smrtnog neprijateljstva. Zlehuda nas je sudbina pretvorila u saveznike, iako nipošto nisam htio biti poput njega i živjeti pod teretom impulzivno počinjenih zločina. Misty nas je u isto vrijeme i zavadila i osudila na zajednički život u progonstvu. Misty je kriva za sve, podmuklo i zaljubljivo dijete sreće.
 
surefire @ 14:42 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, veljača 8, 2008
(...)
Bile su mi nepune dvadeset i dvije godine kad sam ubio majku. S godinama provedenim uz Dottie, posve sam zaboravio na nju, smatrao sam je mrtvom i pokopanom, a njeno je lice u mom sjećanju izblijedilo gotovo do neprepoznatljivosti. Nisam shvaćao da ga zapravo vidim svaki put kad se pogledam u ogledalo.

Prošlo je nekoliko godina otkad sam završio gimnaziju u Whitley Cityju i nisam baš ludio za tim da nastavim školovanje, radio sam sve i svašta, često mijenjao zaposlenja, ali bio sam zadovoljan sobom i svojim životom. No, Dottie je smatrala da nisam dovoljno iskoristio sve svoje potencijale, pa me je mjesecima pilala i uvjeravala da mi još malo obrazovanja ne može biti naodmet. Da je skinem s vrata, obećao sam joj da ću razmisliti i obići pokoje sveučilište, a ona me uhvatila za riječ i poslala nekom svom prijatelju u Columbus, Ohio. Unaprijed sam znao da mi se neće svidjeti i da ću se vratiti kući u roku odmah, ali ako će to zadovoljiti Dottie… OK, veni, vidi, vici. 

               Odjurio sam onamo, nakrcao se šarenih brošura koje sam namjeravao dati djeci da se s njima zabavljaju i izrezuju slike zgodnih i uspješnih studenata, i pobjegao što su me noge nosile. Na povratku kući zaustavio sam se u Ashlandu, gradiću na sjeveru države Kentucky, taman je bilo vrijeme večere i htio sam se malo odmoriti od vožnje. Bio sam tako gladan da sam imao osjećaj da ću se izvrnuti negdje kraj ceste ne pojedem li nešto u idućih petnaestak minuta. Uparkirao sam se na prvo slobodno mjesto u glavnoj ulici i prošetao da provjerim što se sve nudi. Neko sam se vrijeme dvoumio između kineskog i običnog restorana, a tek kad sam malo bolje pogledao izloženi kineski jelovnik, odmahnuo sam rukom, rekao “bljak” i otišao u onaj drugi, gdje sam se najeo kao čovjek. Pomislio sam i na to da svratim u neki bar i popijem pivo, ali sjetio sam se da moram voziti i da bi bilo bolje da sam trijezan, pa sam u prvoj trgovini kupio dvije limenke Cole. Vratio sam se do mjesta gdje sam parkirao auto, a nedaleko njega bilo je nekoliko kurvi, od kojih niti jedna više nije bila u cvijetu mladosti. To mi nije smetalo, uglavnom sam takve i ševio, iako sam žudio za normalnom, pristojnom djevojkom. Padale su na moj izgled mršavog psetanca bez gospodara i pokupile bi me s željom da me dobro nahrane i ušuškaju u krevet. Nije da se hvalim, ali uglavnom su završavale pod mnom u tom istom krevetu, bez daha.


