Words are all I have to take your heart away
Hearts On Fire
 
Blog - prosinac 2007
ponedjeljak, prosinac 31, 2007
U trenutku kad je ovo postano, Novi Zeland već slavi dolazak 2008. godine, prvi na Zemlji. 


Novi Zeland ili izvorno Aotearoa (Land of the long white cloud, ili kako su Maori znali reći, ugnjetavani Pakehama – bijelim doseljenicima, Land of the wrong white crowd). Vjekovima izoliran od kopna, Novi Zeland bogat je endemskim vrstama flore i faune, a zemljopisni položaj i klimatski uvjeti od njega su napravili pravi mikrokozmos, na krajnjem jugu vladaju ledenjaci, a sjever ima sasvim ugodnu klimu, sličnu našoj mediteranskoj. 

Zapadni svijet ga je otkrio 1642., Abel Tasman je oplovio zapadnu obalu, ali nije dugo ostao, jer je pokušaj iskrcavanja neslavno propao: neke članove posade domoroci su zarobili i pojeli. Nazvao je novootkrivenu zemlju Niuew Zeeland i otperjao. 1769. doplovio je James Cook, na svojim je putovanjima sveukupno tri puta bio na Novom Zelandu, te je ostvario prijateljski kontakt s prvim naseljenicima, Maorima (koji su na NZ stigli negdje 950. godine) i nacrtao precizne karte. Prvi doseljenici nisu donijeli ništa dobrog: značajno su smanjili populaciju tuljana i kitova, donijeli bolesti, prostituciju i vatreno oružje, što je, uz ratove i oduzimanje zemlje, smanjilo i populaciju Maora. U 20. stoljeću se situacija znatno poboljšala, te su Maori i njihova kultura konačno postali simbol Novog Zelanda. 

Službeni jezici su engleski i maorski, koji je polinezijskog podrijetla, uostalom, kao i sami Maori. Klik na sliku odvest će vas na malenu prezentaciju, nekoliko slika praćenih novozelandskom himnom "God Defend New Zealand" (uz ovu, himnom se smatra i "God Save The Queen") u izvedbi Ainslie Alan.


  

E Ihoa Atua,
O nga iwi matou ra,
Ata whakarongona;
Me aroha noa.
Kia hua ko te pai;
Kia tau to atawhai;
Manaakitia mai
Aotearoa
God of nations! at Thy feet
In the bonds of love we meet,
Hear our voices, we entreat,
God defend our Free Land.
Guard Pacific's triple star,
From the shafts of strife and war,
Make her praises heard afar,
God defend New Zealand.
surefire @ 13:40 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
And now, something completely different... Mislim da je svima autor Boris Vallejo.













surefire @ 00:40 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 30, 2007

Obično se uvijek unaprijed užasavam odlaska u kino ili posuđivanja u videoteci nekog filma koji je snimljen po nekoj knjizi koju sam već imala prilike pročitati i koja mi se svidjela. Izuzetno je teško prenijeti književno djelo na filmsko platno, a da se pritom izgubi što manje ljepote i smisla. 

Ekranizirati Tolkienovo remek-djelo "Lord of the Rings" činilo se kao nemoguća misija, pogotovo u formi igranog filma, crtić bi vjerojatno imao više slobode i mogućnosti prikazivanja mitskih bića i krajolika. Ali filmska ekipa koja je odradila LOTR, na čelu s Peterom Jacksonom, napravila je tako dobar posao da Tolkien sada negdje sjedi na nebu i oduševljeno plješće, umjesto da se kao ventilator vrti u grobu od muke. Fanovi knjige ne moraju se bojati da će ostati uskraćeni za magiju, na ekranu sve pršti od nje, udahnjuje novi život i novu dimenziju pisanoj riječi. Veselim se prilici da čitavu trilogiju odgledam po dva puta tijekom ovih dana, iako sam je dosad pogledala na desetke puta, ali, eto, nikako da mi dosadi. 

Lokacije snimanja su i više nego izvrsne (najvećim je dijelom snimano u raju na Zemlji, odnosno Novom Zelandu, koji nudi mogućnost snimanja i na ledenjacima i u prašumama), a glumačka ekipa izvrsna. Iako Vigga Mortensena inače ne bih ni štapom od metle, kao Aragorn je mljac. A i Orlando Bloom je pravi bombončić. 


Večeras u 20 sati i 5 minuta na Drugom programu HRT-a bit će prikazan drugi dio trilogije, "Dvije kule", a sutra u isto vrijeme i na istom programu završnica, "Povratak kralja". Ne propustite!













surefire @ 15:53 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, prosinac 29, 2007

Šmrc, nisam dobila Super Bingo... A falilo mi je samo pet brojeva...  Ali zato je moj hani bani dobio dugo iščekivano rješenje. Congratulations!!!!



surefire @ 19:20 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, prosinac 28, 2007
Već po tradiciji, svake subote u 18 i 35 okupljamo se pred TV ekranom, s žutim Bingo listićem pred nama i kemijskom u ruci koja nas obično iznevjeri u najnapetijem trenutku, i potiho mrmljamo "Bože, pomozi" kad se oni brojevi počnu kotrljati. Iz subote u subotu isto, kao da svojim riječima i djelima repriziramo sami sebe. Ali, eto, čovjek se mora nečim zabaviti, pa bile to i igre na sreću, samo da ne pretjeruje. Danas, kao i uvijek, kupujem tri listića, dva za nas, jedan za susjedu, usput prodavačici zaželim sve najbolje, a i ona meni, valjda već po navici: da dobijem onaj glasoviti Super Bingo koji je sad nekih 13 milijuna kuna.

- Zamislite… Što biste učinili s tim novcem?

Eeee, dobro pitanje. Razmišljala sam o tome čitavim putem do doma. Da dobijem tih 13 milijuna, dio bi odmah otišao u dobrotvorne svrhe. Nezbrinutoj djeci, sigurnim kućama i azilima za pse lutalice. Dio Ligi za borbu protiv raka, dio Zakladi Ane Rukavine, i to zato jer me zaprepastilo kad sam neku večer na TV-u čula da je samo tisuću od trideset tisuća prikupljenih uzoraka krvi obrađeno, za obraditi ostalo nemaju ni novca ni resursa, tako da to ide puževim korakom, a životi oboljelih se gase, jer oni ne mogu čekati. 

Onda bih dio novca podijelila obitelji. Obnovila bih kuće i uredila stan u potkrovlju. Sestri bih dala koliko joj treba. I svom nećaku za školovanje. Ovisno o tome što mi budućnost nosi, pokušala bih ispuniti još jedan san i izgraditi kuću za sebe i svoju obitelj na zemljištu na drugom kraju sela. 

