Words are all I have to take your heart away
Hearts On Fire
 
Blog - siječanj 2012
nedjelja, siječanj 29, 2012

Nedjelja popodne je generalno najdosadniji dio tjedna u našoj kući. Poslije dobrog ručka svi se povučemo, konkretno, sad svi osim mene spavaju. Muž je skuhao fantastičan ručak, jelo koje se zove "španske ptice", a recept koji je najbliži njegovom možete pronaći ovdje: Guzvara blog - španske ptice. Čak smo za tu priliku popili i malo vina, tj. dovršili bocu koja nam je ostala od Božića i otvorili novu, a s brzinom kojom nas troje odraslih pijemo to vino, potrajat će nam barem do Uskrsa, s tim da će najveći dio otići na kuhanje, u saftove s mesom. 

Otkako je doselio u našu kuću, muž je započeo revoluciju u kuhinji. Sam se upuštao u kuhanje i sugerirao neke nove namirnice, jer smo se mama i ja s godinama umorile i uglavnom kuhale bez puno mašte i izmišljanja. Tek tu i tamo bih ja malo eksperimentirala kad bih bila sama doma, koketirala s drugim svjetskim kuhinjama poput kineske i indijske. Neki dan smo čak napismeno stavili sva jela koja znamo kuhati, da se ne bi svakog dana ponavljalo pitanje: A što ćemo sutra jesti? Odsad nadalje, bit će dovoljno samo pogledati papir i izabrati što bi nam godilo i što imamo vremena pripremiti. 

Dali smo si vremena i pretražiti Coolinariku, pa isprintati razmjerno jednostavne recepte koje bi se isplatilo pokušati pripremiti. Čak smo i Marku konačno počeli kuhati, jer smo se dosad uglavnom držali kupovnih kašica, ali već se nekoliko subota zaredom ide na zelenu placu i kupi od pouzdanih ljudi, što voća, što povrća. Nadam se da će jedna moja prijateljica ispuniti svoje obećanje, pa kad ode doma kod svojih na selo, kupiti i za mene voće i povrće koje kupuje za svog bebača. 

A sad bi bilo vrijeme za desert... Moram pronjuškati gdje je ono muž sakrio Toblerone čokoladu koju je jučer kupio... Smile

surefire @ 15:04 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 24, 2012

Počelo je općenarodno veselje: problemi oko zubića. Tj. ne bih to nazvala problemima, već uobičajenim tijekom razvoja djeteta, ali da, svakog novopečenog roditelja blago šokira kad dijete iskoči iz uobičajene kolotečine, a vi se morate domišljati što je tome razlog. Muž i ja smo debelo razmaženi roditelji, jer nam dijete spava po cijelu noć, a kad ne spava, smiješi se svijetu oko sebe. Noćno nespavanje je prije iznimka nego pravilo, za razliku od mnoge druge djece, pa naravno da se izbezumimo kad moramo dežurati do npr. četiri ujutro, kao neku večer. Tj. ja i moja mama se izbezumimo, jer se nas dvije izmjenjujemo u pokušajima uspavljivanja, a muž sve to uglavnom uredno prespava. A da su u pitanju zubi, pretpostavljamo jer se mršti kad mu opipavamo desni, pogotovo gore, a navečer zadnjih dana odbija i bočicu, tj. gura je u kutove usana gdje mu je lakše žvakati je. Bebači uglavnom prvo dobiju donje dvije jedinice, ali kod manjeg postotka djece događa se da prvo izbiju gornje jedinice. 

Preksinoć smo, prema savjetu dr, preventivno prije spavanja dali malo Lupocet sirupa, nakon čega je popio punu bočicu mlijeka i noć je prošla relativno mirno, uz samo jedno buđenje negdje oko 2 ujutro, a za ubuduće smo se naoružali Dentinox - N gelom, koji u sebi sadrži i mrvicu lokalnog anestetika. Ipak, valjda smo ga kasno aplicirali, jer ni sinoć nije htio bocu, ali je zato sisao. Buđenja su bila oko 3 i pol i jutros u 6 i pol. Očekivala sam i više, pa sam zato sinoć u krevetu priklala jednog čokoladnog Djeda mraza da mi da snage. 

