Words are all I have to take your heart away
Hearts On Fire
 
Blog
ponedjeljak, siječanj 7, 2013

Znam, znam, sramotno dugo me nije bilo. Još od ljeta. Moram priznati da je to najviše zbog toga jer me frustrirala nefunkcionalnost blogera, a manje zbog lijenosti. Ajde, tu i tamo sam svraćala na blogove koje pratim, nekad bih komentirala, nekad ne. I Facebook je donekle zaslužan za to što su utihnuli blogovi i forumi, iako je na njima sadržaj daleko vrijedniji i dugotrajniji, negoli na Facebooku, gdje većina toga ima trajnost od jednog dana. Da zaključim ovaj uvod, svima vama koji me čitate želim sve najbolje u ovoj novoj 2013. godini, neka vam se ispune sve želje, a svakako neka vas zdravlje dobro posluži.

 

surefire @ 17:44 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, rujan 1, 2012

Ništa osobito za prijaviti... Osim da je danas moj sinčić napravio prve samostalne korake, bez pridržavanja. Predivan trenutak za roditelja. I malo olakšanja jer sad konačno mogu prestati bapske priče koje nažalost svaki dan slušamo: kad će prohodati, ovo ili ono dijete je prohodalo kad je bilo mlađe od mog itd. 

Neki dan smo mu kupili i prve cipelice. Neću se nikad naviknuti da koštaju više nego neke moje. Iskeširali smo 350 kn za njih, ali nije nam žao kad vidimo kako se dobro snašao s njima i da se veslo smije svako jutro kad mu ih navlačimo. Valjda će nam potrajati mjesec-dva, dok dođe jesensko-zimska kolekcija. 

Još uvijek uživamo u moru i kupanju, ali je užitak malo umanjen, jer nas je od sunca zaklonio dim s požarišta u Dalmaciji, BiH i CG. I u našoj blizini je nedavno gorjelo, pa smo zdušno navijali za naše vrhunske letače koji su kanaderima gasili sve dok nije prestala opasnost za ljudske živote i imovinu.

pozar

pozar

kanader

kanader

kanader

Da se mene pita, svi bi piromani bili po kratkom postupku obješeni na prvo drvo, a vatrogascima i pilotima kanadera i air tractora barem po 10 tisuća kuna povrh sadašnje plaće. 

Nadam se da ste mi svi vi dragi blogeri dobro i da uživate u životu koliko možete. 

surefire @ 13:11 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 7, 2012

Danas smo zbilja imali rekordne temperature u gradu. Negdje oko podne je bilo oko 39 stupnjeva u centru, a u mom malom mjestašcu uz more/rijeku nekoliko stupnjeva manje, 35. Sad je palo na 28, još da zapuše kakav vjetrić i noć će biti sasvim ugodna. U svakom slučaju, evo pjesmice za ugođaj:



surefire @ 23:09 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 3, 2012

U Dubrovniku je, nakon 7 godina pauze, održana Nacionalna izložba pasa, prava prilika da se ljubitelji druže i uživaju.

Jest da su od izložbe prošla skoro 3 mjeseca, ali za dobre slike nikad nije kasno. 

njo

rukav

njo

malinois

ho

rott

dobie

cc

schnauzi

boxer

ko

white

airedale

foxic

akita

husky

nod

nkd

viszla

golden

bichon

maltic

shihtzu

malt yorkie

poodle

poodle

black poodle

BIS

surefire @ 17:48 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 31, 2012
Ahoj, eto mene malo k vama! Duuuugo me nije bilo, ne samo da mi je bilo lijeno pisati, već me i frustrirao bloger servis, jer više nisam mogla jednostavno pratiti omiljene mi blogere. Sad vidim da mi je avatar na svom mjestu, tko zna, možda se uskoro i druge stvari poprave. Bila bi šteta da sve ovo propadne, jer iako ima spamova i gluposti na tone, ima i dragulja koje bi pošto-poto trebalo očuvati.

