Words are all I have to take your heart away
Hearts On Fire
 
Blog - listopad 2011
ponedjeljak, listopad 31, 2011

Kad sam bio na tvom grobu,
zamirisa struk bosiljka,
a meni se priču glasa:
„Što mi radi moja Smiljka?“

Tvoja Smiljka sirotica,
kad uzmogne nogom stati,
dovešću je grobu tvome,
da ti kaže mati, mati.

Kad dođemo grobu tvome,
ja i čedo moje drago,
zajecat će srce bolno,
tu počiva naše blago.

 
http://www.youtube.com/watch?v=j3PsC1GT96c

surefire @ 23:05 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 26, 2011

Neki dan sam vam ispričala o gubitku svog najdražeg pesonje, ali to ne znači da smo ostali bez ljubimaca. U našem domu žive i tri cure zamorčice, mama Scully i dvije kćeri, Emmylou i Jolene. Mužjaka Muldera smo morali udomiti jer ga nismo mogli držati odvojenog od ženke, pa da se ne bi stalno parili, poklonili smo ga. Postojala je i opcija kastriranja, ali to je za tako male životinje jako rizična operacija i na to nismo ni pomišljali. 

Mulder s mojim nećakom u vrijeme dok je još bio kod nas:

Mulder

Mulder sa svojim prvim sinčićem

Mulder i Munja

Scully

Scully

Scully

Scully

Drugo leglo iz kojeg su Emmylou i Jolene(prva i druga zdesna):

drugo leglo

Za Jolene sam odmah znala da ostaje s nama, od početka mi je bila preslatka.

Jolene

Jo i Rex

Jolene

Jo i mačka

Jo i Alejandro

Jolene

Emmylou je pak ostala s nama jer je cura koja ju je rezervirala odustala, a drugi prikladan dom nismo našli. Osim toga, malo je plašljiva i ugrižljiva, pa bolje da je s nama, nego negdje gdje bi je se zbog toga mogli i odreći na najgori mogući način.

Emmylou

Emmylou

Emmy

emmy

girls

girls

girls

Za kraj, evo i link na filmić s tek rođenim bebama zamorcima: http://www.youtube.com/watch?v=IQzCw3LQwR0

surefire @ 23:59 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 24, 2011

Uvečer nam Marko zaspi bez ičije pomoći, nakon što ga okupamo i dobro ga najedemo, ali preko dana se često dogodi da mu se spava, a ne uspijeva sam zaspati. Postane grintav i plačljiv, pa je jedino što možemo učiniti uspavati ga na neki način, obično pjevanjem uspavanki. Moja mama zna širok repertoar dječjih pjesmica, a zasad joj pale i najjednostavnije tipa "Ide maca oko tebe, pazi da te ne ogrebe".

Muž i ja - sasvim druga priča. Te smo pjesmice pozaboravljali, a godinama slušali drugu glazbu, uglavnom stranu. Posrami nas i moj mali, uskoro trogodišnji, nećak, koji doma stalno gleda CMC kanal i upija sve što čuje. Od Thompsona, preko klapa Sv. Florijan i Intrade, do Jelene Rozge. Što čuje, prenese i nama kad nam dođe u posjetu, onda imamo pravi koncert, iako većinu pjesama ne prepoznajemo. A neki nam izvođači idu na jetrica, pa se i ne trudimo slušati ih, meni, primjerice Thompson nikako ne sjeda (iako sam u ratu stalno slušala "Čavoglave" - a možda baš i zato - bio mi je pjevač za rat, a ne i za mir), mada tu i tamo duboko u sebi osjetim želju da se s neba pa u rebra zaderem: Zmija me za srce ugrizlaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa.

Muža sam neki dan uhvatila kako malome pjeva "ide Tito preko Romanije". Pametnome dosta... Tongue out A ja najčešće posežem za countryjem i gospelom. Najbolja nam je uspavanka pak ona "Didn't Leave Nobody But The Baby" iz filma "O Brothere Where Art Thou?".

Go to sleep you little baby (go to sleep you little baby)
Go to sleep you little baby (go to sleep you little baby)
Your momma's gone away and your daddy's gonna stay
Didn't leave nobody, but the baby

Go to sleep you little baby (go to sleep you little baby)
Go to sleep you little baby (go to sleep you little baby)
Everybody's gone in the cotton and the corn
Didn't leave nobody, but the baby

You're a sweet little baby (you're a sweet little baby)
You're a sweet little baby (you're a sweet little baby)
Honey and the rock and the sugar don't stop 
Gonna bring a bottle to the baby

Don't you weep pretty baby (don't you weep pretty baby)
Don't you weep pretty baby (don't you weep pretty baby)
She's long gone with her red shoes on
Gonna need another lovin' baby

Go to sleep you little baby (go to sleep you little baby)
Go to sleep you little baby (go to sleep you little baby)
You and me and the devil makes three
Don't need no other lovin' baby

Go to sleep you little baby (go to sleep you little baby)
Go to sleep you little baby (go to sleep you little baby)
Come and lay your bones on the alabaster stones and be my ever lovin' baby

surefire @ 23:22 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 23, 2011

Vikend je za nama, djelomično kišovit, djelomično sunčan, a nekad istovremeno i sunčan i kišovit, kao danas popodne. Sunce smo iskoristili da odemo u šetnju, i to do muževih roditelja, i tijekom kiše smo srećom bili na sigurnom, u kući, samo mi je žao što nisam vidjela dugu koja je tada bila iznad nas. Tj. vidjela sam je, ali samo na fotografijama. 