Veći dio novca bih nastojala spremiti za crne dane, a dio potrošiti na luksuz. Prvo bih laserom skinula dioptriju, da se riješim vražjih leća. Otputovala bih na drugi kraj svijeta, prvo na Novi Zeland, pa u Sjedinjene Države. I tamo bih sredila da Dwight Yoakam, Rodney Crowell, Jimmie Dale Gilmore i Vince Gill održe zajednički koncert samo za mene. Iz USA bih se svakako vratila s chow chowom iz uzgajivačnice Mei Ling, a za perzijsku macu koju isto želim ne treba ići daleko. Kupila bih i veliki akvarij, tisuću litara bi bilo taman… Novi TV, combo video i dvd recorder, računalo, mašala D-SLR fotić. I isplatila pozamašnu nadnicu za strah adminima i moderatorima ljubimci-foruma, jer to itekako zaslužuju, s obzirom na obiman i zahtjevan posao koji obavljaju. I podmazala bih pokoju kariku u lancu T-Coma da ovo naše jadno selo konačno dobije ADSL. 

Eh, a sad se idem opaliti nečim po glavi i vratiti u stvarnost… A što biste vi učinili s ovolikim novcem?  
surefire @ 17:28 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
... davne 1895. godine, dakle prije 112 godina, braća Lumière održali su prvu javnu kino predstavu u pariškom Salon Indien du Grand Café. 

surefire @ 13:57 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 27, 2007

Dok sam bila dijete, političke vijesti nisu me naročito zanimale, ali imala sam običaj pročitati novine ("Slobodnu Dalmaciju" koju smo tada kupovali) od prve do posljednje stranice. Iako mi je štošta bilo nejasno, imena su se pamtila. Jedno od tih imena, koje je kasnije počelo značiti puno više, je Benazir Bhutto. Maloprije sam na TV-u okrenula teletekst da provjerim kad počinje neka emisija i šokirala se ugledavši naslov: Ubijena Benazir Bhutto. Na nju je danas izvršen atentat u Rawalpindiju, nju i još nekoliko ljudi ubio je bombaš samoubojica.

Rođena u Karachiju, a djelomice i školovana tamo, krila je zadobila studiranjem na Radcliffeu i Harvardu u Sjedinjenim Državama, te na Oxfordu u Velikoj Britaniji. Ljubav prema politici naslijedila je od oca, koji je u vrijeme njezinog povratka nakon studija u Pakistan bio optužen za korupciju i osuđen na smrt. Sve do 1984. Benazir je bila u kućnom pritvoru, nakon čega joj je bio dozvoljen povratak u Veliku Britaniju, tad se svim srcem bacila u politiku i preuzela vodstvo stranke svog oca. Na izborima 16. 11. 1988., njena je stranka osvojila najviše glasova u pakistanskom saboru, a 02. 12. iste godine, Benazir je postala premijerka. Imala je samo 35 godina i bila je najmlađa osoba i prva žena na čelu neke islamske države, pogotovo tako konzervativne kao što je Pakistan. Vlada je bila raspuštena dvije godine kasnije, a Benazir je ponovo izabrana 1993., da bi tri godine kasnije ponovo morala odstupiti iz istog razloga kao i 1990., zbog prilično klimavih optužbi o korupciji, pranju novca i nepotizmu, većinom poteklih od bogatih zemljoposjednika kojima su smetale reforme koje je Benazir provodila i demokratska svijest koju je nastojala uliti narodu. Iako je tvrdila da su sve optužbe namještene, neke su prošle na sudu, te su ona i njezin suprug dobili uvjetne zatvorske kazne, te su trebali isplatiti milijunske odštete državi Pakistan. 


Nećemo sad ulaziti u to koliko su te optužbe istinite, niti je to toliko važno u ovom slučaju. Benazir je iznad svega bila fascinantna žena kojoj su se mnogi divili i smatrali je svojim uzorom. U neku ruku, moguće ju je usporediti s Indirom Gandhi, od početka pa sve do nasilne smrti. Divim joj se na izuzetnoj hrabrosti, jer nije bilo lako nametnuti se u politici tradicionalne islamske države i trpjeti uvrede i stalne prijetnje smrću. Mnogima je bila trn u oku. Danas su je se uspjeli riješiti. Njenog tijela, možda, ali vjerujem da će njezin duh još dugo nadahnjivati i one koji su je poznavali i one koji nisu, pogotovo žene koje su u mnogočemu obespravljene. Neke od njih mogu svijetu pružiti puno, puno više, umjesto da začahurene ostaju doma i trebale bi dobiti svoju priliku. Benazir im je više neće moći dati, ali možda netko drugi, neki novi mladi i perspektivni političar/političarka otvorenih nazora koji će zemlju voditi u skladu s duhom islama. Islam sam po sebi nije militantna religija, pisma koja ga određuju treba tumačiti na pravi način.

surefire @ 17:53 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 26, 2007

Prvi Božić nakon dvije godine "neodržavanja" prošao odlično. Nismo bile kod kuće, već u gostima gdje se osjećamo kao kod kuće, i u dobrom društvu i uz fantastičnu hranu dan je prošao nevjerojatnom brzinom. Nije nam smetalo što je vani neprestano rominjala kiša, sav blues isprali smo već s prvom kupicom rozulina.






Slatko od mrkatunja (dunja) - kotonjata


Ovo prvi put u životu vidim, kažu da se zove vilina kosa i da se može naći u špiljama. Malo sam progooglala i nisam ništa našla što bi nalikovalo na ovo. Djeluje kao neka parazitska biljka, a ako netko zna nešto više, molim da javi.

surefire @ 13:43 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 25, 2007
surefire @ 01:32 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 24, 2007

Eto... Konačno mir... U iščekivanju ponoćke. Svi su poslovi završeni, pas počešljan, akvarij očišćen, bor okićen... Ovo posljednje mi je najviše nedostajalo. Duga je to tradicija, ako ne i više od 40 godina, i sav nakit na boru, kao i figurice u Betlemu stari su nekoliko desetljeća, uz par novih kuglica, jer s godinama, ma koliko to čuvali i pazili, ode poneka, razbije se. Neki su baloni i figurice lagano oštećeni, ali ne razmišljam o tome da ih bacim, dokle god oštećenja nisu znatna.