Ne znam kako je vama u ostalim dijelovima Hrvatske, Europe i svijeta, ali ovdje je bogme vruće. No tek sinoć je bila prva neprospavana noć, inače nam bude sasvim ugodno, nekad se moramo i zamotati u dekicu. Dio noći iskoristila sam čitajući manual za mužev Canon 400D i iskušala jednu funkciju koju nikad dosad nisam, noćno fotografiranje s dugom ekspozicijom, uz stativ i daljinski. Zasad nema nijedne fotke koja bi bila dostojna objavljivanja, ali dobro, tek sam počela. Ostatak noći provela sam gledajući TV. Mozak mi je radio na rezervi, pa sam ga odlučila još malo zatupiti i natjerati na spavanje i okrenula sam na Style channel, na kojem su se vrtjele prošlosezonske emisije „Jerseylicious“ i „Bridalplasty“. Umjesto da zaspim, buljila sam razrogačenih očiju, ne vjerujući da na svijetu ima takvih freakova kao u tim reality showovima. Potom sam preletjela ostale programe, ne vjerujući svojim očima da su naše TV kuće konačno ispucale sve filmove u kojima je Steven Seagal u glavnoj ili sporednoj ulozi., mislila sam da to mučenje nikad neće završiti. Na kraju sam se uspavljivala s nekim horror trilerom, zaspala u 5 ujutro, a probudila se dva sata kasnije. I cijeli dan sam nekako orna, ali imam dojam da ću se u neke ure samo srušiti u krevet.

Dakle, čime sam se bavila u ovo vrijeme dok me nije bilo? Naravno, svojim djetetom. I mužem, njega ne smijem zaboraviti ni zapustiti. Od neki dan sam i ponovo na tržištu rada. Porodiljni istekao, ugovor otkazan, a ništa novo na vidiku. Srećom, ne trošimo puno, pa mislim da ćemo se nekako pokriti dok ne dođe nova poslovna prilika. Zasad se najviše traže sezonci na ugostiteljskim poslovima, za što ipak nemam puno smisla, nisam pretjerano vješta i agilna za konobarenje i slično. A tu su i neke druge otežavajuće okolnosti.

Prije dvadesetak dana moj je sinčić navršio godinu dana. Proslavili smo u krugu obitelji, a večer prije muž i ja smo se tijekom šetnje prisjećali kako je bilo te noći dok sam ja vrištala u rađaoni, a on pred vratima zelenio od muke. I kako smo vjerovali da će biti curica. S ondašnjih 50 cm i 3200 grama narastao je na 75 cm i otprilike 11 kg. Dobar, uvijek nasmijani dečko kojem je prva smislena riječ bila „mama“. Ljenguza koja je tek prije mjesec dana počela samostalno ustajati, a prije dva mjeseca puzati i samostalno sjediti. Proždrljivac sa šest zubi koji su izrasli po nekom suludom rasporedu. Nevjerojatno kako vrijeme brzo prolazi, čini mi se da se nisam ni okrenula oko sebe, a prva godina je za nama.

Novost je da sam se okuražila i u pravljenju torti, o čemu još prije godinu dana nisam imala pojma. Pravila sam za mamin rođendan i za Uskrs tortu s linoladom, za svoj rođendan tortu s čokoladom i sirom. Naravno da sam htjela da Markova torta bude fino ukrašena i odlučila sam se okušati u radu s ticino masom (fondantom). Prva pokusna torta bila je relativno bezvezna izgledom, napravila sam je mužu za Dan antifašističke borbe. Ružičasta podloga, listovi koji malo podsjećaju na marihuanu i plavi cvijet koji samo izdaleka podsjeća na ružu. Druga je bila nešto bolja, posvećena mojoj sestri i nećacima koji su došli na ljetovanje: plava podloga, morski psi, pjena, nečija otrgnuta noga i krv. A Markova je torta bila na temu zelene livade: cvijeće, bubamare, leptiri i nešto nalik bumbaru. Dijete voli bube, mogao bi jednog dana biti entomolog. Ili zaprašivač u Sanitatu. 

Za danas se opraštam od vas sa slikama torti, a čim stignem obići ću i komentirati blogove koje sam voljela čitati, a možda nađem i nekoga novog. 

antifašistička torta

shark torta

markova torta

surefire @ 19:12 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, travanj 7, 2012
uskrs

surefire @ 23:12 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 28, 2012

... pa da napišem koju riječ.