- Tražiš malo zabave, dečko? – pitala je jedna od njih, umjetna platinasta plavuša, mogla je imati oko četrdesetak godina, ali bila je prilično zgodna, iako se na njoj jasno vidjelo da je život nimalo nije mazio.
- Možda. – slegnuo sam ramenima. – Ako su cijene umjerene.
Približila mi se i očešala se o mene, podižući mi temperaturu, osjetio sam miris jakog, ali jeftinog parfema. Ne znam zašto, ali osim uzbuđenja, osjećao sam i svojevrsni nemir, nešto što mi nije bilo svojstveno u ovakvoj prilici.
- Popušit ću ti za pet dolara, a za dvadeset tvoja sam čitava dva sata.
Prihvatio sam ponudu, bila je prilično povoljna. Ušli smo u automobil, ja sam vozio, a ona me usmjeravala, sve dok se nekoliko minuta kasnije nismo zaustavili pred trošnom stambenom zgradom. Uspeli smo se na šesti kat, do njenog stana. Lift je već odavno bio u kvaru, stubište je bilo usko, strmo i vonjalo je po truleži, tako da se nisam usudio ni dodirnuti rukohvat, koji samo što se nije raspao. I bez dodira, znao sam što ću osjetiti pod rukom, meko drvo prepuno crvotočina, koje se pretvara u prašinu čim ga dotakneš prstom. Ona je čitavo vrijeme brbljala i bio sam siguran da u njenom glasu čujem malo naglaska iz mog kraja, jugoistočnog Kentuckyja, i bilo mi je na vrhu jezika da je pitam odakle je. Ali kad sam malo bolje promislio, nisam ništa rekao, k vragu, ona je samo kurva, ne zanimaju je isprazni razgovori, samo novac. Kao što bi i mene trebala zanimati samo brza ševa. 
Otključala je vrata i pustila me unutra. Zapahnuo me miris vlage, po zidovima su širile raznolike mrlje nepoznatog porijekla i zamalo sam odustao i pobjegao, ali spoznavši njenu bijedu, htio sam joj pružiti priliku da nešto zaradi. Opipao sam džep na košulji, provjeravajući jesu li kondomi koje sam maloprije uzeo iz auta još tu. Bili su.
- Želiš li nešto popiti? – pitala je.
Odmahnuo sam glavom, samo sam htio što prije završiti s ovim. Razmišljao sam o tome da joj jednostavno ostavim novac i odem, toliko sam bio živčan i rastrgan.
- Pričekaj me u spavaćoj sobi, dušo. – dobacila mi je, ulazeći u kupaonicu. – Raskomoti se, brzo ću.
Poslušao sam i ušao u polumračnu spavaću sobu. Pričekao sam da mi se oči naviknu i onda se osvrnuo oko sebe. I istog trenutka se sledio od užasa. S ormarića pokraj ogledala u mene je buljio medvjedić. Mr. Bear. Nije bilo sumnje, čak i prije nego što sam prišao da ga bolje pogledam. Jedno mu je oko malo visjelo, a na glavi je imao mrlju od čokoladnog preljeva koja se ničim nije dala oprati. Mr. Bear, slatki Isuse!
Imao sam osjećaj da mi je netko zario užareni nož u utrobu. Uhvatio sam se za glavu, zavrtjelo mi se tako da sam pomislio da ću se onesvijestiti. Ne, ovo ne može biti! Ako je to ona, morao sam je prepoznati. S druge strane, prošlo je petnaestak godina i rijeka vremena pretvorila je njeno lice u ništavilo. Mili Bože, moja majka! Ne znam kako, ali uspio sam se malo pribrati prije nego što je ona ušla u sobu. Ovaj put sam je malo bolje pogledao, znajući što tražim, da, to je ona, kao da se gledam u ogledalo: iste obrve, nos, usta… Ali morao sam biti siguran, prije nego što išta poduzmem. Nonšalantno sam pomilovao medvjedića po glavi i upitao:
- Voliš plišane igračke?
- Ma ne, pripadao je mom sinu. – izlanula je i prije nego što je postala toga svjesna.
- Imaš sina? – krijući lice od nje, promatrao sam je u ogledalu.
- Pobjegao je od kuće. – slagala je, ne sluteći zla. – Već godinama nisam ništa čula o njemu.
U meni je proključao bijes. Kako može tako bezočno lagati? Zar se nimalo ne kaje? Da sam tog istog trena navalio na nju, rastrgnuo bih je zubima kao što lavovi trgaju svoj plijen. 