A ova dolje fotografija pripada prošlosti, ali se nadam da će i u budućnosti biti tako. U Betlemu, na mahovini, spava perzijski mačak Tango, kojeg više nema među živima. Uglavnom su sve moje mace obožavale spavati u Betlemu, tih 15 dana koliko je bor stajao okićen, one su 23 i pol sata dnevno provodile spavajući tu. Nadam se da ću opet uskoro imati makar jednu takvu macu.




surefire @ 19:31 |Komentiraj | Komentari: 0
Dobar večer, mi kucamo,
Badnje večer čestitamo,
Došli smo vas kolendati,
Vašem dvoru hvale dati,

Visoki su ovi dvori,
Pod njima su zlatni tori,
A u njima golubica,
Naša dobra domaćica,

Ođe, ođe, na dobro vam
Badnje večer dođe,
Gospara našega prid dvore,
Pjevajmo braćo do zore
surefire @ 13:25 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 23, 2007

Pijucka se domaći liker od čokolade, k'o fol da probam je li OK, u frižideru se hladi francuska koja se ne smije dirati dok se dobro ne rashladi... Pripremamo se za sutrašnji post, odnosno bakalar na bijelo... Jedva čekam. U playeru mi CD s božićnim pjesmama, ali jedva čekam kad ću sutra na ponoćku i čuti omiljenu pjesmu koju nikako da naučim do kraja, " U se vrijeme godišta". A i odmah se na početku počnem smijati jer se sjetim kako je moja sestra kad je bila mala mislila da je u pitanju porođenje djetlića, a ne djetića...





surefire @ 20:19 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, prosinac 22, 2007

'Twas the night before Bozic and all through the kuca,
The zrak smelled of spicy sarma and rakija vruca.

By the dimnjak the slapice were hung kinda krivo,
In hopes that Sveti Nikola would soon bring some pivo.

Tata was in his soba and was snoring pretty hard,
Tired from stealing the drvo from our susjed's backyard.

Mama was in the podrum cooking like a budala,
She was making some juha and rum-filled baklava.

When out on the lawn there arose such a galama,
Tata yelled from his soba, "Pa koji je k**** vama?!"

There was a kucanje on the front vrata with such a loud barrage,
I yelled through the prozor, "This is a Croatian house, come in
through the garage!"

And standing in the garaza right next to my car,
Was my drunk Tetak Joza coming home from the bar.

"Ajde, odi spavat," I told him with might,
Don't pokvari my chances of seeing Sveti Nikola tonight.

About two sati later I heard a buka downstairs,
So I jumped from my krevet to see who was there.

Standing by the drvo and eating some leftover pizza,
Was good 'ol Sveti Nikola reeking of homemade sljivovica!

He was all dressed in crveno and big as an ox,
And wore some smede sandale along with crne socks.

Smelling like a cigan that's been drinking for days,
He wasn't what I expected, I was actually amazed.

"U ****u materinu, kako mrzim ovaj posao," he said,
And then muttered something about his zena and how he wished she was
dead.

He put the presents under the drvo while whistling a Bozic beat,
They were wrapped up kinda shitty with paper bags from 49th Street .

12 carape for me and 12 for my brother,
3 pairs of gace for my dad and turska kava for my mother.

This Croatian Santa was pokvaren - he was nothing like the fable,
I should of known it when he swiped my pack of cigarete from the
table.

I yelled, "Hey!", as Sveti Nikola turned around like a car,
Throwing his slapa at me as if it were a ninja star.

The look in his eyes was nothing but fright,
He said, "**** ti pas mater!", and dashed out of sight.

Up through the dimnjak I heard a loud shriek,
Sveti Nikola had just prdnuo like some wild bik.

He got in his kaput, made for hladne zime,
And he yelled at his jelene, ime po ime.

"Naprijed Marko i Darko, Petar i Ante,"
"Ajde Josip i Vinko, Ivo i Mate."

And then he yelled, "Ajdemo brzo, moramo poc,"
"Sretan Bozic svima i svima laku noc!"
surefire @ 00:01 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, prosinac 21, 2007

Dobro sam se neki dan tempirala, jer je baš u današnjem Jutarnjem izašao članak o poraznim rezultatima diktata iz hrvatskog jezika u hrvatskim gimnazijama, koje slove kao "škole za odlikaše". Čak 72 % gimnazijalaca je u diktatu imalo više od 12 pogrešaka, što im je donijelo 0 bodova. 

Najveći problem svakako leži u školstvu, programi su preopširni i preteški da bi ih dijete moglo savladati. Dajem lekcije iz engleskog jednom devetogodišnjaku, i svaki put se neugodno iznenadim kad prijeđemo na neku novu lekciju, koliko je teško za njihov uzrast. A tako je iz svakog predmeta. Nastavnici se forsiraju da odrade zadane norme, pa puno toga djeci ostane neobjašnjeno, pa tako, umjesto da se stvore čvrste osnove znanja, učenje se najviše svodi na krpanje rupa.

surefire @ 14:44 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 20, 2007

Idući od butige do butige, više se umorim nego da su me poslali na radnu akciju izgradnje autoceste. Općenito, nisam luda za kupovanjem, osim ako se odvija u meni omiljenom Algoritmu. A i DM može proći. Istinski mrzim kupovanje odjeće i obuće, jer sve je OK dok u glavi ne složim ono što zaista želim, e, onda je takvo nešto nemoguće naći. Ovih dana tražila sam cipele i obišla bunu i bunicu, ali danas sam se konačno usrećila u Alpine u gradu. Našla idealne cipele i još na sniženju. Fino piše cijena 200 i nešto kn i kraj toga naljepnica 50% popusta. Vadim ja tijeh dvjesta i nešto kuna, a ona tete na blagajni kaže sto i nešto kuna. Dakle, 200 i nešto bez popusta, s popustom, skoro pa džabe. 

Jučer sam kupila i krasnu jelku, da sam je svijećom tražila, ne bih je našla, ali sreća pa sam poznavala prodavača, čim imaš neku takvu vezu koja će se malo potruditi oko tebe, odmah si na konju. Danas kupila mahovinu, jer niti mi se dalo pentrati se po brdu po nju, ni tražiti je po zarasloj baštini, gdje bi je sigurno bilo s obzirom da tamo nismo godinama haračili. Iako bi trebali, malo srediti i odvući veliku lovoriku koju je nedavno oborio šijun. 

Jedva čekam kad ćemo sve to namjestiti, naravno da će pasti i koja fotografija, danas sam kupila i nove baterije za fotić, jer su stare već odslužile svoje više nakon godinu dana intenzivnog punjenja i pražnjenja. U svakom slučaju, preporučujem ih, jer su im cijene i više nego umjerene, a trajnost poprilična, neki dan su i u časopisu "Vidi" dobile visoke ocjene. Marka je Trust, a punjač i 4 AA baterije sam prije više od godinu dana platila cca 80 kn u Hgspotu.

