Words are all I have to take your heart away
Hearts On Fire
 
Blog - siječanj 2008
četvrtak, siječanj 31, 2008

Nekad je i meni samoj teško razumjeti kako se ovako svjetovna mogu sresti s duhovnom glazbom i uživati u njoj svim srcem, ali eto, događa se i to. Drugi put ću o favoritima, danas samo link na video koji pokazuje što se događa kad se sretnu gospel i komedijaš.

surefire @ 21:44 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 30, 2008
Danas je odrađena prva ovosezonska službena šetnja, koju zapravo nisam obavezna odrađivati, već samo informirati i pozvati članove, ali volim prođirati i naučiti nešto novo, tako da to nisam propustila, tim draže mi je bilo kad se obična šetnja prometnula u pravo kulturno uzdizanje. 

Krenuli smo iz Hladnice, preko Gorice Sv. Vlaha, mjestimice susrevši proljeće i naučivši nešto novo o vrstama divljeg, samoniklog bilja. 



Put nas je vodio i pokraj hotela "Libertas" u kojem sam provela izbjegličke dane tijekom Domovinskog rata, te preko Boninova i mjesta koje tako privlači samoubojice. 


Hotel "Libertas"



Na vratima od Pila se ubrzano radi da prolaz može biti otvoren za festu Svetog Vlaha, a mi smo morali proći kroz park u Pilama, i taman po izlazu sreli ribara i sa zanimanjem pogledali ponudu, ali cijena kilograma ribe svih nas je natjerala da se prekrižimo i ustuknemo.


 
Prva postaja bio je Dom Marina Držića, na Širokoj ulici, prekrasan ambijentalni muzej u kojem možete vidjeti Držićevu sobu, te inscenacije iz njegovih književnih djela, a dragulji u kruni su svakako raritetna izdanja njegove "Tirene" iz 1607. i 1630. godine, te, novootkriveno izdanje tiskano u Veneciji 1551. godine.







Poslije obilaska Doma Marina Držića, krenuli smo prema muzeju Rupe, no tu smo, kao i u Pomorskom muzeju, te akvariju, poljubili vrata. Šteta je što i u ovom vansezonskom razdoblju muzeji ne rade barem do 16-17 sati, ovako od podne ili dva sata poslije podne turisti nemaju što vidjeti. 


Sidra ispred Pomorskog muzeja




Malo smo krstarili ulicama, zavirili na Bužu, proklinjali onoga tko je gradio grad s ovoliko skalina na kojima smo ispuštali dušu, ali bilo je nadasve zanimljivo, s obzirom da smo imali pratnju profesionalnog turističkog vodiča.


Buža 2 i natpisi koji upozoravaju da toples i nudizam nije poželjan.


Pogled na Lokrum s Buže


Crkva Sv. Ignacija Lojolskog - Jezuiti

Spustili smo se u porat, prije toga provjerivši radno vrijeme Akvarija (9-12) za buduće posjete, pa na Držićevu poljanu, pred Katedralu, u memorijalnu kuću Rona Browna, gdje se ustoličila Umjetnička galerija Dulčić-Masle-Pulitika. Na prvom katu smo imali prilike vidjeti po nekoliko slika svakog od navedenih slikara po kojima je galerija imenovana, a na drugom katu se održavala izložba portreta, aktova i pejzaža Mata Celestina Medovića. Njegove su me slike oduševile, pogotovo portret jednog starca, koji djeluje tako živ da samo što ne progovori. Neke njegove slike možete vidjeti ovdje.

I konačno, zavirili smo u sjedište vlade Dubrovačke republike, Knežev dvor, zavukli se u tamnicu i obišli raskošne saloče prepune izložaka, od pečata preko oružja i namještaja do umjetničkih slika i predmeta. Iako fotografiranje nije dopušteno, ipak sam krišom ponešto slikala da vam malo prenesem atmosferu, nadam se da se nitko neće ljutiti, jer nije bilo u zloj namjeri, a i većinu slika sam ipak odlučila ostaviti u osobnoj kolekciji, barem kad je riječ o slikama i kipovima. 










Mali brodski top


Detalj inače vrlo mračne i klaustrofobične tamnice

I za kraj, prizor kojeg često viđam, a uvijek me oduševi:

surefire @ 19:44 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 29, 2008

Bez obzira što me malo muči prehlada, dobro se osjećam... A najbolje na pomalo hladnom, svježem zraku, u šetnji i ludiranju s Rexom. Danas smo se baš dobro istrčali, sunčali se na mjestima gdje je sunce doprlo, žurili kroz sjenovita područja... I evo, samo par slika mog najdražeg medvjedića i veliki pozdrav svima!











surefire @ 18:44 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 27, 2008

Na današnji dan, 1945. godine oslobođen je zloglasni Auschwitz i već desetljećima se ovaj dan obilježava kao međunarodni dan sjećanja na holokaust. Holokaust je inače riječ grčkog podrijetla i doslovno znači "posve izgorjela žrtva prinesena bogovima", a koristi se još od 17. stoljeća kao sinonim za nasilnu smrt velikog broja ljudi odjednom. Iako je većini holokaust sinonim za stradanje Židova u Trećem Reichu, ne smijemo zaboraviti da su nacisti jednakim žarom ubijali i Rome, ratne zarobljenike iz Poljske, Rusije i ostalih zemalja, Jehovine svjedoke, homoseksualce, tjelesno i duševno oboljele i političke protivnike. Sveukupni broj žrtava procijenjen je na devet do jedanaest milijuna. 

Hitler je vjerovao da je Njemačka oslabljena lošim utjecajem kombinacije elemenata, poput židovskog zgrtanja moći i novca, emancipiranih žena koje su bile prisiljene zapošljavati se ne bi li preživjele, te mnoštva bolesnih i osakaćenih, čija je egizistencija ovisila o zdravim ljudima. Na stranačkom kongresu u Nürnbergu 1929. godine izjavio je: "Zbog suvremene sentimentalne humanosti, nastojimo održavati slabe na račun zdravih". Došavši na vlast i u priliku da sve svoje zamisli sprovede u djelo, krenuo je u akciju. Židovima se počeo zagorčavati život bojkotima i progonima, žene su trebale poslužiti kao rasplodna stoka za uzgoj arijaca, a neprihvatljive etničke skupine poput Roma i mulata, te ljudi i djeca s nedostacima (psihičke bolesti, epilepsija, sljepoća, gluhoća, teški alkoholizam, tjelesne deformacije) su bili sterilizirani, a kasnije, što u institucijama u kojima su živjeli, što u logorima, i eutanazirani. Rasna higijena ipak nije bila njemački izum, naprotiv, ta je teorija uživala velik ugled u visokim krugovima gotovo svih razvijenijih zemalja, pogotovo Engleske i SAD. 

O logorima se danas gotovo sve zna. Oni koji su preživjeli, ispričali su svoje potresne priče od kojih se ježi koža: medicinski eksperimenti, težak rad, nedovoljno hrane, masovna ubijanja... Nedavno sam čitala knjigu o Auschwitzu i posebno me se dojmio jedan pasus: prilikom dolaska jednog velikog transporta Židova u logor, razdvojeni su muškarci, žene i djeca, a djeca su, kao najslabija, odmah odvedena u smrt, a povorka praznih dječjih kolica satima je prolazila pored starosjedilaca u logoru. 