Nakon što smo svi donekle podlegli prehladi, stanje ide na bolje. Muž mi je prošlog tjedna tri dana bolovao doma i tek u subotu otišao na posao da nešto završi. Pošto ja nisam imala temperaturu, bila sam dežurni skitač, tj. ona koja je odlazila do dućana po potrepštine. I po još ponešto. Pošto je jučer u Konzumu bio popust od 30% na igračke, zaletjela sam se uzeti onu koju sam već dugo odmjeravala, psića sveznalicu. Marko je još mali da bi se doista igrao s njim, ali puštali smo mu pjesmice i svidjelo mu se, a muž i ja smo prevrtjeli sve ostale funkcije. Ajde, barem je pohvalio moj izbor igračke, iako se prvo narogušio kad je vidio da je pas u pitanju. Plišanih pasa imamo na bacanje. 

Ove dane sam iskoristila da pregledam robicu koju smo dobili na poklon. Prvo sam mislila da mi Marko nema što nositi ove zime, ali ispostavilo se da odjeće ima na bacanje, više od muža i mene. Sad to sve čeka jednu poštenu buru da se opere i osuši. Jedino što nam još nedostaje, ali to je lako kupiti, su oni kombinezoni koji će nam poslužiti kao pidžame, a kasnije kad zahladi nosit će ih i ispod regularne odjeće. Naša je kuća tipična primorska, u kojoj grijanja ima samo u jednoj prostoriji. Nekoć smo grijali u kuhinji, sada u dnevnom boravku. Ugradili smo i još jedan radijator u našoj sobi, ali smo se dogovorili da ćemo ga paliti samo navečer radi priprema za spavanje, a čim se svi zavučemo u krevet, gašenje radijatora i otvaranje balkonskih vrata na škrip. 

A ono što jedva čekam je Božić. Naš prvi zajednički Božić, pun radosti i veselja. Laughing Konačno život ima smisla. 

surefire @ 23:33 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, listopad 21, 2011

Obožavam fotografirati i na taj način sačuvati uspomene. I moj muž je lud za tim, samo on ipak ima profesionalniji fotić kojeg često posudim, ali još ga nisam posve proniknula iz tog razloga što se još nisam udostojala proučiti upute, pa ga uglavnom držim na automatici. Ali za razliku od prije, kada se fotografiralo sve i svašta, sada su u điru obiteljske fotke: vjenčanje, bebač… No, netko ipak bolno nedostaje na tim slikama. Zapravo, na nekoliko fotki s vjenčanja vidi se u pozadini i to su njegove posljednje.

Prošlo je nešto više od sedam mjeseci otkako ga nema, i ne prođe dan, a da ga se ne sjetim i pustim suzu. 14. ožujka, točno na svoj osmi rođendan, umro je Rexonja, naše predivno pseto. Ako se pitate je li „umro“ pravi izbor riječi, da, jest. I ne samo za mene, već i za mnoge ljude koji su ga poznavali (susjedi, rođaci) i koji su znali koliko mi znači i koliko ja njemu značim. Pratio me i štitio od početka do kraja, bio mi velika pomoć upozoravajući me na zvukove koje nisam čula (nagluha sam), a da ga nitko tome nije učio. Sve je on to sam usvojio s vremenom, postavši pratilac bez kojeg skoro pa nisam mogla. Niti sam htjela biti bez njega, bili smo jako dobro uigran par vlasnik – pas. Naravno da mi je tu i tamo do mozga dopiralo da to neće trajati vječno, da te predivne i vjerne životinje žive prekratko, ali nikad nisam ni pomislila da će ga teška i neizlječiva bolest otrgnuti od mene tako rano. Koliko li sam samo pazila na prehranu, odricala se svoje hrane da bih najbolje mogla dati njemu, pazila na zdravlje (cijepljenje, sve vrste parazita), na krzno… Sve, sve, ama baš sve… Odakle je taj prokleti rak jetre mogao doći?