                 - Dosta o tome, dušo. Ne želim raspravljati o... - zastala je u pola rečenice i pogledala me, oštro i upitno: sinulo joj je.
Okrenuo sam se prema njoj. Na licu mi se moglo pročitati sve, čitava gola istina i sav jad i bol. Nije joj trebala ne znam kakva inteligencija da shvati da je pred njom njen davno izgubljeni sin. Stajao sam pred njom kao zločinac koji čeka osudu, vrativši se u ono vrijeme kada smo bili zajedno, pokoran mamin sin, mamina maza željna ljubavi i pažnje. Možda bih joj i oprostio da sam joj u očima vidio barem tračak sreće što me konačno vidi nakon toliko godina, bez obzira na ovako neugodnu situaciju.
- Divota! To si ti, gade prokleti! Nadam se da si zadovoljan sobom, stvarno si me uvalio u govna kao što nitko nikad nije. Zbog tebe sam morala napustiti Kentucky! Jebena policija me je posvuda tražila! A Jaredu sam morala vratiti sav novac, upropastio si mi život, gade!
Ustuknuo sam, zaprepašten njenim bijesom i otrovom, nisam progovorio ni riječi, šutio sam i čekao konačnu uvredu koja će otpustiti sve moje kočnice.
- Što je, maca ti je popapala jezik? Ili si razočaran što nema ševe? To bi tek bilo nešto, doista. Da nisi vidio tog prokletog medvjeda, ne bi ni znao da ševiš svoju majku. – oporo se nasmijala.
Prekipjelo mi je i tada sam je udario. Ravno u glavu. Nešto je u njoj kvrcnulo, ali tek kad je pala na pod i kad joj se glava čudnovato iskrivila, shvatio sam da sam joj slomio vrat. Nisam uopće bio svjestan snage koju sam uložio u taj jedan jedini udarac.
Što sam učinio? Obuzela me razarajuća glavobolja i ushodao sam se po stanu kao divlja životinja zarobljena u kavezu, neprestano ponavljajući:
- O, Bože moj. O, Bože moj. O, Bože moj.

Zvučao sam kao pokvarena i izgrebena gramofonska ploča, ali nisam si mogao pomoći. Otišao sam u kupaonicu i umio se ledeno hladnom vodom, ne bih li se bar malo smirio, otvorio sam i prozor da u sobu uđe malo svježeg zraka jer sam jedva disao, kao da mi netko sjedi na prsima. Paničario sam možda nekih pola sata, nisam znao što bih. S vremena na vrijeme uhvatio bih prazan, ali fiksirajući pogled moje majke. Iako je bila mrtva da mrtvija nije mogla biti, kao da je okretala glavu u svim smjerovima i pratila me svojim ukočenim pogledom. Nisam to mogao podnijeti. Vratio sam se u kupaonicu i ispovraćao se, izbacivši iz sebe sve što sam tog dana pojeo, a zatim potražio telefon. Morao sam prekinuti ovu agoniju. Nisam mogao jednostavno pobjeći, znao sam da bi me policija kad-tad pronašla, bilo je previše svjedoka, sve su me one kurve dobro pogledale i bez problema bi me opisale prvom policajcu kojeg bi vidjele. Ne, ne može biti gore no što jest. Telefon je bio na kuhinjskom zidu. Podignuo sam slušalicu, razmišljajući o tome da prvo nazovem Dottie, pouzdavajući se u njen zdrav razum, ali nisam znao kako bih joj objasnio kakvu sam grozotu učinio. Iznevjerio sam je, bacio u vodu svu ljubav i skrb koju mi je pružila da bi od mene napravila čovjeka. A od čovjeka postade ubojica. (...)

surefire @ 15:07 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Što je "afrički rulet"?
- Kada te šest crnkinja oralno zadovoljava, a ti ne znaš koja je od njih ljudožder!



Vrati se Mujo sa safarija i pita ga Haso:
- Jesi ulovio što?
Na to će Mujo:
- Ma ubio sam 10 slonova,15 lavova i 4 plizna...
Pita ga Haso:
- Bolan što ti je to plizno?
- Ma to ti je ono malo crno što kleči i viče pliz no, pliz no!!!!



