Words are all I have to take your heart away
Hearts On Fire
 
Blog - listopad 2007
srijeda, listopad 31, 2007
Prvi Europljanin koji je spomenuo i opisao chowe u dnevnicima svog putovanja je Marko Polo koji je posjetio Kinu kao gost Velikog Mogula u 13. stoljeću. 

Chow je u Europi ostao nepoznat sve do kasnog 15. stoljeća kada su ga sa sobom kao kuriozitet doveli trgovci i mornari na clipper jedrenjacima kompanije East India. U svojoj knjizi «The Natural History and Antiquities of Seaborne», velečasni Gilbert White u detalje je opisao kako je jedan mladi gospodin iz East India Company uvezao par štenaca iz Cantona. Bijahu to “štenci kineske pasmine iz Cantona, onakvi kakvi se u toj zemlji tove za jelo, ravnih stražnjih nogu, malih, prodornih crnih očiju, crnih desni i plavog jezika”. To su definitivno bili chowovi, vjerojatno prvi u Engleskoj, pošto se ovo zbilo negdje 1780. godine. U 19. stoljeću se uvoz nastavio, postoje zapisi o orijentalnim psima gustog crvenog krzna i plavocrnog jezika, a koji su smješteni u londonskom zoološkom vrtu, a 1865. kraljica Victoria je dobila nekoliko chowova koje je držala u kavezima u Windsoru.



Interest za uzgoj i izložbe započeo je 1879., kad je u Englesku stigla crna kuja po imenu Chinese Puzzle. Njen vlasnik, gospodin W.K. Taunton ju je iduće godine izložio na izložbi pasa u Crystal Palaceu. Zanimljivo je nadodati, u svjetlu današnjeg standarda, da je kuja bila visoka 40,6 centimetara, a teška 14,5 kilograma. Prva priznata uzgajačica, u čijem je vlasništvu bio vrstan parnjak Peridot II, i koja je i postigla da se pasmina prizna kod nadležnih intitucija, bila je Lady Granville Gordon, koja je također posjedovala i prve plave chowove u Engleskoj, Blue Bell i Blue Blood. Njezina kćerka, Lady Faudel-Phillips, osnovala je poznatu uzgajivačnicu “Amwell” i bila vodeći uzgajivač i izlagač do kraja stoljeća. Jedna od najvažnijih godina u povijesti pasmine svakako je i 1895., kada su se zbila četiri događaja: pas Chow VIII postao je prvi šampion pasmine ikad, na njemu je temeljen standard chow chowa, Peridot II je dobio titulu BIS na izložbi i osnovan je klub ljubitelja i uzgajivača. Među chowovima uvezenim u Englesku u tom periodu su: Yum Yum, Ah Wang, Chinese Junk, kaio, Ah Wonk, Mighty Atom, Princess Tung, Black Bess, Ah Woo, Kei Tan, Ching Foo, Ah Sin Woo, Pekoe II I Ruddigore.

U Americi, prvi je chow chow izložen 1890. godine, u vlasništvu gospođice A.C. Derby. Gospođa Jarrett iz Philadelphie osnovala je prvu američku uzgajivačnicu chowova i pripomogla da AKC prizna pasminu. Jedan od začetnika američkog uzgoja bio je pas iz uvoza, Chinese Chum, vlasništvo gospođe Proctor. Vrlo brzo je osvojio titulu američkog šampiona i davao dobre potomke, uključujući šampione Black Cloud i Night of Asia, pse koji su postali temelj uzgajivačnice Blue Dragon. Klub uzgajivača osnovan je 1906.



U Francuskoj je prvi klub osnovala gospođa Mareschal 1924. godine, a nakon Drugog svjetskog rata, obnovila ga je gospođa Yvonne Diot. Godine 1974. zabilježen je prvi chow chow u njemačkoj rodovnoj knjizi parnjaka.

S vremenom, od 1920. godine naovamo, karakter i ljepota pasmine postajali su sve popularniji. Mnogi su poznati ljudi bili ponosni vlasnici, da ne kažem sluge pokorni svojih chowova: kraljice Victoria i Alexandra, te sadašnja kraljica Elizabeta II. Chowovi su živjeli i u Bijeloj kući za vrijeme mandata predsjednika Calvina Coolidgea. Ostali poznati vlasnici bili su Sigmund Freud, George Bernard Shaw, Sarah Bernhardt, Herbert von Karajan, dr. Konrad Lorenz i obitelj Rothschild.

Tridesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća ti su psi doživjeli svojevrsni boom u svijetu i kod nas, što je dovelo i do nekontroliranog uzgoja, a samim tim i do kvarenja temperamenta, ali zanimanje je opalo, ljudi se okreću nekim novim pasminama koje ulaze i izlaze iz mode kao odjeća, što je prava šteta i rezultira mnoštvom napuštenih pasa. Za chowa stvari su krenule mirnijim tijekom.
surefire @ 13:11 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Postoji nekoliko teorija o postanku ove pasmine. 

U pradavnoj, tajanstvenoj eri evolucije pojavila se životinja koju danas zovemo chow chow. Bez ikakve sumnje, to je jedna od najdrevnijih pasmina pasa. Povjesničari su pronašli kronike čak iz jedanaestog stoljeća prije Krista, koje su opisivale “Tatarskog psa” ili “Foreign chowa”, jasno pokazujući da su jedinstvene karakteristike tog psa postojale i tad. Psi su opisivani kao “snažne, teške građe, s oštrom, čekinjastom dlakom, posve ravnim stražnjim nogama i plavim jezikom”.

Evolucija i domestifikacija su se svakako dogodile prije toga. U genealoškom stablu mesoždera, posljednji su se razdvojili upravo pripadnici psećeg i medvjeđeg roda. U miocenskom razdoblju, prije 8-12 milijuna godina, pojavio se kasni potomak, Hemicyon, nešto između mjedvjeda i psa, skromne veličine i prilično nalik na psa. Njegov direktni potomak bio je Simicyon, životinja čija je veličina varirala od lisičje do one malog medvjeda. Te su životinja nastanile subarktička područja, a nadolazeće ledeno doba potjeralo ih je južnije prema Sibiru i Mongoliji. Osim što chow i izgleda poput medvjeda, zanimljivo je nadodati da s malim medvjedima Tibeta i Mandžurije dijeli specifičnu boju jezika, široku lubanju, kratku njušku i četvrtasto tijelo. Zaključni dokaz je i zubalo: psi imaju 42 zuba, Hemicyoni i Simicyoni su imali 44 i 46, a chow također ima 44, iako mu ta dva ekstra zuba mogu ispasti i više se ne pojaviti tijekom promjene iz mliječnih u stalne. Chowovi ili neki njihovi vrlo bliski preci, smjestili su se u hladne stepe Mongolije mnogo, mnogo godina prije nego što je čovjek-majmun evoluirao u homo sapiensa.

Sjevernom Kinom su često harala barbarska plemena, Tatari i Mongoli, u društvu sa svojim “ratnim psima” ili “mastifima”. U to vrijeme se riječ “mastif” često upotrebljavala, ali ne u današnjem smislu, tada je označavala velikog, snažnog psa sjajnih lovnih mogućnosti i upotrebljavala se bez obzira na pasminu. Tatarski ratni psi su opisivani kao “lavljeg izgleda, veliki, moćni i raspoznaje ih se po crnim jezicima”. Za vrijeme vladara Wu Wanga (1122-1116 BC) zapisano je da neprijatelj raspolaže velikim brojem pasa “snažnih, s puno dlake i uglavnom crvene boje”). 



Iako je velik dio kineske literature uništen po naredbi cara Chin Shiha godine 255 BC, ostale su mnogobrojne reference na pse koje su u Kinu donijela mnogobrojna barbarska plemena i koji su ili nazvani “Foreign chow” ili im opis odgovara. Svima je zajednička boja jezika, jedinstvene stražnje noge bez izraženog skočnog zgloba, kao i crne desni. Ti su psi bili na visokoj cijeni, s obzirom da su bili izvrsni lovci, te čuvari stoke i ljudi. Carevi i plemići su ih držali kao kućne ljubimce u posvemašnjem luksuzu. Car Ling Ti je proglasio chowove članovima svog carskog kućanstva i vojska slugu ih je hranila najboljom rižom i vrhunskim mesom, imali su vojnu pratnju, spavali na debelim, mekim sagovima i dobivali počasne naslove i medalje. Imali su zadatak da čuvaju palaču i da budu savršen, uzvišen ukras. Samo članovi dinastije Tang su imali 25.000 parova tih pasa. U Knjizi ceremonija (7. stoljeće prije Krista) ti su psi bili klasificirani kao lovački psi za lov na vukove i leoparde. Kao lovci, chowovi su imali izvrstan njuh, mudru taktiku i snagu. Snaga je grafički prikazana na keramičkim figuricama nađenim u grobovima iz Han razdoblja (206 BC-20 AD), gdje je prikazan chow koji na sebi ima nešto slično ormi i čini se kao da vuče. Tijelo mu izgleda vrlo ukrućeno, što je pokazuje da je bila riječ o izuzetno snažnim psima. Te figurice su bile zakopane sa svojim vlasnicima, a svrha im je bila da otjeraju zle duhove.