Mjesec dana prije mog vjenčanja, taman negdje oko zaruka, počelo je povraćanje i odbijanje hrane. Prvi veterinar postavio dijagnozu gastritisa. Iskušali smo sve moguće tablete protiv gastritisa i nijedne nisu pomagale. Hranu nije htio ni pogledati, kupovala sam mljeveno meso i bebi kašice, svaki dan mu po nekoliko puta gurala u usta. Malo me tješilo to što kad bi povratio, ne bi povratio hranu, već samo želučanu kiselinu, probava mu je bila koliko-toliko normalna. Ali s vremenom, nedostatak hrane se ipak odrazio na njega, smršavio je otprilike 7-8 kilograma i bio strašno potišten. Otišla sam do drugog veterinara po mišljenje. Tu već nisu olako postavili dijagnozu, već su obavili mnoštvo testova, izvađena krv je putovala i do Zagreba. Sjećam se da sam napeto čekala rezultate krvnih testova, i kad me veterinarka nazvala i rekla da vijesti nisu dobre, rasplakala sam se u muževom naručju. Jedino mu nisam htjela priznati koliko sam novca potrošila, iako vjerujem da mi ne bi zamjerio, jer je znao koliko volim tog psa. Samo za krvne testove otišlo je cca 100 eura od novca kojeg smo dobili za svadbu, a da ne govorim koliko još za terapije, ali nije mi žao, bez obzira na ishod.

Iako su nalazi bili loši, u razgovoru s veterinarkom odlučila sam da pokušamo kratkotrajnu terapiju, da vidimo što će se dogoditi. Dobio je nekoliko infuzija i vitaminskih koktela. Nije bilo nimalo lako držati ga, jer on nikad nije bio pas koji bi trpio tuđe ruke na sebi, tako da nisam nikoga drugoga mogla uposliti da ga diže i drži. Bilo me malo strah što podižem na stol toliku težinu u trudnoći, no čim sam rekla veterinarki da sam trudna, priskočila je, ja sam držala Rexov prednji kraj, a ona stražnji, pa smo ga nekako podignule. Baš zbog te njegove, ajmo tako reći, agresije na druge, nepoznate ljude, dobila sam lijekove i injekcije da mu dajem kod kuće. Rex je bio prvo na što bih ujutro pomislila kad bih se probudila, i posljednja misao prije spavanja. Čak sam znala i usred noći ustati i provjeriti ga.

Moja se mama užasno ljutila i govorila da bih ga trebala uspavati čim prije, jer ću samo naškoditi sebi i nerođenoj bebi. Vrlo brzo sam postala svjesna toga da ću mu ipak morati skratiti muke, ne zbog sebe i svoje komocije, već samo zbog njega. Terapija nije davala osobite rezultate, iako sam ja ponekad zavaravala samu sebe i napredak tražila u svakoj sitnici. Srce bi mi se punilo nadom u nekim trenucima kada bi Rex živnuo i pokazao tračke svog nekadašnjeg uobičajenog ponašanja (lajanje, želja za hranom – iako ne bi pojeo nego doslovno mrvicu hrane). A onda se više nije moglo dalje. Odlučila sam. Bila je subota večer i rekla sam da to mora biti u utorak. U ponedjeljak mu je, naime, bio rođendan, i htjela sam da makar još taj dan proživi s nama.

U noći s nedjelje na ponedjeljak, Rex je skočio k nama u krevet, kao što je povremeno običavao. Pomazila sam ga i spustila, pa smo opet zaspali. Nakon nekog vremena (ne sjećam se više koliko je sati bilo, 2 ili 3 ujutro), probudila sam se, vidjela da su svjetla u hodniku upaljena i da muž nije u krevetu do mene. Čula sam i svoju mamu da govori i ustala da vidim što se dogodilo, iako u prvi mah nisam pomislila da je Rex u pitanju. Shvatila sam tek kad mi je mama u suzama rekla da ga više nema, a muž ga je odnio van kuće da ga ne vidim, i kasnije me čitavu noć držao u naručju dok sam plakala. Molio me da se smirim, radi bebe, ali kako se smiriti kad izgubiš najvjernijeg druga? Ujutro je organizirao i da po Rexa dođe muž moje sestre i zakopa ga na svom imanju, na mjestu gdje i njegove životinje počivaju u miru. Neizmjerno sam zahvalna zbog toga što je zakopan na lijepom i mirnom mjestu, na jednoj od livada na kojoj je tijekom svog života veselo jurcao. Mi ga zbilja nismo imali gdje zakopati, a srce bi mi još i više puklo od tuge da sam ga morala nekamo baciti ili predati higijenskoj službi.