Došao veterinar na selo kod jedne babe da joj umjetno osjemeni kravu. Prije nego je ušao u štalu, pita babu:
- Bako, koje boje hoćete da vam bude tele?
- Koje god hoćeš, sinko, samo nemoj da nosi očale ko i ti.



surefire @ 13:20 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 7, 2008
Danas me mama natjerala da raspremim jednu ladicu u koju uvijek guram sve i svašta, rekavši da će je, ako je ne sredim, izvući i istresti sve iz nje na magistralu, hehe. Ma koliko da sam isprva rogoborila, odlučila sam se poslušati je, uključila kazetofon i stare hitove Joan Baez, izvrnula ladicu na tepih u sobi i počela. I kakvog li je tek tu blaga bilo… 

Osim hrpe nevažećih papira i starih putnih karata, što je sve završilo u smeću, u ladici se nalazilo štošta što je ipak ostalo u toj ropotarnici. Stare fotografije za osobne isprave moje mame, pokojnog oca i bake. Knjižice cijepljenja i rodovnice mojih maca koje su još prije puno godine prešle preko Duginog mosta. Crno-bijelo pero neke ptice koje je moj otac još davno našao negdje uz more. Kožna narukvica, njemački gotički križ, broš u obliku mačke, naušnice… Bedževi Plave trave zaborava, bedž s Prvog svjetskog skupa hrvatske katoličke mladosti u Mariji Bistrici 1990. godine. Ključ starog žutog golfa koji je izgorio pred "Libertasom" 06. 12. 1991. Žetoni iz hotelskog casina koji nam je služio kao sklonište. Hrvatski grb s kape nekog vojnika ili policajca i nekoliko metaka iz njegove puške. Članska iskaznica "Star Trek" kluba. Amblem eskadrile VFA-136 Knighthawks i pozivnica na USS Dwight D. Eisenhower. Sapun iz hotela "Excelsior" i seksi igračka kao spomen na neke vatrene vikende prije nekoliko godina. Stari adresar i nekoliko pisama. Isprintane riječi pjesme "Open Pit Mine". Jedan sasušeni cola gumeni bombon. 

I mogla bih tako unedogled, ali mislim da je i ovo dovoljno.
surefire @ 17:04 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 6, 2008
(...) Ugodno izmorena, zaspala sam gotovo odmah. Probudila sam se sat vremena kasnije, oko ponoći, naoko bez razloga, ali relativno odmorna i nimalo pospana. Htjela sam ustati i potražiti kakvu knjigu, ali bila sam prelijena za to, pa sam samo tako ležala u mraku i osluškivala noćnu tišinu, ničim poremećenu, tako da sam se preplašila kad je negdje u daljini iznenada odjeknuo pseći lavež. I na ovo će se trebati naviknuti. U gradu sam se morala naviknuti na zvukove prometa, a ovdje na životinje. A kada sam čula pjesmu, prvo sam pomislila da me moja čula varaju, i odmah sam ustala, stala pokraj prozora i bolje oslušnula, a noćni vjetrić je do mene donio jasan, i nesumnjivo muški glas.

Minutes of misery drag through hours of memories
Past the voice that swears they’re not true
It keeps avoiding, denying, oh, but mostly just lying
About the time that I’ll spend missing you
Winter’s come a-crawling
After fall left me calling
For an end to what spring put me through
‘Cause summer’s only blessing
Had been the warm breeze caressing
All the time that I spent missing you

Slušala sam, opčarana. Da je pjevao čitavu noć, ne bih ni oka sklopila, samo bih šutjela i uživala u nadnaravnoj ljepoti pjesme i neobičnom okruženju. Je li to Dwight? Je li on ta progonjena duša koja obilazi noću poput vilenjaka i oplakuje izgubljenu ljubav? Sva sam se naježila slušajući ga i srce mi se kidalo jer sam slutila da ga na ovaj pjev toliko nalik pjevu umirućeg labuda ne nagoni radost i da je čitavo njegovo biće prepuno ožiljaka koje mu je život nanio. Tada ni sama nisam znala koliko sam bila u pravu, a ako me ikada itko bude pitao kada sam se zaljubila u njega, znat ću mu reći da se to dogodilo baš ove noći, čak i prije nego što sam ga uopće vidjela.
Kada je njegov glas uminuo i rasplinuo se negdje pod zvjezdanim nebom, jedva sam se prisilila da se odmaknem od prozora i vratim se u krevet, ne bih li ponovo zaspala, a u glavi mi je neprestano odjekivao njegov zvučan, tugaljiv glas. Winter’s come a-crawling, after fall left me calling for an end to what spring put me through. A kad sam konačno zaspala, imala sam jednu od svojih već poslovičnih noćnih mora.