U jednom carskom dvoru pronađena je i slika psa stara oko 2000 godina, koja sasvim jasno pokazuje chowa koji leži ispod stola, savršeno počešljanog crvenog krzna i s istim izrazom njuške kakvog imaju i današnji chowovi. Boje su se dotad ograničavale isključivo na crnu i crvenu, ali u izoliranim, stjenovitim planinama sjeverne Kine, u Mandžuriji i Mongoliji, redovnici u budističkim samostanima su uzgajali plave chowe. Kinezi su tada bili vješti genetici i konstantno su težili tome da stabiliziraju to dilutiranje crne boje do savršenstva blijedoplave boje koja im je bila ideal. Ti su psi čuvali i štitili samostan, čuvali stoku i lovili, a redovnici su ih ljubomorno čuvali. Psi su izgledali poput lavova, svetih životinja i nosili su orme, kakve često nose i danas, ali malo tko zna da su one simbol: chow koji je nosi, vjeran je Budin sluga, čuvar i branitelj pravovjernih i ugnjetavanih. Ti su plavi psi uglavnom bili veći i boljeg kostura nego oni izvan samostana.

Kad je vladavina dinastije Tang privedena kraju, u čitavoj je zemlji nastupilo veliko siromaštvo i osim u budističkim samostanima, uzgoj je osjetno opao. Čistokrvni psi su živjeli još samo u samostanima i kod nekih bogatih trgovaca i plemića. Neki Kinezi, sa smislom za biznis, osnovali su pseće farme, jer je ubrzo postalo sasvim jasno da se chowovi mogu iskoristiti i za nešto drugo, a ne samo za lov, vuču i čuvanje. Imali su prekrasno krzno i bili su jestivi. Velike pseće farme su stvorene uglavnom na sjeveru, pse su uzgajali samo za krzno i ubijali ih gušenjem kad su psi bili stari 10-12 mjeseci, i to tako da se ne ošteti krzno. Odjeća od tog krzna je bila vrlo popularna, a društvena pravila su nalagala da se iznad tunike od chowovog ili janjećeg krzna ne smije nositi ništa drugo da ne kvari ljepotu odjeće. U Mandžuriji, seoske bi djevojke, prilikom udaje, u miraz dobile tri uzgojna para chowa kao osnovu za svoju vlastitu farmu.

Meso chow chowa je bilo poželjna zamjena za janjetinu, a u provincijama Kwantung i Kwan-si, uzgajivači su se posebno specijalizirali u uzgoju pasa za jelo. U Kantonu ti su psi hranjeni posebnom hranom na bazi riže da bi im se popravio okus. Crni psi su se smatrali posebno hranjivima. Mladi psi ubijani s devet mjeseci bili su rezervirani za one bolje platežne moći, dok su se oni siromašniji morali zadovoljiti time da jedu odrasle pse. Jezik je bio posebna delikatesa, jer se smatralo da ima ljekovite moći, a obično se služio s rižom i slatkim sojinim umakom. Konzumiranje psećeg mesa je zabranjeno tek 1928. godine, a unatoč tome, neki stariji Kinezi ga još uvijek jedu, kupujući ga na crnom tržištu, gdje se to meso prodaje pod raznoraznim drugim nazivima. Danas se psi još uvijek jedu u Južnoj Koreji.

surefire @ 00:30 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, listopad 30, 2007
Sigurno ste negdje u gradu ili možda na televiziji zapazili veličanstvenog i neobičnog psa s lavljom grivom i njuškom nalik medvjeđoj, toliko da isprva možda i niste bili sigurni je li to uopće pas ili neka egzotična zvjerka kojoj je mjesto u zooloskom vrtu. Ili ste vidjeli njegov plavocrni jezik i zapitali se: Isuse Bože, od čega ovaj boluje?. Ni jedno, ni drugo, ni treće, već ste susreli pravog aristokratu među psima, njegovo veličanstvo chow chowa. 

Štene chow chowa je jedno od najslađih bića na svijeta, pravi mali plišani medvjedić. Možda se baš zato tako lako zaletjeti i zaboraviti da je to živo bice koje ima svoje potrebe, koje raste i razvija se. Imati psa obaveza je koja se ne smije shvatiti olako. Chow je predivan pas, ali i jedna od najnekonvencionalnijih pasmina. Važno je proučiti i shvatiti njegov karakter, potrebe i ponašanje i uskladiti ih sa svojim očekivanjima, inače se sve može pretvoriti u katastrofu, ne samo za vas, već i za psa.



To malo, preslatko štene će izrasti u psa srednje veličine, dostojanstvenog i inteligentnog. Prosječno visokoj osobi (oko 175 cm) dosezat će do koljena, a njegovo četvrtasto, dobro izbalansirano tijelo kao da ima pogon na sva četiri kotaca. Trebat ce dosta vremena i pažnje da bi ga se odgojilo u tolikoj mjeri da možemo kontrolirati njegovu snagu. Ali za uspješan odgoj prvo je potrebno izgraditi odnos pun ljubavi i poštovanja, tako da pas ima razloga poslušati vas. U protivnom, neće slušati, jer nema zašto, niste mu uopće zanimljivi niti vas poštuje. Zna biti strahovito svojeglav. Obično se veže uz samo jednu osobu, iako je odan čitavoj obitelji i odabranim prijateljima. 



Njegovo je krzno posebna atrakcija, bogate boje i forme, ali treba ga redovno održavati, inače će se dlaka zapetljati. Nema mirisa ili ga ima vrlo malo, za razliku od većine pasa.
Tiho će čuvati vas dom, bez pretjeranog lajanja, ali ne smije ga se držati na lancu. Brzo shvaća tko je prijatelj, a tko potencijalni sumnjivac. Chow ne treba puno kretanja poput nekih sportskih i lovnih pasmina, ali jedna dnevna šetnja u trajanju od barem sat vremena se svakako preporučuje. Nije pametno šetati ga bez uzice, jer ga njegova neovisnost i tvrdoglavost mogu odvesti daleko od vlasnika, tako da se čak može i nepovratno izgubiti. 
surefire @ 18:25 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 28, 2007

E, bogme ne volim nikako ovo zimsko računanje vremena. Mrzim kad se smrkne u 17 sati, a mrak i ovako i onako ne volim niti mi se po mraku išta da raditi. Prosječno radno čeljade će po tom zimskom vremenu ustajati i odlaziti na posao po mraku, te se vraćati s njega po mraku. Ili barem u sumrak. I što smo od toga razumjeli? Ama baš ništa. Daylight saving time, my ass! Pametnije bi bilo pomaknuti sat još naprijed. Jest da bi mrak ujutro malo duže trajao, ali zato bi ljudi popodne imali vremena za ručak i šetnjicu prije nego se smrkne.

surefire @ 12:32 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
subota, listopad 27, 2007
Moje je seoce odnedavno prepuno Rusa. Svi rade za onog milijunaša od jaja. Pa čak i privatna vojska čuvara jaja svaki dan dolazi na marendu u konobu. Poznata je stara uzrečica da čovjek vrijedi onoliko koliko jezika zna, barem u ovom turistički orijentiranom gradu, pa mi bilo žao što sam pustila da mi ruski propadne nakon što sam ga 5 godina učila u školi. Sad sam spala na dvije rečenice i jednu riječ povrh toga, a s kojima ne mogu daleko dospjeti. 

A taman sam se mislila malo integrirati u to društvo. I naći si kakvog ruskog bogatuna. Ne mora imati puno, nego samo tri-četiri naftna izvora. I jedno jaje. Fabergeovo. Može i samo žumance istog. Po ovome vidite da uopće nisam zahtjevna. Nego čak vrlo razumna. Nisam izbirljiva ni što se tiče godina. Naravno, što je stariji, ipak očekujem da je više toga stekao, te da ima vojsku čuvara i tjelohranitelja koji mogu poslužiti kao privatan harem. A ako je mlađi siromašak, isto nema veze, lako ću ga natjerat da ode kopat po Sibiru i tražit naftu. Dok se ja doma bavim ručnim radom. A bit će posla i za 3koleze: cijelu će godinu cijepat drva, jerbo su zime u Rusiji oštre i duuuuugeeeeeeeeeee… 

Nego, kad već govorimo o Rusima i jajima, treba se osvrnuti na fantastičnu izložbu "Blago carske Rusije" u Dubrovniku. Vlasnik izložene zbirke (odnosno, izložen je samo dio vrijedan više od 150 milijuna eura), je ruski milijarder Viktor Vekselberg, koji je dotičnu zbirku otkupio od Malcolma Forbesa 2004. godine. Dubrovnik, pa ni Hrvatska, ne pamti kad su ovako vrijedni eksponati, ne samo u novčanom, već i povijesnom smislu. Gospodin Vekselberg povremeno boravi u Dubrovniku, a izložba ovog, najvrjednijeg dijela zbirke, njegov je poklon gradu Dubrovniku u pauzi između dvije izložbe u renomiranim svjetskim muzejima za koje je zbirka rasprodana godinama unaprijed, pa je svi građani mogu besplatno pogledati, a ostali plaćaju 40 kuna. Prihod od prodaje ulaznica i promotivnog materijala (razglednice, posteri, luksuzan katalog) ide u dobrotvorne svrhe. 