Užasan je taj osjećaj gubitka. Boli i danas gotovo istim žarom kao i prije sedam mjeseci. Mnogi su govorili da ću se imati čime zabaviti, misleći na moje dijete, ali u srcu i u kući ima mjesta za oboje. I za dijete i za obiteljskog psa. Ma koliko da sam voljela Rexa i ma koliko da je bio poseban u svemu, pa mi je samim tim ovo bio i najteži gubitak, tugovala sam za ostalim uginulim ljubimcima puno, puno puta, ali se i uvijek iznova obradovala novom ljubimcu i uživala u radosti koju mi je donio. Silom prilika, morat ću pričekati neko vrijeme dok u kuću dovedem novog psa. U prvim danima i tjednima nakon Rexove smrti, bila sam toliko luda od boli, tuge i osjećaja praznine da bih bila uzela bilo kojeg psa koji mi se nudio, ali muž se trudio spustiti me na zemlju i vratiti u stvarnost. Neko vrijeme tijekom trudnoće morala sam mirovati, i pas bi možda bio malo i zanemaren, što smo svakako htjeli izbjeći, zanemariti psa u vrijeme dok se prilagođava na novi dom i vlasnike neoprostiv je grijeh. Želim da mi dijete odraste uz psa. Voljeli bismo da to bude velika pudla, ali uđe li nekim slučajem u naše živote drugi pas, nećemo se buniti. Sve što sudbina donese treba prihvatiti i naučiti živjeti s tim.

Za kraj, prije nego podijelim s vama nekoliko posljednjih Rexovih fotografija, želim staviti i pjesmu koju je napisao Željko Krznarić, a koja je sažela i sve moje osjećaje.

Zbogom prijatelju

Zbogom

Rastanak je kod nas ljudi

Uvijek tako prepun suza i tuge

I htio bih znati kako je to kod vas

U psećem svijetu

Pa ako se jednom još negdje

Sretnemo a morali bi

Moraš mi to reći

Jer nas smo dvoje ipak

Te tvoje godine proživjeli u sreći

Radovali se jedno drugom

A ti si me prijatelju

Umotao tugom

I otišao da odmoriš svoje

Pseće tijelo

Zbogom prijatelju

Svake ću noći pogledom

Sve zvijezde prijeći

Moj prijatelju pseći

A tebe molim da mi bar nakratko

Kao da mi šapu daješ

Od nekud sa neke zvijezde

Bar kratko zalaješ

Da znam da si dobro

Jer ako postoji pseći raj

Ja znam da si u njemu

I da svoj pogled blagi

Nekome nudiš

A meni stari moj strašno fali

Da me u noći probudiš

Jer ti se šeta

Zbogom prijatelju

Zbogom

Možda se jednom opet nađemo

Pa ćemo opet jedan drugom

Radosti dati

A do tada sjećaj se mene

I u snove mi slobodno svrati

Ti pseto jedno bez škole

Zar si morao otići sada

I tako me zaboljeti

Kad sam otkrio kako se

čovjek i pas mogu tako jako voljeti...

 

Rex

 

Rex

 

Rex

surefire @ 00:36 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 19, 2011

Ispratili smo horde gostiju, otvorili hrpe poklona, a ovih dana me čeka i revizija istih, za prvu ruku sam ih sve nagurala u slobodnu sobu, ali moram provjeriti što ima od robice koja se može sad koristiti, da se ne dogodi da preraste. Usput smo se pretvorili i u bolnicu na kraju grada, muž mi već dva dana ima temperaturu i leži, dok ja osjećam prehladu, pogotovo ujutro i navečer, dok mi je preko dana dok se krećem i ne mislim na to, puno lakše. Ali sam i iscrpljena, jer sad ne mogu uvaliti Marka mužu da se s njim zabavlja. Danas sam ga ipak na dva sata, koja je srećom prespavao, ostavila mami da ga pripazi, i prošetala se do grada platiti račune i kupiti nešto u ljekarni.

Odavno nisam bila u gradu i prođirala Stradunom. Mislim da sam zadnji put bila malo prije nego što sam rodila, išla sam vratiti knjige u knjižnicu. Bio je to dobar osjećaj, ponovo prošetati ulicama moga grada, iako sam se gužvala s mnoštvom turista sa sladoledima u rukama. Na suncu me toplina mazila i upijala se kroz odjeću u tijelo, u sjeni bi me tu i tamo šibnula studen, a srce mi se ispunilo kad sam čula kako među zidovima odzvanjaju akordi Cohenove "Hallelujah". Zato volim ulične svirače, uvijek me znaju ugodno iznenaditi.

Djetešce mi spava, konačno, zadnje dvije večeri zaspi kasnije nego inače, možda zato jer se po danu malo više naspava... Maloprije se smijao u snu, glasno i dugo. Kažu da to djecu posjećuju anđeli, kad god se nasmiješe u snu. Muž kaže da ja stenjem i jaučem u snu, pa se ne usuđujem imenovati ono što mene posjećuje u snu, po svoj prilici. Wink  Večeras, pak, Marko i ja opet spavamo sami, muž je i sinoć prespavao u drugoj sobi da nam ne smeta i da nas eventualno ne zarazi. Fali mi njegovo hrkanje, pokušaji da se prebaci i na moju stranu, te stalno svojatanje pokrivača. Čudno je kako se brzo naviknemo na dobre stvari u životu. Godinama sam uglavnom spavala sama, i mislila sam da će biti problem dijeliti krevet s nekim, ali nije. Ugodno je biti blizak s nekim, pa čak i kad smo oboje izgubljeni svatko u svom svijetu snova.