Ovih dana u Konzumu traje rasprodaja istih, djedica od 40 grama za kunu. A rješavaju se i Kraševih čokoladnih bananica za istu cijenu, jer će se iste odsad prodavati u novoj ambalaži i mrvicu veće. Tako si svaki dan kupim bananicu-dvije da zasladim dan, a djedice sam pokupovala u nedjelju, lijepo sam vrećicu istih uručila mužu i zaželjela mu sretnu Novu godinu, što mu je, naravno, izmamilo osmijeh na lice. A moja trenutno omiljena kupovna slastica su rum-kokos čokoladne kuglice. Uzmem nekoliko njih i polako ih rastapam u ustima, uživam u slatkoći čokolade i kokosa sve dok ne zgrizem kapsulu s rumom i dok me ne ožeže. Time se bavim u onim svetim trenucima kad konačno legnem u krevet. S lijeve strane mi muž hrče, s desne strane dječji krevetić u kojem dijete u snu tu i tamo zacvili. A ispred mene TV. Eeeee, tu su mi se kriteriji posve srozali. Kod mene trudnički Alzheimer nije bio mit, a nekako se to proteglo i na razdoblje nakon poroda. Sad mi mozak uglavnom funkcionira samo za jedno: odgoj djeteta. A ostalo: mani me se teških tema. Zato okrenem na E! kanal i gledam celebrity i wannabe celebrity gluparije. Baš je neku večer bila emisija o plastičnoj kirurgiji i tri žene ovisne o istoj. Jedna je znala što radi i ispala stvarno super, ali druge dvije, ajme, majko mila! Prava čudovišta! Nisu jedine, hrpa ih je koje su inače izgledale sasvim zgodno, ali zbog svog iskrivljenog pogleda na sebe, odlučile su se podvrgnuti operacijama koje su ih na kraju pretvorile u plastične lutke. Mislim, u redu mi je ispraviti neki baš jako izraženi nedostatak zbog kojih čovjek baš nije prihvaćen u svakodnevnom životu, tipa zečje usne, spojenih prstiju, smanjivanja prevelikih grudiju, i slično što sam viđala da se radi, ali ti neki zahvati graniče s ludošću, pogotovo oni gdje ljudi žele pošto-poto nalikovati zvijezdi kojoj se dive. Ili nekoj životinji - postoje ljudi koji se operiraju da bi bili nalik tigru ili lavu. 





Još jedan od ozbiljnijih poslova kojima se moram posvetiti jest dresura muža. Super je on, moram priznati, samo se previše boji upustiti se u svakodnevnu brigu oko djeteta. Pričuvat će ga nakratko, odnedavno ga navečer hrani mliječnom kašicom, ali mijenjanje pelena, neka osnovna znanja i slično, e to izbjegava jer misli da se ne bi snašao. Forsiram ga da mora vježbati kako bi što bolje hendlao dijete. Preksinoć sam na njegovu stranu kreveta stavila onu knjigu koju smo dobili u ljekarni u paketu Sretna beba - "Moja prva godina". Nadam se da će je pročitati barem prije nego naš Marko navrši dvije godine i poduzeti neke akcije. Da se sve ne svede na to da prođe kraj Marka, nasmije mu se, pljune u ruku i zaliže mu frizuru u stilu Hitlerjugenda. I da razgovara malo više sa mnom o djeci, njihovom razvoju i problemima, jer čim nešto iskrsne, on se meni iza leđa posavjetuje s nekim drugim i onda mi iznese rješenje koje ja već znam. Znam da on to radi u najboljoj namjeri, ali me svejedno živcira. Ako može napredovati kao suprug i otac, zašto ne bih ustrajala na tome?