U gradu nam se vrše velika ispitivanja, i to unutar vrata od Pila. Prilažem sliku, pa se odlučite prave li nam to katakombe ili samo tunel koji bi se spojio s zavidnom mrežom podzemnih špilja našeg krškog kraja. Legenda kaže da su neki svećenici nekoć davno koristili špilju Vjetrenicu za prolaz do Dubrovnika. Pitanje je samo gdje bi mi izašli kad bi ušli. Zato bi bilo najbolje da kao predvodnicu pošaljemo Sanadera. I čekati na ulazu sve dok njegovi povici "Idemo dalje" ne utihnu. Onda dobro zapečatiti ulaz u špilju. I kojim štapinom dinamita izazvati pomak tektonskih ploča i urušavanje podzemnih prolaza. Ivo će, ako bude sreće, izaći u Kini, gdje nam nije tolika prijetnja. Ili će usrećit vragove u paklu, negdje kod Zemljine jezgre. 



Malo svratih i do Turbo Limača, gdje sam snimila ovu fotku, baš me zanima što ćete reći, što se na njoj ne uklapa...



I za kraj, recept pronađen na Dubrovnik web portalu, čini mi se odličan:



Kuglice od čokolina

U zdjeli zamiješajte: 1 pakovanje čokolina (malo, pretpostavljam), 10 dkg otopljenog masla, 10 dkg mljevenog keksa, 10 dkg mljevenih oraha, 5 dkg kokosa, 2 kikare mlijeka i 2 kikare cukara. Oblikujte kuglice, uvaljajte ih po želji (u orahe, mjendule, kokos...) - i to je to! 

surefire @ 17:19 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 19, 2007
Mirovanje:



U pokretu, uz dužu ekspoziciju od par sekundi:




A moju vjernu i opsjednutu čitateljicu koja se prepoznaje i gdje treba i gdje ne treba molim da me ostavi na miru, jer mi dosta tog maltretiranja s mnoštva njenih nickova.

surefire @ 22:10 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Iako se i meni ponekad dogodi da zgriješim po tom pitanju, mada rijetko, nepismenost me užasno smeta. Bude mi stvarno neugodno kad na cjenicima i reklamama vidim nešto krivo napisano, na engleskom ili hrvatskom. Ostale jezike ne poznajem dovoljno da bih mogla prosuđivati. I nevjerojatno mi je kako se to moglo dogoditi, jer ako to nisu bitni detalji na koje treba paziti, onda ne znam što jest. Sramotna sjena nepismenosti pada i na onoga tko je izradio tekst i na onoga tko se njime koristi. Ovdje na blogeru to donekle mogu tolerirati, iako nekad vrištim u sebi: dajte pišite te tekstove u Wordu s instaliranom provjerom hr pravopisa!, ali na bilo čemu službenom, no way!

Jučer sam, dok sam čekala autobus nakon uspješno obavljene spenze u Konzumu (uspješno su mi izmamili lovu iz džepa), bilo mi dosadno pa sam čitala osmrtnice. Iako bih ih trebala češće čitati, jer mi to skoro pa spada u opis posla. I naravno, od cijele osmrtnice, upadoše mi u oči dvije naizgled sitne pogreške, ali koje su me baš ogorčile. Ožaloščeni i ispračaj. Da sam na mjestu pokojnice, ne bih imala mira, okretala bih se u grobu kao ventilator ili se kao poltergeist uselila u prostorije pogrebnog poduzeća koje je ispisalo dotičnu osmrtnicu i godinama ih mučila: Paaaaaaazi kaaakoooo pišeeš tuuuu osmrtnicuuuu, jadna ti maaajkaaa, nemoooj opeeet zeznuuuti č i ć, tulila bih i levitirala radni stol, da bude efektnije.. Eto koliko sam sitničava kad je o takvim stvarima riječ. 

Neki tako nepismeni, pa bi i knjige pisali. Zapravo, lektor bi im ih napisao. Sav honorar od knjige bi otišao na plaćanje lektora. Koji bi se možda u neka doba toliko zanio pisanjem iznova da bi vam i kraj promijenio. U happy end, po mogućnosti. Neka, tako i treba.   

Svakako posjetite blog posvećen jezičnim teroristima, ne biste li se malo nasmijali i zgrozili, s obzirom da su mogućnosti izvrtanja i zloupotrebne rodnog nam i inih jezika skoro pa neograničene.
surefire @ 12:52 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 17, 2007

U subotu smo imali posljednji ovogodišnji izlet, osim kratkog shoppinga u Neumu, posjetili smo gornja sela Dubrovačkog primorja, te Ston. Dan je osvanuo izuzetno hladan, vjetrovit i oblačan, vrijeme koje je pomalo slutilo na snijeg, koji ipak nije pao. Penzići su svi odreda bili u dobrom raspoloženju, tim više što je odmah ujutro po busu počela kružiti boca domaće župske rakije. Da sam popustila nagovaranju, vjerojatno bih čitav izlet prespavala, jer me alkohol odmah sredi, ovako sam se počastila s par aleksandrina koji su me razbudili do kraja svojim mirisom i aromom.


Kod Slanog smo skrenuli za Trnovu, pa dalje prema Mravincima, Liscu, Čepikućama, Smokovljanima, Ošljemu, Stupi... Ionako pusta sela djelovala su još pustija na hladnoći, kad se svako živo čeljade, kuče i mače zavuklo u toplo. 




Čepikuće

Prvo zaustavljanje bilo je na brdu Vjetreni mlin, gdje nas je nekolicina hrabrih izašlo iz toplog autobusa da obiđemo "Spomenik pobjede" i uživamo u pogledu koji se s tog brda otvara dolje na Bistrinu i Mali Ston. 







Nakon toga smo krenuli u Neum, a po povratku iz Neuma, u Ston, gdje nas je dočekao naš domaćin Sveto Pejić i odveo nas do Solane gdje je održao vrlo zanimljivo predavanje u kojem smo doznali da je stonska Solana jedna od najstarijih, ako ne i najstarija na svijetu, te da je Jadransko more najsjevernije more iz kojeg se sol dobija prirodnim putem. Dalje prema sjeveru je premalo sunčanih sati i povoljnih klimatskih uvjeta koji bi omogućili isplative berbe soli. Stonski solski bazeni su dobili imena po svecima (Franjo, Vlaho, Josip, Lazar i sl.), osim jednog, po imenu Mundo, sva sol koja bi se izvadila iz Munda bila je namijenjena običnom puku koji nije mogao plaćati visoke cijene kakve je sol nekoć postizala. U jakom potresu prije desetak godina oštećeni su gotovo svi bazeni, obloženi lijevanim asfaltom, te sva sol koja se iz njih prikupi nije dovoljno čista za humanu upotrebu, pa se prodaje u industrijske svrhe. Međutim, postoji jedan bazen popločan granitom koji daje izuzetno čistu sol koja je nekoć bila rezervirana za carske dvorove. ukoliko se prikupe potrebne financije, stonska Solana bi i preostale bazene popločala granitom. Prosječna godišnja berba soli, ovisno o vremenskim uvjetima, iznosi od nekoliko stotina do nekoliko tisuća tona soli. Stonska je sol specifična i po tome što nema gorčine, za razliku od nekih drugih vrsta soli.