Odoh se izgubiti u svojim snovima... Kasno je već, a sutra je novi dan, vrlo vjerojatno da će biti i naporan... 

surefire @ 23:56 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 17, 2011
svekar i Marko

surefire @ 13:31 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 16, 2011

Ono što je loše počelo može dobro završiti. Pravi primjer za to je jučerašnji dan, jer smo se u pripremama za krstitke skroz izgubili, hladni bife počeli slagati u zadnji čas, tako da se napetost u zraku mogla rezati nožem. Padale su i teške riječi u žaru borbe, tj. moja ih je mama uputila meni, iako stvarno nisam mogla puno učiniti, bila sam zauzeta Markom, koji je osjetio da smo nervozni, pa je i sam bio nervozan, kenjkav i neispavan. Ipak, nekim čudom smo uspjeli sve pripremiti i urediti sebe za crkvu. 

Marka smo do crkve (nekih 150-200 metara) vozili kolicima, jer sam se nadala da će zaspati, kao što nam inače običava u šetnjama, međutim, nije htio. Na početku obreda je bio miran, čak se smiješio svećeniku kad god bi ga ovaj pogledao, međutim, uskoro je postalo jasno da mu se jako spava i da će učiniti sve da zaspi. A činiti sve po njegovom rječniku znači plakati. Kad je počeo urlati, svećenik je iz niže brzine prebacio u višu, taj mi je prijelaz bio tako smiješan da sam se umalo glasno nasmijala. A da ne govorim da smo se morali nadglasavati, jer inače ne bismo čuli što nas svećenik pita. Odradili smo krštenje i obvezno fotografiranje, i tada je on zaspao, još u mom naručju. Smjestili smo ga u kolica i odveli doma, nastavio je spavati još sat vremena, prespavavši čitav domjenak. 

Doma smo imali sveukupno 16 gostiju koji su sasvim pristojno poharali ponuđeno, i slatko i slano. Nismo imali puno vremena, a ni smisla za dekoraciju, ali mislim da je lijepo ispalo:

stol

 

Marko je primio i hrpu lijepih poklona, od tradicionalnog zlata (tata mu je preinačio svoju narukvicu i zamijenio pločicu s novom na kojoj piše Marko i datum rođenja, a kuma je kupila lančić s privjeskom), preko igračaka (oooogroman medo) do robice, i to baš one koja nam je trebala. Sinoć sam se sjetila da me zaova neki dan ispitivala kako stojimo s robicom, tako da smo dobili sve ono što je nedostajalo. Moja sestrična mu je kupila i plavi skafander u kojem će izgledati kao slatko krzneno čudovište, jedva čekam da mu ga odjenem.

Sve u svemu, fino je prošlo, danas popodne očekujemo još neke goste, pa se onda možemo vratiti u kolotečinu svakodnevnog života. 

surefire @ 15:02 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, listopad 14, 2011

Kolač se hladi na prozoru, orahnjača i štrudel već i narezani, francuska salata i pašteta od tunjevine na sigurnom u frižideru, uz sir, pršut, zimsku i slično. Posla k'o u priči i nimalo lako s malim djetetom koje je cijeli dan budno i traži pažnju, ali izdurali smo nekako. Sutra ćemo valjda konačno i to krštenje obaviti da smo mirni... Ako vas buni naslov, krštenje je zapravo obred egzorcizma, naravno, ne onakav kakvog viđamo u horror filmovima.

Sinoć smo po prvi put imali grčeve. Plač, plač i opet plač, odbijanje i bočice i dojke, sve dok se nakon dva-tri sata nije smirio sam od sebe i počeo halapljivo jesti i na kraju zaspao. Iskreno žalim sve roditelje koji su to prošli i koji to prolaze, čujem da ima slučajeva da grčevi traju mjesecima, a nama je i ova jedna večer bila too much. 

Laku noć svima, lijepo spavajte i slatko sanjajte!

 

surefire @ 23:59 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 13, 2011

Pripreme za krstitke su u punom jeku. Današnji dan će biti posvećen kolačima, pravim neki fini i osvježavajući kolač od sira, a moja mama orahnjaču. Sestrina svekrva zadužena je za štrudel od jabuka. Sutra ćemo napraviti francusku salatu koja je neizostavna prilikom svakog slavlja i paštetu od tunjevine koju ćemo namazati na krekere i poklopiti cherry rajčicom. Mislili smo i peći meso, pa ga poslužiti hladnog, ali nezgodno je za jesti s nogu, zamislili smo to kao mali švedski stol, nema tu sjedanja uz ispriku da će se dići kad Šveđani dođu, kako kaže stari vic. Najveću glavobolju zadaje mi cvijeće za crkvu. Oni koji krste djecu dužni su sami nabaviti cvijeće, pa sam naručila u jednoj cvjećari dva aranžmana, jedan veći za glavni crkveni oltar, drugi manji za naš švedski stol, a još moram prema aranžmanu kupiti cvijeće koje ide u deset vaza u crkvi. To će me koštati k'o Svetog Petra kajgana. Uz to, potrošila sam i 500 kuna na odjeću, kupila sam neku zgodnu šarenu tuniku i prekrasne hlače boje pijeska, a sveki mi je neki dan poklonila neke fine smeđe cipele od meke kože koje je prije nekoliko godina kupila sebi, ali ih nikad nije obula. Cipele su čista klasika i idu na sve, imaju petu visine cca pet cm, taman, ni previše ni premalo. Tako da barem za nove cipele nisam morala dodatno iskeširati lovu.