I za kraj, nešto po Markovom izboru Tongue out:



surefire @ 19:02 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, siječanj 21, 2012

Obožavam oluje. Ispunjavaju me divljenjem i strahopoštovanjem, i za moj ukus prerijetko se događaju, stvarno odavno nije bilo poštene grmljavine, barem u mojoj blizini, za ostatak županije ne garantiram. Sinoć se odjednom podigao jak vjetar i razbacao sve što je mogao po našem dvorištu i balkonu, nekoliko puta je zagrmjelo i počela je padati tuča. Tada to nismo znali, ali kasnije smo doznali da je nedaleko nas harala pijavica. 

Sad za to više nemam toliko vremena, niti mi se zimi da izaći iz toplog kreveta, ali nekoć sam svaki put kad je sijevalo stajala na prozoru, i ako ne bi bilo kiše, pokušavala uloviti munju fotićem. Oni koji su me nekoć pratili na blogu i na portalu Javno već su to vidjeli, ali evo za nove, best of mojih munjolova... 

munja

munja

munja

munja

munja

munja

munja

munja

munja

surefire @ 18:52 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 17, 2012

Nakon dosad relativno tople zime, i mi smo na krajnjem jugu dočekali ovu nordijsku hladnu frontu. Pravi užitak, navala svježeg, hladnog zraka koji reže pluća, a bez neugodnog vjetra. Jučer i danas sam s guštom prošetala. Dijete sam ipak samo nakratko, na 15-20 minuta izvela, nisam baš bila sigurna koliko ga smijem izložiti. 

Nakon čitavog tjedna večernje nervoze, malo-pomalo smo se uspjeli ukalupiti u novu šemu. Marko je sebi odlučio pomaknuti večernji obrok na kasnije vrijeme, jer se preko dana dobro najede, što mlijeka, što kašica, tako da se za zadnju bocu tog dana budi negdje oko 22:30 - 23 sata, onda cicanje dok ne zaspi i ujutro opet cicanje. Dakle, dijete evoluiralo, a može biti da je to i onaj skok sa 6 mjeseci, kad bebe same sebi poslože kako žele da im bude. 

Nedavno sam gledala neke stare fotografije, između ostalog i svoje sobe, koja je bila ispunjena posterima, a sinoć sam, vrteći tv programe, stigla i do RTL-a, na kojem se prikazivao drugi dio Američkog ninje. Glavni glumac tog filma, Michael Dudikoff, bio je najzastupljeniji na mom zidu. Postere sam uglavnom odavno skinula, posljednje tek prošle godine, ali od 2003., otkad imam kompjutor i pristup internetu, klasične postere zamijenili su kompjutorski wallpaperi i skupljanje slika tih nekih zgodnih, poznatih faca. I nisam jedina, dakle, i na tom se polju dogodila evolucija. 

Za uspomenu, evo mog "zida" i ovdje:

Michael Dudikoff

William Petersen

Clancy Brown

Robert Beltran

Dwight

Temuera Morrison

surefire @ 20:01 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 15, 2012

Danas grizem, a da nemam pojma što mi je, tj. zašto sam nervozna. Tim više što mi se danas uglavnom išlo niz dlaku: pustili su me da spavam dokasna (mda, sad mi je palo na pamet da je i u tome dio problema, malac nije stigao jutros isprazniti drugu ciku kako treba, pa je kasnije malo boljelo), a za ručak je muž ispekao fantastičnu krumpirušu. Za večeru ćemo ispeći pizzu, ostalo nam je sastojaka od jučer, pa da ne propadnu. Ali nedjelja je, pomalo je dosadno, vrijeme je hladno i nije baš za šetnju. Plus što mi nekako danas ne leži ni mužev smisao za humor, a stalno me podbada. Kad ga prostrijelim pogledom i dignem nos, ispriča se, ali ni to baš ne podiže raspoloženje. 

Tako bih rado bila otišla van i prošetala, ali ne da mi se samoj. Dijete ne bih po ovoj hladnoći vukla van, tim više što je bilo vjetra, da je bilo tiho, onda OK. Baš mi nedostaje pas, tim više što je u ovom mom naselju lakše i sigurnije prošetati psa nego kolica s djetetom, jer kroz cijelo naselje prolazi cesta, a nogostupa ima tek tu i tamo. A ostale ulice kroz naselje su pune stepenica. 