Isto tako, jedan od preživjelih kaže: "Kad upoznam neku novu osobu, ne sudim je prema tome kakva je tijekom susreta i razgovora sa mnom, umjesto toga, zamislim kako bi se ta osoba ponašala i djelovala u Auschwitzu". 

Povijest bi nam trebala poslužiti da neke pogreške ne ponavljamo. Ali nekako sumnjam u to, uvijek postoji mogućnost nekog novog suludog diktatora i svite koja ga je spremna slijediti. 












surefire @ 19:38 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
subota, siječanj 26, 2008

Uz pse, tiha patnja su mi i mace, posebno perzijke, jer sam slaba na dugu i raskošnu dlaku. Nekoć sam držala perzijance, nadam se da ću u bliskoj budućnosti nabaviti koju. Slučajno sam tražila neke slike na netu, pa se čežnja probudila...












surefire @ 23:58 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
petak, siječanj 25, 2008

Slabo spavam noću posljednjih dana, događa se da zaspim negdje oko 4-5 ujutro, kad sam već posve iscrpljena, a da se malo zabavim, vrtim svoje stare bilješke i ostale papirnate uspomene. Među njima, osvanulo je i ovo (E. uživaj! ):

Bješe to jedan sasvim uobičajen dan na federacijskom međuzvjezdanom brodu Voyageru. Kapetanica Janeway se odlučila vratiti na dužnost nakon nekoliko dana provedenih na intenzivnom psihijatrijskom liječenju, s obzirom da je, usprkos tome što je zbilja neurotična, jedina koja na ovom brodu može obavljati svoje dužnosti kako treba.

Ušla je u turbolift i pokušala ga pokrenuti glasovnom naredbom. Nije išlo. Pokrenula ga je ručno, a kad se turbolift konačno zaustavio na komandnom mostu, vrata se nisu dala otvoriti. Tresnula je nogom u njih, svom snagom, i ona se otvoriše, ali samo napola. Provukla se, psujući i ne birajući riječi kojima je izrazila oduševljenje tim kvarom. 

- A, jeste li konačno? - naceri se commander Chakotay. - Već sam mislio zvati servisnu službu da vas izvuče odatle. 
- Imamo servisnu službu?!
- Nemamo. Samo se šalim. 
- Vaše su šale prevršile svaku mjeru. - zarežala je na njega.

Ogledala se po mostu. Zastavnik Kim je jedini izgledao ozbiljno udubljen u posao, nagnut nad svoju konzolu. Poručnik Tuvok se lijeno češkao po glavi, sa slušalicama na ušima, ljuljajući se u ritmu vulkanske glazbe. Poručnik Paris je drijemao za kormilom, a poručnica Torres je u kutu turpijala nokte. Uz commanderov stolac nalazio se mini bar prepun boca. Da je došlo stani-pani, Chakotay bi bez po muke mogao svojim crvenim nosom osvjetljavati put Djedu Mrazu umjesto soba Rudolfa. Neku večer ga je iz svoje kabine čula kako tetura hodnikom i pjeva "Nema više, nema više naše birtije". Nervozno je otpuhnula, ovome će morati čim prije stati na kraj.

- Kim, gdje se nalazimo?
- Reći ću vam za minutu. - obeća on. - Čim se snađem na ovim kartama.

Kapetanica baci pogled na glavni zaslon, a onda na konzolu pored svog stolca.

- Kakva je ono zvjezdana maglica na zaslonu? Senzori ništa ne pokazuju.

Chakotay se na trenutak zamisli, pa priđe ekranu i očisti ga rukavom uniforme. Maglice nestade.

- U redu je. Samo smo zaboravili očistiti.

Kapetanica se uhvati za glavu i sjedne, poželjevši se vratiti doktoru na daljnji tretman.

- Znam gdje smo! - dramatično uzvikne Kim. - Sektor 8, dvije tisuće svjetlosnih godina od planeta Rohasche.
- OK. Krenite prema planetu, warp 6. I probudite Parisa, za ime Božje.
- Uh-uh...
- Što je, Chakotay?
- Warp pogon ne radi.
- Otkad? Kako? Zašto?
- Netko ga je isključio prije desetak dana.
- I niste ga ponovo uključili? B'Elanna?
- Ko, ja? - Torresova podigne glavu. - Niko mi ništa nije reko. Što ja jadna znam, možda nam warp pogon i ne treba.
- Brzo u strojarnicu i obavite to! Dotad, krenimo impulsnom brzinom. 
- Aj, to bar možemo. - veselo će Chakotay. - To nam još radi.

Probudili su Parisa i pokrenuli brod u željenom smjeru. Neko vrijeme su plovili u tišini koju je prekidalo samo Tuvokovo pjevušenje i zveckanje Chakotayevih čaša i boca. Zatim se na zaslonu ponovo pojavi maglica. Chakotay ju je prvo pokušao obrisati, pa kad mu to nije uspjelo, ustvrdio je:

- E, ovo je fakat maglica.
- A oćemo li proć kroz nju ili da je zaobiđem? - upita Paris.
- Meni svejedno. Pitaj kapetanicu.
- A prolazi. - rezignirano će ona. - Gore od ovoga ne može biti.

Prošli su bez problema, ali pola sata kasnije, brod se počne čudno drmusati.

- Rumba-samba-ča-ča-ča. - promrsi Chakotay, pridržavajući svoj mini bar.
- Što je bilo? - upita kapetanica.
- Trokira nam lijevi impulsni motor. 
- Ne mogu se sad zajebavati i s tim. - reče B'Elanna. - Isključimo ga, popravit ću kad stignem. 
- Ma da, vidjet ćemo koliko će desni još izdržati. - Chakotay kimne glavom. 
- Dosta!!!!! - zaurla kapetanica. - Odmah sazivam sastanak viših časnika. Okupite se u sobi za sastanke u roku deset minuta!
- Pa jeste vi ćoravi? - začudi se Chakotay. - Mi smo već okupljeni. 

Htjela mu je oštro i nepristojno odbrusiti, ali se na vrijeme zaustavila i primirila.

- Želim znati što je sve na brodu pokvareno i isključeno. Počnite.

Nekoliko trenutaka vladala je teška, potpuna tišina. Paris se prvi ohrabrio progovoriti:

- Warp pogon i lijevi impulsni motor, koliko se sjećam. 

Da su kapetaničini pogledi mogli ubijati, Paris bi umro u najstrašnijim mukama. Priključili su se i ostali:

- Holodek 2, mislim.
- Glavno računalo.
- Senzori.
- Četiri replikatora.
- Jedan shuttle.
- Soba za teleportaciju.
- Prednji i stražnji fazori.
- Mislim da ni doktor ne radi kako treba...
- Radi, radi, malo sam ga uštimao.
- Turboliftu treba podmazat vrata. Da mi je samo znati gdje sam stavila ulje... - uzdahne B'Elanna.
- Mazala si se njime kad si se išla sunčati u holodek. - podsjeti je Chakotay.
- Da, tako je. Pogledat ću je li još tamo.
- Mislim da nije, poslije onog tuluma morali smo angažirati "Čistoću" da dezinficira cijeli holodek. 
- Ou, šit! Ostadosmo bez ulja. Stavi ga na popis za kupovinu.
- Maslinovo ili suncokretovo? Ili da uzmemo ono "Mediteran", miješano?
- Kako god hoćeš, što ti više paše u salatu.