solski bazeni


bijelo stonsko zlato u mojoj ruci

Nakon obilaska Solane, ručali smo u restoranu "Vila Koruna",, a nakon izvrsnog i obilnog ručka, od domaćina smo dobili i poklončić, po kilogram soli, te unatoč hladnom vremenu i oštroj buri malo prošetali po Malom Stonu, zavirivši u svjetski poznate i priznate restorane "Bota Šare" i "Kapetanova kuća". Neki su se počastili i kamenicama i odličnim vinom, a potom smo se ukrcali u bus i krenuli natrag kući, još za dana. 

















surefire @ 20:18 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 16, 2007

Ova je knjiga došla u pravi čas,  u ovo predbožićno vrijeme, i pravi je blagoslov za sve one koji već imaju psa ili koji ga tek žele nabaviti. Knjigom možete počastiti sami sebe, ili nekoga od svojih bližnjih, to je poklon koji se neće lako zaboraviti i čija je vrijednost neizmjerna. Ne samo zbog toga što je knjiga vizualno izvrsna, velikog formata, tvrdog uveza i s mnoštvom prekrasnih fotografija snimljenih diljem svijeta, već i stoga što je u njoj svaka riječ napisana ljubavlju i jezikom razumljivim svima, i starijima i mlađima. To je sveobuhvatni priručnik za suživot s psom, s naglaskom na zdravlje. Knjigu već duže vrijeme imam kod sebe i oduševim se svaki put kad je uzmem u ruke i počnem listati, a to se događa prilično često. 

Predstavljam vam knjigu veterinarke Tamare Ferari Miškulin: U potrazi za psom. Klik na ime knjige odvesti će vas na web stranicu posvećenu knjizi, a koju je uredila jedna talentirana mlada dama koja se tek počela baviti web dizajnom.

surefire @ 19:01 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, prosinac 15, 2007
15.12.1994.
 
Nije bila sigurna što da radi sa današnjim danom, još jednim kojeg joj je Bog podario na zemlji, gdje da ga svrsta i što da radi sa sobom. Oblačno i tmurno, nebo se navalilo na zemlju kao da ju želi zagušiti, a sa svakim teškim, bolnim uzdahom južnog vjetra, s oblaka su se otkidale krupne kape kiše i rasprskavale se po tlu. Bila je to prva kiša nakon nekog vremena, pa su zemlja i kamen odisali onim mirisom koji je ponekad znao biti tako ugodna njenim osjetilima da ga je mogla uvijek iznova udisati. 

Stajala je oslonjena na ogradu na Brsaljama, a u dubini ispod nje hučalo je jugom razbješnjelo more. Valovi su se polako valjali preko pučine da bi se onda svom silinom razbili o usamljeni stražar-kamen između Lovrijenca i Bokara, muklo udarajući i raspršujući se u milijarde sitnih kapljica koje bi se prvo ustremile u nebesa prema svom Stvoritelju, a zatim bi silom teže bile povučene natrag na kamen i u more, postajući opet cjelina. Bješe to jedan od najljepših prizora ikad viđenih u njenom životu i nije bilo čudno što se ovom mjestu uvijek iznova vraćala. Često je znala poželjeti da je i sama dio te hirovite i šarmantne prirode, pa makar samo jedna kap i bilo bi vrijedno svake žrtve strmoglaviti se sada i ovdje u to bijesno, zapjenjeno i razulareno more.

- Dao bih svu lovu koju sada imam kod sebe da znam o čemu tako razbijaš glavu.
Krv joj naglo zašumi u ušima. Tri godine i još nije gotovo! Okrenula se prema njemu, skupljajući snagu u ponos, riješena da se ovog puta ne preda tako lako.
- Nećeš reći da ti je drago što me vidiš? Uostalom, ovo je naš dan, iako ne i naše vrijeme. Sumnjam da si se uopće namjeravala pojaviti na parkiralištu danas popodne.
- I nisam. – rekla je, nervozno oblizujući usne i proklinjući samu sebe što se ne može svladati u njegovoj blizini. – Čini mi se da nema smisla.
- Ima li smisla izbjegavati me?
- Izgleda da nema. Što god pokušam, ne vrijedi…
Oslonio se bokom o ogradu. Bio je u tamnomodroj uniformi u kojoj je fantastično izgledao, ali bez kape, očito ju je ostavio u autu.
- Kako mi živiš?
- Nikako. Kako mogu živjeti bez onoga čega sam se morala odreći? Kako živjeti bez tebe? Zar ne znaš kako je svakog dana sretati hrpu muškaraca i uspoređivati ih s tobom, a na njihovu štetu? Vrag te odnio! – izlajala je i utihnula, osjetivši da bi mogla zaplakati, a prije bi umrla, nego rasplakala se pred njim.
On ju je šutke promatrao, ruku prekriženih preko prsiju.
- A ti? Kako ti živiš? – upitala je kad se malo sabrala. – Sudeći prema tome kako izgledaš, vrlo dobro. Pa naravno, tebi ništa ne nedostaje. Nisi patio ni sekunde u ove tri godine.
- Kažeš ti…
- Usuđuješ se reći da nije bilo tako?
- Čuj, ni meni nije bilo baš lako. Posebno u ono vrijeme kad sam se morao sklanjati tvojoj obitelji s puta.
- Ah, da…
- Ah, da, tvoj dnevnik… Da mi je znati gdje ti je pamet bila. I da mi je znati što je pisalo unutra… Dovoljno sočno da nahuška tvoje na mene jadnog.
- Još uvijek si isti gad kao nekada.
- Zato me i voliš, zar ne?
- Beštijo! – viknula je.
I odnese vjetar u nepovrat sve te uvrede, a njih dvoje se nađoše u čvrstom zagrljaju. U njegovim rukama osjećala se sitnom i krhkom, lomljiva kao staklena figurica i bješe to vrlo ugodan osjećaj. Poljubio ju je, u isti mah nježno i strastveno, a zatim je pustio, oprezno se osvrnuvši i provjeravajući nije li ih tko vidio
- Mrzim to.
- Što? – upitao je.
- Kad provjeravaš je li sve čisto. Voljela bih da možemo zaboraviti na oprez i jednostavno se prepustiti.
- Prepustiti se čemu?
- Svemu. Znaš da bih ti dala sve. – mazno je rekla.
- Ne izazivaj. Ne znam koliko bi ti se svidjelo prepustim li se iskušenju. A i tada bi nam se bilo puno teže rastati.
- Moramo li se rastati?
On se nervozno uzvrpolji, kao i uvijek kad je morao reći nešto neugodno.
- Više me nećeš vidjeti.
Rekao je to tako nenadano i tako ozbiljnim glasom da nije bilo sumnje u istinitost njegovih riječi. Srce joj se bolno stegne, a suze grunuše na oči.
- Proklet bio. Otkad sam te upoznala, oči su mi neprestano pune suza. Zašto te više neću vidjeti? Zar je netko saznao?
- K vragu, malena, pa zna cijeli grad i to već dulje vrijeme.
- Zna li i … ona?
- Ne vjerujem, mislim da mi još uvijek slijepo vjeruje. – uzdahnuo je. – U svakom slučaju, uskoro odlazimo.
- Odlaziš? Ali kamo? I zašto?
- Ovaj grad je već neko vrijeme prilično nezdrava sredina za mene, i zbog onoga što jesam i zbog onoga što nisam. A i vrijeme je da napravim korak naprijed. Ovdje sam baš zapeo. Nisam još siguran gdje, ali van države, svakako.
- Kada?
- Za otprilike dva mjeseca, kad sve uspijem srediti.
- Možemo li se vidjeti prije nego odeš? Molim te…
Odmahnuo je glavom.
- Ne bih htio da ti bude teže nego što će biti.
Ugrizla se za usnu da spriječi jecaje i pogledala prema pučini, a na licu su joj se miješale suze s kapima kiše. Proteklo je nekoliko minuta prije nego se usudila okrenuti natrag prema njemu i progovoriti:
- Što ću bez tebe?
- Mislim da ćeš se morati snaći…
surefire @ 16:44 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
15. 12. 1992.
 