Na prvi pogled, osim što ćete pred vratima vidjeti nekoliko naoružanih čuvara, čini se da izložbeni prostor nije čuvan sukladno tolikoj vrijednosti. No, prvi pogled itekako vara, pa osim kamera, alarma i sl., izložene predmete čuvaju specijalno izrađene vitrine od neprobojnog stakla i s ugrađenim sigurnosnim uređajima. Rasvjeta i tamna podloga u svakoj vitrini ističu svu ljepotu i sjaj eksponata, koje možete promotriti s tri strane, nosa pritisnutog o staklo. Po zatvaranju izložbe, eksponati se sele na sigurno do idućeg dana. Za transport i osiguranje, gospodin Vekselberg izdvojio je čak 600.000 eura. 

S obzirom da Knežev dvor, iako je izvrsno pogođena lokacija za izložbu, jer čim uđete kroz velika vrata osjetite dašak raskošne prošlosti koji se pojačava dok kročite podovima i skalinima zaglađenih vremenom, nema dovoljno izložbenog prostora da primi čitavu zbirku koja se sastoji od otprilike 500 eksponata, u Dubrovnik je stigao samo najznačajniji dio. Najveća su atrakcija svakako uskršnja jaja, izrađena takvom preciznošću i bogata detaljima, da nije uopće teško zamisliti draguljara Fabergea kako se danima i noćima grbi nad njima i stvara samo sebi svojstvenu umjetnost. Osim uskršnjih jaja, među eksponatima su tabakere, bočice parfema, pepeljare, upaljači, držači za olovke, broševi, privjesci…

To je nešto što ćemo vidjeti jednom u životu, dakle, dragi Dubrovčani, imate još vremena do 11. studenog, ulaz je besplatan, samo morate pokazati osobnu kao dokaz da ste iz Dubrovnika, a zasigurno je da će vas izloženi predmeti fascinirati i ostaviti bez riječi. Kad smo prijateljica i ja obišle izložbu i izašle van na danje svjetlo, dugo vremena nismo mogle doći sebi ni progovoriti, koliko smo bile pod dojmom. 

Na ovom linku možete vidjeti koja su Fabergeova uskršnja jaja u ovoj zbirci i viđena na izložbi u Kneževu dvoru, te pročitati nešto o njima.
surefire @ 00:16 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
petak, listopad 26, 2007
...se najbolje provode u krevetu...





surefire @ 00:15 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 25, 2007

Te sam plakate viđala u našim busevima izdaleka već par dana, a danas sam konačno uspjela sjesti ispred jednog i pomno ga proučiti. Dubrovačko društvo distrofičara, oboljelih od cerebralne paralize i ostalih tjelesnih invalida nabavilo je tzv. transporter za stepeništa, a koji odgovara uglavnom svim standardnim invalidskim kolicima, tako da su ljudima koji su vezani za kolica odnedavno omogućeni i posjeti lokacijama do kojih inače nisu mogli doći jer uz stepenice nisu postojale rampe za kolica. 

To se posebno odnosi na Stari grad, koji je prepun strmih stepenica, a koji na svakom koraku krije ljepotu i duh prošlih vremena. Usluga korištenja transportera je besplatna za sve, samo treba nazvati dan ranije i rezervirati termin, odnosno, dogovoriti se s operaterom. 

Svaka čast na tome, ali ne mogu se oteti dojmu da se o tome ranije trebalo misliti, tj. da je Dubrovnik kao turistički grad to odavno trebao riješiti i nabaviti više takvih transportera, te ih ustupiti na korištenje prema potrebi. Vidim da cruiserima dolazi puno ljudi u kolicima, koji moraju ostati na Stradunu ili u nekoj uličici, dok ostatak grupe ulazi u crkve, Sponzu, Knežev dvor i slično. 

Transporter kojeg je nabavila gore navedena udruga neka bude isključivo njima na korištenje, jer vjerujem da će biti potražnje unutar njihovog Društva, a Dubrovnik neka osigura slične transportere za turiste te im tako približi dosad nedostupne turističke sadržaje.

surefire @ 14:55 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 24, 2007

Lude patatice su postale omiljen snack diljem svijeta. I svemira. Pogotovo na međuplanetarnim tulumima, međugalaktičkim sportskim susreta i kao usputne grickalice na zapovjednim mostovima zvjezdanih brodova. A sve je počelo kad su mi 3koleze ukazali povjerenje i poslužili ih na svom velikom partyju. Za to im nikad neću moći dovoljno zahvaliti. 

Mnogi su se pitali kako nastaju lude patatice, no ne bi bilo u redu da odajem svoje tajne recepte pripreme te delikatese, ali mogu reći pokoju o uzgoju, a koji se obično odvija u jesen.

Prvo treba naći uzgojnu osnovu: nekoliko dobrih, debelih patata, čiji obujam može izdržati višestruke i obilne trudnoće. 
 

Primjer uzgojno podobnih ženskih patata

Nakon što smo odabrali odgovarajuće patate, neko ih vrijeme dobro hranimo i svako malo provodimo testove plodnosti. U međuvremenu tražimo odgovarajuće mužjake manite gljive, to je ona crvena s bijelim točkicama. Mužjaci moraju biti zdravi, u punoj snazi i jarkih boja.

 
Poželjno je da mužjaci izgledaju upravo ovako kao na gornjoj slici

S obzirom da su mužjaci dosta plahi i neuračunljivi, te ih je lako obeshrabriti, parenje se mora odvijati na njihovom teritoriju. Kad su spolno zreli i kad je svaka životinja u njihovoj blizini u ležećem položaju s nogama gore, donesemo im patate i ostavimo ih nekoliko dana na miru. Kad se vratimo po patate, znat ćemo da je parenje uspjelo ako su mužjaci malo kiseli i usahli, a patate lagano nabubrene. 

Patate vratimo doma i smjestimo ih u kutiju postavljenu vatom, pod infra lampu i čekamo jedno četiri mjeseca do okota. Moguće je da patata ima nekoliko okota svaka četiri mjeseca, a sve od istog mužjaka, iako su zajedno bili samo jednom. Svaka patata odjednom može dati i do 15 ludih potomaka koji se odmah nakon okota odvajaju od majke i smještaju na sigurno, u mračan trap, gdje ostaju i do mjesec dana, odnosno do prikladne veličine za konzumiranje. Za chips se kolju mlade, za pire i njoke kasnije, u zreloj dobi. 

Lude patatice su na prvi pogled posve slične običnima: 


Leglo ludih patatica starih cca 2 mjeseca

Međutim, od očeva su nasljedile okus i unutrašnji izgled:


Sočno crveno meso friško umlaćene lude patatice


Kao što vidite, uzgoj nije težak, naprotiv, dobrih patata i manitih gljiva za uzgoj ima na bacanje, ali ono što vam ne smijem odati su recepti za pripremu. U svakom slučaju, svi zainteresirani za probu, kao i za catering na zabavama, svadbama i sl., neka se slobodno jave ovdje. Cijene su umjerene, a usluga kvalitetna i brza.

Poruka kolezama: ajte mi preko jarana Spocka sredite date s commanderom Chakotayem s Voyagera, more? Hvala i adio!



surefire @ 19:55 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, listopad 23, 2007

Današnji je dan, iako mrk i kišan, proveden sasvim ugodno na još jednom putovanju u prelijepu i plodnu dolinu Neretve. Kročili smo istim stazama kao i prošli put, osim što ovaj put autobusi nisu bili puni, mnogi su se uplašili lošeg vremena i odustali. 

Također, danas nismo posjetili Ornitološki muzej, ali zato jesmo arheološki. Zamolili su me da ne fotografiram i to sam poštovala, pa imam samo fotografiju zgrade muzeja, ali mi je ipak žao što vam ne mogu prenijeti tu ljepotu. No stavit ću link na kojem se nalaze slike s otvaranja muzeja. Ostala sam iskreno zadivljena idejnim rješenjem projektanta, interijer je kombinacija modernog dizajna (mrežasti čelični podovi, stepenice i rampe za poluetaže) i imitacijom izgleda arheološke iskopine u koju su pojedini izlošci ukomponirani. Najveća im je pohvala upravo to što je muzej izuzetno pristupačan invalidima (lift i rampe, pa čak i poseban WC za invalide). Preporuka za sve koji se nađu u blizini: obavezno posjetiti! 


S obzirom da na putu nije bilo nikakvih dogodovština vrijednih pažnje: odmah prelazim na slike:


Početak gradnje autoceste kod Ploča


Štand uz cestu s plodovima neretvanskog kraja


Kula Norinska


Jesen u neretvanskom kraju - pokoje golo stablo i mandarine


Pogled koji zaustavlja dah


Arheološki muzej Narona


Norin


Da vidimo ima li ovdje čega za ubacit u kljun...