Na zaslonu se pojavi sitna mrlja koja se ubrzano povećavala i oni odložiše razgovor do prve prilike.

- Nekakav brod. Kim, izvijesti. - brzo će kapetanica.
- Samo da provjerim što preostali senzori kažu.
- Nemoj da to predugo traje.
- Vjerojatno neprijateljski brod. - usudi se reći Paris.
- Je, garant oni... Kako li se zovu? - zamisli se Chakotay. - Kardasijanci? Ili Klingonci?

B'Elanna baci čašu na njega, ali se on vješto izmakne, pa čaša tresne o zid.

- Znam! Kazonci! Znao sam da je nešto na "k". Što ćemo sad, hoćemo li se odmah predati?
- Commanderu, ne govorite gluposti! Tuvok, što nam je preostalo od oružja?
- Neki fazori... Bočni, mislim. 
- Fotonska torpeda?
- Mislim da i torpeda rade, provjerit ću.
- Štitovi?
- Fala Bogu, rade.
- Aj, barem nešto. Commanderu, mičite svoje boce i čaše odavde, jer bi moglo biti vatreno. I nek nam Bog pomogne, jer ova posada sigurno neće...



surefire @ 14:14 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 24, 2008

Večeras, samo malo glazbe... Konačno sam se dočepala i ovog spota:
Sorry You Asked.

surefire @ 23:36 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 23, 2008

Još sinoć kad sam otišla u kratku noćnu šetnju, poslije ponoći, sve je bilo mirno i tiho. A onda, kad sam već bila u krevetu, huka koja je isprva podsjećala na grmljavinu, ali bila je toliko uporna i konstantna, da sam ustala da provjerim što se događa. Na jasnom svjetlu ulične rasvjete vidjela sam oleandre kako se povijaju ka zemlji. Bura... Vjetar koji čisti i krijepi dušu, ali i vjetar koji u olujnim razmjerima, kao sinoć i jutros donosi strah. Hoćemo li sutra još imati krova nad glavom? 

Nemirno sam spavala, sve do negdje malo prije jutra, kad su me umor i san shrvali. Ujutro je prva reakcija bila: wow, To... Rex, ipak smo još uvijek u jebenom Kans... Sustjepanu. I krov je još cijeli. Prvi jutarnji izlazak s Rexonjom nije bilo lako odraditi, iako ne idemo daleko od kuće, ali čak i tih 50-ak metara smo jedva odolijevali refulima koji su puhali brzinom i do 130 km na sat. Potom je trebalo krenuti na posao, do autobusne stanice ima par stotina metara, i iako me bura zadržavala, stigla sam na vrijeme, bus je malo kasnio zbog gužve na cesti: sav je promet koji bi se inače odvijao preko mosta, bio preusmjeren oko Rijeke. 

Prije nego vam pokažem par slika od maloprije, evo i linkova na vijesti gdje također možete vidjeti neke slike: bura čupala stabla i zatvoren promet preko dubrovačkog mosta







I najljepši prizor koji se danas ukazuje mnoštvo puta, tako da mi je teško odvojiti pogled od modre, burom šibane rijeke: duga u morskoj pjeni podignutoj vjetrom. 



surefire @ 13:53 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 22, 2008

Danas je mjesec izašao rano, pokazao se iza brda još prije sumraka, dok su brda plamtjela purpurom zalazećeg sunca... A sad mi osvjetljava pute, kad odem u kratku šetnjicu prije spavanja. Noćas će vukodlaci zavijati u mojim snovima.



surefire @ 00:17 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 21, 2008

Danas je, kažu, najdepresivniji dan u godini, prema svim proračunima. Bolje da mi to nisu rekli... Vjerojatno bih se bolje osjećala, ali ne i uz kombinaciju lošeg vremena, PMS-a, stresnog ponedjeljka i noćne more u kojoj sam napravila overbooking jednog izleta pa su se u autobusu klali tko će ići a tko neće.  Siječanj mi je uvijek bio jedan od najdosadnijih mjeseci, finule feste i ničeg nema do Sv. Vlaha, koji se željno očekuje i iz drugog razloga: konačno stidljivo provirivanje sunca na mom balkonu i vrhu rive pred kućom. Možda me to trgne iz ovog zimskog sna: stalno bih spavala, ujutro nikako ustati i razbuditi se, a vikendom se baškarim u krevetu do 11, obično u ugodnom društvu.

Za Turkmenistance željne kulture dobra vijest: vlada je ukinula zabranu opere, baleta i cirkuskih predstava. Mi još nismo došli dotle da zabranimo cirkus. A trebali bi. Barem onaj u Vladi i Saboru, s obzirom da taj ne zabavlja široke narodne mase, već ih obično baca u očaj.

surefire @ 15:05 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 20, 2008

Nedjeljom navečer na HRT 2 za sve ljubitelje satire i crne komedije, hvaljena britanska serija "Suburban Shootout", priča o zaraćenim domaćicama koje ne biraju sredstva i oružja da se obračunaju sa svojim suparnicama. 

Taman odgledala prvu epizodu i dojam je prilično dobar, ali sam i inače oduvijek fan britanskog humora, a evo i kratak sadržaj, pokupljen sa službenog predstavljanja:
Dobro došli u Little Stempington gdje žene ne ubijaju vrijeme, već jedna drugu. Suburban Shootout kombinacija je Kućanica i Kill Billa, samo bez solarija i samuraja.

Iza dobrotvornih priredbi i jutarnjeg aerobika, Little Stempington krije tajnu. Riječ je o superseksepilnu i supernasilnu svijetu: viagra je nezaobilazan prilog muževe večere, svakog prvog utorka u mjesecu održava se botoxova zabava uz ručak, velike doze hormona protuzakonito se uvoze iz Francuske, a svaki dućan u gradu u nesmiljenu je reketu iz kojeg nema izlaza.

Vladarica svih ovih zločina je Camilla Diamond - nemilosrdna i atraktivna kolekcionarka kanadskih kupelji i brižna supruga. Ponosna predsjednica lokalnog ženskog kluba, ona je i okrutna predvodnica teško naoružanih i ratobornih žena u vezom ukrašenim džemperima, koje jednako izazivaju strah koliko održavaju liniju i tulumare. Tko su dobre sile u ovom izopačenom svijetu? Barbara Du Prez, potpredsjednica Ženskog instituta i Camillina bivša najbolja prijateljica, nakon što je slučajno ubila provalnika, izgubila je svaku toleranciju spram mjesnih zločina. Barbara je uz to predvodnica grupice specijalno obučenih mjesnih kućanica. U vrtlogu ove epske borbe naći će se nevina Joyce Hazeldine i njezin suprug Jeremy. Stres života u velikom gradu uzeo je danak na oboma, a selidba u idilično predgrađe nije mogla doći u boljem trenutku. Dok se miris skupih parfema miješa s vonjem pucnjeva, Joyce se ne može oduprijeti ratnom viru u Little Stempingtonu. Ako Camilla pokori Joyce, pokorit će i supruga. Ako Barbara osvoji Joyce, napokon će srediti Camillu. I tako Joyce, nesretni pijun u nepoštednoj borbi dvaju matrijarhata, mora naučiti plivati i ubiti ili potonuti i umrijeti.



surefire @ 22:14 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, siječanj 19, 2008

Rođena na današnji dan 1946. godine, kao četvrto dijete od čak dvanaestero u malom gradiću u Tennesseeju, u planinama Great Smoky. Glazba je od početka igrala vrlo važnu ulogu u njenom životu, kao i životu njenih braće i sestara, pa su mnogi od njih ostvarili umjetničku karijeru. 