Protekli je vikend donio ono čemu se neizmjerno radujem svake godine. Pomak sata naprijed. Uopće ne znam čemu vraćanje sata unazad u kasnu jesen, kao da nas zarobljavaju tamom. Neka navodna ušteda, samo ne znam kome. Na struji definitivno ne, držimo upaljena svjetla sat duže nego što bismo da cijele godine ostane ovo ljetno vrijeme na snazi. A možda je to urota proizvođača i distributera električne energije? 

U svakom slučaju, sad kad dan dulje traje, dobili smo podstrek da krenemo s generalnim proljetnim čišćenjem. Oprali smo tepih u dnevnom boravku po kojem se najviše hoda i koji je apsolutni rekorder, jer već 20 godina izgleda sasvim solidno, a trpi gadno ribanje 5-6 puta godišnje, nekad i miniwashom. Možda bi bilo vrijeme da ga zamijenimo, ako se u bližoj budućnosti dokopamo nešto novca. Za Marka su stigle podne puzzle, kupili ih od poznanice, polovne, dakako, 40 komada za 50 kn. Htjeli smo naručiti nove, iste takve, od jedne firme u ZG-u, a koje koštaju 5 kn po komadu, ali predugo smo trebali čekati, a još nisam bila sigurna kako će ih Marko prihvatiti. Sad se suše nakon pranja , složit ćemo ih ovih dana, pa vidjeti. Postojala je i opcija da ih kupimo u jednom dubrovačkom baby shopu, ali cijena nas je šokirala i odbila u startu, pet komada 70 kuna, s tim da od tih pet komada ne možete kokota složiti, a kamoli djetetu podlogu za igru. 

Oprali smo detaljno i kavez našim zamorčicama. Inače ga čistim i mijenjam podlogu otprilike dvaput tjedno, na dno naguram dosta papira i na papir hrpu piljevine, pa samo to pokupim i stavim novu podlogu, eventualno malo prebrišem dno kaveza, ali jednom mjesečno cure selimo u manji kavez i počastimo ih nečim sočnim dok čekaju. Rešetke onako prebrišem, a dno pospem sodom bikarbonom i zalijem alkoholnim octom, što je moćna, a neškodljiva kombinacija za čišćenje. Malo tako ostavim, pa nadolijem vruće vode, upogonim spužvicu da skine koju tvrdokorniju mrlju, isperem i stavim sušiti. U međuvremenu često i cure znam okupati, podrezati im kandžice i slično, ali jučer sam ih samo dobro počešljala, kupanje će doći na red drugi put. 

S ljetnim vremenom nekako je i Marko došao na svoje. Nakon što sam ga početkom siječnja pohvalila kako nam lijepo noću spava, skroz se pokvario, bilo je noći kad bi zaspao u 6 ujutro,a mi smo šizili i isprobavali sve i svašta ne bismo li ga vratili u staru rutinu. I nikako nam to nije uspijevalo, sve do neki dan, kad smo silom prilika uspostavili strogi režim i satnicu. Očito smo dosad bili previše labavi i neodlučni. A silom prilika kažem zato jer smo neki dan vadili krv radi kontrole i ispostavilo se da je Marko lagano anemičan i pedijatrica mu je propisala sirup Legofer, s tim da dva sata prije i dva sata poslije uzimanja sirupa ne smije piti mlijeko, pa smo tako uveli neki red u prehranu kojeg se dotad nismo toliko držali najviše zahvaljujući mojoj mami koja je stalno navaljivala da se dijete hrani i zbog čega je on svako malo pio male količine mlijeka. Sad je sve to došlo nekako u normalu i jede obroke kakve bi trebao. A zbog te njegove anemije me nekako grize savjest, jer sam sigurna da je to zbog mene. Bebe za prvih nekoliko mjeseci života od mame uzmu zalihe željeza, a moj Marko nije imao odakle uzeti, jer sam i ja bila grozno anemična. Dovoljno govori činjenica da sam poslije poroda morala dobiti transfuziju. I inače mi je željezo uvijek bilo relativno nisko, ali uvijek iznad donje granice, taman toliko iznad da mogu biti dobrovoljni davatelj krvi, a u trudnoći i poslije poroda sam se stvarno srozala. Zatvorila sam puni krug, od davatelja do primatelja krvi. Pouka, ako možete, dajte krv, nikad se ne zna kad će i vama zatrebati... 