Sanjala sam da lutam mračnom šumom, sama samcata, s teškim teretom straha u želucu i sputanih nogu, bosih i izranjenih. Tapkam po vlažnoj, bogatoj mahovini, ruke mi stružu o hrapavu koru drveća gotovo do krvi. Boli me. Tišina je gluha i nijema, ali iznad nje ima još nečeg, pjesma u visinama, i naprežem se i napinjem da je čujem, ali tišina ostaje neumoljiva i drži me u svom užasnom zagrljaju koji miriše na smrt. Tada je nešto iz šume iskočilo i napalo me, i probudila sam se, umalo vrisnuvši. Sva sam bila oblivena hladnim znojem, a srce mi je tako ludo lupalo da sam pomislila da će iskočiti iz mene i zaplesati po podu. Srećom, taj strah nikad ne živi dugo u meni, zajedno sa snovima pada u dubok zaborav prekriven prašinom i majstorski ispletenom paukovom mrežom.
surefire @ 20:35 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, veljača 5, 2008

Ova protekla dva dana sam uglavnom provela u horizontali. Nisam se baš osjećala najbolje, ali eto, čini se da je tome zasad kraj, na svu sreću. Mrzim biti bolesna i ovisna o drugima. Mrzim kad me boli, uporno i podmuklo, izluđuje me toliko da bih rastrgala samu sebe. Ali poslije svake kiše dolazi sunce, pa se tako veselim sitnicama, osim što se osjećam dobro, večeras je na rasporedu cool epizoda CSI Las Vegas na RTL-u, a na You Tubeu me veseli pronalazak live concerta Plave Trave Zaborava iz 1988. godine. Dance all night!

surefire @ 21:20 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 3, 2008

Prošao je i taj dan, prebrzo, pun uzbuđenja i ugodnog druženja... Vrijeme nije obećavalo. Negdje pred jutro, čula sam Rexa kad je ušao u sobu kroz svoja pseća vratašca, sklonio se s balkona i otresao. Kiša, dakle. Ah, dobro, što se može, otrpjet ćemo i to. I eto Feste, po 1036. put.

Trombunjeri su jutrom budili kamo god su prošli. To su jedini pucnjevi koji nas ne asociraju na zlo koje nas je pogodilo prije više od 16 godina. Zbog lošeg vremena odlučila sam se otići u Grad malo kasnije, da stignem na procesiju, koju od rata naovamo skoro pa pobožno pratim. Mnogi mladi sudionici te procesije, ekipa koja godinu za godinom nosi i slijedi svoje barjake, ekipa je koja je provela sa mnom ratne dane u hotelu "Libertas".


Krivci za ranojutarnje buđenje





Nakon završetka svečane mise, procesija kreće od Katedrale, pa Ulicom od Puča do Onofrijeve fontane i zatim preko Straduna do crkve Svetog Vlaha, gdje se klanjaju našem Parcu i razilaze do popodneva. Prvi su u procesiji trombunjeri, zajedno s gostima. Slijedi ih limena glazba, gradska i gostujuća, ovaj put, i inače redoviti gosti iz Blata na Korčuli. Slijedi bratovština Svetog Vlaha, odnosno sadašnji i bivši festanjuli, svojevrsni domaćini feste Svetog Vlaha, časni ljudi od ugleda i značaja, a biraju se iz redova obrtnika i pomoraca. Video