Iako je ponekad podcijenjena i nazivana praznoglavom lutkicom dječjeg glasa, Dolly to ni u kojem slučaju nije. U svojoj karijeri, koja traje od 1964. godine naovamo, ostvarila je značajne uspjehe koje nitko iz country branše nije uspio nadmašiti, a to uključuje 41 album na top 10 listi, te 25 number 1 hitova. Uspješna je skladateljica, pjesme su joj izvrsne, a malo tko zna da je zapravo ona autorica hita "I Will Always Love You", kojeg je širokim masama približila Whitney Houston. 

Izvrsna je u countryju i bluegrassu, a uspješno se okušala i u pop mainstreamu. Osvojila je 7 Grammyja, uz 42 nominacije. Osim glazbene, ostvarila je i relativno uspješnu glumačku karijeru ("Steel Magnolias", "9 to 5", "Rhinestone", "The Best Little Whorehouse In Texas").




Ovdje poslušajte jedan od njezinih najvećih hitova, Jolene.


surefire @ 15:08 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, siječanj 18, 2008

Dubrovčani se polako pretvaraju u vodozemce... Već nas danima mori kiša. I jedva čekamo makar nekoliko minuta djelimičnog razvedravanja, da svijet opet gledamo u bojama, a ne u tmurnim sjenama. 

Rexonja mrzi kišu i mokru travu, ali je ipak pristao nakratko pozirati...













surefire @ 22:56 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 17, 2008

Nastojiš živjeti mirnim životom, ne dirajući u druge i nadajući se da ni oni neće dirati u tebe. A onda - puf! Pokosi te jureći vlak. I figurativno i doslovno.



surefire @ 20:51 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 15, 2008

Jučer mi došla u ruke knjiga "The Whore", autorice Johanne Schneider, a potpisane pseudonimom Victoria Taylor. Hm, malo je reći da sam knjigu doslovno progutala, bila mi je zanimljiva iz više razloga. Ne samo zato jer je riječ o čistoj erotici, koja rjeđe završi u formi knjige, a češće kao priča u "Smokvinom listu", "Erotici" i sl., makar znam da su ti časopisi, posebno "Erotika", objavljivali i dijelove poznatih književnih djela, te da mnogi renomirani pisci, skriveno ili neskriveno, pišu takve priče za zabavljanje široke mase. 

Prepoznala sam sebe na nekoliko mjesta u knjizi, što i nije čudno, ipak je to napisala žena za žene i muškarce otvorena uma. Ostalima ne bi bilo lako probaviti ovu priču. Još uvijek grcamo u konzervativnosti i dvostrukom moralu, još uvijek smo spremni osuditi ženu koja nije zgrabila prvog na kojeg je naišla, udala se za njega, izrodila mu djecu i živjela s njim happily ever after. Ženama iz takvih sredina mogu reći samo ovo: istražujte potajno. Nemojte živjeti i umirati u neznanju i potiskivati pravo "ja" da se uklopite u okolinu. Sretni u ljubavi i seksu bit ćete samo ako poznajete sebe i znate sebi ugoditi. A kad ugodite sebi, onda ćete sa zadovoljstvom ugoditi i partneru, i tako - svi sretni. Još sam davno, kao tinejdžerica, imala prilike spoznati koliko je ženska seksualnost divlja i slična muškarčevoj, samo se mi to bojimo priznati naglas. 

Svakome preporučujem da u knjižnici ili antikvarijatima potraži knjige Nancy Friday ("Moj tajni vrt", "Zabranjeni cvjetovi", "Njegov tajni vrt"), te su knjige plod znanstvenog rada autorice koja je skupljala ženske i muške seksualne maštarije, te ih sortirala i objavila, uz pojašnjenja i analize. 


Prepisat ću vam par rečenica iz predgovora "Kurve":
Mnogi karakteriziraju žene ili kao svetice ili kao kurve. To je nepravedno, jer većina žena su jedinstvo i jednog i drugog, ali muškarci nas obavezno razdvajaju na one moralno čiste i one prljave. Za sebe kažem da sam sveta kurva, jer je moje tijelo puno čistije od prljavih mozgova "moralista". (...) Neka žive svoj čisti, sterilni život. Nisam dirala u njih, a ako u romanu prepoznaju svoje najskrivenije želje, i to je njihov problem

Autorica je mlada žena, rođena 1970. u Urbandaleu, gradiću u Iowi, a odrasla u New Yorku. Njezini su romani na neformalnoj listi zabranjenih u Sjedinjenim Američkim Državama. Tu listu uređuju raznorazne vjerske institucije koje se "brinu" za očuvanje javnog morala. Došlo je dotle da joj prijete smrću, pa čak i nakon što je preselila u Njemačku. Još ću je jednom citirati: "Grijeh je Europe što je stvorila Ameriku".



surefire @ 18:11 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 14, 2008
1953. - Jugoslavija za svog prvog predsjednika izabrala Džej Bi Tija...



Tito je krao,
al je dao,
ovi kradu,
al ne dadu.


Sreli se Tito i Tuđman na onome svijetu.
Tuđman kaže Titu: "Zdravo diktatoru!"
A Tito odgovara: "Zdravo imitatoru!"