Toliko od mene za danas, dok se Marko ne probudi, idem još malo igrati igrice, a možda čak i malo pisati, neke priče čekaju nedovršene. Wink

surefire @ 18:06 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
subota, ožujak 24, 2012

Iako mi je puna kuća onih knjiga po 20 kn, od kojih su mnoge još i nepročitane, jer ne stignem baš čitati uz malo dijete i kućanske poslove, sinoć me uhvatila neka čežnja, pa sam, nakon što su i muž i malac zaspali, sišla u dnevni boravak, do polica s knjigama. Moju je knjigu bilo lako prepoznati među hrpom drugih, ima baršunaste, sive korice na kojima ništa ne piše i velika je. Skup 370 i nešto uvezanih A4 stranica, ispisanih tijekom godina i isprintanih na mom sada već pokojnom inkjet printeru. Moj roman koji nikad neće biti objavljen i moći će ga pročitati samo odabrani, ali u formi je knjige, tako da se mogu pohvaliti njome. To je bio jedan od prvih poklona mog muža, skupio je sve te papire i odnio ih uvezati u tiskaru u kojoj radi. I nitko sretniji od mene. Značilo mi je to više od svega, više od prstena. I lijepo je opet sve pročitati nanovo i uživati u čitanju kao što sam nekoć uživala u pisanju. 

surefire @ 15:55 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 5, 2012

.. i danas slavimo prvu godišnjicu braka. Da se podsjetim, gledala sam album sa fotografijama, izvadila vjenčanu haljinu iz ormara i probala je, da se prisjetim kako mi je bila fina i udobna. Evo jedne fotke i ovdje, ovo je kad me ujak vodio do oltara. 

vjenčanje

surefire @ 18:11 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 1, 2012

Ok, kod mene stanje je ovakvo. Mama me ima skoro 7 mjeseci.
... Prvih nekoliko mjeseci bilo je sjajno- plakao bih, ona bi me podigla i nahranila, u bilo koje doba, i danju i noću.
Onda se nešto promijenilo.

Zadnjih nekoliko tjedana, ona pokušava PCNUK (prespavati cijelu noć u komadu).
Prvo sam pomislio da je samo faza, ali postaje sve gore.
Pričao sam s drugim bebama i izgleda da je to prilično uobičajeno,
nakon što nas mame imaju nekih 6 mjeseci.

U čemu je stvar: te mame zapravo nemaju stvarnu potrebu spavati.
To je samo navika.
Mnoge od njih imale su skoro 30 godina za spavanje – jednostavno im to više nije potrebno. Zato sam smislio plan.
Nazvao sam ga Crybaby obrat.

Postupak je slijedeći:

Noć 1 – plačite svaka 3 sata dok vas ne nahrani. Znam da je teško gledati mamu
tako uznemirenu zbog vašeg plača. Imajte na umu da je to za njeno dobro.

Noć 2 – plačite svaka 2 sata prije nego vas nahrani.

Noć 3 – svaki sat

Većina će mama početi reagirati brže nakon 3 noći. Neke su mame otpornije i mogle
bi se opirati promijeni nešto duže. Ove mame mogu stajati na vratima satima i govoriti šššššššššš. Ne predajte se.
Ne mogu ovo dovoljno naglasiti: DOSLJEDNOST JE NAJBITNIJA!
Ako joj dopustite da PCNUK (prespava cijelu noć u komadu) i samo jednom, očekivat će to svaku noć. ZNAM DA JE TEŠKO!
Ali ona uistinu nema potrebu za snom, ona se samo opire promijeni.