Večer ju je zatekla u Gradu i kako se bližilo pet sati, osjetila je nenadani poriv da ode na ono isto parkiralište na kojem je prije točno godinu dana pala žrtvom lude i nepromišljene ljubavi. Bilo je prohladno, a vjetar je donosio miris mora i priobalne vegetacije, miris koji je oduvijek opijao i izazivao čežnju za toplim i sunčanim danima, kad je more bilo dio nje i ona more, pokušavajući se sjediniti s plavim beskrajem. 

Stajala je na onom istom mjestu gdje je on nekoć zaustavio automobil i u mislima se vratila na tu večer. Sad je nebo bilo oblačno, a i da nije, ne bi bilo kao onda: nije vrijeme punog mjeseca. Zanesena uspomenama, nije čula kad je na inače prazno parkiralište uletio automobil i zaustavio se iza nje: bila je posve u transu, odlučna da nikome i ničemu ne dopusti da joj oduzme sjećanja na tu večer ratne godine 1991. 

- Znao sam da ću te naći ovdje. – rekao je.
Trgnula se, ali isprva vjerujući da je njena čula izdaju, da je to samo šapat vjetra, a ne njegov glas. Stavio joj je ruku na rame i ona se okrene i suoči s ljubljenim muškarcem.
- Ti?
U mraku mu nije mogla dobro razabrati lice, ali krupna figura i frizura na juriš su ga nepogrešivo odavale, nije bio prikaza, već čovjek od krvi i mesa.
- Čudiš se što me vidiš ovdje?
- Još pitaš… - rekla je, napola radosno, napola sarkastično.
- Uđi u auto. Hladno je.
Vozio je isti automobil kao i nekad, plavobijeli golf registracije 317-xxx. Unutra je bilo kudikamo toplije, i ona se malčice opusti.
- Onda, zašto si došao? – upitala je.
On kao da je prečuo pitanje, uhvatio joj je obje ruke među svoje i grijao ih.
- Hladne su ti. Baš kao i onda.
- Odgovori mi. – ustrajala je.
- Uspomene. – odgovorio je, uzdahnuvši. – I nekako sam slutio da ću te ovdje naći. Iako ti ovdje više nije mjesto.
- Nije mi lako izbrisati sve ono što osjećam za tebe.
- Još sam ti drag? Čak i nakon svega što se zbilo?
- Drag?! – šapne ona zapanjeno. – Umrla bih za tebe…
On tužno i prijekorno odmahne glavom.
- To je previše ozbiljno za tebe i tvoje godine. Zar ti svo ovo vrijeme nije bilo dovoljno da preboliš?
- Preboljeti TEBE za tako kratko vrijeme? Ta što je godina dana, prohujala je za tren. – gorko reče ona. – A ti? Što osjećaš prema meni?
On ne odgovori.
- Mrziš li me?
- Zašto bih te mrzio, mačkice? Naravno da te ne mrzim. – pogled mu je pao na sat kod volana i on se osmjehne: - Sjećaš li se što smo radili u ovo vrijeme prije godinu dana?
- Sjećam se… - tiho je rekla.
Nagnuo se prema njoj i poljubio je.
- Ne… - pobunila se, ali njezin se šapat izgubi u njegovom slijedećem poljupcu.
Žar je ponovo zaplamtio, prihvatila je te poljupce i počela odgovarati na njih istom strašću i plahošću kao nekad. Prste je zavukla u njegovu kosu, a tijelom se priljubila uz njegovo.
- Maco moja mala… - šapnuo je, protrljavši svoj obraz o njen, pa zagnjurivši lice u njen vrat, ljubeći ga.
Iako se tog jutra obrijao, oštra brada je već pomalo izbila i ranjavala njezinu nježnu kožu, ali nije rekla ni riječ: bilo mu je dozvoljeno ama baš sve.
I ponovo, kao ošinuti nevidljivim bičem, razdvojiše se u pet i dvadesetpet.
- Odvest ću te natrag u hotel.
- Zaboravio si da više nisam tamo. Rat je završio.
- U redu, onda te vodim kući.
I trenutak prije nego je izašla iz automobila pred svojom kućom, umjesto da se nagne i poljubi ga kao nekoć, ona upita:
- Hoću li te ponovo vidjeti?
- Dogodine, možda.
surefire @ 00:22 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, prosinac 14, 2007

Čitam danaske u Jutarnjem članak o tome kako će RH uskladiti svoje zakone s EU i zabraniti, odnosno ograničiti uvoz i izvoz mašinerije za izvršenje smrtne kazne: giljotine, električne stolice i slično. Pa ne znam bih li se smijala ili plakala... Osobno nisam za smrtnu kaznu, neka se teški zločini kažnjavaju doživotnom robijom i neka počinitelji iza rešetaka sanjaju o slobodi i kaju se za svoja djela, ako su dovoljno psihički svoji da bi shvatili što su napravili. 