Sometimes I lead, sometimes I follow


Norin



surefire @ 23:01 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 22, 2007

Znate onu staru: vidjela žaba kako konja kuju, pa i ona digla nogu? E, tako i ja... Slinila k'o moj Rexonja kad mati otvori frižider nad prekrasnim slikama na gothicovom blogu. Odlučila se i ja poigrati s fotićem, ali rezultat, za prvu vježbu, nije bio baš zadovoljavajući, definitivno mi treba neka vrsta stativa... Ovo je jedina slika kojom sam donekle zadovoljna, iako je daleko, daleko od dobre fotke, ali bar sam uspjela postići ono što sam htjela, dužu ekspoziciju da napravim koprenu od vode, ovdje se mini vodopad slijeva niz kamenje nedaleko moje kuće nakon pljuska. 



surefire @ 22:47 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 21, 2007

Ovih posljednih par dana nisam ništa pisala, iz opravdanih razloga. U petak me posao pritisnuo tako da sam kući došla tek kasno popodne, a u subotu sam odlučila otiću na izložbu pasa u Split. Dvoumila sam se, poći ili ne, sve do prije samog polaska, ujutro sam se probudila nešto prije 5 sati ujutro i osluškivala kako vani huči bura, i pitala se, treba li mi to u životu ili ne, ali sam ipak iskočila iz kreveta, obukla se i krenula na kolodvor. I ta se odluka pokazala pravom, konačno sam, nakon više godina dopisivanja preko foruma, upoznala mnogo dragih ljudi i njihove ljubimce i uživala svakoj sekundi provedenoj u njihovom društvu. Želim se zahvaliti i svom dragom Teu, koji me po dolasku odvukao dalje od McDonaldsa i na Poljud, te me vratio na kolodvor taman na vrijeme da uhvatim bus za Dubrovnik. 


Ujutro sam krenula u 6 sati a čitavim putem nas je pratila bura. Nismo išli preko mosta, već obilaznicom oko Omble, za svaki slučaj, a najžešća bura je puhala pod Biokovom, posebno na relaciji od Makarske do Omiša, gdje su nastale ove slike, malo lošije jer su snimane iz busa u pokretu:







U Split smo stigli oko 10 i 30. Malo sam prošetala Splitskom rivom i Marmontovom, sve do McDonaldsa, gdje sam se našla s Teom koji me odvezao do Poljuda, odnosno prostoru Kinološkog sportskog društva Split, gdje se izložba održavala. Uz intenzivno druženje s ekipom ljubimci-foruma, stigla sam ponešto i uslikati, pa ću neke slike podijeliti i s vama:


afganistanski hrt


australski ovčar


ruski hrt - borzoi


bullmastif


crni ruski terijer


eurasier


irski terijer


kerry blue terijer


akita inu i cane corso


mali talijanski hrt


kraljevske bijele pudle


šarplaninac


shiba


shar pei


američki stafordski terijer


tajlandski ridgeback


tibetski mastif


harlekin njemačka doga


tornjak

Izložba je potrajala sve skoro do 17 sati, ali ja sam nažalost morala malo ranije otići, da bih uhvatila bus, koji je polazio u 17 i 15. Oprostila sam se od svojih forumaša, Tea i Splita, i vratila se natrag u Dubrovnik, gonjena burom. Ovaj put smo prešli most, oprezno, ali i na rubovima sjedišta od straha, jer je vjetar puhao 72 km na sat, još i više u refulima. Devet sati truckanja u busu, 450 prijeđenih kilometara... Sve to može platiti Mastercard, ali druženje je bilo neponovljivo i neprocjenjivo...

surefire @ 21:25 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 18, 2007
Lijep je osjećaj kad šef nešto uprska, a ne može svaliti krivicu na jadnu tajnicu, tj. mene. Pa jučerašnji dan provede ispričavajući se što moram slijedećih par dana na poslu ostati puno, puno duže nego što bih trebala i nudi mi slobodne dane u skoroj budućnosti. No, kad je zaključio da je dovoljno dugo bio obziran, prisilio me da izgubim skoro cijeli sat, jer je slušao nešto "važno" na radiju i raspalio ga toliko da nisam mogla početi obavljati telefonske pozive. Zato sam prebacila u turbo speed kad je konačno otišao, telefonirala sam i usput raspremala stolove, brisala prašinu i sl. Danas je malo lakše, ali opet mi je mrska pomisao na to da mi je vikend donekle upropašten, jer se čini da ću se i u subotu morati bar na sat dva pojaviti u uredu. 

Htjela sam otići nekamo, ali sad to pada u vodu, pa ću ipak provesti vikend kod kuće. S obzirom da će mi mama otići kod sestre, otvaraju se neslućene mogućnosti. BTW, znam da sestra ovo čita, mogla si koju i skomentirati u ova dva mjeseca, a da ne govorim da si prošli put zakazala u sistemu dojave povratka, zadavit ću te!

Noćas sam, nakon što mi se prethodnih nekoliko noći svelo na skupljanje pod pokrivačima, odlučila staviti krpatur i pošteno se ugrijati. Zato sam se jutros morala boriti sama sa sobom da se izvučem iz toplog kreveta. A čini se da će biti sve teže i teže...
surefire @ 12:21 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 17, 2007
Na našem brdovitom Balkanu i danas padaju suze umjesto kiše. Toše je pokopan u Makedoniji, uz sve državne počasti. Dosad nisam pratila njegovu karijeru, pa priznajem da me malo i zateklo sve ovo, činjenica da je bio toliko omiljen i poštovan u svim krugovima, od običnog naroda do državnog vrha. Kako je krenulo, Kruševo će u njegovu čast podići drugi Graceland. I treba tako, jedan Graceland za kralja rock'n'rolla, drugi za princa pop glazbe. Pošteno.

Dok ovo pišem, slušam prekrasnu "Zajdi, zajdi, jasno sonce" i ne mogu a da ne pustim suzu, i ne samo jednu. Predivan vokal… Večeras ću se baciti u potragu za drugim pjesmama, posebno me zanima album "Bozilak". 

Malo morbidno, znam, ali danas sam samu sebe uhvatila u razmišljanju i pretresanju hrvatskih glazbenih zvijezda i zvjezdica ne bih li pronašla nekoga slične karizme i slave, čija bi smrt, ne daj bože, na isti ovakav način nakratko u tuzi opet spojila bivšu Jugu. Nitko mi nije pao na pamet. Možda netko iz starije garde, ali iz mlađe, apsolutno nitko.
surefire @ 18:55 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, listopad 16, 2007

Iako nisam baš ljubiteljica domaće glazbe, a ne slušam ni onu susjednih nam država, ipak me pogodila pogibija neprijeporno talentiranog Toše Proeskog. Svijet je izgubio još jedan anđeoski glas, i to na tako užasan način. Na podnevnim vijestima sam imala priliku vidjeti olupinu auta. Stegnulo me u srcu i grlu, vjerojatno ni naužasniji prizori iz horror filmova ne bi mogli slikom opisati kakav je prizor dočekao one koji su odmah priskočili u pomoć, kao i interventne ekipe, sudeći po izgledu auta. HTV je u svom prilogu, barem onom podnevnom, bio pristojan i umjeren, ali su se zato ekipe RTL-a pošteno progurale da odvratno lešinarski zabilježe svaku kap krvi. Vijesti Nove TV još nisam vidjela, ali pogledat ću kasnije, baš me zanima dokle su se oni progurali. 

Toše, počivaj u miru, za sobom si ostavio darove srca svog koji neće biti tako lako zaboravljeni.

Uvijek me štrecne kad čujem vijesti o pucnjavama na ulicama i u parkovima, pogotovo u noćnim satima. Sjetim se naših forumaša i pomislim kako oni noću šetaju sa svojim psima i kako lako mogu postati nevine, usputne žrtve obračuna bezobzirnih mafijaša ili običnih pijanaca koji su se međusobno posvađali. Danas ljudski život kao da vrijedi manje od života kanalizacijskog štakora i to me stvarno užasava...

surefire @ 16:25 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Stigao je još neki dan, ali sam htjela čekati da se malo opusti i smiri, da ga mogu uslikati. 



surefire @ 00:15 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 15, 2007
Već dvije noći oko moje kuće zavija bura. Danju miruje, ali spuštanjem mraka posve se razulari, kao tinejdžer kojeg su roditelji ostavili samog doma. 

Stiže zima. Ako je suditi po prvom vjesniku, mogla bi biti hladna i oštra za razliku od prošle, kad jedva da smo grijali. Jutros me vani dočekalo ne baš ugodnih 12 stupnjeva. Bili bi podnošljivi da nije bilo vjetra, ali s vjetrom koji probija do kosti, brrrrrr… 

A u šetnjama brdom primjećujem da polako zalazimo u carstvo leda i sjene, kao i uvijek u ovo doba godine. Sunca nemamo skoro tri mjeseca, sve do kraja siječnja. Živimo u tami i vlazi, osim kad nas suše i šibaju surove bure. Ali bar se jedno biće raduje tom zahlađenju: moj pas. Pa se i ja radujem što će on uživati u bistroj i oštroj studeni kad se budemo šetali našim tada sjenovitim brdom. 

Još malo pa će i maginje, crveni i slatki plodovi planike, opasno opojni, ali i neodoljivi. Znam s kim ću ih ove godine dijeliti. S onim koji će ovu studen ublažiti svojim zagrljajima i poljupcima. S onim koji nedjeljna jutra pretvara u beskraj…
surefire @ 19:00 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 14, 2007
Kao i mnoge druge priče, ova započinje u ne tako davnoj prošlosti beskraja vremena, proteže se kroz sadašnjost i završit će u budućnosti. 