Ako je vaša mama od onih koje su posebno otporne,
pokušajte prestati plakati desetak minuta, toliko da se vrati
u krevet i zaspe.
Tada počnite plakati ponovo. Upalit će KONAČNO! Moja je mama
bila budna 10 sati, neprekidno, tako da znam da ona to može.

Prošlu sam noć plakao svaki sat. Jednostavno morate donijeti odluku i pridržavati se toga.
BUDITE DOSLJEDNI! Ja plačem zbog bilo kojeg razloga koji mogu pronaći.

Vreća za spavanje mi je zagolicala nogu.

Osjetio sam nabore na plahti.

Moj mobil je napravio sjenu na zidu.

Podrignuo sam se i podsjećalo me na kruške ( a nisam jeo kruške od ručka – otkud sad to?)
Mačka je mijauknula (Trebao sam znati. Mama me na to podsjeća
barem dvadesetak puta dnevno. LOL.)

Jednom sam čak plakao samo zato jer mi se svidio zvuk jeke iz baby alarma u drugoj sobi.

Pretoplo, prehladno, baš kako treba – nije bitno! Nastavite plakati!

Trebalo je vremena, ali uspjelo je. Nahranila me u 4 u jutro. Slijedeću noć moj je cilj 3:30.
Potrebno je polako skratiti razmake između hranjenja kako bi se poremetio mamin unutarnji sat.

P.S. Ne dozvolite da vas one gumene stvarčice zavaraju, bez obzira koliko ih sisali, iz njih NEĆE izaći mlijeko!
Vjerujte mi.


surefire @ 21:05 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, veljača 29, 2012

Osvanulo nekoliko lijepih sunčanih dana, i eto, već me nema, ljepše je izaći vani dok ima sunca, ali skitnja ima i svojih negativnih strana, doma se skupi posla i obveza, pa je onda teže doći do računala i blogera. Za vikend sam opet bila vrijedna, pa napravila kolač, i to kuglof mravinjak, onaj u kojeg se stave čokoladne mrvice, pa kad se ispeče i razreže djeluje kao pun mravi. Nestao u roku keks. Ispekla sam ga u petak, a već za nedjelju smo morali vadili iz zamrzivača štrucu orahnjače, jer smo očekivali goste. 

Za vikend smo se oprostili i od dječjih kolica koje smo za Markove potrebe posudili od jednog muževog prijatelja. Bila su fantastična, ali su ipak odslužila svoje, jer on više u tu košaru ne može stati. Svidjelo mi se zato što je ta košara baš u onom pravom horizontalnom nultom položaju, a neki dan sam u autobusu vidjela i sportski dio tih kolica, i stvarno je wow. Na prvi pogled možda i ne djeluju osobito lijepa, ali kvalitetna jesu. Marka Bugaboo i čujem da koštaju cca 1000 eura, što bi nama ionako bilo previše za dati za kolica. Ja sam bila bacila oko na neka druga kolica isto 3 u 1, ali upola jeftinija, međutim, mene se jednostavno zaobišlo kad su se kolica kupovala. Tad sam tek bila rodila i muž me uvjerio da će se njegova sestra pobrinuti za to, a da će joj on dati novac. Međutim, kad sam vidjela koja su kolica uzeli, razbjesnila sam se. Kolica sama po sebi nisu bila loša, Peg Perego Aria, i to crvena, ali to su sportska kolica za starije dijete i nikako nisam htjela u njih staviti Marka koji je tada imao svega mjesec i nešto. Žena koja je radila u dubrovačkom Peg Perego centru preporučila je ta kolica i tvrdila da je ona svoje jednoipolmjesečno dijete vozila u baš takvim i naravno, oni povjerovali i kupili. Došlo mi je da odem u taj centar i dobro joj izvučem uši, ne znam uopće kako sam se suzdržala. Naravno da nije dolazilo u obzir kupovati još jedna kolica za manje dijete, pa smo tako posudili ova Bugaboo koja stvarno idu super po svakakvom terenu. A ova sportska kolica Aria su tek sad došla na svoje, tek odnedavno Marko može u potpunosti u njima uživati, sad mali mudrac neće više da leži u kolicima, već želi sjediti. 