Sinoć sam se naljutila na muža. Pošli smo zajedno do butika u kojem sam kupila odjeću da je preuzmem, jer su hlače trebale malo sužavanja i kraćenja, pa smo se dogovorili da pođemo nakon što on završi s poslom. Iz kuće sam se uputila malo prije 16 sati, jer sam htjela skoknuti do Konzuma i pogledati wok tavu koja je bila na akciji 50% popusta (na kraju sam je i kupila, vrag odnio i 50 kn), a doma smo se vratili negdje poslije 19 sati. Marka je čuvala moja mama, i stvarno joj je bio dobar, spavao je cijelo vrijeme. Probudio se čim smo mi došli, pa sam ga odmah preuzela i odnijela u sobu da ga mogu na miru podojiti. Uslijedila je igra, pa kad je došlo vrijeme da mu dam večernju bočicu, pitala sam muža hoće li mu je on dati. Doduše, nisam rekla zašto to tražim od njega, htjela sam ići nešto pojesti, jer od 15 sati nisam ništa jela, a bilo je već 21 i nešto. On je rekao kratko: „Neću“. U sebi sam prokuhala, ali nisam komentirala, odlučila sam to progutati i prešutjeti jer je on inače sasvim OK, a i računala sam na to da će Marko poslije bočice brzo zaspati. U međuvremenu je i muž pošao pod tuš, pa legao.  A Marku se nikako nije dalo, popio je samo malo iz bočice, pa tražio da ga opet dojim, tu i tamo bi zaplakao, pa bi se igrao i pričao, nikako san na oči. Muž zaspao u roku odmah, slušam ga kako hrče i kuham lagano u sebi. Probudio se nešto poslije ponoći, misleći da se i Marko tek probudio pa da hoće nastaviti spavati, i ostao je paf kad sam mu rekla da nije ni zaspao, da se već satima mučimo, da nisam stigla ni jesti ni piti ni poći na WC. Priznajem da sam mu pokušala malo nabiti osjećaj krivnje, ne znam jesam li uspjela. Marko je konačno zaspao tek oko dva ujutro, a dotad sam već bila toliko umorna da mi nije ni padalo na pamet otići nešto pojesti, nego sam se uvalila u krevet. Ustajanje jutros u osam i tamo-amo, uspjela sam jesti tek negdje malo prije podne. I to sam mužu nabila na nos, hehe. Ali bez zlih namjera, dobar je on meni i ne želim se svađati bez nekog velikog razloga.

Danas sam, nažalost, svjedočila ružnoj sceni. Jedna je žena odlučila napustiti svog muža ili dečka i vratiti se svojim roditeljima. On nije iz ovog grada i dovezao ju je, ali ju je i putem i pri iskrcaju molio da ipak ostane s njim. Ona je napravila scenu, vikala je iz sveg glasa i otišla od njega s kovčegom i malim djetetom. Mislim da ju je optužio da ga je varala, a ona se klela u svoju nevinost i odlučila otići od njega i njegove ljubomore. Nije mi bilo lako to slušati i gledati, pogotovo kad sam vidjela malo dijete. Ipak, bolje je da odrasta u miru, nego da su mu roditelji zajedno i svađaju se. Nadam se da između muža i mene nikad neće doći do takvih trvenja.

Noćas sam, uspavljujući Marka, stigla baciti pogled i na National Geographic Channel. Prikazivali su dokumentarac o mumijama ispod kapucinskog samostana u Palermu. Tu se nalazi više od 1000 mumija, a najznamenitija je Rosalia Lombardo, malena djevojčica koja je umrla od upale pluća i koju je očajni otac odlučio oteti iz zagrljaja smrti. To je zasad najbolje očuvana mumija, dijete izgleda kao da spava. Neću prikazati sliku, samo staviti link, pa oni koje zanima i koji misle da to mogu podnijeti, neka kliknu i pogledaju. http://motomom.tripod.com/child.jpg

surefire @ 19:48 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, listopad 11, 2011

Početak radnog tjedna je ujedno i početak strke. U subotu konačno krstimo Marka. Kažem konačno, jer jučer je navršio tri mjeseca, a dio rodbine nas pila zašto to nismo ranije odradili, 40 dana nakon njegovog rođenja, kako je inače običaj. E bogme nisam imala snage po onoj vrućini i s time se baviti. Sad se pak lakše diše, od jučer sam u dugim rukavima i spavam umotana u veliku deku. Marko je još laganini prehlađen, ali glavno da on ne skida osmijeh s lica, zbog čega je već zaradio nadimak Smješko.