Slijede ih crkveni barjaci svih dubrovačkih župa i njihova pratnja, nerijetko u nošnjama, te gosti iz drugih hrvatskih župa, iz Hercegovine, Janjeva itd., a ove su godine s razlogom izostali Bokelji, danas je i kod njih festa Svetog Tripuna. Posljednji u ovom dijelu procesije su vojska, vatrogasci i policija. Video

Predstavnike crkve najavljuju prvopričesnici, za njima slijede časne sestre, ministranti i svećenici, te konačno biskupi i odabrani nositelji relikvija Svetog Vlaha i drugih svetaca. Posljednja je relikvija Isusove pelenice, nošena pod baldahinom. Posljednji u procesiji su predstavnici svjetovne vlasti i običan puk. Video

Poslijepodne nije bilo ništa manje zanimljivo. Od 14 do 15 i 30, odvijala se tombula, vrativši se na scenu nakon mnogo godina, zajedno s ljutim narančama kojih je bilo manje nego nekoć, ali vratit će se to uskoro na svoje, druge godine će mlađarija skupiti puno više ljutih naranača za gađanje. Veliki plus za "Čistoću", čiji su radnici odmah po završetku tombule očistili sav nered.  Ne smijem zaboraviti ni javni gradski prijevoz, "Libertas" je danas vozio besplatno, omogućivši svima dolazak u Grad.


Tombula i ljute naranče

Uz spontane i manje spontane nastupe pojedinih gostiju, mimohode limenih glazbi, pucnjavu trombunjera, treba spomenuti i tradicionalno izvijanje barjaka na pozdrav Katedrali i biskupskoj palači, nakon čega se barjaci i trombunjeri vraćaju kući. Festa ipak još nije završena, zatvaranje je iduće nedjelje na Gorici Svetog Vlaha. 


surefire @ 23:06 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
subota, veljača 2, 2008

Cijeli dan zabrinuto gledam u nebo i česte mijene oblaka i vedrine. Da bar, ako tako treba biti, kiša noćas pada, pa makar cijelu noć, a da nam sutrašnja festa Svetog Vlaha prođe bez otvaranja kišobrana. Dan je to kada se svi, i staro i mlado, i iz bliže i iz daljnje okolice sjate u Grad. Dan kada ćete, šetajući Stradunom, vidjeti ljude koje viđate jednom godišnje, od feste do feste, ali i one koje viđate svaki dan.
 
Ove noći ostavljam otvoren prozor. Rano izjutra, dok još vlada mrak, u selima duž rijeke odjeknut će pucnjevi trombuna. Neki prije, neki kasnije, ovisno o udaljenosti, ali bez iznimke, njihova će se jeka pronijeti i nekoliko puta kroz rijeku. Budnica. Za sve one koji se moraju spraviti za festu, obući nošnje, razviti barjake i krenuti pješice.

Iz kreveta ustajem kad se začuju plotuni trombunjera na drugoj obali, znak da su se skupili, te da će barjaci i barjaktari u barci preploviti rijeku do Sustjepana, tu se zadržati da uz pucnjavu i zvonjavu crkvenih zvona dočekaju barjake koji stižu iz Komolca, a zatim pješice prema Gradu. 

Sve to pratim sa svog prozora, mahnem ljudima kad prođu pored moje kuće. Dotad mi noge već ostinu na jutarnjoj hladnoći i vratim se u krevet na još nekih sat vremena prije konačnog ustajanja i odlaska u Grad. I nema povratka do večeri, kad se i barjaci i trombunjeri vraćaju svojim kućama.

surefire @ 22:15 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, veljača 1, 2008

Noćas je nad nama protutnjala oluja. I bilo je tako ugodno spavati u toplom, sigurnom krevetu, dok su se vani bljeskovi munja probijali kroz kišnu zavjesu, a grmljavina odjekivala kanjonom rijeke. Kiša nije prestala ni kad je svanulo, tek je rano poslijepodne donijelo razvedravanje i slijedeće fotke:









surefire @ 19:26 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Arhiva
« » vel 2008
Tracker
eXTReMe Tracker
Brojač posjeta
195739
Index.hr
Nema zapisa.