Sad pokušavamo nabaviti podne puzzle kojih u Dubrovniku nema. Odnosno ima, ali cijena im je jednaka cijeni zlatnih poluga. Zvali smo u Zg u jednu firmu koja ima povoljne puzzle, ali kod njih je tolika navala da su ostali bez zaliha i nove puzzle se očekuju tek za dvadesetak dana. I inače smo mi u Dbk zakinuti u mnogočemu, cijene su jako visoke, a izbor loš. A da ne govorimo da je jedino mjesto po dućanima gdje se beba može presvući DM u lapadskom DOC centru, koliko znam. Ostala dva DM-a u Dubrovniku nemaju tu mogućnost, a vjerujem, i svi ostali dućani. Nisam imala iskustva s dojenjem u javnosti, pa ne znam kakve bi to reakcije izazvalo, ali činjenica je da je rađanje i imanje djece, unatoč modernom dobu i edukaciji, spalo na zaista niske grane. Pri tome najviše mislim na nemogućnost velikog broja žena da dobiju posao (i lakoću kojom gube posao), jer eto, ili planiraju obitelj ili imaju malu djecu u trenutku zaposlenja. I sama sam na nekoliko razgovora za posao morala odgovarati na pitanje planiram li obitelj, što je i više nego ponižavajuće, jer za kog vraga moram odavati detalje iz svoje intime? Usrdno se nadam da će nova Vlada učiniti nešto pozitivno i po tom pitanju, da žene u fertilnoj dobi ne budu više građanke drugog reda. Ili je to, u ovo doba nemilosrdnog kapitalizma, utopija? Vidjet ćemo... Ono što znam jest da bih voljela čim prije imati i drugo dijete i to će vjerojatno utjecati na moj posao, ali obitelj je važnija. 

surefire @ 19:46 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, veljača 23, 2012

Danas smo konačno uživali u toplom i sunčanom danu. Sunce se u mom naselju pokazalo u punom sjaju nakon što ga više od 3 mjeseca nismo vidjeli, jer nam ga zimi zaklanja brdo. Jutros sam morala otići do grada i srušiti posljednju tvrđavu mog djevojačkog prezimena, promijeniti autobusni pokaz sa starog na novo prezime. Učinila bih to i prije, ali eto, važio je čitavu godinu, pa nisam. Mislila sam da ću morati dulje čekati, ali trajalo je svega desetak minuta. I sad sam opet mirna godinu dana, i to dogodine samo moram poći na šalter produžiti, naravno, ukoliko regulative Grada Dubrovnika vezano za korisnike godišnjih pokaza budu ostale iste. 

A popodne smo hranili galebove. Izvela sam Marka ispred kuće, a kad sam vidjela da imamo u blizini jato zainteresiranih i uglavnom mlađih galebova, prepustila sam svojoj mami da pričuva Marka dok trknem do kuće po malo starog kruha i fotoaparat. 

galebovi

galebovi

galebovi

galebovi

galebovi

galebovi

galebovi

galebovi

galebovi

galebovi

galebovi

Marko

surefire @ 18:56 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, veljača 17, 2012

Danas bili na kontroli kod pedijatrice i cijepljenju. Cijepljenje u obje noge prošlo s malo suza i dernjave, ali ništa strašno. Sa 7 mjeseci i 7 dana, Marko je težak 8700 grama i dug 72 centimetra, pravi mali kapitalac. Aj, barem se baka uvjerila da dijete jede dovoljno i kvalitetno, u dva mjeseca dobio je kilogram. 

surefire @ 20:56 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 15, 2012

Protekli tjedan živjela sam u miru. Bila sam žena, majka i kraljica, sve dok se kući nije vratila moja mama, s kojom se već godinu nadmećem za ovu posljednju titulu, a bogme, i ovu drugu mi osporava. Tješi me pomisao da nisam jedina, pun je i internet i real life takvih žalbi, ali da mi ide na živce, ide, tim više što sam se ja nadala većoj podršci, umjesto podmetanju klipova pod noge. 