Još ne znam što obući za krstitke. Imam u ormaru jedan OK kostimić koji će poslužiti u nevolji, ali voljela bih kupiti nešto novo. Samo sam, tuka, to stalno odgađala, kao, imam vremena, a sad je voda došla do grla. A nisam baš mršavica koja može naći odjeću u svakom butiku. Sutra moram put pod noge i obijati vrata butika. 

Jučer smo obavili i veliku kupovinu u Konzumu, sve za kolače i slane zalogajčiće, jer ćemo doma imati švedski stol za uzvanike, izračunali smo da nam se to više isplati nego da svih vodimo negdje u restoran (a čak i tada bismo trebali imati nešto i doma za susjede i prijatelje koji će biti naknadno pozvani da ih malo počastimo). Ovo je kao mjesec duplih bodova na Multiplus kartici koja je zamijenila Konzum karticu. I dobro, poslije kupovine provukla i tu karticu, ali tek sam doma pogledala što piše na računu. Inače je jedan bod na svake četiri kune, provjerila sam neke manje računčiće iz Konzuma koji su mi ostali u torbici, ali za ovu veliku kupovinu smo dobili za trećinu manje bodova nego što smo trebali, vrijednost boda bila je jedan bod na šest kuna. Uvijek neka muljaža s tim Konzumom, ali eto, relativno mi je najbliži i zgodno mi je u njemu kupovati. Ipak, pazim na novac, pa nema teorije da ću im nešto kupiti po pretjeranoj cijeni ako znam da negdje ima povoljnije i razumnije. 

Pozdrav svima koji čitaju... Kiss

surefire @ 00:06 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, listopad 8, 2011

Mirno subotnje popodne... Marko spava, muž nažalost još na poslu, a ja čekam da mi dođe mama da se mogu baciti na posao, tj. očistiti zamorčicama kavez. I fino ih nahraniti svežnjem rikule. Jutros sam otišla na zelenu placu i kupila malo peršina, celera, rikule, poveruna (male i slatke zelene papričice) i najvažnije - šipaka. To mi je, uz trešnje, najomiljenije voće, i mogu pojesti tonu toga... Dosad sam već smlatila dva velika, a potrudit ću se da ostale raporedim po jedan na dan do iduće subote i novog posjeta placi.

Ne znam bih li popodne napravila i koji kolač, nekako su me krenuli u zadnje vrijeme. I pojedu se jako brzo, pa je valjda to znak da su fini. Dok nisam upoznala svog muža, nisam bila osobito zainteresirana za pravljenje kolača, zato jer ih mama i ja ne bismo ni mogle pojesti, ali sad kad je muž tu, stalno isprobavam nešto novo. Naravno, nemam vremena na bacanje, a ni iskustva da bih pravila složenije kolače. Odem na Coolinariku, u tražilicu upišem "jednostavan kolač" i voila! Izbora ima napretek!

Marko nam još kašlje i curi mu nosić, ali noć je, za divno čudo, protekla mirno, bez kašlja i buđenja. A ja sam sva ukočena, jer sam cijelu noć provela ležeći u jednom položaju, okrenuta prema krevetića, uz upaljeno ono slabo noćno svjetlo, tako da ga mogu vidjeti čim otvorim oči. Tako je bilo i na početku, kad smo tek došli kući iz rodilišta, ali smo relativno brzo napustili tu praksu i spavali u potpunom mraku i u svim mogućim položajima. Osim na trbuhu, to još uvijek ne uspijevam, zbog pozamašnog poprsja Tongue out, a baš mi taj položaj najviše odgovara. A dobro, bit će i toga....

Nekima je, poput moje najbolje prijateljice, drago što je ovaj blog ponovo krenuo, a neki drugi mi ga spočitavaju, kao bolje da trošim svoje slobodno vrijeme na nešto drugo. A mene ovo baš nekako relaksira. Nekad ću napisati nešto smisleno, nekad će sve biti nabacano i nepovezano, ali sadržavati će mrvice iz svakodnevnog života koje bih zaboravila kad ih ne bi zapisala.

surefire @ 14:56 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, listopad 7, 2011

Borba za spavanje trajala je od 21 sat pa sve do ponoći... Nikako se nije dao, mada srećom nije bio previše kenjkav, naprotiv, stalno se smijuckao. Velika hvala onome tko je izumio nosni aspirator koji se priključi na usisivač, večeras smo ga prvi put upotrijebili i stvarno je odlična stvar, vrijedna svake kune. 