Odmalena ljubiteljica dobre knjige, negdje s 10-12 godina sa dječjih knjiga sam se prebacila na knjige za stariju populaciju. I prvo, naravno, zavirila u kućnu biblioteku, koja me nadasve razočarala, jer su moji knjige kupovali po principu "molim vas metar zelenih knjiga za u regal". Jedino što se dalo iščitavati uvijek iznova bila je bogato ilustrirana Medicinska enciklopedija koju sam rado čitala tijekom ručka , te naravno, enciklopedije o prirodi i životinjama. 

Kod mog dragog nona kojeg već nekoliko godina nema među živima, situacija je bila mrvicu drugačija: imao je cijelu kolekciju knjiga Zane Greya, kao i knjige o Drugom svjetskom ratu koje je nekoć bilo moderno kupovati. Zane Greya sam gutala, sve knjige i po nekoliko puta, ali rat me isprva nije zanimao, sve dok ipak nisam, slušajući nonove priče o ratu na našem području i gledajući ga kako se satima grbi nad tim knjigama s naočalama na nosu i povećalom u ruci, odlučila i sama malo baciti oko na te knjige. 

Započela sam s nešto manje šturim knjigama o Gestapou, progonu Židova i stvaranju arijske nadrase, i kao i uvijek, bar kad je o meni riječ, naišla sam na sliku muškarca koji me zaintrigirao, zgodan, pomalo divljeg pogleda i imena koje me odmah asociralo na grabežljivca. Wolf. Grof Wolf Heinrich von Helldorf. 



Prije svega, želim reći da ni u kojem slučaju nisam ljubitelj nacista, niti ih želim veličati ili opravdavati. Ni taj se dio povijesti nikad ne smije zaboraviti, iako ga, naravno, ne možemo predbacivati sadašnjim Nijemcima ni ostalim državama koje su bile u savezu s Njemačkom u to vrijeme. Za razliku od Himmlera, Goebbelsa, Heydricha i još ponekih nacističkih zločinaca čija su imena, uz samog Hitlera, planetarno poznata, von Helldorf je nepoznanica čak i nekima koji su donekle upućeni u zbivanja unutar nacističke Njemačke. A iza njega stoji bogata priča, raskošna povijest, bio je umiješan u skoro sve što se događalo u Njemačkoj od kraja Prvog svjetskog rata do 1944. godine. 

Nije bilo lako tada pronaći informacije o njemu, Interneta nije bilo, a tada većina arhiva još nije bila otvorena ni dostupna kao danas. Morala sam pročitati doslovno tonu knjiga da bih došla do osnovnih informacija i sklopila priču, jer se u pročitanom materijalu spominjao otprilike jednom na svakih 500 stranica, ali našao se iza baš svake nevolje: paravojne formacije, politička ubojstva, Noć dugih noževa, Kristalna noć, paljevina Reichstaga, atentat na Hitlera… Njegova moć, znanje i sposobnosti sezali su i izvan granica Njemačke: bio je zapažen sudionik međunarodnih policijskih konferencija 1930.-ih godina, a i general Franco ga je pokušavao namamiti da dođe u Španjolsku i pomogne mu pokoriti pobunjenike.

 
Rođen je na današnji dan prije 111 godina, 14. listopada 1896. u Merseburgu, a njegovo prvo značajno pojavljivanje na sceni svjetske povijesti dogodilo se na sam kraj Prvog svjetskog rata. Tada mlad konjički kapetan, ali očito istaknut u borbama, bio je dio delegacije koja je došla pregovarati sa saveznicima o uvjetima predaje u šumi Compiegné u Francuskoj. Njegov je zadatak bio da preuzme uvjete predaje i odnese ih caru Wilhelmu II koji se tada nalazio u Spa, Belgija. Nakon što je rat završio, Njemačka se našla u općem siromaštvu i rasulu, što je bilo i više nego plodno tlo za mnoga politička previranja i nastanak novih stranki, te formiranje paravojnih snaga (Freikorps), u čijim se redovima našao i Helldorf, te se svojim sposobnostima uspeo skoro do vrha, sve dok se zbog sudjelovanja u pokušaju vojnog udara koji se izjalovio i prije nego je počeo nije odlučio primiriti na neko vrijeme. 

Kad je prešao u Hitlerovu stranku, bio je i član parlamenta, a kasnije je postao i jedan od jurišnika (SA – sturmabteilung), Röhm mu je predao zapovjedništvo nad berlinskim odredom i tad je Berlin postao Helldorfovim gradom, iako je jedno kraće razdoblje, kad je bio postavljen za šefa policije u Potsdamu, bio izvan njega. Svojom je čizmom grad pošteno nagazio 1935. kad je postao berlinski šef policije i na toj se dužnosti zadržao sve do 1944. Prema pričama, Helldorf je bio izvrstan vojnik, autoritativan zapovjednik, ali etika i moral mu nisu bili jača strana, kao ni većini tadašnjih nacista. Prema pričama iz knjiga ali i od ljudi kojima sam pisala prikupljajući informacije, Helldorf je bio strastven kockar, ženskar, a po nekima čak i prikriveni homoseksualac. Od 1935. pa sve dok Židovi nisu gotovo u potpunosti bili istjerani iz Berlina, zgrnuo je veliko bogatstvo na njima, pomagao (bolje rečeno, ucjenjivao ih) im je da se izvuku iz pakla u zamjenu za svu njihovu imovinu, prepisali su mu mnoštvo kuća, pa je mjesečno samo od najamnina za iste zarađivao cifre od kojih boli glava. 

Oportunizam ga je vjerojatno naveo i na to da se pridruži skupini zavjerenika protiv Hitlera, onih kojima je posljednji neuspjeli atentat 20. srpnja 1944. (prije toga bilo je još nebrojeno pokušaja koji su neslavno propali) došao glave. Uhvaćen je navečer istog dana, iako je pokušao prikriti svoje nedjelo i nastaviti kao da ništa nije bilo. Suđenje je bilo kratko i samo pro forma, osuđen je na smrt vješanjem, a kazna je izvršena 15. kolovoza 1944. u berlinskom zatvoru Ploetzensee. 

Mnoge knjige, bilješke, pisma iz arhiva i pisma ljudi koji su ga osobno poznavali sada leže u ormariću moje radne sobe, niti pola metra udaljeni od mene dok ovo pišem. Sad mi je dostupno još i više informacija preko Interneta, pa se nadam da će jednog dana i ta priča ugledati svjetlo dana, pa makar samo za moje oči.
surefire @ 15:20 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, listopad 13, 2007
Danas je konačno zapuhalo malo bure, pa smo se uputili na dužu šetnju starom štrekom, bili smo sve do iznad Čajkovića, prve slike u društvu su od jučer, samotnjačke su od danas.












surefire @ 22:40 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, listopad 12, 2007
... napisan povodom Dana gluhih i nagluhih osoba, pa da ga sad uvalim i ovdje nakon što je predan za objavu u maloj prigodnoj knjižici:

Nekoć davno, i ne svojom voljom, prešla sam iz jednog svijeta u drugi. Iz svijeta zvukova u svijet tišine.
 
Bila sam dijete i prilično brzo sam se prilagodila i pomirila sa situacijom, ali ono što me kasnije iznimno pogodilo i natjeralo da se povučem bio je način na koji su me druga djeca tretirala u školi. Većinom je sve bilo u redu, ali s vremena na vrijeme su mi se izrugivali, što me natjeralo da svoje stanje krijem od svih, samo da ne bih ponovo bila povrijeđena. 

Mnogi koje sam u određenom razdoblju života upoznala ni dan danas ne znaju da sam nagluha. Uspješno sam to prikrivala, vješto se izvlačila čitajući s usana ili navodeći razgovore na druge teme. Dio problema ležao je i u mojim roditeljima, koji su također smatrali da je to nešto sramotno, što bi se trebalo skrivati od očiju svijeta. Okrenula sam se samoj sebi, svom unutrašnjem svijetu i dopuštala mašti da se rasplamsa, ali čak i kroz život u mašti učeći o svijetu i o samoj sebi. 

Ipak, vrijeme je učinilo svoje. Malo-pomalo sam se oslobodila, ponajviše zbog toga što više nisam mogla živjeti u laži i prikrivanju, bilo je puno jednostavnije odmah reći cijelu istinu i dobiti zasluženi tretman. Nešto najbolje što sam mogla učiniti za sebe bilo je aktivnije članstvo u dubrovačkoj Udruzi gluhih i nagluhih osoba, gdje sam upoznala mnoge divne ljude koji su dijelili moje probleme, ponudili su mi nova saznanja, utjehu i snagu da nastavim dalje i da budem ono što jesam. I zbog toga sam im vječno zahvalna. 