Otkako sam se udala, a pogotovo otkako sam postala mama, od sebičnog, samoživog djeteta kakvo sam dotad bila, postala sam zrela osoba. Kod moje se mame proces nekako izvrtio naopako, pa nekad imam dojam da imamo tinejdžera u kući. Ako, npr. svog muža u nečemu pretpostavim njoj, počne se duriti. Ako kažem da smo neku hranu kupili da svi jedu, a ne samo da je ona nemilice jede dok ne nestane, duri se. Pogotovo se to događalo neposredno nakon poroda, kada mi je muž kupovao, recimo tako, bolju hranu, jer mi je krvna slika bila katastrofa, na porodu sam izgubila dosta krvi i morala sam primiti dozu krvi. Sve su to jako neugodne situacije, jer je ona moja majka i volim je, i ne trpim da smo zbog bilo čega zavađene, ali nekad je toliko nerazumna da me to izvodi iz zdrave pameti. 

Vječito prigovara da nisam dovoljno dobra majka ni domaćica, tim više što tjeram muža da mi pomogne. A vjerojatno najveći trn u oku joj je činjenica da nemam pojma što moj muž ima od odjeće i obuće i u kojem mu to ormaru stoji. Kao, ona se brinula o odjeći svog muža/mog tate, pa moram i ja o muževoj. How yes no, on se sasvim dobro snalazi i sam, sam kupuje odjeću, sam kombinira, a kad je prljava, ostavi je na mjestu predviđenom za skupljanje robe za pranje. I smatram da je to sasvim OK. A da mu ja pripremam kombinaciju odjeće koju će nositi, e, moj bi se jadni muž smrznuo. On je, naime, zimogrozan, i odjene cca 4 sloja odjeće, a meni i zimi dovoljna dva rukava za vani: deblja majica ili džemper i kaput. 

Najgore mi je kad mi dirne u dijete, tj. u moju "nepodobnost". E, ne nosim ga dovoljno po rukama, tjeram ga da određeno vrijeme provodi na trbuhu iako to ne voli i slično. Hranjenje je posebna priča. Ubila me u pojam onda kad sam bila najosjetljivija i najranjivija, optužujući me da izgladnjujem dijete na sisi, da mi mlijeko nije kvalitetno i da ga nema dovoljno. Onda kad je uspjela u tome da dio obroka maleni dobije na bocu, adaptirano mlijeko nije bilo dovoljno dobro. U suradnji s mužem, uzela sam Aptamil koji slovi za jedno od najboljih i najkvalitetnijih u svijetu, te relativno lako probavljivo. Bojala sam se da će mi, ako uzmem neko drugo adaptirano, bebač prebrzo dobivati na kilaži, a kombinirano s dojenjem i Aptamilom, išlo je nekim umjerenijim tijekom, što opet nije bilo dobro, jer mu je, citiram, to mlijeko preslabo i mora piti nešto jače. Nitko sretniji od mene kad je otišla od kuće na neko vrijeme i tad sam forsirala dojenje do te mjere da je većinu mlijeka ipak dobio od mene, a ne iz boce. Još uvijek tako kombiniramo i još uvijek traje prigovaranje da mu je mlijeko preslabo.

A tek dohrana? Pilanje o dohrani počelo je kad je malac imao svega tri mjeseca, i nijedan argument nije bio dovoljno dobar. Pozivala se na moju sestru koja je svoja dva sina rano počela dohranjivati, ali isključivo zato jer su obojica od početka bili samo na adaptiranom mlijeku. Mi smo dohranu počeli s navršenih pet mjeseci i dobro nam ide, uvodim namirnice malo pomalo, ali uvijek pitanja, kad ćeš ovo, kad ćeš ono, zašto mu ne daš kekse, zašto mu ne kupiš Čokolino i bla bla. A tek kad uzme malca u naručje, pa ono potiho optužujući kaže: A ti si mi, mali, nešto olakšao, a i faca ti se stanjila?. O, joj, muko moja, pa ne bih li je na Mars poslala prvim spaceshuttleom... Jedva čekam petak, tad idemo kod pedijatrice na kontrolu, pa ćemo ga konačno i izvagati nakon puna dva mjeseca. 