A ja kao zombi, s komadom kolača i limenkom radlera, obilazim bespuća interneta. Laku noć svima, ma gdje bili!

surefire @ 00:18 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 6, 2011

Jutros rano smo imali prvo plačno buđenje zbog začepljenog nosića. Brzo smo to sanirali fiziološkom i pumpicom, pa se Marko smirio toliko da ga mogu podojiti i vratiti u krevetić. Danas cijeli dan malo kašljuca i povremeno treba očistiti nosić, ali srećom, plač zbog neugode dosta kratko traje i za koju sekundu opet dobijem veliki bezubi osmijeh. :) Dakle, otvorili smo sezonu prehlada, nadam se ipak da ga one neće previše mučiti.

Jutros svratila do DM-a da provjerim je li se promijenila cijena adaptiranog mlijeka i pelena koje koristimo, a koje su u Konzumu poskupile. Srećom nisu, a kako mi je sveki sinoć po mužu poslala malo novca da kupim potrepštine za Marka, tako sam zagrizla za onu akciju 4 + 1, gdje kupim četiri paketa Pampers Premium Care i peti dobijem. Te su mi pelene dosad najbolje sjele od svih drugih, jesu skupe, ali mislim da se i isplate, jer mi paket prosječno traje deset dana. Kupila sam četvorku, doma još imam paket i pol trice. Vidjet ćemo ima li i pomaka u kvaliteti, jer se prva tri broja tih pelena za naše tržište proizvode u Poljskoj, a od četvorke naviše u Njemačkoj. 

surefire @ 16:33 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 5, 2011

Trenutno u životu imam manje-više sve što sam ikad željela... Samo vremena fali. Da se nazovu dobri prijatelji i ode s njima na kavu, da se lajkaju svi statusi na Facebooku, obiđu svi dragi blogeri... Sve je to sad prilično nemoguća misija, jedino vrijeme koje imam za sebe je sat, sat i pol od 23 pa nadalje, kad svi odu spavati. Sutra mi dolaze prijateljice pa sam na brzinu ispekla kolač i sad se fino hladi u frižideru, od današnjeg ručka ostalo je dosta za sutra, pa će mi, nadam se, sutra biti malo manje naporan dan nego inače. A sada vas sve lijepo pozdravljam i idem u horizontalu. 

surefire @ 00:06 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, listopad 4, 2011
Clothes tag

surefire @ 14:35 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 3, 2011
Marko

surefire @ 23:47 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 2, 2011

Nitko sretniji od mene kad mi se muž sinoć vratio s puta, baš mi je falio tih pet dana koliko ga nije bilo, dugi večernji telefonski razgovori nisu mogli nadoknaditi njegovu prisutnost na koju sam navikla. I moj me sinčić iznenadio, tih pet dana je baš bio prava dobrica, nije pravio buku kad bih ga budnog ostavila samog na neko vrijeme - inače ga mm u takvim trenucima zabavlja, tako da ja imam vremena za sebe ili ako moram obaviti nešto po kući. Stigla sam čak napraviti i kolač u čast muževog povratka, mada smo ga pola pojeli za mamin imendan, trebalo je nečim počastiti njezine prijateljice, ali ne bunim se, uživam u pohvalama, svima se kolač jako svidio. Kombinacija je čokolade, naranče i oraha, a to manje-više svi vole. 

Današnju sunčanu nedjelju iskoristili smo za kupanje i šetnju. More je još toplo, iako svaku noć i jutro puše bura. Jedino što sam sama odradila, bez muža, bio je odlazak do Konzuma po kruh i još neke sitnice. Tad se obavezno prošetam i do polica s pelenama, dječjom hranom i higijenskim potrepštinama. Hmmmm... Pelene koje koristimo poskupile za 5 kuna. Nadam se da su u DM-u još uvijek iste cijene, a ako i nisu, nema veze, isto ću iskoristiti akciju "kupite odjednom 4 paketa i 5-i dobivate besplatno". Mislim da se isplati. 

U nepoštenje trgovaca se možemo svaki dan uvjeriti, a meni je danas upala u oko akcija (isto u Konzumu) jednog adaptiranog mlijeka za dojenčad. Cijena tog proizvoda mi je dobro poznata, jer koristim to mlijeko kao dodatak dojenju, iako ga ne kupujem u Konzumu. Cijena je prilično paprena, ali je na akciji nisu snizili, već ostavili istu cijenu kao što je već mjesecima, a iznad nje nadopisali i prekrižili cijenu višu za deset kuna. Koji manipulatori! Nažalost, mi u Dubrovniku imamo puno manje izbora nego ljudi u većim gradovima. Kaže mi mm da se nije mogao načuditi čega sve u Zagrebu ima, da nije bio toliko kratak s lovom i vremenom, opremili bismo se pošteno za koji mjesec unaprijed, a ovako... Barem je za Marka donio neke zgodne igračke koje je prije nekog vremena vidio na internetu i svidjele su mu se. Sada naš sinčić ima šaroliko društvo životinja koje s njim putuju kolicima u šetnju. Wink

surefire @ 23:40 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
Arhiva
« » lis 2011
Tracker
eXTReMe Tracker
Brojač posjeta
194744
Index.hr
Nema zapisa.