Moja je poruka svima koji su na neki način drugačiji od drugih, ne samo zbog gluhoće, već bilo kojeg stanja, da ne posustaju i da pronađu sebi slične, s njima će im narasti krila potrebna za novi uzlet u visine dostojanstva ljudskog roda.
surefire @ 13:28 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 11, 2007
Baš nekako u ovo vrijeme ako me pamćenje dobro služi, prije čak devet godina, na HRT-u sam gledala film "Little White Lies" koji se danas popodne prikazao na Novoj. Nekoć je film prikazan kasno navečer i gledala sam ga samo iz jednog razloga, jer inače iritantnu Mimi Rogers izbjegavam svim silama: negdje u najavama pročitala sam ime glavnog glumca, posve neuobičajeno i neameričko na kakve sam dotad navikla. Temuera Morrison. Taman mi je lijepo zazvučalo i znala sam da taj netko mora biti egzotičan tip. Međutim, nije bio netko tko bi mi se svidio na prvi pogled, djelovao je grubo i sirovo (još i dan danas tako djeluje), ali kako su minute filma prolazile, tako sam se zagrijala. 

Idućeg sam dana, s obzirom da Internet na našim prostorima ni blizu nije uzeo ovakvog maha kao danas i bio mi je potpuna nepoznanica, prevrtjela sve filmske časopise koje sam imala i čuvala, a bogme je toga bilo na tone. Bila sam razočarana, jer ga se gotovo nigdje nije spominjalo, postojao je jedan jedini, ali zato od kritičara vrlo hvaljen film s njim u glavnoj ulozi, novozelandska drama "Bili jednom ratnici". 
Prevrnula sam nekoliko videoteka u gradu dok sam ga našla. Pogledala sam ga jednom. Pa dvaput. Vratila ga i opet ga povremeno posuđivala da bih ga pogledala treći, četvrti i peti put. Pa mi je vlasnik videoteke skratio muke i presnimio ga tako da ga mogu imati u kućnoj kolekciji. Otad sam ga povremeno gledala, ali u posljednjih par godina sam gotovo i zaboravila na njega, sve do nedavno. 
Ovaj posljednji put, prije nekoliko mjeseci, bilo mi ga je užasno teško gledati. Ne samo zato jer je film pun nasilja, to mi nikad nije predstavljalo problem, već zato jer sam ga, sazrevši emocionalno, razumjela. Morrison je, odnosno njegov lik Jake Heke, pijanac i nasilnik, njegova se obitelj raspada, a on svojim krutim stavom i premlaćivanjem svakoga tko mu se usprotivi, nimalo ne pomaže. Obitelj potpuni krah doživi kad se objesi najstarija kćer, emocionalno osjetljivo dijete, koju je silovao obiteljski prijatelj za vrijeme jedne bučne i alkoholizirane zabave. Majka je shrvana i s preostalom djecom odlazi natrag svojim rođacima, a Jake, kad se iz dnevnika jadne djevojčice dozna istina, kreće u brutalan osvetnički pohod. Ono što zastrašuje jest to što je Jakea teško mrziti, bez obzira na svo zlo koje čini drugima i sebi. Film toplo preporučujem, ali napominjem da ga stvarno nije lako gledati i da nije za mlade. A ako ga netko nađe na DVD-u, molim da mi se javi, jer se moja video vrpca izlizala od gledanja. 

Punim imenom Temuera Jack Nicolas David Morrison, rođen je 26. 12. 1960. u Rotorui, na sjevernom otoku Novog Zelanda. Ostale značajne uloge su u "Speed 2: Cruise Control" u kojem glumi prvog časnika luksuznog broda za krstarenje, pa "Star Wars: Attack Of The Clones", tu ga je zapala uloga Jango Fetta, lovca na ucjene na čiju sliku i priliku je stvorena vojska klonova, odnosno onih jurišnika u bijelom. Obožavatelji Pamele Anderson su ga vjerojatno vidjeli u njenom filmu "Barb Wire", a imao je i značajnu ulogu gusara u filmu "Six Days, Seven Nights". Kao pripadnik maorskog naroda, poznaje kulturu i jezik te je često savjetnik za filmove koji tematikom zadiru na novozelandsko područje i Maore, kao što je "Piano". 


surefire @ 17:58 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 10, 2007
Oblačno, kiša… Jutrošnje mi vrijeme nekako posebno smeta, nenormalno mi se spava. Toliko da mi glava sama pada. I moram je pridržavati. Nisam se baš ni naspavala kako treba. Vremenski jesam, ali kvaliteta nikakva, jer sam sanjala da sam u Jurskom parku i opet im svi dinosauri pobjegli. Bilo je i zadivljujuće i strašno, pa mi je u neka doba i zasmetala ta napetost. Zaključila sam da mi se ne da zahebavat s velociraptorima i predviđanjem iz kojeg će me grma zaskočiti, a iz kojeg neće, pa sam upotrijebila svu snagu volje da se probudim. Uskoro sam opet zaspala, ali to nije bilo to. 

 Nekako slutim da ću se razbuditi dođe li šef, makar pokušavam upotrijebiti novootkrivenu snagu volje da ga spriječim u tome. I da ovaj radni dan bude relativno miran. Ide mi na jetrica što mi mnoge stvari ne kaže na vrijeme, pa se čudi kako to mu ne čitam misli. Još malo, pa bi se našao u rangu Mirande Priestly, šefice iz pakla opisane u odličnoj i lako čitljivoj "Vrag nosi Pradu". Tješi me činjenica da mi je drugi šef prilično normalna osoba i s njim je baš užitak raditi jer će rado priskočiti kad vidi da ne znam gdje mi je glava od posla i preuzeti na sebe dio stranki i telefonske pozive. 

Opet mi se za nekoliko dana sprema put u Neretvu. Zapravo, sve ovisi o broju prijavljenih i broju autobusa. Bude li više od dva autobusa, za koliko bi se mogli snaći, jednog ću morati voditi. Sreća da to nije tako stresno kao voditi ih negdje dalje, poput Mostara. Tu mi se izgube u roku "keks". I nikako ih skupiti natrag. U Pločama i Metkoviću su kao doma. Pogotovo u Metkoviću. Nanjuše svog dobrotvora Jamba bolje nego psi krvosljednici. 

Eh, da… Naravno da je došao. I sprema mi čak četiri autobusa za Neretvu. Sad moram smisliti koga postaviti za četvrtog vođu puta. I po svoj prilici ću se morati odreći jednog drugog putovanja koje sam planirala u to vrijeme, što me beskrajno rastužuje. Još uvijek nije sve izgubljeno, ali ne nadam se previše. 

Južina, južina… Najviše je volim dok sam kod kuće, u krevetu, bilo sama ili u ugodnom društvu. Ugodno društvo lijek je mnogim boljkama i sve češće se zatičem u čežnji za njim kad nismo zajedno. Pa i neki dan na izletu bih sve dala da sam s njim na "sirotinjskim" špagetima, nego da se davim pršutom i pečenjem. I gledam kako se penzići vesele, što u meni izaziva dvojake osjećaje. Sreću jer se odlično zabavljaju i tugu, jer je to samo kratak izlet van realnosti. Dok oni uživaju, nas dvoje sms-ovima razmjenjujemo misli i poljupce. I tek sad istinski razumijem staru španjolsku poslovicu koju sam nekoć davno čula i zapisala: Tko me voli, kaže mi što zna i daje mi što ima.  
surefire @ 14:35 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
utorak, listopad 9, 2007
Moja je draga sestrična jutros po drugi put postala majka. Opet sinčić... Neka im je sa srećom, baš se veselim malim bebicama... dokle god nisu moje.
surefire @ 14:12 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 8, 2007
Predizborno je vrijeme. A njemu se posebno vesele naši penzići. Jer, već po tradiciji, metkovski gradonačelnik Stipe Gabrić Jambo poziva dubrovačke umirovljenike u posjet neretvanskom dijelu naše županije, a vrhunac izleta je dobar i besplatan ručak i dernek uz živu glazbu. O tome ću neki drugi put, možda već i sutra dok su sjećanja svježa, ali sad samo kratak putopis. 

Iako se izjutra činilo da vrijeme neće biti baš bajno, prevarili smo se. Što smo više napredovali prema zapadu, to su se oblaci razilazili i otkrili toplo jesenje sunce. No meni je nad glavom ipak kišilo, smrknula sam se kad mi je šef, u želji da uvijek bude prvi, ispred nosa smaknuo bus s onim prezgodnim vozačem. Došlo mi je da ga upucam. Šefa, ne vozača. Cijeli dan to nisam uspjela preboljeti, osim u pauzama kad sam ipak imala prilike pariti oči na njemu. Na vozaču, ne na šefu.
Šalu na stranu, dan je proveden prilično ugodno. Krenuli smo, ostavivši oblačni Dubrovnik za sobom. Prilikom prelaska mosta uslikala sam fjord Rijeke dubrovačke, a brod koji se vidi jest "Tirena", replika starog dubrovačkog galijuna.



 Prvo je jutarnje zaustavljanje bilo u Neumu, da popijemo prvu jutarnju kavu, pa nastavili dalje prema Pločama, gdje smo posjetili novu crkvu Kraljice neba i zemlje. 





Dizalice u Luci Ploče:




Nakon toga, odvezli smo se do vidikovca iznad Baćinskih jezera, da se malo nadivimo tim prekrasnim plavim biserima okruženim zelenilom. Teško je bilo, zapravo nemoguće, obuhvatiti sve slikama, pa je tu samo nekoliko detalja, oku i objektivu foto aparata najbližih.