Ne znam, nekako sam očekivala više podrške i razumijevanja od nje. Pa i po pitanju mog "lošeg" domaćinstva. Nije da sam neuredna, ali ona hoće da kuća bude kao crkva, bez ikakvih suvišnih predmeta na vidiku. Nije takva bila oduvijek, dobro se sjećam kako ju je moja pokojna baka špotala da joj je kuća k'o štala i da su joj te optužbe teško padale, ali eto, izgleda da je zaboravila kako je njoj bilo kao mladoj majci. Osim toga, kad je ona kući, nerado se upuštam u bilo kakve pothvate jer ne želim smetati njezinim zamislima i uradim samo ono što ona traži od mene, plus kuhanje i odlazak u svakodnevni shopping. Kad je nema, onda je to drugi par rukava, s mužem se dogovorim što kuham koji dan, stignem skuhati i praviti kolače (samo prošli tjedan smo imali tri kolača, odnosno dvaput kruh sa cimetom i jednom čoko-koko), poigrati se s djetetom i srediti mu rutinu. Prošli mjesec, baš nakon što sam se na blogu pohvalila kako mi dijete spava cijelu noć, sve se poremetilo, i mjesec dana je noću bila kriza, znao je čvrsto zaspati tek pred jutro, u 6 ujutro i onda spavati do podne. Nikako nisam uspijevala to riješiti. Priznajem, bila je donekle od pomoći, noću bi preuzela svoj dio pokušaja uspavljivanja i nosanja djeteta tamo-amo dok mi je muž blaženo spavao, nesvjestan plača i nespavanja. Kad je opet otišla od kuće, uspjela sam uvesti neki novi dnevni ritam, pojačati mu dnevno spavanje i bolje rasporediti obroke, a uvečer ga dulje držati budnim. I, gle čuda, to profunkcioniralo. Ali sad sam mučiteljica jer ne dajem djetetu jesti svako sat vremena i držim ga predugo budnog.

Moj muž se ne miješa, tj. potajice mi drži stranu, ali me isto tako potajice i prijekorno gleda ili gađa nekim odjevnim predmetom tipa kape, kad god se moj glas povisi u raspravi s mamom o djetetovim pitanjima. I on mrzi konflikte, ali nikako da shvati da su to prolazne čarke, i da se nijedna od nas ne ljuti toliko da bismo se ozbiljno zakrvile. Ali ne mogu dopustiti da se držimo njenog pogleda na odgoj djeteta, a koji je negdje između pokušaja odgoja i pokušaja da se malac razmazi. Evo, i sad me optužuje za maltretiranje, jer još nije vrijeme za spavanje, pokušavam ga održati budnog u komadu cca 4-5 sati, nakon čega blaženo zaspi i odspava cijelu noć. I kad tako pokušam argumentirati, kao da govorim zidu.

Nekim drugim mamama trn u oku su svekar i svekrva. Moji su, nasreću relativno razumni i ne miješaju se previše, a i ne viđamo se baš toliko da bi pokušavali utjecati na odgoj. 

Teško je reći što najbolje pali u borbi protiv ovih vjetrenjača. Nekad se treba glasno usprotiviti i izboriti se za sebe i svoje dijete, nekad treba prešutjeti, odnosno pustiti da na jedno uho uđe, a na drugo izađe, te raditi po svom. Uz poneke iznimke, ipak smo mi majke našoj djeci i znamo najbolje. 

Sad kad sam fino olakšala dušu, idem dalje... Laku noć svima!

surefire @ 21:10 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 9, 2012

Samo da se nakratko javim, ovih dana nemam puno vremena, Marko i ja sami doma, mama mi otišla posjetiti svoje druge unuke na nekoliko dana, a muž radi po cijele dane. Uz kuhanje, sitne kućanske poslove i brigu o malenom, ne stignem ništa drugo. Ali priznajem da sam se razmahala, pogotovo s kuhanjem. Valjda će idući tjedan biti bolje, tj. valjda ću naći vremena za neki dulji post. 



surefire @ 15:30 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Arhiva
« » kol 2016
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Tracker
eXTReMe Tracker
Brojač posjeta
193637
Index.hr
Nema zapisa.