surefire @ 21:02 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 13, 2008
(...) Ipak, nesreće su se svakodnevno događale, čak iako se zaštiti na radu posvećivala velika pozornost, a mašinerija je redovno otkazivala, što je za sobom povlačilo brojne prekovremene radne sate naših inženjera i povremeno povlačenje iz upotrebe čitave serije određenog oružja ili čak letjelice kako bi se uklonile neke proizvođačke greške. Čak i ono što se čini savršenim može kobno posrnuti.
Mnogi mornarički časnici, pa tako i ja, smatraju da nema ljepše i bolje letjelice od helikoptera CH-53E, u svakodnevnom govoru poznatijeg kao Super Stallion. Dizajn mu i nije bio nešto posebno revolucionaran u odnosu na neke druge helikoptere, ali zato je bio itekako funkcionalan. Sve sam njegove prednosti naučio cijeniti tijekom službe na USS Bataanu, nadzirući i organizirajući prijenose raznoraznih tereta: mogao je odjednom podignuti šesnaest tona tereta i prenijeti ga i do pedeset nautičkih milja daleko i vratiti se, u njega je moglo stati od trideset sedam do pedeset pet putnika, a poslužio bi i za spašavanje na moru i na kopnu. Uzimao je gorivo i tijekom leta od aviona-cisterne, tako da je njegov domet zapravo bio beskonačan. Tim su se helikopterima uglavnom služili marinci, ali i mornarica je u svojim eskadrilama držala nekoliko njih za tzv. VOD (vertical onboard delivery) i za spašavanje na moru. Veličanstvenost tog helikoptera nije mogla umanjiti ni činjenica da mi je umalo oduzeo život.
Tog nesretnog dana, s još tridesetoricom sam trebao odletjeti u Sasebo, na amfibiju USS Essex. Bio je dan prije Badnjaka i sa sobom sam vodio nekoliko prokušanih dobrovoljaca koji su bili spremni održati koncert božićnih pjesama japanskim školarcima, a ostali su, njih petnaestak, imali zakazanu košarkašku utakmicu s posadom USS Essexa. Raspoloženje je bilo na visini, uz mnoštvo prepucavanja, koje je utihnulo kad su se motori uključili i kad su se rotori počeli vrtjeti, predali smo se poznatom, umirujućem whoosh-whoosh zvuku. Uzletjeli smo vertikalno do potrebne visine, držeći se podalje od aviona parkiranih na sletnoj palubi. Slučajno sam bacio pogled prema pilotskoj kabini, vidio sam da je kopilot ustao i da se pokušava domoći nekih instrumenata iznad pilota. Motori su odjednom utihnuli, kao i zvuk rotora, prekratko smo bili u zraku i prenisko da bismo se mogli osloniti na autorotaciju uz pomoć zračnih struja. Nisam se imao vremena uspaničiti, sve se zbilo u sekundi, ako i toliko.
Kažu, u onih nekoliko dugih, predugih stotinki sekunde prije smrti, čitav ti se život odvrti pred očima. E, nije istina. Jedino na što sam mogao misliti dok je naš helikopter stajao u zraku, naizgled zamrznut u vremenu i prostoru, a zatim se sunovratio na palubu USS Kitty Hawka, jest koliko je čitava situacija nalik na crtić, kojot koji je upravo preletio preko ruba kanjona i stoji u zraku prije nego što padne i ptica trkačica koja mu se smije, s obje noge na čvrstom, sigurnom tlu. Bio sam izvan sebe, ali opet i savršeno svjestan svega što se događalo oko mene, tako da su me mjesecima poslije toga u snu proganjali krikovi ranjenih i šutnja mrtvih, zavijanje sirena i nepodnošljiva težina dijela helikopterskog trupa pod kojim sam ležao, obraza oslonjena na palubu koja je lagano vibrirala, osjećajući miris krvi, goriva i mazivog ulja i širom otvorenih očiju koje su vidjele i sve i ništa.
surefire @ 16:37 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, siječanj 12, 2008

Zemlja uzdiše pod teretom oblaka punih kiše,
nevino bijeli su poljupci mora i hridina,
a meni glava puca...

Upravo složih južina-haiku. Vrijeme je stvarno odvratno i trulo, ali izdržat ćemo i to. Zabavljam se uz Twin Peaks, te razbijanjem glave oko jedne prilike koja mi se pruža na pladnju, ali postoje i određene prepreke. Ali o tom potom. Za ilustraciju, šaljem vas na gothicov blog. Slika nije nova, ali nije važno, ionako je čitav život svojevrsni ciklus i sve se vraća i plaća. A što se tiče zvučne podloge, sinoć naletjeh na ovu snimku. Predivna pjesma!

surefire @ 17:48 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, siječanj 11, 2008

Kad se ribarnica zatvori i ako ostane neprodane ribe, ona biva poslužena kao marenda našim galebovima koji se tada okupe u velikom broju:

















surefire @ 23:24 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 10, 2008

Uvijek isti shit i uvijek ista osoba umiješana u to. Nadam se da će ovaj put završiti ondje gdje joj je mjesto. Suosjećam sa svima koji su joj bili na nišanu tijekom svog ovog vremena.

surefire @ 20:19 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 9, 2008

Današnji mi je dan prošao velikom brzinom. Naravno, nisam se baš naspavala, ali sama sam kriva za to, moram se odviknuti od toga da palim TV kad se zavučem u krevet, jer mi obavezno nešto privuče pažnju i onda to odgledam. Jutros sam opalila do 3 sata. 

Prvo gledala "Brothers & Sisters", hvaljenu američku seriju koja se prošlog tjedna počela prikazivati kod nas. Sviđa mi se, a posebno mi je zanimljiva neuništiva Sally Fields, žena stvarno dobro glumi, Calista Flockhart je so-so, a žao mi je što je Tom Skerritt samo u prvoj epizodi, na kraju koje i umire. 

Nakon toga, uslijedila je britanska krimi serija "Murder In Mind", sinoćnja je epizoda stvarno bila odlična. Žena počini samoubojstvo, bar na prvi pogled, ali kad revna policija počne dublje kopati, otkrivaju se detalji koji ne štimaju i upućuju na ubojstvo. Glavni i jedini osumnjičeni je sitni kriminalac i nasilnik Scott Martin, kojeg glumi fascinantni Nick Reding, najpoznatiji po gostovanju u "Silent Witness". On tvrdi da to nije učinio, ali dokazi ne lažu, tu je i jak motiv, naime, dotična gospođa mu je oporučno ostavila svoju kuću. Dok se on nastoji obraniti od optužbi, gledatelji kreću u flashback, dječak zlostavljan u školi počini samoubojstvo, a zlostavljač je nitko drugi nego mladi Scott Martin. Samoubojstvo dječaka izazvalo je raspad obitelji, majka je odselila u inozemstvo na 17 godina, a po povratku je sasvim slučajno naletjela na Scotta Martina i odlučila mu se osvetiti. Svaki svoj korak i namještanje dokaza opisala je u pismu upućenom svom bivšem mužu, te mu ostavila težak teret: da posluša svoju savjest i odluči hoće li upotrijebiti pismo da oslobodi Martina optužbe za njeno ubojstvo, ili će ga uništiti. Bivši muž je to pismo zadržao čitavih 6 mjeseci dok se nije odlučio posjetiti Martina u zatvoru. Ne odavši mu pravi razlog svog dolaska, kao ni to da zna da je upravo on zlostavljao njegovog sina i otjerao ga u smrt, pokušao je od Martina izvući priznanje i ispriku zbog zlostavljanja, ali Martinu nije ni padalo na pamet da se razotkrije, oholo je tvrdio da on s tim nema veze. Epilog pogađate: pismo je spaljeno, a Martin je ostao trunuti u zatvoru.