Noćas sam sanjala da sam otputovala nekamo i vratila se s dva psa, njemačkim ovčarom i velikom crnom pudlom. Pudlu baš i želim, mada ne bih crnu, jer crno privlači sunce, pa se bojim da bi joj ljeti ovdje bilo i pretoplo, radije sivu, bijelu ili boje breskve. A mrzim kad mi ljudi kažu da što će mi pas kad imam dijete, kao da je jedno zamjena za drugo. E, pa kod mene nije, pas mi nikad nije bio dijete, bio je pas i živio je kao bubreg u loju jer je postojalo znanje i razumijevanje njegovih potreba, pa samim tim i kvalitetan suživot s nama. 

Pudla je, uz staforde i pit bullove, pas kojeg obilježava najviše ljudskih predrasuda. Za ove druge dvije pasmine pogrešno se smatra da su krvožedne i da će napasti sve što vide, a pudle su pak psi za stare bakice i pedere koji ih vole lickati, češljati i praviti im frizure. E, pa, daleko od istine. Istina je da se na izložbama pudle prikazuju s frizurama koje su teške za održavanje i koje se velikoj većini psetoljubaca ne sviđaju. No, pudle spadaju u sam vrh pseće inteligencije, zajedno s border collijima i njemačkim ovčarima, ali za razliku od druge dvije pasmine, ne traže rad da bi bile ispunjene, koliko ljudsko društvo. Nekad se za njih kaže da su ljudi u psećem obličju. 

Nadam se da će jednog dana ovakva jedna doći k nama i uljepšavati nam život:

pudla

pudla

pudla

pudla

surefire @ 17:55 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, siječanj 14, 2012
 

cat

maca

mačka

kanarinac

zeba

TALK

diesel

zamorci

pauk

Dubrovnik

surefire @ 17:34 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 12, 2012

Nije me bilo nekoliko dana, malo sam se ulijenila za pisati, bilo je proteklih dana dosta zabave, ali i poneka briga. U subotu sam bila na jednom lijepom vjenčanju. Vjenčanja volim, i plakala sam na svakom osim na svome (na svome sam bila mrtva-hladna), ali svadbe baš i ne volim, to su uglavnom samo kič parade, a i nije to moj tip zabave. Uglavnom, prošle subote se udala jedna cura iz mog sela. Iako je familija dobrostojeća i mogli su održati vjenčanje i unutar gradskih zidina kao mnogi koji žele biti viđeni i zapamćeni, mlada je odlučila u novi život otići iz naše crkvice, inače više od 1000 godina stare. Trebalo se boriti svim oružjem protiv sadašnjeg svećenika kako bi naše mladenke izgovorile "da"  u crkvi u kojoj su i krštene, jer to nije župna crkva, ali eto, od 2005. naovamo, sve smo se udale u našem Sv. Stjepanu.

Nedjelja je bila rezervirana za posjet svekru i svekrvi. Marko je bio dobro raspoložen i cijeli dan se svima smijao, što mi je baš bilo drago, jer se prošli put rasplakao kad je vidio sveki s naočalama. Popodne ga je posjetila i njegova mala rodica, a cijela gungula nedjelje uzrokovala je da je tog dana posve poremetio svoju rutinu i da je noć bila grozna, stalno se budio, kenjkao i tražio cicu, I eto, sinoć je bila četvrta noć za redom da ne spava kako treba, tj. da naša večernja rutina ne šljaka kao inače. I spava mi se za poludjeti. Da, razmažena sam jer sam navikla da mi dijete spava cijelu noć, i onda ujutro nakon dojenja još koji sat, obično do 10. Vidjet ćemo kako će večeras biti. Najviše od svega šizim na muža jer on uredno prespava sve moje muke: ustajanje, prošetavanje po sobi s malim u naručju, pokušaj lijeganja i uspavljivanja cicom, jedna cica, druga cica, pa kad neće nijednu i počne kmeziti opet ustajanje i šetanje. A on hrče li ga hrče. 