Ali, ono što me već duži niz godina kopka jest to da mi se čini da je famozni export-import, odnosno prije import nego export, jedan od glavnih krivaca za propadanje ove države i njene industrije. Alal vera onome tko se navrijeme dosjetio, taj je u džep strpao para i para prodajući jadnom hrvatskom narodu jeftino smeće, bilo da je riječ o odjeći, obući, igračkama made in China, Taiwan i slične državice, ili pak prehrambenim proizvodima. Poljoprivreda i stočarstvo su nam se srozali na najniže grane, jer zbog nekog tajkuna koji je inozemne patate plasirao posvuda, hrvatski seljak svoj urod ne može prodati nikome, osim manje količine na tržnici (a što će ako i kada uđemo u EU biti zabranjeno), dio će iskoristiti za svoje potrebe, a najveći dio propada. Nosi li više itko Peko ili Borovo crevje? Ili kineske i talijanske marke i markice koje obučeš dva-tri puta prije nego se raspadu? 

Jasno nam je da se kvaliteta skupo plaća, ali upali smo u jedan veliki začarani krug iz kojeg nikako da se izvučemo, pa nam takva kvaliteta uglavnom nije dostupna. Kupujemo jeftine uvozne stvari, a na domaću proizvodnju zaboravljamo, domaća industrija ima sve manje posla, a samim tim i višak radnika. Višak radnika dovodi do pojeftinjenja radne snage, što poslodavci uglavnom bezobrazno iskorištavaju i dijele minimalce za teško odrađene poslove. S minimalcem ne možemo kupovati kvalitetnije domaće proizvode koji su skuplji jer industrija mora nekako zaraditi i namaknuti za eventualno daljnje poslovanje ili životarenje na rubu propasti, nego kupujemo jeftini import koji nekome donosi itekakve solde u špag... 

Strava i užas, kako god se okreneš...

surefire @ 14:40 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 13, 2007

Iako sam zagrižena country girl, rado s vremena na vrijeme poslušam i rock, a maloprije me obradovala vijest da su neki od meni najdražih izvođača odabrani da 2008. uđu u Rock and Roll Hall of Fame: Leonard Cohen i John Cougar Mellencamp, a slijede ih Madonna, The Ventures i The Dave Clark Five.

surefire @ 19:07 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 12, 2007

Pogledajte i poslušajte ovaj zamaman ptičji pjev... Prijatelj mi je ukazao na ovaj filmić i oduševila sam se, baš je fora!

surefire @ 23:47 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 11, 2007
Malo lutam netom... I nailazim na HRT-ov forum gdje se nalazi i topic o Twin Peaksu. Pa me uhvatila jaka želja da opet pogledam tu seriju koja je obilježila moju ranu mladost.  I Michael Ontkean kao mjesni šerif Harry S. Truman, mljac...
Ima li itko tu seriju na DVD-u?

surefire @ 19:54 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 10, 2007
Danas je pravi dan za vratiti se u tužnu prošlost. U četvrtak, na Sv. Nikolu, otišla sam k sestri, odnijeti poklon neputu i ovjekovječiti fotićem dolazak Svetog Nikole i podjelu darova njemu i djeci iz susjedstva. No ni tamo nisam mogla pobjeći od onog što se zbilo prije 16 godina, na TV-u smo gledali snimke razaranja od kojih nas i danas boli srce, a suze peku u očima. Slušali smo našu gradsku čeljad i njihov milozvučan, meni tako drag, naglasak kojeg se rijetko čuje na televiziji dok su opisivali sav užas tog dana od kojeg ništa više nije isto. 

S mnogima sam ovih dana raspravljala o tome i svi se slažu u jednom: ni oprostiti ni zaboraviti. Ništa ne može vratiti one kojih više nema, niti ublažiti traume izazvane pretrpljenim strahom, niti vratiti gradu stari sjaj kojeg je imao prije nego su ga razorile četničke granate. Uništene starine se ipak ne mogu obnoviti, već samo zamijeniti novim stvarima kojima nedostaje duh i patina vremena. Ista stvar kao sa Starim mostom u Mostaru, koji mi je također rana na srcu.

Dan nakon oslobođenja Mokošice, krajem svibnja 1992., tata je rekao da ide doma, vidjeti što je ostalo od kuće. Ne sjećam se zašto mama nije tad htjela poći, ili nije imala snage suočiti se s tim ili se bojala nove pucnjave, ali zato sam ja jedva dočekala, radoznala do bola. Negdje kod Batahovine zatvorila sam oči, postajući pomalo nesigurna i pitajući se želim li ipak vidjeti ruševine svoje kuće. Malo nakon toga, kad sam skupila hrabrost i prestala žmiriti, samo što se nisam rasplakala od radosti. Kuća je bila na mjestu. Izbužane fasade i krova na kojeg su pale dvije manje granate i nebrojeni geleri, uništenog prozora u prizemlju, ali stajala je na mjestu i činilo se da joj ne nedostaje niti jedna cigla. Donijeli smo ključ sa sobom, ali nije nam trebao, vrata su zjapila otvorena, unutra su vladali miševi, a škrinja bila puna crva koji su se nažderali ostavljenog mesa. Morala sam biti oprezna, u zidu smo imali jednu neeksplodiranu granatu, koja je uletjela kroz kuhinjski prozor, probila sve viseće elemente i dva zida da bi se zaustavila u trećem. Pokupili smo par sitnica, obišli selo i vratili se doma. 

Kuća moje bake i djeda nije bila te sreće. Pogodila ju je jedna od posljednjih granata koje su pale na Sustjepan. I iako je naravno najvažnije da je živa glava na ramenu, s vremenom sam sve više i više žalila za kućom u kojoj sam odrasla i odgojena. Kao i u većini starinskih kuća, podovi su bili drveni, pa se sve surgalo dolje. Nedostaje mi velika saloča na drugom katu, starinski ormari i burali, stara šivaća mašina, visoki i robusni kreveti, i iznad njih stare slike Posljednje večere i Srca Isusovog. Nedostaje mi stara odjeća koju sam voljela oblačiti, rukavice, nakit, šišmiši i vrapci iz potkrovlja koje mi je oduvijek ulijevalo strah u kosti. Kuća je obnovljena u pilot programu, ali naravno da to više nije to, iako su opet izrađeni drveni podovi i isti raspored soba, osim u prizemlju. 

Kad smo već kod razaranja, ne mogu, a da se ne osvrnem na sadašnje uništavanje Pila zbog izgradnje zaobilaznice, kao i "uređenja" Brsalja i spomenika hrvatskim braniteljima koji je i više nego promašen, barem na prostoru na kojem je postavljen. Došlo je dotle da mi se smuči kad god dođem na Pile, umjesto da, kao dosad, na njima na najbolji mogući način osjetim duh starine Grada. Naravno, svjesna sam činjenice da na Pile dolazi mnoštvo turističkih autobusa i da se u ljetnim mjesecima stvaraju ogromne gužve, ali mislim da se to moglo riješiti i na neki drugi način, a ne ovakvim uništavanjem spomeničke baštine. Isto tako, bude li se ikad potpisivala peticija da se ova "Kocka mora" ukloni i postavi na prikladnije mjesto, a umjesto nje postavi klasičniji spomenik prikladniji platou Pila, bit ću među prvim potpisnicima.   