 Iduća je stanica bio grad Metković u kojem smo posjetili slavnu ornitološku zbirku, u kojoj se uz veliki broj prepariranih ptica nalaze preparirane i neke druge divlje životinje koje se mogu naći na ovim prostorima: kuna, jež, divlji zec, lisica, vuk, čagalj i slično. Neke fotografije su mi dobro uspjele, druge nisu, jer su svi preparirani primjerci u staklenim vitrinama, pa je odraz svjetla i drugih ljudi, a ponekad i mene same i fotoaparata, predstavljao veliku smetnju. Iskreno, malo mi je bilo žao ovih životinja, za ljubitelja životinja ova je zbirka morbidna i tako daleko od pravog sjaja živog svijeta, ali s druge strane, to je vrijedna zbirka iz tog razloga što uskoro većinu tih ptica nećemo žive viđati, kako smo krenuli uništavati naš okoliš.




































Arheološki muzej danas nije bio otvoren i nismo ga uspjeli posjetiti, pa smo to ostavili za skorašnju drugu prigodu, ali smo se odvezli do Vida, vidjeti crkvu Gospe od snijega i spomenik knezu Domagoju, te ostatke antičkog gradića Narone. 













Puna tri sata, od dva do pet popodne proveli smo u taverni "Domagoj" na ručku. Hrana odlična, konobari vrlo spretni i uslužni, vrlo čisto, prostrano… Svaka čast!

Kanali za navodnjavanje u delti Neretve:



Po povratku smo proveli sat vremena u shoppingu u Neumu, a kad smo krenuli kući, između Neuma i Bistrine, kad se već počelo mračiti, a penzići sanjati o udobnim papučama i svom krevetu, motor busa se odjednom počeo gušiti. Morali smo stati na prvo ugibalište kraj ceste, na pustom i mračnom mjestu. Odmah je nastala panika. Barem među penzićima, vozač je odmah znao u čemu je problem (krivo ili nečisto gorivo nešto prije toga natankano), pa je u pomoć pozvao kolegu koji je bio nekoliko minuta iza nas. Dotad su pljuštali raznorazni prijedlozi: tražili se umirovljeni automehaničari, nudili su se i da će njih četrdesetak malo pogurati bus ako baš bude trebalo. Drugi bus je stigao s kanistrom goriva. Trebalo je nekoliko pokušaja da autobus upali i par minuta turiranja motora da se malo pročisti, tek toliko da stignemo do BP Ston i tamo se natankamo dobrim eurodizelom, a odatle je vožnja natrag do Dubrovnika tekla i više nego glatko. 

Ah, jedva čekam da se i ja uguram u svoj krevet, mislim da ću spavati kao top, sve do sutra u podne.
surefire @ 23:52 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 7, 2007

Sutra putujem u Metković, nadam se da će sve proteći dobro i da ćete navečer čitati makar kratku reportažicu uz pokoju fotografiju. 

Večeras neću puno gnjaviti, samo ću vam postaviti link na snimku veselog društva u mom akvariju. Te ribe kao da su vječito na nekim drogama, samo jurcaju tamo-amo i zabavno ih je gledati. Stigao je i novi sijamski borac, te se već naveliko šepuri i ganja sve što misli da je žensko za ševu ili možebitna konkurencija.

surefire @ 23:23 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, listopad 6, 2007
U ono vrijeme kad smo htjeli od života uzeti sve što se moglo i proživjeti što više u što kraćem vremenu, mladi su se ptići, ohrabreni mrakom i golemim društvom sebi sličnih, razmiljeli iz gnijezda na sve strane. Hotel je bio jedno ogromno igralište, s nebrojeno hodnika i pomoćnih prolaza, pa je i danju bilo prilike za skrivanje i švrljanje, a kamoli noću, kad su na snazi bile mjere zamračenja. Svojima bih rekla da ću biti tu po hotelu, a često bih šmugnula vani na sastanak i vožnju s policajcem u kojeg sam tad bila zaljubljena. 
I danju sam skitala, ali u prvo vrijeme ne toliko daleko od hotela, i uglavnom s prijateljicom, nerijetko smo kao bez duše trčale natrag kad bi započela pucnjava ili se oglasila uzbuna. Bila sam i među prvima u gradu nakon najtežeg napada na Dubrovnik, 06. prosinca 1991.; odmah sam idućeg dana ujutro bila u prilici vidjeti svoj grad teško ranjen. Tužna i u nevjerici, hodala sam Stradunom, gledajući izgorjele kuće i mrtve golubove, pod nogama osjećajući krhotine crjepova i zidova. 

Nakon tog napada, situacija se donekle smirila i život koliko-toliko normalizirao. Počela je i škola, jest da je naša školska godina trajala svega tri mjeseca i da smo tu dosta izgubili u odnosu na druga područja koja rat nije dotakao, ali bolje išta nego ništa. Škola je od hotela bila udaljena svega 200-ak metara, ali je malo kome padao na pamet povratak "kući" nakon škole, umjesto toga, hrpimice smo odlazili u grad da bismo napravili nekoliko đireva Stradunom i tek onda svojim kućama. 
Nedjeljom je odlazak u grad na misu bio obavezan, crkve su bile pune i prepune, mislim da danas mogu samo sanjati o takvoj posjećenosti, a nakon mise, na Stradun bi se slile rijeke ljudi, kao da je Sveti Vlaho, tolika je gužva bila. Hrabro smo šetali, znajući da nas sa Žarkovice vide kao na dlanu, ali nije bilo važno, to je bio najveći čin domoljublja kojeg smo mi mladi i za stvarnu borbu nezreli mogli izraziti. Uz, naravno, teroriziranje starijih ljudi u skloništu kad bismo raspalili radio na najjače i urlali uz "Čavoglave" i "Obranićemo Sustjepan". 

Nikad prije i nikad kasnije u životu nisam bila toliko slobodna i razularena, uz granice koje sam sama sebi postavila. Ratno je razdoblje donekle bilo razdoblje bezakonja, pa i u odnosu roditelj – dijete. Utjecaj gomile druge djece i mladih oslabio je utjecaj roditelja, pa smo radije vrijeme provodili zajedno s vršnjacima, i to prilično kvalitetno, od noćnog šuljanja po kuhinji kad bismo ogladnjeli do fantastičnih plesnih zabava za Božić i Novu godinu u kongresnoj dvorani "Libertasa". 
Jedina spona koja je povezivala sve dobne skupine bila je, vjerovali ili ne, "Santa Barbara". Na prostranoj recepciji hotela postavili su veliki TV, pratile su se vijesti, utakmice ili sl., ali na "Santa Barbaru" skupili bi se ama baš svi. I svi su uživali u tih sat vremena bijega od stvarnosti, kad bi nam granatama ispunjenu svakodnevnicu nakratko zamijenile patnje Eden i Cruza. 

Za kraj ovog dijela, post s Vinovog bloga na kojeg sam, mea culpa, naletjela tek danas. Mogu samo reći, hvala jer ni ti ni tvoji ratni drugovi niste dopustili da nas pokore...
surefire @ 16:55 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
petak, listopad 5, 2007
Dva su zvuka koja u meni izazivaju takvu čežnju za putovanjem da bih rado iskočila iz vlastite kože. Urlik avionskih motora pri polijetanju i brodska truba. Ovo potonje često čujem jer živim svega kilometar-dva od luke. i danas je na horizontu izronio veliki bijeli brod, kao kit beluga i pustio svoj dug i snažan zov od kojeg sam sva protrnula. 

Da mogu, tj. da je love do krova i da ne postoje neke hitnije stvari koje treba riješiti, sjela bih u avion i upustila se u avanturu. Novi Zeland, SAD, Kanada, Irska, Kina, Finska, Kenija... Tamo me srce vuče... A kamo bi vi htjeli otputovati?

A kad već spomenuh beluge, nedavno sam otkrila jednu zanimljivost. Kad pozivaju na igru i druženje, ispuhuju mjehuriće zraka, obično u kružnom obliku. Ovo je slika beluge iz jednog japanskog akvarija:

surefire @ 21:55 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 4, 2007

Mačke su, uz pse, moje omiljene životinje. Nekoć sam imala mnoštvo domaćih maca i nekoliko perzijskih koje su živjele isključivo u kući i nadam se u skoroj budućnosti još barem jednoj takvoj da me uveseljava, obožavam dugodlake i čupave životinje i nije mi problem održavati takvu dlaku, a i u kući se lakše da počistiti nego kad je u pitanju kratka i oštra dlaka, iako je uvriježeno mišljenje posve suprotno. 

Mace iz vlastitog dvorišta ili kuće lako je uslikati, no ne i one tuđe, poludivlje. Zato uživam kad naletim na scene i portrete koje uspijem uloviti fotoaparatom. Na prvoj slici su dvije mlade mačke, najvjerojatnije su i jedna i druga mužjaci, i to iz istog legla, jer se rado umivaju i uređuju međusobno. 