Na poslu bilo udarno, doslovno nisam dizala glavu, stranke su dolazile kao da besplatno dijelimo bombone i Viagru, ali barem mi je vrijeme tako brže prošlo. Popodne divna i duga šetnja po brdima s Rexonjom. Hani banija nažalost ćopila neka viroza. I zarazio sav svijet oko sebe. Osim mene, iako smo u najintimnijem kontaktu. Zato me odmilja zove "vrlo otpornom beštijicom". Ne sjećam se kad sam zadnji put imala gripu. Ili temperaturu. Zapravo, sjećam se... 1993. ili 1994. Preživjet ću i nuklearni rat. Tad ću još i više zračiti, k'o u onom vicu o nevjesti iz Hiroshime. 





surefire @ 18:02 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare

- Beeeeeeeeeeeeeelj
- I tebi, sinko...




surefire @ 00:11 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 8, 2008

Sinoć sam prevrtala stare papire i našla isprintanu ovu pričicu... Valjala sam se od smijeha baš kao i prvi put kad sam je čitala prije par godina:



SMS poslan na sve adrese

Upravo sam istipkala sms, khm, skakljivog sadrzaja i ni sama ne znam kako stisnula posalji svima ...
Sto sad?
Za moju sestru, Tiju i par osoba znam da ce kuzit i da ce se smijat...
A sto s mojim ocem?
Mojim direktorom?
5 umemoriranih kolega?
Razrednicom moga Juniora?
S Juniorovim instruktorom matematike?
S dva dilera igrica i programa?
etc, etc...
Kolika je mogucnost da nece skuzit da sam to ja!?
Ili da ih nazovem i da im se ispricam
p.s. poruka je jako, ali JAKO ...
---
a, evo ajde...:
necu ti ga pusit...samo cu ti ga lickat...poolako, polako...dok ne poludis i molis me da ga uzmem u usta, do kraja, do grla, kao sto volis...
Nije strasno, jel'da?
---
Tata mozda nece ni skuzit...on zna samo za pompin...
Ali ostali...
A joooj, ne smijem ni pomislit! A disi zena ima kozice i sva je u kurcu...a joooj...
---
Sestra mi je poslala poruku...kaze da je ovo odmah fwd svome dragome...ali me pitala i sto sam uzela veceras...
---
Sms sam slala s moba. I ne moram se potpisati kad lijepo pise s kojega je broja slano. Tko ima mene umemorirano - pise mu ime.
A joj!
---
Jedan od kolega mi je napisao danas sam na Losinju, ali ako moze sutra - ok. :--))
Ajde, s njim je proslo ok.
Ovaj smajlic znaci da je skuzio da sam se zeznula, jel tako, necu mu valjda morat sutra pusit...
Ali direktor...a joj!
Da sutra ne odem na posao?
---
A sto da kazem...
Jucer sam od uzasa iskljucila zvuk na mobu.
Naravno da mi je mob i budilica. Naravno da ga jutros nisam cula. Naravno da sam na posao dosla u 9 umjesto u 7.30 ...
Vec me portir gledao cudno se smjeskajuci, ali to je mozda zbog one glupe Juniorove kape s visuljkom do pola ledja koju sam navukla jer drugu nisam mogla naci...a mozda umisljam...
Usla sam u svoj ured...kroz poluotvorena vrata vidim disu kako, naravno, vec sjedi za stolom i telefonira.
Skidam glupu kapu, izuvam cipeletine, navlacim cizmice spicoke, uzimam tacnu...gledam - jos telefonira...idem nam po kave.
Vracam se za 8 minuta. Vec mu je stranka u sobi. On lista ugovor, ni ne gleda me dok ulazim.
Stavljam mu mali kapucino, kratka kava+samo malo pjene i 1 dl orange juice na stol. Nudim stranku kavom, odlazim po jos jedan kapucino.
Vracam se. Nesto zustro raspravljaju desetak minuta, stranka izlazi, on ga otpraca do mojih vratiju, pruza mu ruku i mrtav-hladan kaze "...broj mobitela ostavite mojoj tajnici...ona voli slat poruke..." ...i vraca se u svoju sobu.
Stranka odlazi, a ja ulazim u disinu sobu. Trtljam nesto u stilu poruka, mob, sinoc, greska...On ne dize glavu, a ramena mu se tresu...
Digne glavu, pune mu oci suza od smijeha: "Najprije sam mislio da zicate slobodan dan, no bilo je predobro da bi bilo istinito...ajde, priznajte mi, tko je sve sinoc dobio poruku?"
---
Upravo mi je dostavljac donio kosaru s bananama...poklon od kolega...
Idem u penziju!
p.s. mislim da cu Junioru sama reci za razrednicu...mislim, necu mu prepricat sadrzaj poruke ali reci cu da je ...khm
---
Zove me sestra i valja se od smijeha...
Nazvao ju nas tata i pita kad me zadnji put cula i vidjela i je li sigurna da je samnom sve u redu...
Ona je tek sad skuzila sto sam ucinila!
---
Imali smo malu zdravicu u cast rodjendana jednog od kolege iz adresara...
Drugi je kolega, takodjer u adresaru, cool konstatirao da cu ja predati poklon i cestitati u ime sviju.
Sef nabave me dos'o pitat ako mi treba ona nova, mocnija baterija za mob, nek mu samo... posaljem poruku...
---
Evo, sad se spremio da ide...pozdravimo se...kaze on ugodan Vam vikend i...samo Vi pisite ako Vam dodje...
Sigurno ce svima ispricat!
---
Joj ne znam tko ce me sanjati, ali me netko neprestano zove sa skrivenog broja i pusta neke ljubavne pjesme i uzdise...
Ajme...
---
Mozda netko napravi kakvu pizdariju prek vikenda pa zaborave...
Joj, a tata...
A instruktor matematike...
A razrednica...
Cekam da se Junior vrati od prijatelja pa cu mu priopcit za rasku...
---
Junior dobro podnio pricu o krivo poslanoj poruci, kaze on pa sto, to se svakome moglo dogoditi. Zna samo da je poruka malko prosta nismo isli u detalje...a razrednica neudata i nikad decka imala cetrdesetogodisnjakinja, kaze on - past ce u nesvjest!!! Mos si mislit da zna sto sam joj pisala...
---
A direktor nije ni dosao na posao, on je od zene dobio ili kozice ili batine.
---
Samo da priopcim kako nam je to izgleda obiteljska karakteristika. Jucer je moja sestra BUDUCOJ svekrvi - umjesto meni - poslala poruku u kojoj opisuje palacinke sa sirom koje je KOD NJE pojela: "...k'o govno umotano u hostije..."
Mislim da se to NICIME ne da ispraviti.
p.s....a MENI se smijala
---
Sad sam isla setat psa, otkljucam vrata, a s vanjske strane, na kvaki objesena papirnata vrecica.
U vrecici fazan. S perjem. Mrtav.
Prvo sam mislila da je to neki tajni znak mafije, a onda sam se sjetila da je jedan od kolega sa spiska lovac i da ga nema dva dana...kaj da delam, da mu posaljem poruku da mu se zahvalim?
Kaj da delam s fazanom? Kako se to cisti????
Ja cu krepat!!!
Pes laje iz petnih zila...macka se popela na vrecicu i pokusava tu pticu izvuc van...Junior pise poruke prijateljima da mu staroj poklanjaju divljac nepoznati obozavatelji...
surefire @ 19:31 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
Snimljeno jučer ujutro:







surefire @ 13:33 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Svaka čast Twin Peaksu, ali sam se danas naradila ko mali žuti... Naime, u pilot epizodi titlovi rane jedno 15 sekundi prije izgovorenog, pa je teško pratiti. Pa sam skinula druge titlove s neta, hr i eng verziju i obje isto. Onda se vaša Mare dosjetila jadu, pa odlučila skratiti špicu za tih 15-ak sekundi. Pa prebaci sve u Windows Movie Maker, reži, slijepi i sejvaj, pa promijeni file iz wmv u avi... Mrvicu sam se preračunala, pa negdje titl kasni sekundu,  a negdje je točan, ali u svakom slučaju, sad je gledljivo... Glavno da je ova faca tu...