Za kraj meni jedna od najupečatljivijih fotografija Pava Urbana koji je poginuo 06.12.1991.

 
surefire @ 14:30 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 9, 2007
Kažu da će onaj tko je vidi biti sretan cijelog života... Još nisam imala prilike..


Slika je nađena na netu, samo nisam sigurna u izvor i fotografa.
surefire @ 18:45 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, prosinac 7, 2007






surefire @ 22:50 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 5, 2007
Odličan link: Webshots pro tips.
surefire @ 22:50 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 4, 2007
Namjeravala sam ovo napisati još neki dan, kad je bila aktualna gungula oko koncerta Carreras – Bolton – Cetinski. Posebno me zanimao status Michaela Boltona kao zvijezde u Hrvatskoj. Jose Carreras je ikona, Toni Cetinski je... pa, Toni Cetinski. Ali koliko je zapravo Michael Bolton poznat i slušan u Hrvatskoj? Dosad nisam upoznala ama baš nikoga tko je njegov obožavatelj, a i sav dodir s njegovim glazbenim opusom imala sam uglavnom gledajući Oprah, u čijem showu je par puta gostovao i pjevao svoje hitove. Nice voice, nice music, u USA su ludi za njim, on im dođe kao contemporary Frank Sinatra, s nešto manje karizme, doduše. Mrzim stanje u koje smo zapali, strana glazba i u novinama i u časopisima i na TV jedva da je zastupljena, osim ako ne računam teen časopise tipa OK i Bravo, ali oni ipak idu niz dlaku mladoj publici i njihovim idolima, dok se o onome što možda ne spada u trenutno moderno uopće ne raspravlja. U takvim će časopisima pisati koliko se puta Fergie iz Black Eyed Peas preodjenula tijekom koncerta, ali neće biti ni spomena da je Neil Young nedavno izdao jedan od najboljih albuma u karijeri. 

Baš mi fali glazbeni TV channel koji bi nam dao insight u hitove svih žanrova, od etno glazbe do hip hopa. Ili barem emisije kakve smo nekad imali za pojedine žanrove, a u kojima bi voditelj malo pročačkao i po starijoj i po novijoj produkciji. Sjećam se "Električnog kauboja" (kasnije "Ružičasti cadillac") i pomalo debilnih najava Nenada Dubravca tipa: "ova će nam teta sad otpjevati veliki hit countryja…", ali barem sam jednom tjedno ili jednom u dva tjedna mogla uživati u svojoj najdražoj glazbi, a pored toga, vjerno sam pratila, isto preko takvih emisija, etno, pop-rock, a Hit Depo da ne spominjem. 

Znam da uvijek kukam kako je country nepravedno zapostavljen, iako zahvaljujući Internetu i prijateljima na pravim mjestima uvijek dobijem ono što me zanima malo nakon što album izađe u USA, ali jednostavno mi žao što nešto lijepo i dobro nije popularnije nego što jest. Većinu sam naziv žanra odbije, makar se unutar skupnog naziva country krije mnoštvo podžanrova, a kad čujete neku pjesmu koja ne pripada striktnom podžanru poput, recimo, western swinga, teško biste razlučili je li to country ili možda pop. Zato sam odlučila priložiti dva videa vrhunskim muških country izvođača, koji mogu proći kao što je i Bolton prošao. 
Ladies and gentlemen, please welcome George Strait and Vince Gill!
surefire @ 18:51 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 3, 2007

Ajme... Pa da sve nastavke Hellraisera, Freddyja, Jasona i slične bagre poslažemo zajedno, u konačnici ne bismo dobili ovakav horror kakvog nam je upravo servirala Nova TV. Meksička telenovela, pa još sinkronizirana na hrvatski. Fuj, fuj, fuj! S obzirom da se kod nas sinkroniziraju uglavnom crtići i dokumentarci, što je donekle i prihvatljivo, dok u filmovima i serijama uživamo u originalnom zvuku i usput učimo strane jezike. Sad više ne pratim telenovele kao do prije par godina, ali sam bogme naučila dosta španjolskog i sve je zvučalo puno prirodnije. A sad, čak je i uvodna pjesma sinkronizirana. Nisam ni namjeravala pratiti ovu telenovelu, zaintrigiralo me baš to što sam o sinkronizaciji iste čitala u TV programu, ali mislim da će i zadrti obožavatelji istih biti razočarani i da gledanost neće biti ni blizu očekivane.

A na HRT-u je danas počela i brazilska serija "Mala gospođica", u originalu "Sinhá Moça". Istu seriju smo gledali već davno, ali u drugoj verziji, i ta zbilja nije bila loša, a kakva će ova biti, ostaje da se vidi. Barem nije sinkronizirana, već možemo naučiti i pokoju riječ portugalskog.

surefire @ 18:26 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
subota, prosinac 1, 2007
I never dreamed about love at first sight
Knowing it's almost impossible
It takes time to get to know someone
And begin to trust and believe
I died a thousand times that day
When your eyes met mine
I wished I could melt down
Like ice-cream in the summertime
It never happened to me before
I always dreaded loneliness
Yet somehow I'm longing
To be lonesome for you
To walk the beaches of Virginia
Sand beneath my bare feet
Whipped by wind and salt
Atlantic is whispering and roaring
Colored just like your eyes
Same soft shade of grey
And a touch of green
Desire is tearing me apart
As the seagulls cry
The time rolls on by
Yearning for those familiar
Warship contours on the horizon
The sound of anchor chain
Your eyes full of mist and tears
Touching the solid ground
Learning to love again
Unleash all the lust
I'm yours and you're mine
Until the end of time
Until the ship's siren begins to wail
Getting the feel of rough seas
Flight deck in the morning sun
Navy blue, white and haze grey
Golden wings and sense of freedom
Promises and kisses, embraces and tears
Your child growing under my heart
Now it's two of us you're saying goodbye to
Two of us to roam the shore and piers soon
May God bless you and His hand guide you
Through storms, battles and fears
And bring you back home safe and sound
To bleeding heart that misses you so much
Sentenced to life of endless waiting
But I'll take all the pain - for you
surefire @ 22:12 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
Arhiva
« » pro 2007
Tracker
eXTReMe Tracker
Brojač posjeta
195739
Index.hr
Nema zapisa.