Nakon što su tigrasto-bijelog poplašili ljudi koji su u vremenu naletjeli, ostao je tigrasti, samouvjeren i hrabar:



surefire @ 16:10 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 3, 2007

Za sve one ovisnike koji su ovamo slučajno ili namjerno navratili da vide ima li vijesti o forumu: radi se, nadamo se da će biti online uskoro, čim sve podesimo. Kako imamo ogroman promet i veliki broj hitova, trebalo je pažljivo birati hosting, da i cijena i jačina servera budu odgovarajuće. 


Nastavak "Rata i sjećanja" bit će uskoro, a večeras ću malo razbiti rutinu jednom parodijom koju sam danas imala prilike odgledati i baš je bila fora, od srca sam se nasmijala. Isus i Terminator.

surefire @ 20:27 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
utorak, listopad 2, 2007
Prva tri mjeseca su bila najgora. Ne samo što smo bili daleko od doma i svaki dan slušali na radiju kako nemilice ispaljuju granate na Sustjepan, oplakivali smo svoje kuće, ali istovremeno, bili smo zahvalni što smo još živi. 

Prva je stvar bila voda. Špine su bile prazne. Istina je da nešto počneš cijeniti tek kad to izgubiš. Provodila sam sate pred hotelom čekajući cisternu i puneći bidone, nekad sam odlazila do desetak minuta hoda udaljenog Boninova gdje se također mogla uzeti voda, teglila sam barem po dvadeset litara svaki put. Naravno, to je bila voda samo za piće, kupanje smo mogli zaboraviti, osim u moru. Vrijeme nas je poslužilo, pa smo se nekoliko puta tijekom listopada i studenog okupali pred hotelom. Za WC smo također koristili more, išla sam niz i uz barem 10 katova s dvije kante, nabildala sam se kao Petar Čelik. Jedan trenutak nikad neću zaboraviti: u hotelu je postojao frizerski salon koji se otvorio negdje u studenom, kad su naručili cisternu vode za sebe. U sekundi je nastala gužva i svi su htjeli samo jedno: oprati kosu. Ne mogu vam opisati koliko je to bio dobar osjećaj, lagana, mirisna kosa nakon što mi je tjednima na glavi bila poput kacige. To se ničim nije moglo platiti. 

Srećom, uskoro su nam pustili vodu, a hotel je, velik kakav je već bio (bilo nas je više od tisuću u njemu, skoro tisuću i pol prognanika), imao i svoj agregat, pa smo uskoro imali dovoljno vode za piće i kupanje, pa je toj muci bio kraj. Ako nam se što i dogodi, bar ćemo umrijeti čisti. 

Hrana… Eh… Prvih nekoliko dana bilo je svega, a onda su zalihe presušile. I trgovine su bile prazne, nije postojao način da se opskrba probije do nas kroz opsadu. Ono čega nikad nije nedostajalo bio je kruh. Na prste jedne ruke mogu se nabrojati dani kad se nije ispekao. Svim ostalim danima imali smo svjež kruh. I piletinu. Toliko piletine da mi još uvijek nije jasno kako svi nismo kokodakali i nosili jaja. Naravno, tjestenine i riže je standardno bilo dovoljno. U svemu ostalom debelo smo oskudijevali. 

Sjećam se da je, pošto su mi i mama i tata, a i ujak radili u INI, INA poslala prehrambene pakete svojim radnicima čim se moglo, tj. čim se prva pomoć probila. Nisam tada razumjela, ali sada razumijem gorke suze koje je moja mama isplakala nad tom hranom koja nam je tako dobro došla: šećer, tjestenina, brašno, Cedevita, salame i sl. Odjednom smo se, takoreći, s ruba gladi stvorili u malom i kratkotrajnom obilju koje nam je vratilo vjeru u bolje sutra. 

Sjećam se i kad je u obližnji samostan stigla velika pošiljka slatkiša za djecu prognanika. Čekala sam u redu čitavu vječnost za svoj prvi susret s Smartiesima i čokoladom After Eight. I sad se sjećam kako sam je puštala da mi se polako topi na jeziku, uživajući u svakoj sekundi, uzimala malo po malo, samo da mi što duže traje. 

Inače je humanitarna pomoć uglavnom donosila samo svađe i gorčinu, jer se uvijek našao netko tko bi odmah prigrabio ono što je vrijedilo, a ostatke raspačao jadnom narodu. Tako je bilo i s odjećom. Tek bih povremeno uspjela ugrabiti neki dobar komad, iako sam u jednom razdoblju bila prisiljena koristiti sve što sam mogla dobiti, jer nam je u žestokom napadu 06. prosinca 1991. izgorjela soba, a u njoj skoro sva odjeća i neke osobne stvari. Srećom, mi smo bili na sigurnom, jer smo uglavnom spavali u skloništu.

Pošta je također skoro pa besprijekorno radila svoj posao. Potrudili su se naći sve primatelje za pisma koja su stizala kad se otvorila rupa u opsadi. Nemalo sam se iznenadila kad sam jednom slučajno prolazila pored recepcije i kad su me pozvali da uzmem poštu. Nisam mogla vjerovati, dobivena pisma, od prijatelja iz USA i Slovenije, čuvala sam kao najveće blago. Telefonska veza u gradu bila je uglavnom odlična, ali je potrajalo dok smo se mogli probiti van. 

Tek kasnije smo doznali koliko su se ljudi trudili doprijeti do nas, ali u to prvo vrijeme, bili smo sami na svijetu, okruženi zlom i užasom.
surefire @ 00:06 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 1, 2007
Na današnji dan, točno na polovici mog dosadašnjeg života, prije 16 godina počeo je rat na dubrovačkom području. Pripremalo se to mjesecima, pa i godinama, ali u ljeto 1991. napetost je dosegnula vrhunac, a ja sam se nekako našla usred toga. 

To sam ljeto provela radeći na benzinskoj postaji Komolac, gdje mi je i tata radio, ta je postaja tad bila najjača i najprometnija, a s vremena na vrijeme dohodili su nam i mračni tipovi s one strane granice, nerijetko s oružjem u autu, no uvijek smo ih odbili poslužiti gorivom. Za svaki slučaj, policijske patrole su nas redovito obilazile i čuvale, baš kao i naši ZNG-ovci. 
Petnaestak dana prije napada sam prestala raditi tamo, jer se bližio početak školske godine, i bilo mi je baš žao, jer sam bila nabrušena i krvožedna, uživajući u ratnim pričama i oružju koje sam imala prilike isprobati u druženju s policijom i vojskom, a da ne govorim o tome da su me redovito častili sladoledom i davali dobre napojnice kad bih im sredila auto. To sam se ljeto milijun puta zaljubila i odljubila.

Jutro je bilo oblačno. Probudila sam se rano i čula tutnjavu, mislila sam da grmi, pa sam se samo okrenula na drugu stranu, jer još nije bilo vrijeme za ustajanje, makar sam tog dana trebala ići u školu. Ali tada nas je mama došla probuditi, mene i sestru: tata je s posla javio da se puca. S jedne strane, bila sam uzbuđena jer se nešto počelo događati, s druge strane, srce mi je sišlo u pete. Što sad? 

Odjenule smo se i sišle u prizemlje, tamo smo imali jednu sigurnu prostoriju u koju smo se mogle skloniti u slučaju potrebe. To isto sklonište je bilo namijenjeno i našim susjedima, u čijoj su kući bili samo nesigurni drveni podovi, za razliku od naše, s dvije betonske ploče. Par sati nakon tog jutarnjeg buđenja, stigao je tata. Pucnjava se približila, i on i kolege su bili prisiljeni napustiti radno mjesto, štoviše, čim su otišli odatle, granata je pala na pumpu Komolac. 

Tijekom dana, društvo se u našoj kući povećavalo. Osim nas četvero, s drugog kraja sela stigli su mi ujak, djed, baka i prabaka. Kako se pucnjava približavala, uvalili su se i susjedi, sad nas je bilo dvanaestoro. Na brzinu su se napunile vreće pijeska i postavile na prozore. Ipak, koliko smo bili nemarni, svjedoči i činjenica da smo uglavnom svi nakon što bi začuli zvižduk granate i detonaciju, izjurili vani vidjeti gdje je pala. 

S prvim mrakom koji je donio još bliže detonacije, pala je odluka: idemo u izbjeglištvo. Na brzinu smo pokupili par najpotrebnijih stvari i otišli u hotel «Plakir». Tu smo proveli dvanaest dana, dotle se situacija malo primirila i odlučili smo se vratiti doma. 

Doma smo u miru proveli pet dana. Tad je uslijedio novi napad, ovaj put i na Sustjepan. Bili smo sigurni da nećemo izvući živu glavu koliko su nas tog dana granatirali. Stisnuli smo se u onu prostoriju pod stubama i tresli se i mi i kuća. Jedna je granata promašila našu kuću za svega metar i uletjela u susjednu kuću kroz prozor u prizemlju, ali sreća, nikoga nije bilo unutra. Noć je donijela novi bijeg u grad. Pokušali smo opet otići u «Plakir», ali bio je pun. Krenuli smo dalje u potrazi za smještajem i našli ga u hotelu «Libertas». I od tog dana dom svoj nisam vidjela punih osam mjeseci.


surefire @ 00:30 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
Arhiva
Tracker
eXTReMe Tracker
Brojač posjeta
194744
Index.hr
Nema zapisa.