Maloprije čitam na teletekstu o groznom ubojstvu u Texasu: tip ubio djevojku i skuhao je, tj. barem neke dijelove tijela. Dubokoumno sam počela razmišljati što bi od mene bilo iskoristivo u tom slučaju. Pa zna se, čvarci...  Zar ste i sumnjali?
surefire @ 00:11 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 7, 2008
Eto, jedna željica se ispunila... Danas stigao Twin Peaks, sve epizode na par dvd-ova. Već sam malo škicnula, ali jedva čekam vikend da se posvetim seriji kako treba...
surefire @ 15:41 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 6, 2008
Napisano davne 2002. godine, sudeći po popratnoj dokumentaciji. 

It’s heart of the summer, heavy and humid
And the brass band is playing “Bourbon Street March”
Somewhere down the alleyway
I’m not there and not even close to that place
It’s me in that letter you’re holding in your hands
All the lies I’ve told you and a clear plain truth
About how love makes us fools
I knew the day would come, yet I hoped for delay
And love just creeped into this dark heart of mine
Who could resist your sweet smile anyway
Or those eyes like fawn’s
There’d be no forgiveness, the betrayal is too much
Still I don’t know why I did what I’ve done
Revenge never brought no good to anyone
Least not to me
When I close my eyes, I can see your lips moving
As you’re reading the words written on the paper stained with tears
Oh, and maybe, is there a tear in your eyes
As you’re beginning to understand and realize
How it all drove me crazy
Your hands are probably trembling and you can’t believe it
But everything in you is screaming with pain and
Lets you know only truth hurts so much
Like song in the wind our love fades away
Honey, this is not something I want to survive…
surefire @ 16:20 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, siječanj 5, 2008


Riječ "tattoo", odnosno tetovaža, dolazi od tahićanske riječi "tatau", a James Cook ju je u svojim dnevnicima napisao kao "tattow" opisujući tetoviranje koje je gledao na Tahitiju 1769. godine. Polinezijska plemena koja su napustila svoje domove i uputila se preko mora u potragu za novim naseljivim otocima, ponijela su tradiciju tetoviranja sa sobom. 



Majstori tetovaža, zvani tohunga ta moko, bili su vrlo cijenjene, gotovo svete osobe. Stvari tada nisu bile jednostavne kao danas. Tetoviranje se obavljalo oštrim dlijetima napravljenim od kostiju, trajalo je dugo i bilo vrlo bolno, a rane su sporo zarastale. Prvo bi se tim dlijetima ugravirao željeni uzorak u kožu, a koji je ovisio o statusu osobe koja se tetovira i strukturi kostiju lica iste, a nakon toga bi se dlijeto umočilo u pigment i natapkano u urezotinu na koži.  



Tetovaže su se razlikovale ovisno o socijalnom statusu, iz njih je poznavateljima bilo lako iščitati tko je dotična osoba, kojem plemenu pripada i slično, a osobe bez tetovaža bile su otpadnici društva. Tetoviranje je započinjalo u pubertetu, praćeno mnogim ritualima, početak je označavao prelazak u svijet odraslih, a s vremenom su se tetovaže nadograđivale ovisno o uspjesima u ratovima i događajima poput ženidbe, rođenja djece i slično. Tetovaže su uglavnom bile samo na licu, a u pojedinim plemenima tetovirali su se i ostali dijelovi tijela: ruke, noge, guza… Za razliku od muškaraca, žene su se tetovirale samo oko usana i nosnica, obično modrom bojom, te na bradi. 



Muške tetovaže na licu – Moko, podijeljene su na slijedeći način:
  1. Ngakaipikirau (rang). – na sredini čela
  2. Ngunga (pozicija). – oko obrva
  3. Uirere (plemenski rang). – nos i oko očiju
  4. Uma (prvi ili drugi brak). – sljepoočnice 
  5. Raurau (potpis). – ispod nosa
  6. Taiohou (rad). – obrazi 
  7. Wairua (mana – prestiž, autoritet, moć). – brada
  8. Taitoto (status po rođenju). – čeljust 
Porijeklo se dade iščitati na obje strane lica: ovisno o plemenu, lijeva strana obično pripada očeva, a desna pokazuje majčino porijeklo. Ako majka ili otac nisu osobe od nekog značaja, ta strana lica ostaje prazna. 





Kopiranje takvih tetovaža izuzetno ljuti Maore, za njih je to krađa identiteta. Takve su tetovaže sveta stvar, s obzirom da su Maori izuzetno ponosni na svoje pretke i mogu ih pratiti čak 2000 godina unatrag uz pomoć tih tetovaža. Kompromis i alternativa je Kirituhi, odnosno imitacija maorskih tetovaža, ali bez rodoslovnog značenja i simbolizma istinskih maorskih tetovaža. 

surefire @ 16:08 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, siječanj 4, 2008

Čini se da ovaj blog ima neku magičnu moć. Kad napišem nešto o svojim bivšim dečkima, pogotovo onima koje dugo nisam čula ni vidjela, nakon kratkog vremena, eto ih opet u mom životu, pa makar to bilo samo javljanje porukom. 

Sudbina je ludilo, kako samo uspije natjerati čeljade na sudbonosne korake. Danas je izbor bio: krenuti autobusom ili prošetati. Dan je bio lijep i ne tako hladan kao prethodni dani, uz laganu naoblaku koje je sad sve više i više, uskoro će posve zastrijeti nebo nad Dubrovnikom.  I odlučila sam prošetati ta dva kilometra od banke do butige u koju sam morala zaviriti. I negdje na dvije trećine puta, zastadoh na semaforu da prijeđem preko ceste. Čekala sam i čekala (fucking zeleni val), a tada je netko stao pored mene. 

Podignula sam pogled, uh, morala sam ga dobro podignuti, jer je muškarac bio tako visok. I koljena su mi zaklecala, a srce se uzlupalo. Gospodin 15.12.1991. is back in town! Nisam ga vidjela... Koliko već? Ima sigurno 13 godina. Jedva da se promijenio, barem fizički, ali iz očiju mu više ne frcaju iskrama kao nekada. Pogledi su nam se susreli, mislim da me nije prepoznao, ili ako jest, nije to ničim odao. Jer, i ona je bila tu. Ona me sasvim sigurno nije prepoznala, nekadašnju prijetnju. Kako je to davno bilo... Prva velika i djelomično konzumirana ljubav... I drama po kojoj bi mogli snimiti film. Još uvijek ne znam opravdava li nas tadašnja ratna situacija u ispipavanju i probijanju moralnih granica. Ja sam u igru ušla otvorena srca, željna života i ljubavi, a on... Prave motive ne znam, ali znam da je bio nevjerojatno pažljiv i uviđavan i ne mogu mu ništa zamjeriti. Uživala sam u svakom trenutku tog zavođenja.