Proteklog me vikenda malo zatekla i mogućnost nove trudnoće. A taman sam počela uživati, stigao ciklus pa s njime i uobičajeni hormoni, želja za seksom (s novim poletom, jer sam otkrila da više ne boli, valjda je konačno sve ono šivano došlo na svoje). Mjesečnica kasnila, a pojavila se i bol u donjem dijelu leđa koja mi je prije godinu i nešto bila prvi signal da nešto nije kako treba, tj. da je moguće da sam trudna. U ponedjeljak trk u ljekarnu, kupiti test (opelješilo me, test kojeg sam kupila prije godinu i dva mjeseca sad je 10 kn skuplji), trk doma piškiti i rezultat negativan. Čak sam se malo i razočarala. Jest da mi je sinčić tek navršio šest mjeseci i da bi bilo bolje prvo njega malo podići na noge, a onda ići na drugo dijete, ali nekako mi nije bila mrska pomisao na novu trudnoću i novu bebicu. Pogotovo nakon što sam tijekom ovih slabo prospavanih noći gledala onaj film 9 mjeseci i opet sve proživljavala u sebi. 

Našlo se vremena i da iskoristim jedan lijepi dan i odem u posjet susjednoj državi. Baka servis je odradio svoje, a za nagradu baka je dobila Opium. Nažalost, onaj zamjenski. Za pravi ipak nemam solada. Sebi sam kupila parfeme u tipu Naomagica i Organze, a doma sam još dovukla krumpiruše, bureka od sira i tahan halve, čemu se posebno obradovao moj muž. Malo sam pronjuškala i po cijenama bebi kašica i pelena, ali nisam ništa kupovala, jer su cijene iste, pa čak i više nego kod nas. U jednom su dućanu kašice skuplje čak 2 kune nego kod nas. Žao mi je jedino što nisam kupila kadicu za kupanje, ali nismo imali dovoljno kapaciteta u autu, možda neki drugi put.

A sad je vrijeme da se malo pozabavim s mojim malim Markom. Sutra ću se malo pozabaviti blogovima koje pratim, a dotad, buenas noches!

surefire @ 20:44 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 9, 2012
Neka mi Cohen oprosti, ali ovaj tip izvodi "Hallelujah" bolje od njega. 



Well I heard there was a secret chord
that David played and it pleased the Lord
But you don't really care for music, do you?
Well it goes like this:
The fourth, the fifth,
The minor fall and the major lift
The baffled king composing Hallelujah

Hallelujah, hallelujah, hallelujah, hallelujah...

Your faith was strong but you needed proof
You saw her bathing on the roof
Her beauty and the moonlight overthrew you
She tied you to her kitchen chair
She broke your throne and she cut your hair
And from your lips she drew the Hallelujah

Hallelujah, hallelujah, hallelujah, hallelujah...

Baby I've been here before
I've seen this room and I've walked this floor (you know)
I used to live alone before I knew you
And I've seen your flag on the marble arch
and love is not a victory march
It's a cold and it's a broken Hallelujah

Hallelujah, hallelujah, hallelujah, hallelujah...

there was a time when you let me know
What's really going on below
But now you never show that to me, do you?
But remember when I moved in you
And the holy dove was moving too
And every breath we drew was Hallelujah

Hallelujah, hallelujah, hallelujah, hallelujah...

Maybe there's a God above
all I've ever learned from love
Was how to shoot somebody who outdrew you
And it's not a cry that you hear at night
It's not somebody who's seen the light
It's a cold and it's a broken Hallelujah

Hallelujah, hallelujah, hallelujah, hallelujah...
Hallelujah, hallelujah, hallelujah, hallelujah...
Hallelujah, hallelujah, hallelujah
Hallelujah, hallelujah

surefire @ 21:15 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, siječanj 7, 2012
bura

surefire @ 14:08 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 2, 2012


surefire @ 16:33 |Komentiraj | Komentari: 0
Arhiva
« » sij 2012
Tracker
eXTReMe Tracker
Brojač posjeta
194744
Index.hr
Nema zapisa.