Sad je gotovo i nema više ljubavnih iskrica, samo ugodna sjećanja. I drago mi je da sam ga vidjela, da znam da je još živ i da je dobro. To je sve što trebam znati.


surefire @ 16:03 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 3, 2008

Bez lažne skromnosti, ali njegova pojava zaintrigira i ljude koji nisu ljubitelji pasa, a ljubitelje baca u trans. Skoro pa moram ljude štapom tjerati od nas, a svi se ražaloste kad im objasnim da se ljepotan ne da dirati nepoznatima. Mnogi pitaju gdje mogu nabaviti takvog psa, ali im obavezno prvo održim predavanje: ovo definitivno nije pas za svakoga. Nije se teško zaljubiti u Rexonju na prvi pogled, ali na njega se troši puno vremena, na odgoj, kvalitetnu prehranu i održavanje dlake, a to mnogi ne shvaćaju. Chow je pas čuvar, ne samo teritorija, već i osoba koje voli, odnosno svoje obitelji, nije pretjerana maza niti su mu nepoznate osobe drage odmah na prvu, pa se radije izmiče od svih pokušaja zbližavanja, a nije ni pretjerano dobar s djecom. Nije ga lako odgojiti ni održavati, a s druge strane, prohtjevi za akcijom su mu relativno skromni. Osim kad je kiša ili baš jako vjetrovito, dnevno prijeđemo par kilometara, ljeti manje, no bez jurnjave, fina mirna šetnja. Ali je upravo nevjerojatno kakve su mu čuvarske sposobnosti i s koje je daljine sposoban uočiti moguću prijetnju i upozoriti na nju. Poznate osobe uglavnom bez problema pušta u kuću, ali pokušaju li išta uzeti bez nadzora ukućana, odmah će reagirati lajanjem. Poštar ima poseban tretman, kao i svi koji nešto donose u kuću, znači, ravna se po onoj staroj: tuđe hoćemo, svoje ne damo.  

Evo par slika iz današnje šetnje:















surefire @ 17:44 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 2, 2008

Što može natjerati čovjeka da digne ruku na sebe? Koji je to poriv toliko snažan da te gurne preko ruba i pobijedi najjači nagon, onaj za samoodržanjem? U svjetlu onog što čujem, pročitam ili napišem, jer likovi nekih mojih priča idu onamo gdje ja nikad nisam bila, pokušavam zamisliti što bi to moralo biti da mene odvede do ponora i natjera me da skočim. Smrt bliske osobe? Svađa? Stres na poslu? Nesretna ljubav? Been there, done all that, ali nikad, ama baš nikad mi nije palo na pamet okončati svoje muke na takav način. Uvijek me drži nada i optimizam, vjera u bolje sutra. A otkrivam i da ljudske fasade kriju štošta, trulež koju bi malo tko očekivao na mjestima koja inače neupućenima djeluju kao da pršte od veselja. Netko koga sam smatrala sretnom, ispunjenom i zadovoljnom osobom, oduzeo je sebi život na Novu godinu. Na dan kad se obično okreće nova, prazna stranica u životu i kada gotovo svakoga vesele nove mogućnosti koje se pružaju i novogodišnje odluke kojih ćemo se manje ili više uspješno držati. 

Ljudska psiha je nevjerojatna i iznimno složena. Teško ju je procijeniti najviše stoga jer je svaki čovjek individua za sebe i svatko drugačije reagira na iste podražaje. Geniji umjetnika kojima je mašta glavno oruđe stvaranja prečesto graniče s ludilom, ili bar onim što bi netko "normalan" nazvao ludilom. Rat i slom hrvatske privrede vrlo je čest uzrok poremećaja koji dovode do zločina protiv sebe i drugih, a ponajviše zbog nebrige odgovornih koji u ruke takvih osoba stavljaju oružje, odnosno omoguće im da ga dobiju ili zadrže bez kontrole, bilo legalno ili ilegalno, kao i opće uvriježenog mišljenja da je bilo kakav pomak od tzv. normalnog nešto što treba skrivati, a ne na vrijeme detektirati i liječiti. Malo tko je poludio tek tako, bez prethodnih simptoma koji upućuju na to da nešto nije u redu. Ljudima nedostaje edukacije, kao i uvijek. Psihići više nisu nešto što viđamo samo u serijama i filmovima, vrijeme je da ih počnemo uvoditi i u svoje živote.



surefire @ 15:51 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare

E, došao je i taj moment of truth. Kako sam posljednjih godinu dana preokupirana drugim obavezama i ne idem u videoteke posuđivati filmove, a ni u kino mi se baš ne da, tako mi je večerašnji 21. James Bond stvarno bio premijera. Iako sam bila umorna od svih ovih festa i Gospodara prstenova tri puta u tri dana, skupila sam preostalu snagu, smjestila se na kauč i odatle tjerala sve pretendente koji su htjeli odmoriti presvijetle na mekanom, i odgledala Casino Royale. 


Dojmovi su malo pomiješani, ipak je ovo bilo nešto sasvim drugačije od onoga na što sam navikla, posebice na interpretaciju Piercea Brosnana. Ali, jedno je sigurno: Daniel Craig itekako ima što za ponuditi. Nije baš faca koja se ljudima svidi na prvi pogled, ali što ga duže gledate, to vam je draži. Njegov James Bond je sirov i, na neki način, pristupačniji, te tako i realniji od nekih drugih interpretacija. Iako ga se baš ne bi moglo nazvati uglađenim ljepotanom, vrlo je markantan i samim tim i zanimljiviji od ljepuškastih glumaca. A nije baš zanemariva ni erotičnost od koje pršti i koju redatelj itekako koristi da nas navuče.  Ona scena izlaska iz mora je uhhhhh... Neka malo estetike i muških obnaženih tijela, a ne da samo gledamo ženske.



Prvi put sam ga zamijetila i stavila na svoju top listu dobrih glumaca još prije nekoliko godina u britanskoj mini seriji "Ledana" rađenoj po romanu Minette Walters. I sad mi je baš drago što je i ostatak svijeta u prilici upoznati ga i uživati u njegovom glumačkom talentu i karizmi. Jedva čekam novi film o Jamesu Bondu i bogme ga idem pogledati u kinu, jer neke stvari zaslužuju gledanje na velikom platnu. Da sam bar ovaj izlazak iz mora gledala uvećan... Ili možda bolje ne, jer bi mi trebalo malo cukara i vode da me povrati iz ekstaze.



surefire @ 00:01 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 1, 2008
Nadam se da ste se svi dobro proveli sinoć, ma gdje da ste bili... Meni bilo super, samo se sad osjećam kao da me pregazio, ne Parni valjak, nego Plava trava zaborava, hehe...
Želim vam svako dobro, puno zdravlja, sreće, posla, love, ljubavi i seksa u 2008. godini!

surefire @ 15:10 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
Tracker
eXTReMe Tracker
Brojač posjeta
194744
Index.hr
Nema zapisa.